Klobučarićev trg: Ostaci srednjovjekovnog zida i “jezero” Lešnjak nastalo na gradilištu podzemne garaže
Piše: Goran Moravček
Od stare Rijeke, nekoć zbijene na površini od devet hektara i ograđene bedemom, a u njoj je u 17. stoljeću živjelo oko 3.000 žitelja, jedva da je ostalo išta. Izuzev starih listina, komada drevnog zida koji ispiljen čeka na svoje staro mjesto u blizini tzv. Kosog tornja, potom Gradske ure, Rimskog lûka, Stendardca i četiri, srećom, pošteđene crkve te još poneke “sitnice”, drugih spomena na nekadašnji Stari grad gotovo da i nema. Rušenje je kroz povijest bilo sustavno i nemilosrdno, a jedino je takvo i moglo biti u nastojanjima da se zatru tragovi prethodnika i(li) “onih drugih”. Jer, Rijeka je od početka 18. stoljeća bila politički, a znatno manje urbani projekt što se snažno osjeća još i danas. Mjesto je to doseljenih i odseljavanih te je problem identiteta i brige o dragom zavičaju, koji žitelji nekog mjesta njeguju generacijama, ovdje imao slabe korijene. Bez izuzetka. Plansko rušenje Staroga grada, nakon tragičnog eksodusa iza Drugoga svjetskog rata, potvrđuje to.
Tako su nestajale i vode, izvori života. Pokazala je to sustavna, ali ujedno i nerazumna borba protiv potoka Lešnjaka. Gurnut je u podzemlje iako je morao biti istaknut u urbanističko-graditeljskim promišljanjima kao dragocjeni izvor riječke povijesno-kulturne baštine. Pokraj vrela Lešnjaka, na mjestu današnje Katedrale sv. Vida, stajala je kapela posvećena patronu Rijeke. Najstarije obavijesti o toj crkvici dolaze nam od oca Martina Bavčera (Martina Bauzera), rektora isusovačkog Kolegija (1638.-1640.; 1652.-1654.). Rođen je 11. studenoga 1595. u Selu na Vipavskem kod Ajdovščine u Sloveniji, a preminuo je u Gorici 23. prosinca 1668. gdje je obnašao i dužnost rektora isusovačkog Kolegija. Pristupio je isusovcima 1616. u Ljubljani, a u novicijat je primljen u Brnu. Boravio je također i u Grazu. Otac je slovenske historiografije, autor djela Historia rerum Noricarum et Forojuliensium (Povijest Norika i Furlanije), koju je kao zbirku od deset knjiga pisao između 1657. i 1663. godine.
Bavčer u zabilješkama spominje izvjesnog Petra Lončarića, koji se 1296. godine nabacio kamenom na Raspelo, ljutit što je izgubio kartajući pred kapelom sv. Vida. Momak iz tadašnje crne kronike, zapisane perom oca isusovca tri i pol stoljeća nakon događaja, kažnjen je odsijecanjem ruke, a stoga što je, prema predaji, iz Raspetog potekla krv, događaj se smatra čudom te se kao takav njeguje i danas. Crkvica gradskog zaštitnika sv. Vida bila je podignuta uz nekadašnji Kaštel na najvišoj točki utvrđenoga grada. Područje na tom sjeverozapadnom dijelu upisano je na starim prikazima grada kao Vranjeva Gomila.
Na drugoj obali Rječine, na Trsatu, nastala je 1291. godine, gotovo istovremeno, predaja o dolasku Svete kuće u kojoj je arkanđeo Garbrijel navijestio Djevici Mariji da će začeti i roditi sina Isusa.
Rječina je kroz više od osam stoljeća bila granična rijeka. Razdvajala je državne tvorevine, ali i crkvene pokrajine. Oduvijek je tekla izvan gradskih zidina i često je iskazivala svoju neukrotivu snagu nanoseći velike štete te mi se čini manje vjerojatnim da je naselje, podignuto nakon razaranja Tarsatke, dobilo po njoj ime. Izvjesnije je kako grad, koji se kroz vijekove zvao Richa, Fanum Sti Viti, St. Veyth am Phlawen, Stat St. Veyth am Pflaum, Flumen sancti Viti, Fluvis et partus Rika, Fiume, Rika, Reka, Rieka i, napokon, Rijeka, ime duguje hitrom potoku (lat. flumen, fluminis), čije je izvorište kod crkve sv. Vida. Flumen sancti Viti.
Vode toga potoka i četiri njegova tijeka znatno su odredile izgled Staroga grada i način življenja u njemu. Taj je potok prvorazredni spomenik Rijeke. Nepresušne vode uvjetovale su gradnju rimskih termi, a nakon što su propašću Rimskog Carstva te provalama Avara i Franaka izgubile svoju ulogu, potok i znatne količine građevnoga materijala odredile su smještaj Zborne crkve Uznesenja Marijina na ruševinama rimskog kupališta. Voda potoka punila je bazen starokršćanske krstionice. Kosi toranj, kao jedan od riječkih posebnosti, nagnut je upravo zbog podzemnih tokova potoka, jer oni potkopavaju tlo na kojem leži zvonik.
Sarkofag pronađen 2009. uz Kosi toranj tijekom arheoloških istraživanja bio je uronjen u vode potoka Lešnjak
U vrijeme kada su isusovci došli u Rijeku 1627. godine s gotovim planovima o izgradnji crkve, samostana i učilišta susreli su se također s nedaćama koje su im zadavale žustre vode potoka. Oni su prvotno namjeravali podići svoja zdanja kod nekadašnje crkvice sv. Tri Kralja, ali nakon što su već osigurali teren, odustali su od gradnje potraživši novo mjesto za gradilište, jer se ispostavilo da bi zbog vlažnosti tla morali u temelje nove crkve, samostana i učilišta ugraditi na tisuće trupaca i bezbrojne kamene blokove. Tako su se zbog podzemnih voda potoka, koje su udarale u gradski zid zadržavajući se Na Rovu i plaveći teren iza kavane (bivša Dva lava), isusovci popeli s novim planovima do izvora Lešnjaka i do stare crkvice posvećene nebeskom zaštitniku grada sv. Vidu te su ondje podigli današnju katedralu te uz nju Kolegij i Seminar. Od isusovačkog samostana i učilišta nije danas ostalo gotovo ništa, tek poneka fotografija s konca dvadesetih godina minuloga vijeka i poneki “citat” kao dosjetka arhitekta. Početkom prošloga stoljeća, 1914. godine, srušena je i crkva sv. Roka te samostan časnih sestara benediktinki, koje su se također snabdijevale vodom iz dva rukavca Lešnjaka.
Zbog te je vode, koja je naselju osiguravala život od rimskog doba sve do uvođenja vodovodne mreže u Stari grad koncem 19. stoljeća, Rijeka nicala upravo ovdje, a njezin je izgled i sadržaje određivao taj potok, premda su mnogi stoljećima nastojali, često bezuspješno, ukrotiti ili prisvojiti Lešnjak. Tek je pedesetih godina 20. stoljeća potok odveden kolektorom u Mrtvi kanal zajedno s drugim neželjenim gradskim talogom kojime se izdašno hrane jata galebova i cipala.
Ovaj je potok, podarivši život, a vjerojatno i naziv naselju, istovremeno i razarao krhko tkivo mnogih zgrada u Starome gradu. Ta žilava nepresušna voda, koja svoju snagu sabire na obroncima Goljaka, tamo gdje danas na području stare Kalvarije čudovišno strše neboderi naselja Kozala, zajedno s ostalim brojnim gradskim vrelima – ugušenim izvorištima Mustacchiona, Peršića ili Andrejšćice – zaslužuje da se umivena novim arhitektonskim ruhom iznova i primjereno utka u biće grada. Jer, Rijeci se dogodilo, ne baš jučer i ne baš tako iznenada, da u obilju vode zanemari svoje blago, pa su zastrti rukavci potoka, betonirani izvori i srušene fontane. Gradske obale Rječine i nepristupačno morsko žalo potiču nas također da opetovano podižemo glas protiv takvog stanja.
Najnoviji obrat sa smještajem buduće gradske knjižnice, a odustalo se od već izabranog projekta Hrvoja Njirića na Klobučarićevom trgu, otvara mogućnost novih promišljanja na tom prostoru u samom srcu grada. Nova je to prilika i za potok Lešnjak. Neka izroni kao prvorazredni spomenik nepresušnog života Rijeke.