Povijesne crtice – Page 4

19/09/201220/09/2012

Martinšćica u srcu

Uvala Martinšćica — Škver i Lazaret u Martinšćici

Piše: Goran Moravček

Knjiga Martinšćica u srcu, s podnaslovom Naša stara Martinšćica i život u njoj, braće Rude Pauera Paškvana i Ivana-Ive Paškvana, objavljena je u nakladi Katedre Čakavskog sabora Kostrena (2012.). Autori su iscrpno tekstom, mnoštvom slika, skica i dokumenata predočili život kakav je nekoć bio u čarobnoj uvali. Uputili su nas i u povijesni razvoj Martinšćice od Lazareta i staroga Škvera do odluke da se prebriše prošlost, uvala isprazni od njezinih žitelja te ondje smjesti, početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, remontno brodogradilište Viktor Lenac.

Ubrzo nakon što je car Karlo VI., koji je bio ujedno hrvatski kralj Karlo III., proglasio pravo neometane plovidbe Jadranskim morem (1717.) te Rijeci dodijelio status slobodne luke (1719.), otvoren je 1722. riječki Lazaret s Mandraćem. Položaj je odredio potok Brajda, koji je Lazaret snabdjevao svježom vodom, a nevolje je stvarao Škurinjski potok čije su bujice nanosima zatrpavale Mandrać. U doba francuske uprave, 1812. Lazaret je bio ukinut i premješten u Kraljevicu da bi dvije godine potom, pod habsburškom vlašću, ponovo bio vraćen u Rijeku. Kako Mandrać, a to je ujedno i prva riječka umjetna luka, nije mogo prihvatiti veće brodove, bilo je 1816. g. određeno da se karantena za pomorce uredi u uvali Martinšćica, a lazaret u Rijeci preda na korištenje vojsci.

Pod imenom Martinšćica nekad se podrazumijevao zaljev gdje je 1833. godine bio uređen prostor i izgrađen lazaret, ali također i dolina, vala, koja se protezala sjeverno sve do crkve sv. Antuna pustinjaka u Sušačkoj Dragi. Martinšćica je izabrana za karantenu zbog prirodne luke, obilja vode koju su donosili draški vodotoci Javor i Potok te izvorište škverske vode, koju su koristili i žitelji starog Škvera.

Lazaret u Martinšćici otvoren je uz veliko slavlje 2. lipnja 1833. Prvi kapetan bio je Mate Lazarić, koji je toga dana brigantinom Ernest s tovarom žita dopremljenog iz Odese uplovio u lazaretsku luku u Martinšćici. Istodobno s uređenjem Lazareta trajala je izgradnja pristupne Dorotejske ceste, nazvane po Mariji Dorothei Württemburg, supruzi austrijskog nadvojvode i ugarskog palatina Josipa. Na Piramidi se Dorotejska cesta odvajala od Karoline, a kao spomen na to ondje je podignuta piramida s natpisom na slavu cara Franje I., nadvojvode Josipa te guvernera Ferencza Ürmenyja.

Martinšćica 1935. godine: Lazaret je bio pretvoren u odmaralište

Lazaret je postojao do Prvoga sv. rata, a nakon toga je u Martinšćici otvorena vojna bolnica. Poslije rata u kompleksu bišeg Lazareta uređuje se odmaralište, koje je postojalo sve do početka šezdesetih godina prošlog stoljeća kad je čarobnu uvalu zaposjelo remontno brodogradilište Viktor Lenac.

Prošlost se ne može vratiti, ali se može otrgnuti iz zaborava. Uređujući ovu knjigu činilo mi se često da sam i ja proveo dio života u Martinšćici te da sam mnoge ljude koje braća Paškvan spominju i sam poznavao. Gospodina Ivana Paškvana, Ivu, upoznao sam 2008. godine kad sam kao urednik pripremao knjigu “Kantrida bijelih snova”, autora dr. Marinka Lazzaricha. Potom smo tijesno surađivali na knjizi o povijesti Nogometnog kluba Pomorac, koja bi uskoro trebala izaći iz tiska.

Ivo Paškva je vjerojatno najbolji poznavatelj povijesti nogometa na širem riječkom području i živa je enciklopedija. Ono što je mene, međutim, dojmilo jest njegova odanost obitelji. Knjiga Martinšćica u srcu nije samo povijest Martinšćice kako su je vidjela braća Rude i Ivo već je to i saga o obitelji Paškvan. A priča o rukopisu i nastanku djela gotovo da bi i sama mogla zaslužiti svoju knjigu, jer su razne peripetije pratile njezino objavljivanje.

Plaža Veli pesak u Martinšćici — Martinšćica 1918. godine ili ranije: Plaža Veli pesak

Knjigu o nekadašnjoj Martinšćici počeo je pisati Rudolf, Rude, Pauer Paškvan, agronom po profesiji rođen 1914. u Škveru. Nakon što je dovršio knjigu, umnožio ju je u osam primjeraka te je promovirao na obiteljskom skupu u prosincu 1989. godine i podijelio članovima porodice. Rude Pauer Paškvan je preminuo 1991. godine. Otišao je u dobra spominjanja, kako je napisao Ivo, najmlađi od dvanaestoro djece iz obitelji Paškvan, koji je nastavio dopunjavati bratov rukopis. On je sakupio još niz dokumenata i fotografija, dopunio rukopis novim saznanjima te je knjiga postala neka vrst enciklopedije ne samo o porodici Paškvan već i o Martinšćici, uvali koja je također otišla u dobra spominjanja. Zahvaljujući maru braće Paškvan, Martinšćica je oživjela kroz toplu priču o ljudima i povijesti dokazujući još jednom kako je povijest zaista samo ono što napišu povjesničari. A braća Paškvan jesu povjesničari, iako to nisu bila po profesiji. Uspjeli su napisati povijest koja dotiče srca. Ono što je njima bilo u srcu uspjeli su prenijeti i dočarati čitateljima. I zbog toga je naslov knjige Martinšćica u srcu s(p)retno odabran.

Cijena knjige: 130,00 kn

Format: 25 x 22 cm

Opseg: 232 str.

Uvez: tvrdi

Recenzenti: akademik Petar Strčić, dr. Maja Polić, Mišo Cvijanović

11/09/201225/09/2012

Sveti Nikola na Krnjevu ostao bez puta

Trgovački centar i crkva sv. Nikole na Krnjevu

Piše: Goran Moravček

Na području Plasa, na starome Krnjevu, od davnina postoji dio koji se naziva San Nicolò. Ime je nastalo prema drevnoj kapeli sv. Nikole. Snažno vrelo Rečice bilo je važno za razvoj manufakture, a kasnije industrije i brodogradnje. Osim župne crkve posvećene zaštitniku pomoraca i brodograditelja, ondje je i Osnovna škola San Nicolò s talijanskim nastavnim jezikom, a kojih stotinjak ili nešto koračaja udaljene su Rečice, Pod Jelši (Sotto i Pioppi). U neposrednoj blizini je bivši Torpedo i cijela (ne)umrla ulica riječke industrije. Do toga područja donedavno je vodio pješački put k sv. Nikoli, komunal, na kojem su generacije Riječana izderale poplate svojih cipela, svečanih kad su išli u crkvu, cokula kad su hitali na posao.

Tog puta više nema. Je li smetao poslovanju novog ZeTeCea ili je presudilo neznanje arhitekta i nadzornog organa? Ne znam, ali meni je neshvatljivo da bi ikome smetao put koji se nije našao ni na koji način nikome na putu, osobito ne trgovcima. Je li moguće da ljudi koji štuju baštinu istovremeno gaze po starinama? U ZeTeCeu pokušavaju pokazati svoj odnos prema baštini isticanjem velikih portreta znamenitih Riječana iznad ulaza i izloga svojih prodavaonica. Istovremeno, grubo su se ponijeli prema starinama kad su uništili drevni put. Svjestan sam kako su marketinški štosevi nepresušni. Tako su i portreti Whiteheada, Ciotte i još nekih ljudi iz slavne riječke prošlosti poslužili ne bi li se kupcima zamazale oči. Ništa novoga.

ZeTeCe je kopirao u mnogo čemu West Gate u Zaprešiću. Ondje su na sličan način iskoristili baštinu kao štos te ispisali stihove čakavskog barda Drage Gervaisa “Pod Učkun kućice bele…” Zagorci i čakavština? Da krepaš! Nakon što sam vidio uništeni pješački put na Krnjevu zapitao sam se nisu li marketinške trikove možda smišljali neupućeni Kinezi. Tko bi drugi ako ne oni smislilo “kineski” naziv – ZeTeCe? Jedino se nadam da ondje neće uskoro stići i kineska bofl roba što bi moglo dovesti i do preimenovanje centra u, primjerice, “Kod Kineza”.

Volim šetati po trgovinama te sam već prvih dana po otvorenju svratio do ZeTeCea. Jeftino sam ondje kupio sportsku naprtnjaču, ali nije me privukla samo cijena već sam i ja pao na dobar štos. Na ruksaku poznate marke nanizana su glagoljska slova. Nisam, dakle, protivnik trgovačih centara, ali zasmetalo me je to što tako veliki projekt nije u potpunosti izveden kako spada.

Portreti znamenitih Riječana u trgovačkom centru na Krnjevu

Osjećaju to već kolateralne žrtve – učenici škole San Nicolò, vjernici sv. Nikole i radnici nekog od pogona u bivšoj Industrijskoj ulici. Dok sam se motao oko ZeTeCea i tražio prikladan pješački put prema crkvi, odnosno školi, pomislio sam kako će sve to izgledati za kišnih jesenjih ili studenih dana zime. Kojim će putem najbrže neki učenik stići do škole, odnosno nonica do crkve? Da su mi se u blizini našli odgovorni vjerojatno bih im izgovorio koju rečenicu u povišenom tonu.

Odnos prema baštini iskazuje se kao (ne)poštovanje ljudi koji žive u određenoj sredini. U Rijeci je taj odnos za mnoge od nas (bez obzira jesmo li ovdje rođeni ili odrasli ili doseljeni) ponižavajući. Previše je primjera uništavanja povijesno-kulturne baštine koji bi u našem gradu mogli potkrijepiti ovu tvrdnju.

Kad sam prije nekoliko godina pripremao tekst za monografiju Autocesta Rijeka – Zagreb: Cesta života (2007.) bio sam u prilici upoznati se pobliže s djelom Antuna Matije Weissa, graditelja povijesne Karolinske ceste koja je u prvoj polovici 18. stoljeća povezala Primorje sa zaleđem preko Gorskog kotara. Weiss je hodajući i(li) jašući na konju tražio najpogodinu trasu ceste. Često se toga sjetim prolazeći dionicom auto-puta prema Tuhobiću, jer planeri ceste kao da nikad nisu prošli tim nesmiljeno vjetrovitim dijelom gdje su položili trasu. Jesu li prije izrade projekta zgrade nebodera Filozofskog fakulteta u Kampusu arhitekti bili na Trsatu u doba najljuće bure? Sumnjam. Isto pitanje mogao bih upututi arhitektu ZeTeCea.

Područje na kojem je niknuo ZeTeCe nije bilo tek obični šumarak ili šikara ispod Zvonimirove ulice. Na južnome dijelu Plasa, istočno od Rečica i zapadno od Ponsala, od davnina je postojala crkva sv. Nikole (San Nicolò). Bila je ondje već u 14. stoljeću, a 1429. godine bila je na zemljištu koje je pripadalo riječkome augustinskom samostanu. U blizini kapele, tamo gdje će koje stoljeće kasnije bili pogoni tvornice torpeda na Rečicama, postojalo je brodogradilište Bratovštine sv. Nikole. Škver je 1689. godine bio premješten na Fiumaru, a brašćina mornara i kalafata imala je otada svoje sjedište u crkvi sv. Barbare u Starome gradu. I te kapele više nema, ali postoji Trg sv. Barbare, mnogima poznat, na žalost, po stradanju Aleksandra Abramova koji je tamo ubijen jedne noći u prosincu 2009. godine. Stara kapela sv. Nikole na Krnjevu srušena je 1787. ili 1788. godine.

Crkva sv. Nikole na Krnjevu — Od starog puta ostao je samo komad ograde uz koju je, kao u lošem vicu, postavljena tabla s imenima odgovornih za uništavanje drevne pješačke staze

Sadašnja crkva sv. Nikole izrastala je u doba talijanske uprave Rijekom na mjestu predviđenom za gradnju svjetionika, ali nakon što se od toga odustalo teren je besplatno ustupljen župi. Ondje je trebala biti, prema zamisli mletačkog arhitekta Francesca Gusse, podignuta dojmljiva neoromanička građevina, ali zbog besparice i izbijanja Drugoga sv. rata, crkva sv. Nikole biskupa je dobila znatno skromniji izgled.

Prikupljanje novca za gradnju crkve počelo je u veljači 1939. godine, a 10. prosinca 1940. riječki biskup Ugo Camozzo je blagoslovio teren. Nedovršena crkva otvorena je za bogoslužje 29. ožujka 1942. Dvije godine kasnije, tijekom napada anglo-američkih zrakoplova koji su zasipali bombama obližnja riječka industrijska postrojenja, stradala je i crkva sv. Nikole biskupa na Krnjevu.

Crkva ranjena u ratu preuređivana je od 1954. do 1956. godine. Zvonik je podignut 2000.

Moje pitanje glasi: Hoće li, i kada, nadležni iz ZeTeCea obnoviti stari put što su ga bezrazložno uništili? Taj pješački put stoljećima je služio ljudima i nikome pod kapom nebeskom nije smetao. Neka i ubuduće bude tako.

09/09/201225/09/2012

NA KANTRIDI PADALE STIJENE

Na stadionu Kantrida 1962. godine stradalo 96 gledatelja — Na stadionu Kantrida 1962. godine bilo je 96 povrijeđenih gledatelja

Piše: Goran Moravček

Prije ravno pola stoljeća – na današnji dan 9. rujna 1962. godine – za vrijeme nogometne utakmice između Rijeke i Hajduka na Kantridi su padale stijene. Tako sam to tada doživio te mi se događaj duboko urezao u pamćenje. Tek sam krenuo u školu te godine. Bio sam na utakmici, a listanje požutjelih novina nedavno mi je vratilo u sjećanje slike tog paklenog dana. Živjeli smo tada u obližnjoj Creskoj ulici poviše gostionice Miramare, koja je znala dugo odzvanjati smijehom i pjesmom nakon nogometnih utakmica. Poslije ove utakmice gostionica je bila prazna. Riječani su okružili dvije gradske bolnice tražeći obavijesti o stradalima.

Pamtim samo tri događaja s Kantride iz djetinjstva koji su završili na novinskim stranicama. Posjet nesvrstanog alžirskog predsjednika Ben Bele brodogradilištu, stradanje trolejbusa koji se zamalo survao na stadion te ovaj nogometni susret, koji je završio sa “samo” 96 ozlijeđenih gledatelja, iako se u prvi mah spominjalo da ima i mrtvih. Utakmica je nakon nesreće ipak odigrana, a Rijeka je pobijedila 4:0 golovima Zadela, Veselice i Lukarića.

Utakmicu Rijeke i Hajduka pratilo je na Kantrida 9. rujna 1962. oko 5.000 gledatelja

Stadion je bio pun, jer je jadranski derbi privukao oko 5.000 gledatelja, koji su se znatnim dijelom uzverali i po stijenama. Prema novinskome izvješću, nakon što se odronio kamen(čić) zavladala je panika na sjevernom stajanju. Netko je zaviknuo “Pada kamenje” i u tren je zavladao metež. Najgore su prošli gledatelji uz samu ogradu, jer ih je masa pregazila tražeći spas na travnjaku. Žičana ograda, koja je dijelila izgralište od gledališta pod pritiskom je popucala kao trijeska, napisao je novinski izvjestitelj. Bilo je strašno.

Dr. Lenković, kirurg riječke bolnice nosi stradalog dječaka do kola hitne pomoći

Rodbina i prijatelji unerećenih nakon što se vijest munjevito proširila gradom, okružili su riječku i sušačku bolnicu tražeći obavijesti o stradalima. “Ovo je sreća u nesreći” – izjavio je novinskom reporteru dežurni liječnik dr. Franjo Gvozdenović – “Čudo je da nitko nije životom stradao”.

Nesreća na stadionu dogodila se upravo na dan koji je svečano obilježavala tadašnja Jugoslavenska ratna mornarica. Tito je bio na proslavi u Podgori kod Makarske i u Splitu te su informacije o tome preplavile naslovnice. Tek 11. rujna, i to na unutrašnjoj stranici Novog lista, izašla je reportaža sa slikama legendarnog Petra Grabovca o rušenju stijena na Kantridi. Takva su bila vremena.

Rijeka je šezdesetih godina prošlog stoljeća bila najznačajnije pomorsko središte bivše države, lučki i industrijski grad koji se ubrzano razvijao. Novi stanovnici dolazili su iz raznih krajeva naseljavajući prazne stanove koje su napustili u velikom eksodusu bivši žitelji Rijeke, uglavnom talijanske narodnosti. Poraće je donijelo veliku mijenu stanovništva te se govorilo kako je Rijeka “Jugoslavija u malom”.

Odlazeći redovito na utakmice, sjećam se kako je NK Rijeka u to doba imala malo svojih simpatizera te su nas uvijek nadglasali brojniji protivnički navijači. Bilo je to i logično, jer su doseljeni stanovnici u srcu nosili boje svoga zavičaja – bilu Hajduka, modru Dinama, crno-bijelu ili crveno-bijelu beogradsku… Nama, rođenima i odraslima u Rijeci, koji se nismo mogli poistovjetiti sa zavičajem naših roditelja, klub sa Kantride je postao prvo utočište u potrazi za identitetom. Bili smo malobrojni, ali smo navijali strasno. Tada su, međutim, Hajduk, Dinamo i Zvezda bili prema broju navijača domaćini na Kantridi. Srećom, ta su vremena prošla. Podrška klubu s Kantride je značajna, a međusobno je danas dijeli na tisuće navijača Rijeke.

04/09/201227/12/2012

Ban Jelačić, Josip Bunjevac i Rijeka

Christian von Maÿr: Pogled na Rijeku s Ugarskih, odnosno Banskih vrata 1832. godine

Piše: Goran Moravček

Hrvatski sabor je u ljeto revolucionarne 1848. godine donio odluku o prekidu odnosa s Ugarskom. Teritorij Trojedne kraljevine, uključujući Rijeku i Primorje do Senja i Voloskog, izdvojen je iz mađarske uprave. Fijumani su bili protiv toga pozivajući se na diplomu Marije Terezije iz 1779. godine o osnivanju Corpusa separatuma. Mijo Krešić (1822-1888), ilirac, koji se kao završeni srednjoškolac iz rodnog Karlovca zaputio Lujzijanom pješke na more, u knjizi Autobiografija (1898., 2005.) opisuje Rijeku kao poseban slučaj: i kod mosta ustaviše nas pitanjem za putne listove. Predasmo ih i tu nam preporučiše njemačku gostionu Zu den drei Hahnen. Čudnovato: hrvatski grad, njemački hôtel, talijanska locanda, latinski natpis, magjarski duh!

U takav je grad 31. kolovoza 1848. godine ujahao i Josip pl. Bunjevac na čelu banske vojske i pripojio ga Hrvatskoj, zajedno s tzv. Ugarskim primorjem. U pismima Bunjevac izvješćuje bana o okolnostima i razlozima ulaska u Rijeku. Piše kako je saznao da su riječki patriciji namjeravali 1. rujna otpremiti u Peštu znatnu svotu novca od prikupljenog poreza, a on je spriječio svojim ulaskom u grad posljednjeg dana kolovoza.

Ulazak hrvatskih snaga u grad 31. kolovoza 1848. protekao je mirno iako je i najmanja iskra mogla zapaliti Rijeku. Na sušačkoj obali Rječine bilo je toga dana oko 800 hrvatskih boraca među kojima je bilo dragovoljaca iz Hrvatskog zagorja i Zagreba pod zapovjedništvom suca Ljudevita Karoljija; narodnom gardom grada Bakra zapovijedao je odvjetnik Avelin Ćepulić, pripadnicima financijske straže Karlo Otto, a u sastavu jelačićevaca bila je i jedna satnija ogulinske graničarske pukovnije. Na čelu svih jedinica bio je Josip Bunjevac, tada podžupan zagrebačke županije, kojemu je to bilo prvo vojno iskustvo.

Obiteljska grobnica Scarpa na Kozali — Grobnica obitelji Scarpa na Kozali. Pietro Scarpa (13. lipnja 1823 – vjerojatno 1860)

Nasuprot Bunjevcu, Rijeku su trebale obraniti dvije pješačke satnije iz pukovnije nadvojvode Leopolda te jedan bataljun riječke narodne garde od šest satnija pod zapovjedništvom Pietra Scarpe. Riječki gradonačelnik Agostino Tosoni je u pratnji nekoliko gradskih vijećnika i uglednijih građana pokušao uvjeriti Bunjevca da odustane od zamisli ulaska u grad, ali bezuspješno. Gradsko vijeće zasjedalo je toga jutra na izvanrednoj sjednici u zgradi Adamićeva kazališta, uz prisustvo brojne publike. Tosoni je pročitao Bunjvčev proglas Riječanima u kojemu se jamči građanima nepovredivost njihove osobne sigurnosti, imovine i njihovog talijanskog jezika, a naglašeno je da i općinsko Vijeće neće biti raspušteno te da riječka autonomije neće biti dirana.

Bunjevac postaje banski povjerenik za Rijeku 5. rujna 1848., a za Primorje 5. listopada iste godine. Ujedno je i privremeni predsjednik Hrvatske primorske gubernije. U Rijeci je ostao do 6. kolovoza 1850., kad je ustrojena Riječka županija.

Ban Josip Jelačić je imenovan guvernerom Rijeke 2. prosinca 1848. i tada je grad formalno pridružen Banskoj Hrvatskoj, iako riječka samouprava ni tada nije ukinuta. U spomen na te događaje nekadašnja Porta Hungarica na Lujzijani postaju Banska vrata u čast bana Jelačića. Blagoslov spomen ploče, tada na području bakarskog kotara, obavio je župnik Paškval (Vazmoslav) Žuvičić, koji je bio trsatski plovan od 1847. do 1874.

Josip pl. Bunjevac je u Rijeci ostavio traga – 14 siječnja 1849. potakao je osnivanje „domorodnoga“ hrvatsko-slavenskog društva iz kojeg će se razviti Narodna čitaonica riečka. Ona djeluje i danas kao odjel Gradske knjižnice Rijeka. Usprkos svemu, nisam našao jednostavno podatke za Bunjevčevu biografiju, koju sam objavio u Riječkoj enciklopediji. Bunjevac je bio značajna osoba u povijesti Rijeke u razdoblju formiranja hrvatske nacije i hrvatskoga nacionalnog programa.

Ulazak Bunjevca u Rijeku, o čemu navodno ban Jelačić nije bio unaprijed obaviješten, bio je uvod u rat s Mađarima. Već 11. rujna ban Jelačić s oko 40 tisuća vojnika prelazi Dravu i priključuje Međimurje Hrvatskoj. U siječnju 1849. Jelačić ulazi u Budim i Peštu, ugarska vlada bježi u Debrecin, a konačani obračun s mađarskom revolucijom zbio se 13. kolovoza 1849. godine kod Villágosa (danas Şiria, Rumunjska).

Zahvaljujući velikoj ulozi Josipa Jelačića mađarska revulucija je bila ugušena, a slomljena je bila i pobuna u Beču. Habsburška monarhija je spašena i preuređena, a kroz nametnuti oktroirani ustav postala je apsolutistička. Rijeka revolucijom nije bila zahvaćena, a i proces pohrvaćenja grada nije polučio većeg uspjeha. Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine i Riječke krpice, grad je bio potpuno izložena mađarskom utjecaju te se u gospodarskom pogledu razvio u jedno od najznačajnijih središta dvojne Monarhije.