Prije sto i jednu godnu, Harald Bager (1856-1932) iz švedskog Malmöa boravio je na Kvarneru. Tamošnji gradski muzej (Malmö museer) objavio je na portalu Europeana zbirku njegovih fotografija iz 1913. godine, kad je Bager posjetio Rijeku, Opatiju, Lovran, Mali Lošinj i Krk.
Naši krajevi bili su uoči Prvoga svj. rata u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, koju je 8. lipnja 1867. godine ustanovio car Franjo Josip I. Sudeći prema slikama, Harald Bader je uživao na Kvarneru godinu dana uoči izbijanja Prvoga svj. rata čiji će kraj označiti konac dvojne monarhije, koja je bila podijeljena na zapadnu (cislajtanijsku – austrijsku) i istočnu (translajtanijsku – mađarsku) cjelinu. Opatija, Lovran, Krk i Lošinj bili su u Austrijskom primorju dok je Rijeka temeljem Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868. g.) izravno pripala Ugarskoj kao izdvojeno tijelo (Corpus separatum).
Na slici: Stari grad
Željeznica je 1873. spojila Opatiju i Rijeku s Bečom, odnosno Peštom te su se ta dva mjesta počela ubrzano razvijati, dok su primorski gradovi koje je pruga zaobišla, poput Bakra i Senja, izgubili svoj nekadašnji značaj.
Rijeka je zahvaljući izdašnim mađarskim ulaganjima postajala uz Peštu najznačajniji grad Ugarske i njihova glavna luka dok su se Opatija i Lovran pretvarali u ljupka turistička središta, u koja su gosti iz cijele Europe stizali vlakovima te odsjedali u brojnim hotelima, pansionima i vilama nanizanima uz morsku obalu.
Grad Svetog Vida, Rijeka na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće
Piše: Goran Moravček
Grad Sv. Vida pod vlašću je Habsburgovaca od 1465. godine i u stalnoj je zavadi s Mlečanima. Kao snažno uskočko gnijezdo, grad je živio pod ratnim prijatnjama i učestalom mletačkom blokadom.
Tko su bili uskoci?
Padom Klisa u osmanlijske ruke 1537. godine, a tada je poginuo i kliški kapetan Petar Kružić čija je glava sahranjena na Trsatu, uskoci odlaze u Senj, njihovo novo uporište. Senjskih uskoka nikad nije bilo više od pet stotina, ali usprkos malobrojnosti u odnosu na turske i mletačke snage, bili su prava napast za neprijatelje. Uskočke skupine bile su sastavljena uglavnom od kršćanskih izbjeglica pred Osmanlijama i od dragovoljca spremnih ratovati protiv Turaka i(li) Mlečana.
Uskočki vojvoda
Uskoci su izbjegavali izrazvne sukobe s neprijateljem u borbi, a glavni ciljevi prepada bili su odvođenje zarobljenika te otimanje stoke i robe. Minucio Minuci (1551.-1604.), zadarski nadbiskup, napisao je 1559. godine da među uskocima nema nijednoga koji bi počinio izdajstvo ni za како visoku cijenu. Oni imaju samo puške, koje su malene i vrlo lagane. Mjesto sablje nose bodež. (…) Za spavanje i zaštitu od kiše nose sa sobom jedino malu prostirku. Kad idu od kuće nose sa sobom hrane tek koliko im treba za jednodnevni obrok, a za ostale dane moraju se snaći na putu.
U gusarenja su išli s laganim, brzim brodicama, građenima uglavnom u riječkim škverovima, koje su lako mogli skriti ili potopiti u slučaju nevolje tako da, napisao je Minuci, protiv ove vrste i ovolikog broja zlokobnih i nesnosnih lupeža, Mlečani nisu pronašli načina da obuzdaju njihovu drskost i smionost.
Obilježivši prostor kojim poznajemo u to doba i kao Predziđe kršćanstva (Antemurale Christianitatis), uskoci su ostavili su traga i u povijesti Rijeke gdje su trgovali pljačkaškim plijenom. U gradu su imali svoje skladište, a na prikazu Grada Svetoga Vida (S. Veit am Flaum) iz prve polovice 17. stoljeća švicarsko-njemačkoga gravera i nakladnika Matthäusa Meriana Starijeg, uz ušće Rječine na sušačkoj obali označeno je njihovo svratište.
Grad Svetog Vida bio je izložen mletačkoj pomorskoj blokadi 1599., stoga što su noću 19. siječnja te godine, izigravši stražu, uskoci napali mletački Labin, a nakon što su bili odbijeni krenuli su na Plomin i osvojili ga. Skinuvši zastave Republike Sv. Marka i podigavši austrijske, uskoci su prisilili građane Plomina na prisegu vjernosti caru. U osvetničkome protunapadu Mlečani nisu supjeli zauzeti Grad sv. Vida, koji je uz Riječane branilo i osamdesetak senjskih uskoka. Rijeka je napadnuta artiljerijom s mletačkog brodovlja najžešće 15. travnja 1599.
Uskočka brodica
Izgradnjom utvrde na otočiću Sv. Marka, vojnici Prejasne Republike su zatvorili Tihi kanal (Canale di Maltempo) te su riječki mornari i ribari morali pronalaziti načine kako bi doskočili pomorskoj blokadi, ali u velikom strahu, jer su Mlečani prijetili da će svaki uhvaćeni Riječanin za kaznu morati odslužiti dvanaest godina robije na galijama!
Sukob Venecije i Austrije bio je na vrhuncu u razdoblju dok je gradom upravljao Stefano della Rovere (1608-1638). Čim je imenovan riječkim kapetanom počeo je utvrđivati grad, obnovivši gradske zidine i dobro utvrdivši nekadašnji Kaštel u Starome gradu. Rat za Gradišku ili Uskočki rat (1615.-1617/ 1618.) okončan je zalaganjem Španjolske i Francuske te je zaključen 26. rujna 1617. mirom u Madridu. Rimsko-njemački car Matija II. (1612.-1619), a on je ujedno bio hrvatsko-ugarski kralj (1608.-1619), obvezao se konačno udaljiti uskoke s jadranskih obala i uništiti njihove brodice.
Provedba mira dogovarana je u kapucinskom samostanu na Žabici, a uglavljena je 8. kolovoza 1618. godine u riječkom Kaštelu potpisivanjem protokola o mirovnim uvjetima između Mletaka i Austrije. Nakon postignutog mira uskočka flotila brodica bila je 1618. godine spaljena u Rijeci, a uskoci raseljeni. Time je završila burna uskočka povijest ratovanja na Jadranu. Na njih nas u gradu, na Toretti, danas podsjeća tek Ulica senjskih uskoka. Sic transit gloria mundi! Tako prolazi slava svijeta.
Uskoro svetac, papa Ivan Pavao II. na Trsatu. Snimio: Ivan Fabijan
Piše: Goran Moravček
Riječki krug svetaca i blaženika se širi. Rijeka je i po tome posebna. Svečanom sjednicom i sv. misom u crkvi Gospe Lurdske na Žabici 9. veljače završen je nadbiskupijski postupak proglašenja blaženikom kapucina fra Ante Josipa Tomičića, pokrenut 12. srpnja 2005. godine. Dokazi na temelju kojih se traži proglašenje fra Ante blaženikom, a potom i svecem, poslani su u Vatikan na nastavak procesa.
Crkva Gospe Lurdske na Žabici
Fra Ante Tomičić, rođen 23. ožujka 1901. u ličkoj župi Ričice, obukao je kapucinski habit 1919. u Varaždinu. Redovničko ime Ante uzeo je po sv. Antunu Padovanskom. Svečane doživotne zavjete dobio je iz ruku znamenitog fra Bernardina Škrivanića (1855.-1932.) u splitskom svetištu Gospe od Pojišana na blagdan Gospe Lurdske 11. veljače 1921. Dvadeset godina kao siromašan fratar putuje Hrvatskom skupljajući milodare za gradnju samostana u Dubrovniku, konvikta svetog Josipa u Varaždinu i gradnju crkve i samostana svetog Mihaela u zagrebačkoj Dubravi. U riječkom samostanu na Žabici proveo je 34 godine – od 1947. do 1981. godine – a obavljao je službu vratara i sakristana. Umro je na glasu svetosti 25. studenoga 1981. Njegovi posmrtni ostaci položeni su u kriptu crkve Gospe Lurdske na Žabici.
Marija Krucifiksa Kozulić – Na glasu svetosti preminula je i Riječanka Marija Krucifiksa Kozulić (1852.-1922.), utemeljiteljica Družbe sestara Presvetog Srca Isusova u Rijeci. Sestre djeluju danas u šest biskupija u Hrvatskoj, Italiji i Njemačkoj. Postupak za proglašenje blaženom sestre Krucifikse, započeo je u prije godinu dana. Njezini zemaljski ostaci počivali su na groblju Kozala do 20. prosinca pretprošle godine kada su zbog procesa beatifikacije ekshumirani.
Spomenik papi Ivanu Pavlu II. na Trsatu izradio je akad. kipar Ante Jurkić
Dvojica papa na Trsatu – Papa Roncalli i papa Wojtyła bit će proglašeni svecima 27. travnja 2014. Bit će to i za nas izniman događaj stoga što su obojica svetaca boravila u Rijeci. Papa Ivan Pavao II. bio je pet dana s Riječanima – od 5. do 9. lipnja 2003. godine. Među trsatskim hodočasnicima bio je i skori svetac Angelo Giuseppe Roncalli (1881.-1963). On se 1912. godine na povratku s Euharistijskog kongresa u Beču zaustavio na Trsatu. Tada je bio osobni tajnik bergamskog biskupa Giacoma Radini-Tedeschija. Dužnost pape obnašao je od 28. listopada 1958. do smrti 1963. Pokrenuo je reforme u Crkvi te sazvao Drugi vatikanski koncil 1962. godine.
Sveti Franjo kod nas – Obilježavanje 800. obljetnice dolaska sv. Franje Asiškog na hrvatsko tlo čini pitanje o (ne)dolasku sv. Franje na Trsat zanimljivim. Sv. Franjo je 1212. godine pošao na put jedrenjakom u Svetu Zemlju, ali su ga “protivni vjetrovi” bacili na hrvatsku obalu te je doista boravio na našem tlu. Franjo Glavinić piše 1648. godine u svojem djelu “Origine della Provincia Bosna-Croatia” kako je sv. Franjo noćio na Trsatu i tom prilikom primio objavu da će na Trsat prispjeti Sveta kuća nazaretska te da će njegovi sinovi, franjevci, boraviti i služiti Bogorodici na tome posvećenom mjestu. Povijesno nisu potvrđeni Glavinićevi navodi, ali predaja o dolasku i odlasku sv. Nazaretske kuće na Trsat već stoljećima potiče vjernike da hodočaste Gospi Trsatskoj
Sv. Leopold Mandić
Sv. Leopold Bogdan Mandić (1866. –1942.) u Rijeci je boravio krako, svega 28 dana, tijekom 1923. godine – od 16. listopada do 11. studenoga – kao hrvatski ispovjednik u gradu koji je tada bio pod talijanskom vlašću. Bogdan Mandić pohađao je sjemenište u Udinama. Za svećenika je bio zaređen 20. rujna 1890, a djelovao je uglavnom u Padovi od 1918. do smrti. Papa Pavao VI. proglašava ga blaženim 1976. godine, a 1983. papa Ivan Pavao II. uzdiže ga na čast svetosti.
Sv. Marcijan – Ima dovoljno zanimljivosti koje se mogu prikazati Rječanima, ali i turistima. Međutim, Rijeka kao da zatomljuje svoje posebnosti te se iznova čudimo kad otkrijemo blaga koja otkrivamo, a koja su pokraj nas. Slučaj je to s relikvijama sv. Marcijana, koje su bile “zametnute” te ponovo otkrivene, a odnedavno se čuvaju u Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina (Kosi toranj). Zemaljske ostatke svečava tijela poklonio je gradu papa Aleksandar VII. na molbu cara Leopolda I. Moći sveca stigle su 1662. u Rijeku iz rimskih katakomba sv. Kalista. Prvotno je mumija čuvana iza glavnog oltara, a 1732. položena je u staklenu kutiju-sarkofag. Na bladan sv. Marcijana 16. rujna 1849. u doba župnika Cimottija moći su pronošene ulicama grada i nakon toga postavljene na oltar sv. Petra u Zbornoj crkvi. Nakon kasnijih restauracija crkve ostaci sve. Marcijana završili su na koru kapele sv. Fabijana i Sebastijana u riječkom Starom gradu te su ponovo vraćene u Zbornu crkvu na oltar sv. Antuna Padovanskog koncem 2008. godine.
Na blagdan Sveta Tri kralja, 6. siječnja, natisnula se masa svijeta u središtu Žejana gdje je na pal uz prigodne besjede i zvonjavu zvončarskih zvona obješen pust Obmanić. Krivce su izvrgli javnom ruglu i u Munama, a u Mošćenicama, gdje se sudi jedinom živom pustu, izvješena je nova dražanska pusna bandijera. Grobnički dondolaši krenuli su u subotu 11. siječnja u obhajanje Grobnišćine. Na spomendan sv. Antuna pustinjaka, 17. siječnja, svake godine zatuli Antonjski rog najavljujući početak maškara i u mjestima Kastavštine. Razdoblje pusta trajat će ove godine osam tjedana, sve do pusnog utorka 4. ožujka, kad će obješeni krivci biti spaljeni. Dražani valjda jedini na svijetu imaju živoga pusta, Marina Krnetića, koji svoju ulogu “Gobota” utjelovljuje puna četiri desetljeća. Gobov dvojnik bit će na Pepelnicu s draške plaže lansiran prema Mjesecu!
Početak ovogodišnjeg Pusta bio je prema tradiciji u Žejanama
Mesopust, pust, maškare, mačkare, fašnik ili kako se već nazivaju pokladni običaji diljem Lijepe Naše, puno je više od maškarane zabave. Rasprostranjen je duž cijelog jadranskog, dinarskog i panonskog područja, a pojavljuje se u mnogim inačicama prerušavanja. Prve maske prikazane su još na pećinskim crtežima i gotovo da nema civilizacije koja ne poznaje neki od oblika maskiranja. Mesopust se uvijek održava na prijelazu zime u proljeće što također ukazuje na njegovo prastaro podrijetlo.
Doba pusta je pomično, a povezano je s Uskrsom, najvećim kršćanskim blagdanom i korizmom, četrdesetnicom, koja je dio liturgijske godine. U kršćanskome svijetu nastojalo se tijekom povijesti uskladiti mjesečevu i sunčevu godinu. Smatra se da je Isus umro razapet na križu u petak 14. dana židovskog mjeseca nišana, odnosno 7. travnja 30. godine. Uskrs se nekoć slavio kad i židovska Pasha, a kako je Krist, prema Evanđelju, uskrsnuo u nedjelju, na Prvome crkvenom ekumenskom Saboru, održanom od 20. svibnja do 25. srpnja 325. godine u Niceji na tlu današnje Turske, određeno je da se Uskrs slavi prvu nedjelju iza punog mjeseca nakon proljetne ravnodnevice, odnosno između 22. ožujka i 25. travnja.
Korizmeno razdoblje, priprava vjernika za Uskrs, traje 40 dana, a započinje Čistom srijedom ili Pepelnicom, koja je pomični blagdan. Sukladno tome, mesopust traje od Bogojavljenja (sv. Tri kralja) do Pepelnice te je najkraće razdoblje maškara od 6. siječnja do 10. veljače, a najduže do 17. ožujka. Ove godine Pepelnica pada 5. ožujka te će dotad biti i maškara, a Uskrs slavimo 20. travnja.
Najstariji zabilježeni mesopusni običaji potječu iz 1142. godine, a povezuju se s rimskim Saturnalijama i Luperkalijama. U 15. i 16. stoljeću pusno razdoblje je bilo svedeno na tri luda dana prije Pepelnice, a tek od 19. stoljeća pokladno vrijeme obuhvaća period od Bogojavljenja (6. siječnja) do Pepelnice kad se prije korizmenog posta odaje užitcima i zabavi. Karneval je vrhunac pokladnog razdoblja. Pojam je izveden od latinskog “carne vale” (zbogom meso), odnosno crkvene nedjelje prije suzdržavanja od mesa (lat. “domenica ante carnes tollendas”).
Zvončar tuli u rog
Za razliku od mesopusta, pusta, poklada ili fašnika, kako se običaji nazivaju ovisno o području na kojem se održavaju u seoskim sredinama, pojam karnevala obično označava gradske običaje maskiranja. Riječki karneval, koji je među najstarijima u Hrvatskoj, a po brojnosti spada među najveće europske smotre, pokušava objediniti seoske i gradske tradicije maskiranja.
Pojedine zvončarske skupine, poput one iz Rukavca, ne žele, međutim, nastupiti na karnevalu. U Rukavcu drže da je pravi zvončar to što jest jedino na mrazu posutom šumskom putu koji vodi od Krive do Škrapne, na stazi što ide od Mohorića do Biškupa i od Krujaca do Andrejića. Na tim hladnim putovima, kojima u paru hode mladići, svaki je gledatelj dobrodošao jer su zvončari u neposrednoj vezi s promatračima. Gledatelji su često uvjereni kako su došli gledati zvončare, ali usitinu su aktivno uvučeni u običaje pusta. Zvončaru gledatelji trebaju, ali ne u mimohodu već u igtri koja se stoljećima ponavlja. Istim putom iza zvončara hodaju partenjaki, jedinstvena skupina rukavačkih neoženjenih mladića i djevojaka.
U Rukavcu i Zvonećima kažu kako se “pravi zvončar ne prodaje”. Jer, kako misle tamošnji mladići oprćeni teškim zvoncima i naoružani baltama te odjeveni u tradicionalno pusno ruho – u bele brageše, mornarsku majicu s kratkim rukavima, kožu i krabujosnicu – zvončar je postao to što jest zbog svoje duboke osobne potrebe koja proizlazi iz njegovih korijena, narodne baštine i veze s precima, a ne zbog sudjelovanja na karnevalima. Bolje je da se zatre selo nego običaji, ističu ondje.
Rukavački zvončari na putu od Črnčići prema Rukavcu. Snimio: Marin Aničić
Zvončari iz ostalih mjesta riječkoga zaleđa koji njeguju pusne užance stare nekoliko stoljeća – a poznate su skupine iz Brguda, Mučića, Muna, Žejana, Korenskog, Vlahova Brega, Halubja te s Grobnišćine i gorskokotarskog Crnog Luga – nipošto nisu manje vrijedni samo zato što se pojavljuju i na velikim karnevalskim smotrama. Naprotiv! Zvončarske skupine Kastavštine postale su 2009. godine dio svjetske nematerijalne baštine na popisu UNESCO-a.
Bez obzira na ishodište tradicije, zvončarstvo se na širem riječkom području održalo vjekovima i, ako je suditi prema zanimanju najmlađih, budućnost toga običaja je zajamčena. Često sam čuo od zvončara kako kažu: “To nisu maškare, to je folklor”. Međutim, mesopust je više od folklora.
Do sredine dvadesetih godina prošlog stoljeća zvončari su na lica stavljali maske sa životinjskim likovima, ali otkako su im fašističke vlasti bile zabranile takvu vrstu prerušavanja, otada na zapadnome dijelu Kastavštine, u mjestima koja su između dva svjetska rata bila u sastavu Kraljevine Italije, na glavu stavljaju šešir ukrašen cvijećem. Zvončari nisu imali sreće ni u doba komunizma. Zabilježeno je da su 1948. godine “narodne vlasti” u Viškovu – Svetom Mateju zabranile pust, a zvončari koji su se oglušili na tu zabranu odsjedili su u zatvoru od tri do devet mjeseci!
Mladići prerušeni u djevojke na maškarama u Rijeci 1960. godine. Snimio: Petar Grabovac
Ta nevesela vremena su, srećom, prošla te su se pusni običaji obnovili i traju. Jer, vrijednosti mesopusnih običaja sačuvala se do naših dana vjerojatno i stoga što smisao te narodne svetkovine, petoga godišnjeg doba kako neki kažu, nije samo puki folklorni obrazac maski i plesa, obilazak domova, sela i zaselaka – gdje domaćini časte zvončare vinom, a domaćice im pripremaju fritule, kroštule ili presnac – nego i duboko ukorijenjena navada da se u duhu mesopusne demokracije kritički propitkuju društvene i političke (ne)prilike. U simboličkom smislu to je vješanje Pusta, lutka koji simbolizira krivca za sve nepravde i nedaće, na dan početka mesopusta te njegovo javno spaljivanje dan uoči Pepelnice. Bez tog ključnog događaja, kada se upućuju javne poruke ljudima na vlasti i ukazuje na pogrješke uočene u društvenoj zajednici, mesopusno razdoblje bilo bi svedeno tek na pučku manifestaciju zabave, a ne na istinski društveni događaj koji okuplja na desetke tisuća sudionika i u mjestima Hrvatskoga primorja te zaleđa Rijeke.
