Hrvatska Penelopa s torbicom zebrastog uzorka u New Yorku. Tako nekako je Tportal prikazao, ne samo “elegantan look”, odnosno “chic outfit” Sanje Musić Milanović, već i njezinu ulogu u pratnji supruga. Njezin muž Zoran, a on je, da podsjetim, Predsjednik RH, sastao se u zgradi na East Riveru sa šefom iranske države čija je “moralna policija” kriva za smrt 22-godišnje Mashe Jine Amini. Djevojka je preminula 16. rujna prošle godine od ozljeda, nakon što je uhićena zbog toga što je prekršila iranska pravila o hidžabu. U protestima koji su uslijedili nakon Mashine smrti, iranska policija ubila je petero ljudi. Hrvatsko-iranski susret zbio se praktički na godišnjicu ubojstva mlade žene koja nije težila da ima dopadljivu skupu torbicu s uzorkom zebre i(li) “chic outfit” već je željela biti slobodna u izboru svoje odjeće i modnog stila. Ni više ni manje. Žene u Iranu i zbog toga premlaćuju, zatvaraju pa i ubijaju. Unutrašnja i vanjska politika Teherana navodi mnoge zemlje, političare i javne djelatnike da kritiziraju i u širokom luku zaobilaze Ebrahima Raisa, stručnjak za šerijatsko pravo, a od 2021. godine predsjednika Islamske Republike Iran. Aktualnog hrvatskog predsjednika, također pravnika, to previše “ne zarezuje”. Upravo dok je bračni par Milanović boravio u New Yorku, 20. rujna, iranski čuvari morala donijeli su novi zakon o “hidžabu i čednosti” koji predviđa oštre kazne za osobe, posebno žene, koje krše obavezna pravila odijevanja. Zakon o hidžabu, njegovi protivnici opisuju ”kao oblik rodnog apartheida”. Žene u Iranu i njihovu “čednost” odnedavno na ulicama prate i – nadzorne kamere. Elegantni Milanović(i) – slijepa Penelopa i njezin dragi – o tome ni ”zuc”.
Stručnjaci su uvjereni da su istarske freske koje su stoljećima bile skrivene pod premazima zidne boje prvorazredna umjetnička ostvarenja. I sve brojniji turisti misle slično. Epidemiološke mjere, koje su zatvorile državne granice kako bi se spriječilo prenošenje virusa, odredile su naš način života te, među ostalim, navike putovanja. Izlete autobusima ili zrakoplovima zamijenile su šetnje i kraće izletničke vožnje osobnim prijevozom. Tako su silom (ne)prilika otkriveni “zagubljeni” svijetovi sela i gradića, crrkvi i kapela te nestalih drevnih putova u našoj neposrednoj blizini. Otkriveno je tako, što se izletnika i turista tiče, pravo blago. U to se uvjeravam i sam posljednih nekoliko mjeseci, vodeći manje grupe izletnika, okupljenih u Facebook grupi Putovanja, izleti i šetnje. Naša formula putovanja u covid uvjetima je jednostavna – na odredišta dolazimo vlastitim prijevozom, a kad šećemo i razgledavamo crkve ili kapele držimo se epidemiloloških mjera. Pod maskama smo posjetili Plomin i vidjeli poznati Plominski natpis, zidne slike u plominskoj župnoj crkvi sv. Jurja, prošetali Alejom glagoljaša između Roča i Huma, šarmantnih srednovjekovnih gradića u kojima smo otkrili začudan svijet fresaka. Bili smo u Buzetu, Draguću, Grimaldi, Gologorici, Pazu, Boljunu, Plominu …
Nadopunjuju se freske i glagoljica
Mnogi od nas su ostali zatečeni bogatstvom kulturno-povijesne baštine. U Istri postoji približno 140 oslikanih crkava i(li) kapela, ali nisu, naravno, sve freske sačuvane u cjelosti već su ostali fragmenti. Prepoznata neka imena majstora – Albert iz Konstanza, Antun iz Padove (Kašćerge), Klergin iz Kopra, Blaž Dubrovčanin, Dominik iz Udina, Orlando iz Mletaka, Vincent i Ivan iz Kastva. Ostali su prekriveni tragom zaborava, kao i mnoga djela koja su naručivali mjesni velikaši, župnici ili bratovšine. Na mnogim zidinim slikama, poglavito u crkvama i kapelama središnje Istre, mogu se uočiti glagoljski grafiti, uparci, koji svjedoče o ljudima koji su se molili na hrvatskom jeziku i tražili zagovor svetaca u životnim nevoljama. Začudan je svijet istarskih fresaka, koje su na poluotoku nastajale od 9. do 16. stoljeća. U tome burnom razdoblju, do uspostavljanja granice u 16. stoljeću između Austrije i Mletaka, vladali su područjem Istre akvilejski patrijarsi, gorički grofovi, Devinci, Valsejci, njemački i talijanski plemići, a crkvenu vlast obnašali su pulski, pićanski, počečki, novigradski, tršćanski i koparski biskupi. Boleštine, ratovi i težak život kmetova obilježili su razdoblje u kojima su, često nevješte, ruke lokalnih majstora slikale po zidovima crkava starozavjetske i novozavjetne motive.
Srednjovjekovni stripovi na zidovima crkava
Majstori Kastavske slikarske škole, među kojima su najpoznatiji Vincent i Ivan iz Kastva, ostavili su na zidovima crkava u Brmu kod Pazina i slovenskom Hrastovlju kod Kopra, remek djela. Njihove slikarije mogle bi se uskoro naći na listi svjetske baštine UNESCO-a s ostalim (ne)anonimnim freskoslikarima iz Istre, čiji radovi učestalo izranjaju na danje svjetlo. O životima Vincenta i Ivana iz Kastva, izvan njihovog umjetničkog djelovanja, previše se nezna. Pojedini povjesničari umjetnosti pretpostavljaju da se Vincent učio slikarstvu u radionici majstora koji je oslikao svetište crkve sv. Nikole u Pazinu. Pretpostavlja se da je Vincentova ruka mogla držati slikarsku kičicu i u crkvi sv. Jurja u Lovranu. Njegovo najznačajnije i jedino potpisano djelo je kapela sv. Marije na Škrilinah u Bermu kod Pazina, a to je za neke stručnjake uz pulsku Arenu i porečku Eufrazijevu baziliku najpoznatiji kulturni spomenik Istre. Kasnogotičke freske u Bermu dovršene su 8. studenoga 1474. godine po narudžbi bratovštine sv. Marije, o čemu svjedoči latinski natpis oslikan nad bočnim vratima južnog zida (hoc pinxit magister Vincentus de Kastua). Vincent je kao i mnogi tadašnji fresko-slikari koristio grafičke predloške, ali ih nije doslovno kopirao.
Čitač freski Branko Fučić
“U srednjem vijeku slika se ne gleda nego čita, a u ovdje prisutnom 15. stoljeću još nema jedinstva radnje vremena i prostora, to dolazi tek s Corneilleom, Racineom, Shakespeareom, s modernim teatrom. U srednjem vijeku slika se čita tako da je odvijaš kao film, kao strip. To je Vincent iz Kastva iz 1474. godine. Ali nije sam, tu su najmanje još dvije ruke, dva druga majstora slikara. Vincent je, recimo to tako, naprosto zvao suradnike: ‘Ive, Mate, Frane, dođite k meni, posal je, sklopit ćemo ugovor.’ I ja znam točno kadi je koji stal. Vincent iz Kastva, na primjer, ne slika Mrtvački ples. A potpisuje se samo jedan, majstor Vincent, jer on garantira za kvalitetu djela, on je nosilac zadatka, šef poduzeća. To autorstvo nije autorstvo u današnjem smislu riječi.” – istakao je u jednom razgovoru akademik Branko Fučić (1920.-1990.) koji je otkrio i spasio mnoge freseke i glagoljske spomenike u Istri i na Kverneru. (Dragan Ogurlić: Ljudi na prijelazu stoljeća ; Portret dr. Branka Fučića, Rijeka, 2001.).
Nakon posjete samostana franjevaca teroćoredaca u Portu na otoku Krku, nedavno sam bio na grobu Branka Fučića koji se nalazi na starom groblju sv. Apolinara kod Malinske. U jednom spominjanju već sam raznije zapisao kako sam obišao mnoga groblja te vidio bezbrojne humke znanima i neznanima, divio se i čudio istovremeno velebnim grobnicama nad kojima se uzdižu spomenici klesani rukama poznatih majstora umjetnika. Humak Branka Fučića pod zvonikom crkve sv. Apolinara u Dubašnici djeluje na prvi pogled odviše skromno. Akademik bez mramorne ploče nad glavom? Fučićev grob ostavlja svaki put kad ga posjetim snažan dojama na mene. Samo običan drveni križ na koji štovatelji “grišnog dijaka Branka pridivkom Fučić” ponekad ostave krunicu ili slože perlu od kamenčića. Branko Fučić je jedan od ljudi koji su bili naši sugrađani i suvremenici, a sasvim je sigurno ne će biti zaboravljen. Kadgod se otkrije neka nova freska ili glagoljski natpis sjtimo se pokojnog akademika. Dr. Tomislav Galović, dobar poznavatelj Fučićeva djela, zaključio je kako je akademikov rad u Istri, na Kvarnerskim otocima i širem riječkom području “bio toliko plodonosan da se slobodno možemo zapitati kakva bi bila sudbina srednovjekovnog zidnog slikarstva Istre i hrvatskih glagoljskih epigrafičkih spomenika u cjelini, da nije bilo osobe, istraživača i znanstvenika poput Branka Fučića. Možda bi se javio ‘neki drugi Fučić’? Teško! – vrijeme je pokazalo da se takvi istraživači rađaju samo jednom!” Slično misli i Josip Žgaljić, nakladnik i autor knjige “Branko Fučić – od Dubašnice do Dubašnice” (Rijeka, 2001). On ističe kako “nikad nitko nije prije Branka Fučića istražio i vrednovao toliko glagoljskih pisanih vrela, i nikada nitko ne će poslije njega evidentirati toliki broj spomenika, jer Fučić je gotovo sve pronašao”.
Blago ispod slojeva boje
Srećom i po Fučića, kojemu bi to vjerojatno bilo drago da tome svjedoči, ali i po nas, stasao je niz istraživača i znastvenika koji slijede stope skromnog čovjeka velikih djela kakav je bio Branko Fučić. Ovih je dana, primjerice, u župnoj crkvi sv. Bartola u Roču, sasvim namjerno i smjerno, otučeno malo žbuke ispod koje je pronađeno veliko blago – srednjovjekovne freske, koje se pripisuju majstorima Kastavske škole! Zidne slike otkrili su restauratori Azra Grabčanović i Toni Šainia. Freske su nastale malo nakon 1492. godine, u doba kad se otkrivala Amerika te uoči Krbavske bitke! U Rijeci su također, u sklopu bivšeg augustinskog samostana, sada dominikanskog, pronađene zidne slikarije zahvaljujući inicijativi dr. Željka Bistrovića. Samostanska kapela Presvetog Trojstva je obnovljena i zadivila je svojom ljepotom i značajem mnoge koji su se imali prilike razgledati. Zasjat će još jedan riječki kulturno-povijesni biser u tom samostanu, kapela Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije. Na gotičkom križnom svodu oko 1485. godine nalaze se zidne slike, kao i na lijevoj strani zida kod ulaza u kapelu Bezgrešnog začeća. Freske se stilski mogu povezati s kastavskim slikarskim radionicama. Riječanima su pozornost privukao i fragment teksta ukomponiran u zidne slike. Čitljive su zadnje dvije riječi – “de Fiume” – koje se možda odnose na podrijetlo naručitelja. Obje su kapele jedini sačuvani gotički prostori u Rijeci, gradu koji je još uvijek u traženju svojeg kulturno-povijesnog identiteta nakon mučnih godina zatiranja vjerske i sakralne baštine.
Prije stotinu godina na obalama Kvarnera, u Rijeci, rođen je fašizam, pokret koji je uz nacizam i komunizam unesrećio stotine milijuna ljudi. “Kristalnu noć” (njem. Kristalnacht) Riječani su doživjeli 1920. godine, gotovo dva desetljeća prije Berlina, gdje je nacistički pogrom “nearijevaca” što se zbio u studenome 1938. dao naziv jednom od najsramnijih događaja u suvremenoj svjetskoj povijesti. Sraman je bio i riječki pogrom “inorodaca”, koji je zabilježio svoj vrhunac u noći s 14. na 15 srpnja 1920. kad su talijanski nacionalisti predvođeni fašistima poduzeli niz akcija protiv riječkih Hrvata.
Čemu ovo povijesno podsjećanje?
Cijelo stoljeće prošlo je od događaja koji su ostavili duboke povijesne rane. Mnoge su ostale nezaliječene u Rijeci, koja se još uvijek nije suočila sa svojom prošlošću skrivajući se iza fraza o “luci različitosti” i “tolerantnom gradu”. Kada sam prije tri desetljeća objavio knjigu “Rijeka, prešućena povijest” (1990.), koja je dotakla neke tabu-teme riječke prošlosti napisao sam, među ostalim, da je Rijeka grad koja ima ne samo prešućenu, već i dvojnu povijest – talijansku i hrvatsku. Istina je, međutim, samo jedna. Da bi se ona utvrdila potrebno je, za početak, da sjednu zajedno za okrugli radni stol povjesničari, a potom i političari iz obje zemlje, kako bi se nevesele teme o fašističkim i komunističkim simbolima, o okupacijama i(li) oslobođenjima, prekrštavanjima, nasiljima svih vrsta, esodu, fojbama i još koječemu počele razgrtati ispod gustih slojeva povijesnih magli.
Ovih dana povijesni, prvi korak učinili su talijanski predsjednik Sergio Mattarella i slovenski Borut Pahor. Držeći se simbolično, ali i stvarno za ruke obišli su Narodni dom u Trstu, koji je nakon cijelog stoljeća vraćen Slovencima. Narodni dom su fašisti spalili, također prije stotinu godina, tijekom tršćanske “Kristalne noći” u srpnju 1920. Slovenski i talijanski predsjednik otišli su i do Bazovice na tršćanskom Krasu te su se poklonili pred spomen obilježjima žrtavama fašizma i komunizma. Pomirenje i praštanje, umjesto iscrpljujućih ideoloških rasprava o (anti)fašizmu, kojima svakodnevno svjedočimo na hrvatskim prostorima.
Gabriele D’Annunzio rodonačelnik fašizma
Prije stotinu godina Rijekom, gradom na desnoj obali Rječine, vladao je Gabriele D’Annunzio, rodonačelnik fašizma, kojega pojedini krugovi u Italiji pokušavaju prikazati kao rodoljuba koji je imao “duboki prezir prema fašizmu” (Giordano Bruno Guerri). Međutim, političke bajke o pjesniku-osvajaču zaodjenute su u ruho ideologije, jer u samo dva mjeseca D’Annunzijeve uprave Rijeku / Fiume napustilo je 1.500 “stranaca egzotičnog jezika”. D’Annunzio je 27. veljače 1920. dekretom (Nr. 50) prognao sve “strance” koji su u Rijeku došli nakon 30. listopada 1918., kao i sve one “strance” koji se nisu rodili u gradu na desnoj obali Rječine. U stanove protjeranih ili izbjeglih Hrvata i drugih netalijana uselili su se novopridošli Talijani.
Lista progonjenih je bila tolika da je već uoči Uskrsa 1920. godine, senjsko-modruški ili krbavski biskup dr. Josip Marušić uputio prosvjed Riccardu Giganteu, D’Annunzijevom gradonačelniku Rijeke. Biskup Marušić navodi u svom protestu kako “povjesnica uči, da se narodi ne mogu silom odnaroditi te da se svaki atentat na vjersko i narodno čuvstvo teško osvećuje”. Predviđanja biskupa Marušića, koji je Giganteu poručio da kao biskup ne može “zatajiti ni onog motiva, što ga svijet rado ne ističe, a taj je da i Bog kazni narode i gradove koji progone njegove sluge”, dobila su povijesnu potvrdu.
Događaji u Rijeci obilježeni nasiljem što su ih izveli D’Annunzijevi legionari, bili su posljedica zbivanja u Splitu 11. srpnja 1920., a povodom obilježavanja rođendana kralja Petra I. Karađorđevića. U splitskoj luci došlo je toga dana do sukoba hrvatskog stanovništva s mornarima talijanskog vojnog broda “Puglia”. U sukobu je među ostalim poginuo zapovjednik broda Tommaso Gulli. Idućih dana pokrenut je niz osvetničkih akcija od Splita, preko Rijeke sve do Trsta gdje su talijanski fašisti zapalili slovenski “Narodni dom”.
“S prozora stana promatrao sam paljenje jedrenjaka u Mrtvom kanalu koji su pripadali našim ljudima. Jauk i plač naših ljudi, naših otočana još mi zuji u ušima. Mrtvi kanal bio je tada ploveća tržnica, a naši su ljudi na jedrenjacima prodavali ulje, vino, drvo, Talijani pak južno voće. Kanal je bio plovan, a kod današnjeg velikoga Matkovićeva spomenika zimovali su bijeli putnički brodovi. Dalje od njih prekooceanski brodovi krcali su drvo za Alžir, Maroko, Tunis i Francusku” – ispričao mi je Maks Peč.
Potvrdu njegovih riječi našao sam i na stranicama Franjevačke kronike na Trsatu gdje je zapisano:
“Što se je nakon takvog proglasa na narod moglo dogoditi predviša već svaki sam. U noći od 12 na 13 nastala je prava hajka na sve što je slavensko na Rijeci. Svi jugoslav. dućani, gostione, kavane i druga poduzeća su do temelja uništeni, a roba izbačena na ulicu gdje ju je rulja razgrabila i raznesla. Vlasnici pak bili su sretni ako su iznijeli živu glavu. Provaljivalo se u stanove, zlostavljalo ljude. Toliko je bilo robe uništeno i razgrabljeno da su ju vojnici u automobilima razvažali. A na sve to morao je naš narod da šuti i ljubi ruku koja ga je tako nemilosrdno izubijala. Razumljivo je da nije prošlo ni bez ljudskih žrtava, jer čim bi se koji jugosl. pokazao na ulici mogao je još prije preporučiti Bogu dušu, napisati testament i oprostiti se od ovog svijeta. Mnogi i mnogi podniješe teške udarce batina dok jednoj odličnoj gospoji majci nejake djece jedan od ardita iz čista mira zabio bodež u srce”.
Premda je Sušak formalno bio u sastavu Kraljevine SHS stvarno se nalazio od 16. studenoga 1918. pod okupacijom talijanske vojske zauzela sušačko područje od mosta Sv. Ane na Podvežici do Škrljeva uključujući Martinšćicu, Kostrenu sv. Lucije, Kostrenu sv. Barbare i Grobnišćinu do Kastva. Stoga se i moglo dogoditi da na okupiranom Sušaku talijanski karabinijeri uhite trsatskog plovana dr. Andriju Račkog, utamniče ga, osude, a potom protjeraju u njegove rodne Fužine.
Povijest je na našim prostorima tijekom 20. stoljeća iznjedrila mnoga zla. Mnogo je primjera o tome. Kao ljudi, međutim, moramo naći snage, poglavito u sebi samima, za pomirenja i praštanja, ali ne samo u politici i povijesti, već i u svakodnevnom, “običnom” životu.
Prije stotinu godina, 12. rujna 1919. Garijele D’Annunzio, ovjenčan književnom i vojnom slavom, ušao je sa svojim dobrovoljačkim jedinicama u Rijeku. Gradom i samoproglašenom državom upravljao do tzv. Krvavog Božića 1920. godine. Njegovim prevratom započela talijanska uprava, koja je trajala u gradu na Rječini do kapitulacije Kraljevine Italije 8. rujna 1943. godine. D’Annunzijev pohod imao je dugoročne (geo)političke posljedice, jer su upravo u Rijeci udareni temelji fašizma, poretka koji će unesrećiti milijune ljudi.
Nakon protjerivanja iz Rijeke početkom 1921. godine, D’Annunzio se skrasio na obalama jezera Garda, okružen uspomenama. Umro je 1938. godine, a sahranjen je u nestvarno velebnom mauzoleju. Veliki kompleks povijesne nostalgije, nazvan “Il Vittoriale degli Italiani”, pohode njegovi brojni štovatelji (300 tisuća posjetitelja godišnje), koji su oko D’Annunzijeva imena i djela stvorili jedan od najvećih talijanskih mitova. Ondje se također promišljeno provodi program pranja ruku i umivanja lica Gabrijela D’Annunzija, ali i njegovih sljedbenika.
Stvaranje mita i političke bajke
Obilježavanje stoljetnice D’Annunzijevog “svetog ulaska” (santa entrata) u “izmučeni grad” (città olocausta) ozbiljno je shvaćeno preko granice. Tršćanska gradska uprava s naglašenom pompon slavi stoljetnicu. Potrošeno je stotine tisuća eura za dvije velike izložbe upriličene povodom osvajanja Rijeke, a Bard (Il Vate) je dobio i spomenik u središtu Trsta. Iako je pjesnik-ratnik svega nekoliko sati sa svojim legionarima proveo u mjestu Ronchi, gdje su se njegovi dragovoljci okupili prije kretanja za Rijeku, gradonačelnica Monfalcone, Anna Maria Cisint posvetila je cijeli tjedan zbivanja D’Annunzijevom prevratu u čast.
Umivanje povijesti, stvaranjem mita o D’Annunziju kao o nedužnom pjesniku-revolucionaru koji nema nikakve veze s fašizmom, rasizmom, nasiljem i stradanjem milijuna ljudi, u suprotnosti je s povijesnom istinom. Laštenju ratničkog lika i djela rodonačelnika fašizma, a povodom stoljetnice D’Annunzijevog pohoda na Rijeku, pridružio se Giordano Bruno Guerri, predsjednik zaklade Il Vittoriale degli Italiani. On tvrdi kako D’Annunzijev dolazak na obale Kvarnera “nije (bio) uvod u fašizam, već revolucionarni, libertarijanski eksperiment, preteča drugih ideja i političkih struja našeg doba”. Prema njemu D’Annunzio je imao “duboki prezir prema fašizmu”.
Političke bajke o D’Annunziju kao “sanjaru nove utopijske stvarnosti, koji je širio revolucionarnu poruku mira i bratstva među svim ljudima, svim narodima i društvenim slojevima” – kako je rekao tršćanski političar Giorgio Rossi na otvorenju izložbe “Disobbedisco, La rivoluzione di d’Annunzio a Fiume 1919-1920”, postavljene u Trstu povodom stoljetnice Pohoda na Rijeku – nemaju ama baš nikakvog povijesnog utemeljenja.
Najbolje o Gabrijelu D’Annunziju svjedoči on sam, riječju i djelom. Politički program pjesnika-ratnika bio je daleko od miroljubivih zamisli. U Pismu Dalmatincima (La lettera ai Dalmati), “u pjevu mržnje”, kako je pismo ocijenio Vladimir Nazor, u siječnju 1919. godine D’Annunzio iz Venecije piše: “Ako je potrebno, suočit ćemo se s novom zavjerom na način ardita, s bombom u svakoj ruci i s oštricom među zubima”. Tko su neprijatelji? Oni iznutra su “bijedni vladari”, talijanski političari koji su pristali na “osakaćenu pobjedu” nakon završetka Prvoga svj. rata. Izvana je to – “prljavi Hrvat” (il croato lurido).
D’Annunzijeva i Mussolinijeva Italija
D’Annunzio 9. siječnja 1923. godine piše Mussoliniju: “Nije li istina da je u onom što je najbolje u pokretu zvanom ’fašistički’ prisutan moj duh? Nisam li upravo ja, krenuvši iz Ronchija, najavio prije četiri godine nacionalni ustanak? Kako onda mogu biti tvoj neprijatelj? I kako ti možeš biti moji?”.
U pismu poznatom kao “A viso aperto”, napisanom 26. rujna 1936., nakon “veličanstvenog” osvajanja Etiopije, Gabriele D’Annunzio je podržao Mussolinija u njegovim imperijalnim pohodima, izjednačivši svoje težnje s onima Ducea, koga je nazvao vođom “tvoje Italije” (Mussolinijeve), “moje Italije” (D’Annunzijeve), “naše Italije.
Pred kraj svoga života, prožetog “uzvišenom” ratnom retorikom i netrpeljivošću prema unutarnjim i vanjskim neprijateljima, života nadahnutog ratnim huškanjem, mirisom baruta i kultom smrti, D’Annunzio 26. siječnja 1938. priznaje Mussoliniju kako je on, Duce, ostvario sve ono što je “nekad bilo lirsko proročanstvo, nadahnuta nada”. I dalje: “Tvoja Italija je od svih oceana pravi, jedan jedini ocean koji se može dičiti imenom herojskog oceana. Jedine su mu granice cijeli svijet, a one zavise jedino od talijanske snage i volje”.
I D’Annunzijevi sljedbenici bili su prigrlili fašističke ideje, prije svih futurist Filippo Tommaso Marinetti, ali i cijela bulumenta “umjetničkih” tipova i “uskoka”, poput “tajnika za akcije” Guida Kellera, koji je poznat i po tome što je pozirao gol u ulozi Neptuna. D’Annuzijeva “riječka desna ruka”, kako je on nazvao Giovanni Giuriatija u jednom pismu upućenom Duceu, bio je zakleti fašist. Pisac ustava (La Carta del Carnaro) D’Annunzijeve samoproglašene države Talijanske uprave za Kvarner (Reggenza Italiana del Carnaro), koja nikad nije u stvarnosti zaživjela, Alceste De Ambris s Mussolinijem je 1914. godine sastavljao prvi fašistički programatski tekst. Treba li još nabrajati?
Etničko čišćenje Rijeke
U razdoblju D’Annunzijeve vladavine u Rijeci (12. rujna 1919. – 1. siječanj 1921.) provodilo se etničko čišćenje grada, podržano djelotvornim akcijama ardita, ali i novinskim napisima La vedette d’Italia. Taj je list već 17. rujna 1919. poručio strancima “neka odu, jer (…) to je narod koji s nama nema ništa zajedničkoga; to su stari neprijatelji, to su odurne njuške, protiv kojh smo se borili i koje dobro poznajemo…”
U samo dva mjeseca D’Annunzijeve vladavine Rijeku je napustilo 1.500 “stranaca egzotičnog jezika”. D’Annunzio je 27. veljače 1920. dekretom (Nr. 50) prognao sve “strance” koji su u Rijeku došli nakon 30. listopada 1918., kao i sve one “strance” koji se nisu rodili u gradu na desnoj obali Rječine. U stanove protjeranih ili izbjeglih Hrvata i drugih netalijana uselili su se novopridošli Talijani.
Lista progonjenih je bila tolika da je već uoči Uskrsa 1920. godine, senjsko-modruški ili krbavski biskup dr. Josip Marušić uputio prosvjed Riccardu Giganteu, D’Annunzijevom gradonačelniku Rijeke. Biskup Marušić navodi u svom protestu kako “povjesnica uči, da se narodi ne mogu silom odnaroditi te da se svaki atentat na vjersko i narodno čuvstvo teško osvećuje”. Predviđanja biskupa Marušića, koji je Giganteu poručio da kao biskup ne može “zatajiti ni onog motiva, što ga svijet rado ne ističe, a taj je da i Bog kazni narode i gradove koji progone njegove sluge”, dobila su povijesnu potvrdu. Na žalost, promjene sustava nisu značile ukidanje nasilja i progona. Štoviše jedno je zlo sustiglo drugo. Fašistički poredak zamijenit će u rujnu 1943. nacistička okupacija naših krajeva, a od proljeća 1945. godine komunistička vladavina.
Progoni “nepoćudnih”, bez obzira na nacionalno podrijetlo, nastavljeni su nemilosrdno u doba “narodne vlasti” kad su “narodni neprijatelji” gubili glave, okrutno i bez suđenja. Koncem travnja 1945. ubijen je i bačen u krašku jamu kod Kostrene sušački plovan Martin Bubanj. U kastavskoj šumi 4. svibnja smaknut je udarcima mesarske kuke u potiljak, Riccardo Gigante, gradonačelnik Rijeke u doba fašističke uprave. Njegovi posmrtni ostatci, nedavno identificirani, preneseni su u Vittoriale. Nasilja i ubojstva nisu zaobišla Rijeku, kao ni mnoge druge gradove i države.
Zbog ideologija smrti, krvi i tla, desetci milijuna ljudi, od Jadrana preko Sredozemnog do Crvenog mora, patili su i platili svojom glavom osvajačke pohode “proroka” među kojima Gabrijelu D’Annunziju pripada istaknuto mjesto. Nakon patnji i pomora “inorodaca”, ali i Talijana, a prisjećajući se stoljetnice Pohoda na Rijeku, treba pitati – što je ostalo od D’Annunzijeve i Mussolinijeve Italije? Istočna obala Jadrana? Talijanska Istočna Afrika? I, napokon, koja je cijena plaćena kad se ispod svega podvuče crta povijesti?