TERENSKA NASTAVA

Izvanučionička nastava uz stručno vodstvo

Imam višegodišnje iskustvo u provedbi izvanučioničke nastave uz stručno vodstvo za učenike svih razreda osnovnih i srednjih škola te za studente.

GORAN MORAVČEK: Povjesničar kulturno-povijesne baštine. Licencirani turistički vodič (hrvatski, engleski) te počasni turist. vodič za sakralnu baštinu PGŽ
GORAN MORAVČEK: Povjesničar kulturno-povijesne baštine. Licencirani turistički vodič (hrvatski, engleski) te počasni turist. vodič za sakralnu baštinu PGŽ

Prijedlog programa izvanučioničke nastave uz stručno vodstvo sastavio sam sukladno Pravilniku o izvođenju izleta, ekskurzija i drugih odgojno-obrazovnih aktivnosti izvan škole (NN 87/14; 81/15).

Nastojao sam predložiti one programe koji su objedinjeni sadržajima za nastavne teme iz zavičaja. O zavičajnim temama učenice i učenici osnovnih škola uče u razrednoj nastavi, ali i u starijim razredima, na satovima Prirode i društva te zemljopisa i povijesti.

Sa zavičajnim temama upoznaju se i učenici srednjih škola te se izvanučionička nastava uz stručno vodstvo može prilagoditi i njima.

Krenimo u šetnju!

LIJEPA NAŠA - RIJEKA

S Jadranskog trga krećemo upoznavati lijepu našu – Rijeku. Preko Korza do Staroga grada, dotičući obalu i luku, došetat ćemo do Vele place i Hrvatskog narodnog kazališta, a potom i do rodne kuće Ivana pl. Zajca. Saznat ćemo zašto je prokopan Mrtvi kanal, prijeći ćemo Most hrvatskih branitelja. Sušak i Rijeka dotakli su se na mostu nad Rječinom. Priču o povijesti grada završit ćemo uz spomenik književniku Janku Poliću Kamovu. (KLIKNI I POGLEDAJ NA KARTI)

Lijepa Naša nastala u Rijeci!

Antun Mihanović napisao je 1835. godine stihove “Horvatske domovine”, himne u čast Lijepoj Našoj, na današnjem riječkom Jadranskom trgu! Mihanović je radio u Rijeci kao guberijalni tajnik, od 1823. do 1828. i od 1834. do 1836. Dok je boravio u  Rijeci, potpisivao se kao Mihanovich Antal Fiumei Követ. Radio je i živio u zgradi Guberijalne palače ili stare Guvernerove palače u kojoj je i skladana “Horvatska domovina”. Ta je zgrada postojala od 1780. do 1895. godine. Nakon rušenja, na mjestu parka sagrađena je Palača / Palazzo Adria, a na mjestu stare Guvernerove palače uređen je današnji Jadranski trg. KLIKNI I SAZNAJ VIŠE!

Gostovao sam u emisiji kod Roberta Knjaza. Pogledaj video!


Grad u gradu:

TRSAT

Grad Trsat spominje se u Vinodolskom zakonu, drevnom običajnom pravu zapisanom glagoljicom 1288. godine. Trsat nije istovjetan s Tarsaticom, koja se nalazila na području današnjeg riječkog Starog grada. Grad Trsat bio je u posjedu knezova Krčkih, Frankopana, potom riječkih kapetana sve dok ga nije stekao Laval Nugent, ovjenčan vojnom slavom. On u kaštelu uređuje prvi muzej u Hrvatskoj.

Trsatska gradina i drevna župna crkva sv. Jurja
Trsatska gradina i drevna župna crkva sv. Jurja

Trsat je poznato hodočasničko središte gdje se štuje Gospa Trsatska, kraljica Jadrana. Razgledat ćemo crkvu i franjevački samostan, prošetati se perivojem te se Stubama Petra Kružića spustiti do središta Rijeke.


Sakralna baština Rijeke

katedrala_rijeka_web
Katedrala sv. Vida u Rijeci

Kao istaknutom stručnjaku i(li) znanstveniku ministar turizma Hrvatske, a na prijedlog Riječke nadbiskupije i Filozofskog fakulteta u Rijeci, dodijelio mi je status počasnog turističkog vodiča za sakralnu baštinu Primorsko-goranske županije. Nedovoljno poznata široj javnosti, sakralna baština Rijeke i ostalih mjesta, izuzetno je bogata. (KLIKNI I POGLEDAJ NA KARTI)

Rijeka 15. lipnja slavi blagdan sv. Vida, gradskoga zaštitnika. Kako se ovaj blagdan slavio kroz povijest, tko je bio sv. Vid i što on znači Rijeci i Riječanima govori Goran Moravček, povjesničar kulturne baštine, u emisiji “Katolički vidici” Radio Rijeke. Autorica emisije: Irena Hrvatin. Emitirano u nedjelju 15. lipnja 2014. u 8:40 sati.


Uskoci u Gradu Svetog Vida

Grad Svetog Vida, Rijeka na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće
Grad Svetog Vida, Rijeka na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće

Piše: Goran Moravček

Grad Sv. Vida pod vlašću je Habsburgovaca od 1465. godine i u stalnoj je zavadi s Mlečanima. Kao snažno uskočko gnijezdo, grad je živio pod ratnim prijatnjama i učestalom mletačkom blokadom.

Tko su bili uskoci?

Padom Klisa u osmanlijske ruke 1537. godine, a tada je poginuo i kliški kapetan Petar Kružić čija je glava sahranjena na Trsatu, uskoci odlaze u Senj, njihovo novo uporište. Senjskih uskoka nikad nije bilo više od pet stotina, ali usprkos malobrojnosti u odnosu na turske i mletačke snage, bili su prava napast za neprijatelje. Uskočke skupine bile su sastavljena uglavnom od kršćanskih izbjeglica pred Osmanlijama i od dragovoljca spremnih ratovati protiv Turaka i(li) Mlečana.

Uskočki vojvoda
Uskočki vojvoda

Uskoci su izbjegavali izrazvne sukobe s neprijateljem u borbi, a glavni ciljevi prepada bili su odvođenje zarobljenika te otimanje stoke i robe. Minucio Minuci (1551.-1604.), zadarski nadbiskup, napisao je 1559. godine da među uskocima nema nijednoga koji bi počinio izdajstvo ni za како visoku cijenu. Oni imaju samo puške, koje su malene i vrlo lagane. Mjesto sablje nose bodež. (…) Za spavanje i zaštitu od kiše nose sa sobom jedino malu prostirku. Kad idu od kuće nose sa sobom hrane tek koliko im treba za jednodnevni obrok, a za ostale dane moraju se snaći na putu.

U gusarenja su išli s laganim, brzim brodicama, građenima uglavnom u riječkim škverovima, koje su lako mogli skriti ili potopiti u slučaju nevolje tako da, napisao je Minuci, protiv ove vrste i ovolikog broja zlokobnih i nesnosnih lupeža, Mlečani nisu pronašli načina da obuzdaju njihovu drskost i smionost.

Obilježivši prostor kojim poznajemo u to doba i kao Predziđe kršćanstva (Antemurale Christianitatis), uskoci su ostavili su traga i u povijesti Rijeke gdje su trgovali pljačkaškim plijenom. U gradu su imali svoje skladište, a na prikazu Grada Svetoga Vida (S. Veit am Flaum) iz prve polovice 17. stoljeća švicarsko-njemačkoga gravera i nakladnika Matthäusa Meriana Starijeg, uz ušće Rječine na sušačkoj obali označeno je njihovo svratište.

Grad Svetog Vida bio je izložen mletačkoj pomorskoj blokadi 1599., stoga što su noću 19. siječnja te godine, izigravši stražu, uskoci napali mletački Labin, a nakon što su bili odbijeni krenuli su na Plomin i osvojili ga. Skinuvši zastave Republike Sv. Marka i podigavši austrijske, uskoci su prisilili građane Plomina na prisegu vjernosti caru. U osvetničkome protunapadu Mlečani nisu supjeli zauzeti Grad sv. Vida, koji je uz Riječane branilo i osamdesetak senjskih uskoka. Rijeka je napadnuta artiljerijom s mletačkog brodovlja najžešće 15. travnja 1599.

Uskočka brodica
Uskočka brodica

Izgradnjom utvrde na otočiću Sv. Marka, vojnici Prejasne Republike su zatvorili Tihi kanal (Canale di Maltempo) te su riječki mornari i ribari morali pronalaziti načine kako bi doskočili pomorskoj blokadi, ali u velikom strahu, jer su Mlečani prijetili da će svaki uhvaćeni Riječanin za kaznu morati odslužiti dvanaest godina robije na galijama!

Sukob Venecije i Austrije bio je na vrhuncu u razdoblju dok je gradom upravljao Stefano della Rovere (1608-1638). Čim je imenovan riječkim kapetanom počeo je utvrđivati grad, obnovivši gradske zidine i dobro utvrdivši nekadašnji Kaštel u Starome gradu. Rat za Gradišku ili Uskočki rat (1615.-1617/ 1618.) okončan je zalaganjem Španjolske i Francuske  te je zaključen 26. rujna 1617. mirom u Madridu. Rimsko-njemački car Matija II. (1612.-1619), a on je ujedno bio hrvatsko-ugarski kralj (1608.-1619), obvezao se konačno udaljiti uskoke s jadranskih obala i uništiti njihove brodice.

Provedba mira dogovarana je u kapucinskom samostanu na Žabici, a uglavljena je 8. kolovoza 1618. godine u riječkom Kaštelu potpisivanjem protokola o mirovnim uvjetima između Mletaka i Austrije. Nakon postignutog mira uskočka flotila brodica bila je 1618. godine spaljena u Rijeci, a uskoci raseljeni. Time je završila burna uskočka povijest ratovanja na Jadranu. Na njih nas u gradu, na Toretti, danas podsjeća tek Ulica senjskih uskoka. Sic transit gloria mundi! Tako prolazi slava svijeta.

SAZNAJ VIŠE

Grad Svetog Vida, Rijeka na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće
Grad Svetog Vida, Rijeka na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće

Zrakoplovna nesreća na Krku 1971. godine

Zrakoplov Tupoljev 134 beogradskog Aviogenexa
Zrakoplov Tupoljev 134 beogradskog Aviogenexa

Piše: Goran Moravček

Bio je 23. svibanj 1971. godine, nedjelja, kada se u 19, 45 sati na pistu Zračne luke Rijeka, kod Omišlja na Krku, srušio zrakoplov Tupoljev 134. Poginulo je 78 putnika.

Nesreću su preživjela četiri člana posade te jedan putnik. Među poginulima bio je i hrvatski književni klasik, pjesnik Josip Pupačić. U plamenoj buktinji na pisti omišaljskog aerodroma, stradali su i pjesnikova supruga Benka te petogodišnja kćerka Rašeljka.

Zrakoplov Tupoljev TU – 134 beogradskog Aviogenexa, pod zapovjedništvom kapetana Miloša Markičevića, poletio je iz Londona za Omišalj na Krku. Let je, kako je izjavio jedini preživjeli putnik Ranko Sarajčić (22), protekao mirno. Što je krenulo po zlu?

U službenom izvješću nakon nesreće navodi se kako je nad Kvarnerom bilo nevrijeme s jakom kišom i jugom. Pri slijetanju, jureći brzinom od 260 kilometara na sat, zrakoplov je udario krilom o pistu…

Deset minuta nakon toga se zapalio, a putnici se našli u klopci. I to je bilo kobno, “jer su klizna vrata između kopilota i putničkog prostora bila zaglavljena zbog deformacije gornjeg dijela trupa”.

Uzrok smrti nesretnika iz aviona bilo je trovanje ugljičnim dioksidom te izgaranje tijela. Užas!

Više od četiri desetljeća proteklo je od te strašne zrakoplovne nesreće. Je li ona kriva za propast krčkog aerodroma, otvorenog 2. svibnja u Titovom prisustvu godinu dana prije katastrofe?

Ne bih rekao.

Prošle, 2012. godine, Zračna luka Rijeka ostvarila promet od svega 72 tisuće putnika. Malo i premalo, ali – očekivano. Gubitci se gomilaju, a radnicima prijete otkazi.

Jer, kao i drugdje u našem gospodarstvu, politika čvrsto drži konce u svojim rukama postavljajući “pogodne” kadrove na “odgovorna” mjesta. Ali, ne samo u Zračnoj luci Rijeka i(li) Jadroliniji već i u turističkim zajednicama. Samo tako se i moglo dogoditi da u kvarnerskoj turističkoj regiji riječka zrakoplovna luka – propada.

Gospa Trsatska

Blagdan Gospe Trsatske obilježava se 10. svibnja
Blagdan Gospe Trsatske obilježava se 10. svibnja

Piše: Goran Moravček

Rijeka, 10. svibnja 2013.

Blagdan je Gospe Trsatske.

Majka Božja Trsatska je uz sv. Vida (su)zaštinica Grada Rijeke.

Svetište Gospe Trsatske jedno je od najstarijih hrvatskih marijanskih prošteništa.

Prema predaji, 10. svibnja 1291. godine stigla na Trsat sv. Kuća iz Nazareta. U toj je kući Arkanđeo Gabrijel navijestio Djevici Mariji da će začeti po Duhu Svetomu i roditi Isusa, Sina Božjega.

Sveta kuća je bila na Trsatu do 10. prosinca 1294. godine, nakon čega je, neobjašnjivo kako je i došla, odletjela na krilima anđela, u talijanski Loreto kod Jakina (Ancone).

Gospodar trsatskog kaštela Nikola I. iz obitelji knezova Krčkih, kasnije Frankopana, odobrio je odlazak u Palestinu poslanstva u kojem su bili Aleksandar Jurjević, plovan trsatske crkve sv. Jurja, te baruni Sigismund Oršić i Ivan Greguroci. Trsatski plovan je o tome putu napisao izvješće poznao kao Medvedgradske uspomene.

Jurjevićeve su uspomene, međutim, 5. ožujka 1628. stradale u požaru koji je zahvatio Trsatski samostan. Stoga je do nas izvješće s putovanja u Svetu zemlju trsatskog izaslanstva stiglo tek posredno.

Povijesna (ne)vjerodostojnost predaje nije umanjila značaj Trsatskog svetišta, koje hodočasnici stoljećima pohode.

Trsat se u marijanskoj pobožnosti oblikovao kao Hrvatski Nazaret.

Zbog vrlo snažnog kulta, papa Urban V. je 1362. godine poslao na Trsat, posredstvom franjevca Bonifacija Napuljca, sliku Gospe Trsatske, koju je navodno naslikao sv. Luka. Slika koja se u posebno svečanim prilikama izlaže hodočasnicima, okrunjena je zlatnim krunama 1715. godine.

Franjevci, čuvari Svetišta, stigli su na Trsat zaslugom kneza Martina Frankopana (1416.-1479.). On je počeo graditi samostan i novu crkvu.

Crkva Gospe Trsatske dobla je današnji vanjski izgled 1824. godine kad je produljena, a 1930. papa Pio XI. dodijelio joj je naziv manje bazilike.

U dvobrodnoj trsatskoj bazilici Majke Milosti, kako se službeno naziva crkva Gospe Trsatske, devet je oltara.