Piše: Goran Moravček
Odluka o gradnji bakarske Koksare, a ocijenjena je u Novome listu kao “historijska”, nametnuta je žiteljima Bakra i okolice na današnji dan, 31. svibnja 1971. godine. Neda Andrić, tadašnja gradonačelnica Rijeke, kojoj je Bakar teritorijalno pripadao, te Marijan Kalanj, sekretar riječkog Općinskog komiteta Saveza komunista, istakli su kako je Bakar “najidealnije mjesto za novu veliku jugoslavensku koksaru”. Koksara je prestala s radom prije gotovo dva desetljeća, 26 rujna 1994. godine.
Visoki dimnjak je srušen, ali iako radovi na raščišćavanju terena još nisu dovršeni, postoje zamisli o gradnji – nove koksare! O tome ozbiljno razmišljaju vlasnici Rafinerije nafte na Urinju. Hoće li se slabašno javno mnijenje uspjeti tome oduprijeti neizvjesno je.
Nedavno sam u Plomin Luci, razgovarajući s nekolicinom mještana, ostao, pa mogu reći i zaprepašten njihovim stavom da je gradnja trećeg bloka tamošnje termoelektrane na uvozni ugljen – dobrodošla. Rekli su mi kako od toga imaju izravne koristi zbog – ekološke rente.
Nekoliko desetaka tisuća kuna godišnje po glavi stanovnika u općini Kršan bili su dovoljni da se lokalno stanovništvo odobrovolji. Hoće li slična formula upaliti u Bakru, Krasici, Praputnjaku, Hreljinu i(li) Zlobinu kad se ponovno zahukta inicijativa za gradnjom nove koksare, ne više u Bakru već na obližnjem Urinju u krugu Rafinerije nafte? Živi bili pa vidjeli.
Nametanje političke i ekološke (ne)volje dobro nam je poznato i na primjeru Marišćine. I što se dogodilo? Skoro pa ništa.
Stoga tek mali podsjetnik na sustav odlučivanja koji, na žalost, nije napušten do dana današnjeg. Na “povijesnoj” sjednici riječke Općinske skupštine 31. svibnja 1971. godine, gradonačelnica Neda Andrić je “upoznala odbornike i sa stavom Bakrana prema lokaciji” te iako se “mještani nisu suglasili da se na Goraninu u Bakru gradi koksara” odluka je nametnuta političkom silom.
Mamutski dimnjak, visok 250 metara, počeo se uzdizati pod oblake 1977., a nakon što je 16 godina iz njega sukljao naokolo dim, srušen je 10. studenoga 2005.
Sanacija terena, međutim, traje li traje na radost političkih podobnika, zaposlenih u državnoj firmi “Koksar”, koji primaju solidne apanaže. Do sad je na raščišćavanje terena potrošeno bezbrojno milijuna kuna poreznih obveznika.
Oko terena i pomorskog dobra vode se politički i ini sporovi. I Uskok se vrzmao po Bakru. I gotovo nikome ništa. Podizanje i razgradnja Koksare tipičan su primjer političke bahatosti, gospodarske nesposobnosti i rastrošnosti. Sramota. To je jedino što mogu reći i kao bivši stanovnik Bakra, a uoči dvadesete obljetnice od početka raščišćavanja i sanacije prostora na kojem je stajala Koksara kao političko, gospodarsko i ekološko čudovište.
