Piše: Goran Moravček
Crkva sv. Romualda i Svih Svetih na Kozali, čiji je crkveni toranj nezaobilazn orijentir na vedutama Rijeke, podignuta je prema zamisli arhitekta Bruna Anghebena. Uza sva svoja vjerska obilježja, crkva je bila i politički projekt od nacionalnog značaja za Italiju, kojoj je Fiume / Rijeka pripadala od aneksije 1924. do kapitulacije 1943. godine.
Moderna crkva sa zvonikom visokim 63 metra, izgrađena je od armiranog betona u neogotičkom slogu, a obložena je kamenom iz Vrsara.
Ukratko o crkvi u kojoj su tri oltara. Iznad glavnog oltara posvećenog sv. Romualdu uzdiže se mramorni ciborij. Križ nad oltarom izradio je kipar Edmondo Trevese. Mozaik s prikazom sv. Romualda nad glavnim oltarom u apsidi izradio je majstor Edmondo Dal Zotto prema predlošku milanskog slikara Giuseppea Valerija. U svetištu su sredinom 1935. dovršeni i mozaici koji predstavljaju sv. Katarinu Sijensku, sv. Sebastijana, sv. Barbaru, sv. Anu, sv. Ambrozija i sv. Elizabetu Ugarsku, a izrađeni su prema zamisli slikara Ladislava de Gaussa, koji je i autor slike Skidanje Krista s križa u sakristiji. Oltar u kapeli Borletti podignut je u čast Svih Svetih. Olatrnu sliku potpisao je Giuseppe Valerio iz Milana, a rađena je prema zamisli arhitekta Bruna Anghebena. Križni put je također izrađen prema ideji Anghebena. Skulpture dvaju anđela na pročelju crkve izradio je Romolo Venucci.
Bruno Angheben je također izveo projekt za Kanoničku kuću uz Katedralu sv. Vida, a zajedno s Pietrom Baccijem arhitektonski je osmislio i školsku zgradu na Kalobučarićevom trgu.
Politika je kroz širom otvorena vrata ušla i u crkve, nakon što je postalo izvjesno da će raspadom Austro-Ugarske narodi, koji su bili u njezinom sastavu, steći priliku osamostaliti se.
Niz događaja važnih za noviju riječku povijest počeo je nakon završetka Prvoga sv. rata i dramatičnih zbivanja koja su doživjela vrhunac kada je 29. listopada 1918. godine Narodno vijeće proglasilo grad hrvatskim, a Antonio Grosssich u ime Talijanskog nacionalnog vijeća idući dan, 30. listopada, talijanskim.
Neslaganje velikih sila na Mirovnoj konferenciji u Parizu iskoristio je Gabriele D’Annunzio, preuzevši upravu nad gradom 12. rujna 1919.
Nakon petodnevnog ratovanja, koje se na tzv. Krvavi Božić 1920. godine odigralo između D’Annunzijevih snaga i talijanske regularne vojske, brojane su žrtve. Krvavi Božić izravno je utjecao na D’Annunzijev odlazak iz Rijeke i na kraj njegove paradržave.
Tijekom Krvavog Božića poginula su 22 D’Annunzijeva legionara te petorica civila. Sahrana poginulih bila je na groblju Kozala 3. siječnja 1921. godine. Upravo će D’Annunzijev govor na groblju – iako je on bio poražen, ali i dalje slavljen – biti poticaj za gradnju Kripte, a potom i crkve na Kozali.
U Kripti se čuvaju posmrtni ostaci 458 palih talijanskih ratnika. Iz popisa sahranjenih može se vidjeti kako u Kripti nisu sahranjeni samo dragovoljci koji su se borili za riječku stvar tijekom Krvavog Božića 1920. godine već i drugdje pali vojnici te poginuli fašisti.
Kako je iz popisa poginulih razvidno koliko je bilo poginulih, u Padovi je 23. siječnja 1930. zaključen sporazum između Ureda za skrb o poginulima u ratu i Grada Rijeke. Sporazum je bio obvezao općine diljem Italije da osiguraju mrtva tijela za Kriptu na Kozali.
Taj je sporazum kasnije poslužio i kao obrazac prema kojem je i tobože poraženi Gabriele D’Annunzio, koji je našao mir na jezeru Garda, dobio za svoj politički Gardaland, odnosno Vittoriale, posmrtne ostatke dragovoljaca koji su pali u borbama za Rijeku.
D’Annunzio je 1931. godine u prepisci s Riccardom Giganteom, tadašnjim fašističkim gradonačelnikom Rijeke, za Kariptu u Vittorialeu tražio i posmrtne ostatke Maria Assa, prvog poginulog legionara tijekom Krvavog Božića. Asso je bio privremeno sahranjen u grobnici Whitehead, potom u Kripti na Kozali, a sad počiva u kompleksu Vittoriale u Gardoni. Spomen ploča ovome D’Annunzijevom legionaru postavljena je i u obiteljskoj grobnici Gigante na Kozali. U toj grobnici nema, međutim, posmrtnih ostataka riječkoga gradonačelnika iz doba fašizma i talijanskog senatora Riccarda Gigantea. On je ubijen 3. svibnja 1945., a nakon toga bačen u krašku jamu, fojbu, u blizini kastavske Crekvine.
Prepisku između Gigantea i D’Annunzia imao sam priliku čitati u Državnome arhivu u Rijeci. Kult smrti i slave jedna je od značajnijih odrednica fašizma, mit koji i danas neki na Apeninima nostalgično njeguju.
Smučilo mi se čitajući dokumente o tramakanju mrtvim tijelima u političko-propagandne svrhe, jer crkve i groblja trebaju biti i ostati mjesta odavanja pijeteta.
Sredstva za gradnju Zavjetnog hrama na Kozali osigurali su, među ostalim, Benito Mussolini i milanski industrijalac Senatore Borletti, koji je podržao i D’Annunzijev ulazak u grad 12. rujna 1919. Postao je počasnim građaninom Rijeke, a prema imenu njegovog oca, istarski svetac sv. Romuald proglašen je uz Sve Svete titularom crkve i župe na Kozali.
Kripta je bila otvorena 16. ožujka 1930. na godišnjicu dolaska talijanskog kralja Vittoria Emanuela III. u Rijeku nakon aneksije 1924. Crkva je posvećena na desetu obljetnicu aneksije 1934. i to u rujnu kao podsjećanje na D’Annunzijev Sveti ulazak u grad.
Uz Kriptu je bio uređen Muzej aneksije. Malo zvono za Kriptu, koje nosi nosi ime Nunzia (vjesnik, navjestitelj) s očitom aluzijom na D’Annunzia, blagoslovio je 16. ožujka 1931. milanski kardinal Ildefons Schuster. Uz crkvu je bio uređen park, Parco della Rimembranza.
- Groblje Kozala otvoreno je 1. prosinca 1838. godine. Prve grobnice na Kozali sazidane su 1853. godine, a 1856. gradska uprava je povjerila plan uređenja inženjeru Emiliju de Luigiju. Župnik Ivan Kukanić blagoslovio je 15. rujna 1903. novouređeno gradsko groblje. Emili de Luigi je projekirao i neoklasicističku kapelu sv. Mihovila na ulazu u groblje, koja je bila posvećena 1872. godine nakon što je u nju prenesen oltarni kip sveca zaštitnika iz istoimene srušene mrtvačke kapele u riječkome Starom grada od koje, naravno, nema traga. Ništa nije ostalo ni od grobljanske kapele sv. Mihovila na Kozali, stradale od bombi u Drugome sv. ratu.
Mnogočega je nestalo u Rijeci tijekom njezine burne političke povijesti. Svaka nova generacija kao da briše stope one prethodne. Dokle će biti tako? Preostaju nam stoga često samo uspomene i gorak okus u ustima zbog petljanja ideologija i politike ondje gdje bismo od njih trebali biti pošteđeni – u crkvama i na grobljima.
