Gospa Trsatska

Blagdan Gospe Trsatske obilježava se 10. svibnja
Blagdan Gospe Trsatske obilježava se 10. svibnja

Piše: Goran Moravček

Rijeka, 10. svibnja 2013.

Blagdan je Gospe Trsatske.

Majka Božja Trsatska je uz sv. Vida (su)zaštinica Grada Rijeke.

Svetište Gospe Trsatske jedno je od najstarijih hrvatskih marijanskih prošteništa.

Prema predaji, 10. svibnja 1291. godine stigla na Trsat sv. Kuća iz Nazareta. U toj je kući Arkanđeo Gabrijel navijestio Djevici Mariji da će začeti po Duhu Svetomu i roditi Isusa, Sina Božjega.

Sveta kuća je bila na Trsatu do 10. prosinca 1294. godine, nakon čega je, neobjašnjivo kako je i došla, odletjela na krilima anđela, u talijanski Loreto kod Jakina (Ancone).

Gospodar trsatskog kaštela Nikola I. iz obitelji knezova Krčkih, kasnije Frankopana, odobrio je odlazak u Palestinu poslanstva u kojem su bili Aleksandar Jurjević, plovan trsatske crkve sv. Jurja, te baruni Sigismund Oršić i Ivan Greguroci. Trsatski plovan je o tome putu napisao izvješće poznao kao Medvedgradske uspomene.

Jurjevićeve su uspomene, međutim, 5. ožujka 1628. stradale u požaru koji je zahvatio Trsatski samostan. Stoga je do nas izvješće s putovanja u Svetu zemlju trsatskog izaslanstva stiglo tek posredno.

Povijesna (ne)vjerodostojnost predaje nije umanjila značaj Trsatskog svetišta, koje hodočasnici stoljećima pohode.

Trsat se u marijanskoj pobožnosti oblikovao kao Hrvatski Nazaret.

Zbog vrlo snažnog kulta, papa Urban V. je 1362. godine poslao na Trsat, posredstvom franjevca Bonifacija Napuljca, sliku Gospe Trsatske, koju je navodno naslikao sv. Luka. Slika koja se u posebno svečanim prilikama izlaže hodočasnicima, okrunjena je zlatnim krunama 1715. godine.

Franjevci, čuvari Svetišta, stigli su na Trsat zaslugom kneza Martina Frankopana (1416.-1479.). On je počeo graditi samostan i novu crkvu.

Crkva Gospe Trsatske dobla je današnji vanjski izgled 1824. godine kad je produljena, a 1930. papa Pio XI. dodijelio joj je naziv manje bazilike.

U dvobrodnoj trsatskoj bazilici Majke Milosti, kako se službeno naziva crkva Gospe Trsatske, devet je oltara.

Rijeka uz more – daleko od mora

Hidrokrilac Vihor u plovidbi
Hidrokrilac Vihor u plovidbi

Piše: Goran Moravček

Vihor. Mnoge će od nas prisjećanje na njega vratiti u bezbrižne dane mladalaštva. Prisjećam se kako smo ga s plaže na Kantridi promatrali s udivljenjem dok je jurio, brzinom od tridesetak čvorova, u ljetno prije podne prema Velim vratima. Nostalgija? Vjerojatno. Zaista, prohujalo s vihorom.

Hidrokrilac Vihor svečano je bio dočekan u prvoj polovici travnja 1961. godine. Mogao je primiti 135 putnika, a prevalivši 600 nautičkih milja stigao je u Rijeku iz Messine, gdje je bio izgrađen za Jadroliniju. Brodom je tada zapovijedao kap. Branko Vuksan.

Hidrokrilac Vihor u riječkoj luci na fotografiji iz Novog lista
Hidrokrilac Vihor u riječkoj luci na fotografiji iz Novog lista

Vihor je zaplovio morem gotovo istovremeno s premijerom igranog filma Karolina Riječka u tadašnjem kinu Partizan, početkom gradnje novog naselja na Turniću, Gagarinovim letom u Svemir, Kubanskom krizom te stvaranjem Pokreta nesvrstanih. Glisirao je našim morem šest godina, održavajući stalnu vezu Rijeke s Malim Lošinjom i Rabom, nakon čega je prodan te je plovio uz talijanske obale sve do 1991. godine.

S vihorom vremena nestalo je i šljunčane plaže uz Portić, zatrpane kao i Vela grota, kako bi se za Najdraži nogometni klub na Kantridi uredilo pomoćno igralište. Da je bilo vizije, a nije, ostala bi predivna plaža, Klub bi pripremajući se za Ligu prvaka dobio pomoćno igralište na nekom prikladnijem mjestu, a brodovi bi i dalje bili naš ponos.

Nedavno u Kostreni Sv. Luciji predstavljena knjiga o propasti domaće flote – Sumrak kvarnerskog brodarstva – kap. Igora Stipanovića, koju sam imao prilike vidjeti u rukopisu, podsjeća me još jednom na činjenicu da smo primorska, ali ne i pomorska zemlja. Stoga se i moglo dogoditi da propadne flota Jugolinije, odnosno Croatia linea, koja je imala, od Tare do Kostrene, čak 169. brodova! Slična je sudbina zadesila i Lošinjsku plovidbu.

Domaći političari i tzv. gospodarski stratezi, podjednako oni iz Banskih dvora kao i svi ovi što iz svojih udobnih ureda imaju pogled samo na riječki Korzo te valjda ne vide more, nisu shvatili značaj (geo)političkog položaja Lijepe Naše. U rječniku stranih riječi preskočili su vidjeti što znači maritimizacija. Za pojedinu državu smještenu uz morsku obalu, izuzev izgleda za Lijepu Našu, to znači razvijati se koristeći razumno sve prednosti primorskog položaja.

Značilo bi to graditi kontejnerske luke ondje gdje je to prikladno, a ne u srcu grada; značilo bi to odlučiti se za postavljanje nove Nizinske pruge, a ne krpati postojeću izgrađenu u doba mađarske uprave davne 1873. godine; značilo bi to spojiti željeznicom Hrvatsko primorje s Istrom kao i, napokon, povezati Rijeku, kao nekoć značajno pomorsko središte, autocestom do Žute Lokve i dalje prema jugu Dalmacije, jer je to put preko Crne Gore, Albanije sve Grčke i Bliskog istoka. Značilo bi to ne odustajati od putničke brodske linije prema Dubrovniku; značilo bi to s mudrošću i domoljubnom vizijom razvijati Jadran kako bismo prestali pričati i(li) slušati doskočice prema kojima nam je Bog dodijelio jednu od najljepših obala na Svijetu, ali nam je zaboravio dati – pamet.

Riječki spomen na stradanje Titanica

14. travnja 2013.

Spasilački prsluk s Titanica čuva se u Rijeci
Spasilački prsluk s Titanica čuva se u Rijeci

Titanic, britanski prekooceanski putnički brod, udario je na svome prvome putovanju u ledenu santu usred noći u hladnim vodama sjevernog Atlantika na današnji dan, 14. travnja 1912.

U toj pomorskoj nesreći poginulo je više od 1.500 ljudi.

Popis putnika s Titanica čuva se u riječkom Državnom arhivu, a spasilački prsluk s broda, jedini sačuvani primjerak na europskom tlu, nalazi se u Rijeci u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja (Guvernerova palača).

Josip Car, tada osamnaestogodišnji konobar na Carpathiji, broda koji je prvi prikučio u pomoć Titanicu, sačuvao je spasilački prsluk i donio ga u domovinu. Tridesetih godina prošlog stoljeća darovao ga je tadašnjem Gradskom muzeju Sušak. Prsluk je restauriran 2004. godine.

Brod Carpathia plovio je na liniji New York-Rijeka. Krenuo je iz Amerike prema Rijeci 11. travnja 1912. U noći 14./15. travnja stigao je SOS-poziv s Titanica, koji je obilježio i živote posade Carpathije. Među njenih 306 članova nalazilo se i 76 hrvatskih pomoraca.

Među spašenim putnicima Titanica bilo je i troje Hrvata: Mara Osman-Banski iz Vagovine kod Čazme, Ivan Jalševac iz Topolovca kod Siska i Nikola Lulić iz Konjskog Brda, Perušić. Nažalost, poginulo je 27 hrvatskih iseljenika.

Prošle godine održana je u Guvernerovoj palači zanimljiva izložba Titanic-Carpathia, a nedavno je iznesena zamisao o podizanju spomenika u Rijeci brodu spasitelju i njegovim članovima posade. (Goran Moravček)

Pogledaj video: Brod Carpathija

[embedplusvideo height=”548″ width=”695″ standard=”http://www.youtube.com/v/YQw5RglP5KA?fs=1″ vars=”ytid=YQw5RglP5KA&width=695&height=548&start=&stop=&rs=w&hd=0&autoplay=0&react=1&chapters=&notes=” id=”ep2086″ /]

Portret stogodišnjaka na zidu

11. travnja 2013.

Maks Peč uz svoj portret na zidu
Maks Peč uz svoj portret na zidu

Maks Peč, stogodišnjak, živa enciklopedija Sušaka i Rijeke, dobio je svoj portret. Naslikan je u krugu Nadbiskupijskog sjemeništa, na dvorišnom zidu, uz portrete pape Ivana Pavla II., časne sestre Marije Krucifikse Kozulić i nadbiskupa Josipa Pavlišića.

Autor zidnih slika je Eduardo Filipović SEC, slikar mnogih zanimljivih grafita i murala na riječkim ulicama.

Otkud ja u ovom izabranom društvu? – čudio se iznenađeni Maks Peč kad sam ga doveo pred njegov portret. Prikazan je sa značkom Plivačkog kluba “Primorje”, čiji je bio dugogodišnji tajnik.

Maks Peč, rođen 1914. godine, bio je svjedokom zbivanja koja su ostavila traga u životu Rijeke i Sušaka tijekom minulog i ovog stoljeća. Graditelj i projektant, gospodin Makso je bio sudionik događaja koji su obilježili gradsku povijest. S ovim vitalnim, duhovitim i iznimno zanimljivim sugovornikom, razgovarao sam u više navrata. Maks Peč je vjerojatno najstariji aktivni novinar, koji više desetljeća piše iz broja u broj za nadbiskupijski časopis “Zvona”, ali i neke druge listove.

Rođak je sv. Leopolda Mandića, a prijateljevao je s mnogim istaknutim ljudima o kojima zna tkati zanimljive priče. (Goran Moravček)