Stari grad nestao zauvijek

Gomila u Riječkom Starom gradu
Na Gomili će biti izgrađena stambeno-poslovna zgrada i velika podzemna garaža

Piše: Goran Moravček

Nema više Staroga grada. Nakon stoljetnog postojanja zauvijek je nestao pred našim očima. Svega je deset kuća preostalo od drevne Rijeke, grada koji je (bio) politički, a ne urbani projekt. To je uzrok urbicida.

Knjiga koja je izdržala kušnju vremena – Goran Moravček: “Rijeka između mita i prešućene povijesti”

Pokušaji da se spase ostaci ostataka doveli su do apsurda. Kuća prvotno određena za rušenje kraj budućeg Arheološkog parka tarsatičkog Principija u blizini Rimskih vrata postala je sad vrijedna, toliko da je do daljnjega zaustavljen projekt uređenja srca Staroga grada. A sve zbog jame za smeće u prizemlju sporne kuće.

Tarsatički Principij u riječkom Starom gradu
Mjesto budućeg Arheološkog parka tarsatičkog Principija u Starom gradu

U gnojnici su pronađeni otpadci, dijelovi keramičkog posuđa, kao ključni dokaz njezine starosti. Naravno, postoje još neki elementi koji su sad toliko važni da ih valja uvažavati, iako su puno vrijednije povijesne građevine bez medijske buke nestale s lica zemlje.

Sjećam se kako je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, dok je pred katedralom bila čistina na kojoj je slavljena svetkovina sv. Vida, kuća Gherbaz (Grbac), danas obnovljena, bila zgrada dostojna žaljenja i vjerojatno određena za rušenje. Srećom, kuća Grbac (Gherbaz) je spašena i u njoj stoluju konzervatori.

Na Gomili, Grivici, prostoru oko Kosog tornja nastale su duboke urbane rane. Rušilo se bez milosti. Što su radili odgovorni – političari, konzervatori i urbanisti podjednako – dok je grad bezdušno rušen? Mnoštvo pitanja ni jedan valjan odgovor.

Prošlost grada je ispod debelog sloja asfalta. Kuće koje se grade u tzv. Starom gradu pokazuju kako je pohlepa za poslovnim prostorom uništila prošlost. Zgrada župana, zgrada Socijalnog pa nova betonska zgrada što niče Pod Kaštelom na korak dva od rimskog Principija i kapele sv. Sebastijana mogle su biti sagrađena i na Vežici ili Krnjevu. I ondje bi se uklopile u ambijent. Bilo je već ideja da se u Starom gradu podignu neboderi i uredi neka vrst riječkog Manhattana.

Sad je, tobože, u tijeku akcija očuvanja ostatka ostataka Staroga grada što me je podsjetilo na Spielbergov film Spašavanje vojnika Rayana.

Sjedište župana u novoj staklenoj zgradi u tzv. Starom gradu
Sjedište župana u novoj staklenoj zgradi u tzv. Starom gradu

Što se to dogodilo s Rijekom i zbog čega?

Zatiranje Staroga grada nije od jučer. Rijeka je prvenstveno (bila) politički, a ne urbani projekt. Velike promjene nastale su dolaskom isusovaca koji su u prvoj polovici 17. stoljeća kraj Kaštela, na tada najvišoj točki grada, podizali samostan, učilište i novu crkvu sv. Vida. Kraj drevne crkve Uznesenja Marijina i tzv. Kosog tornja podignut je benediktinski samostan uz stariju crkvu sv. Roka. Isusovci i benediktinke svojim su školskim sustavom znatno utjecali na promjenu jezične osnove grada, koji se i slijedom geopolitičkih silnica preoblikovao u višenacionalnu i multikulturalnu sredinu.

Kosi toranj
Zborna crkva Uznesenja Marijina i tzv. Kosi toranj u Starom gradu podignuti su na mjestu starokršćanske bazilike nekadašnje Tarsatike

Proces preoblikovanja grada nije bio završen ukinućem pojedinih redovničkih zajednica u zadnjoj četvrtini 18. stoljeća, što je bila zasluga prosvjetiteljskih reformi Josipa II. Utjecaj crkvenih redova, prvenstveno isusovaca, postupno će zamijeniti snažni uplivi geopolitičkih i trgovačkih interesa.

Od proglašenja Rijeke slobodnom lukom 1719., riječkog Gubernija 1776. te Corpusa separatuma 1779. godine počinje planska preobrazba mjesta. Grad je tada imao nešto više od 5.000 žitelja.

Inženjer Antonio de Verneda i pukovnik Matthias Anton Weiss vodili su radove na preobrazbi Rijeke koja je izlazila iz svojih srednjovjekovnih utvrđenih okvira. Veliki potres 1750. godine koji je pogodio šire riječko područje bio je dobra prilika da se uz političku potporu počinje uzdizati Civitas Novae, Novi grad pod krunom Svetoga Stjepana.

Mađarski guverner Mailáth doveo je iz Trsta inženjera Antonia Gnamba, koji je urbanistički proširio Rijeku izvan srednjovjekovnih zidina nasipavanjem obale. Gnamb je ostao u Rijeci do smrti 1806. godine i uspio je modernizirati grad. Srušio je gradske zidine i oblikovao Korzo.

Rijeka je dobila novi izgled izgradnjom luke, kazališta, tržnice… Novi graditeljski, ali ponegdje i rušiteljski zamah grad je doživio nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.) i Drugoga gubernija (1870.-1918.) kad je Rijeka bila odmah iza Budimpešte, po značaju i veličini drugi mađarski grad.

Istovremeno, nestaje stari Stari grad i tri njegova urbana žarišta na Gomili, Grivici i prostoru oko Kosog tornja. Nisu nestale samo brojne kapele u starogradskoj jezgri – sv. Barbara, sv. Mihovil, sv. Duh i sv. Bernardin – već su rušene i kuće. Nakon što je koncem osamdesetih godina 19. stoljeća izgrađena nova Guvernerova palača, mađarskome guverneru je zatirao pogled prema gradu i novoj luci stari Kaštel, nekoć sjedište gradskog kapetana i središte moći.

Kaštel je srušen početkom 20. stoljeća, očigledno i zbog političkih razloga te je ondje podignuta golema palača Suda. I danas ta zgrada, popularno nazvana Via Roma, izaziva strahopoštovanje.

Samostan benediktinki i crkva sv. Roka, koji su nekoć bili na današnjem Klobučarićevom trgu, upravo nad sadašnjom garažom, srušeni su 1914. godine, a veliki isusovački kompleks je nestao u doba talijanske uprave kako bi se tridesetih godina prošlog stoljeća ondje podigla školska zgrada, današnja OŠ Nikola Tesla. Gradonačelnik Riccardo Gigante uklonio je “alpsku” šiljastu kupolu s Kosog tornja i romanizirao ga.

Završetak Drugoga sv. rata donio je Starome gradu nove nevolje, iako saveznički zrakoplavi nisu tada oštetili starogradsku jezgru. Njihovi napadi bili su usmjereni prema luci i rafinerijskim postrojenjima. Eksodus uglavnom talijanskog stanovništva i tadašnje partijsko uvjerenje kako treba rušiti sve staro i graditi novo ostavili su duboke rane, ne samo u prostoru nego i u biću grada.

Pametna zgrada na Klobučarićevom trgu
Tzv. Pametna zgrada na Klobučarićevom trgu svjedoči također o nestanku Starog grada

Stari grad je nemilosrdno rušen, a nove zgrade koje su podizane trebale su, valjda, prikazati novi Stari grad. Taj apsurd “umivanja” lica Staroga grada rušenjem i podizanjem novih zgrada nastavljen je i posljednja dva desetljeća te danas imamo to što više nemamo. Nestao je Stari grad.

Pokušaji da se to rušenje opravda i(li) da se spase ostaci gotovo da i nemaju smisla o čemu svjedoče “natezanja” oko (bez)vrijedne kuće kraj Principija koju sad od rušenja spašava gnojnica, jama za smeće u kojoj su pronađeni dokazi da ta kuća ondje stoji već stoljećima, a ne od 1929. godine. U toj gnojnici nataložilo se i puno simbolike koja prati nestajanje Staroga grada.