Gabriele D’Annunzio zauzeo Rijeku 12. rujna 1919. godine

  • Nalov izvornika: Italian nationalist leader, Gabriele D’Annunzio, occupies the city of Fiume, with 2000 uniformed military volunteers
  • Izvor: CriticalPast
  • Datum: 19. rujna 1919.
  • Trajanje: 1 minuta i 19 sekundi
  • Zvučni zapis: ne
  • Boja: ne
  • Autor: nepoznat

 

  • Nalov izvornika: Italian nationalist irregular troops of Gabriele D’Annunzio enter Fiume
  • Izvor: CriticalPast
  • Datum: 12. rujna 1919.
  • Trajanje: 1 minuta i 6 sekundi
  • Zvučni zapis: ne
  • Boja: ne
  • Autor: nepoznat

 

  • Nalov izvornika: Gabriele D’Annunzio and military volunteers occupy Fiume after World War I.
  • Izvor: CriticalPast
  • Datum: 12. rujna 1919.
  • Trajanje: 57 sekundi
  • Zvučni zapis: ne
  • Boja: ne
  • Autor: nepoznat

2

Rijeka u Münchenskom atlasu na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće

Grad Svetog Vida, Rijeka na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće
Grad Svetog Vida, Rijeka na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće

Rijeka / Fiume prikazana je (str. 108) u atlasu Piante di fortezze d’Italia, d’Ungheria, di Fiandra e di Francia (Planovi utvrda Italije, Ugarske, Flandrije i Francuske), izrađenom između 1570. i 1610. godine. Jezik atlasa je talijanski, a čuva se u Bavarskoj državnoj knjižnici (Bayerische Staatsbibliothek) u Münchenu (sign. Cod.icon. 141). Rijeka je prikazana s dvije utvrde. Kaštel u Starome gradu, sjedište kapetana, više ne postoji, dok Gradina stoji vjekovima na Trsatu.

Ugarske utvde počele su se graditi 1572. godine zbog turskih nadiranja. Trsatski kaštel bio je brana pred Turcima, a kako je Grad Svetog Vida bio pored toga u neprijateljstvu i s Mlečanima trebalo ga je dodatno osigurati i s mora. Riječki kapetan Stefano della Rovere (1608-1638) obnovio je gradske zidine i bolje utvrdio nekadašnji Kaštel (1627.) u Starom gradu.

U Münchenskom atlasu, osim Rijeke (Fiume), prikazano je još devet hrvatskih gradova uz granicu s Otomanskim Carstvom: Đurđevac (S. Gergen), Koprivnica (Coproiniz), Križevci (Creiz), Lička Jesenica (Teseniza), Petrinja (Petrina), Senj (Signa), Sisak (Ziseck), Zagreb (Zagrabria) i Zrinski Topolovac (Toplovazza).

Münchenski atlas sadrži 148 planova utvrđenih gradova s područja Hrvatske te današnje Italije, Nizozemske, Belgije, Francuske, Mađarske, Slovačke, Rumunjske, Ukrajine, Monaka, Španjolske, Njemačke, Slovenije, Malte, Cipra i Grčke. Među kartografima postoje nedoumice oko godine izrade atlasa te njegovog autorstva.

PRELISTAJ ATLAS

Uskoci u Gradu Svetog Vida

Grad Svetog Vida, Rijeka na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće
Grad Svetog Vida, Rijeka na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće

Piše: Goran Moravček

Grad Sv. Vida pod vlašću je Habsburgovaca od 1465. godine i u stalnoj je zavadi s Mlečanima. Kao snažno uskočko gnijezdo, grad je živio pod ratnim prijatnjama i učestalom mletačkom blokadom.

Tko su bili uskoci?

Padom Klisa u osmanlijske ruke 1537. godine, a tada je poginuo i kliški kapetan Petar Kružić čija je glava sahranjena na Trsatu, uskoci odlaze u Senj, njihovo novo uporište. Senjskih uskoka nikad nije bilo više od pet stotina, ali usprkos malobrojnosti u odnosu na turske i mletačke snage, bili su prava napast za neprijatelje. Uskočke skupine bile su sastavljena uglavnom od kršćanskih izbjeglica pred Osmanlijama i od dragovoljca spremnih ratovati protiv Turaka i(li) Mlečana.

Uskočki vojvoda
Uskočki vojvoda

Uskoci su izbjegavali izrazvne sukobe s neprijateljem u borbi, a glavni ciljevi prepada bili su odvođenje zarobljenika te otimanje stoke i robe. Minucio Minuci (1551.-1604.), zadarski nadbiskup, napisao je 1559. godine da među uskocima nema nijednoga koji bi počinio izdajstvo ni za како visoku cijenu. Oni imaju samo puške, koje su malene i vrlo lagane. Mjesto sablje nose bodež. (…) Za spavanje i zaštitu od kiše nose sa sobom jedino malu prostirku. Kad idu od kuće nose sa sobom hrane tek koliko im treba za jednodnevni obrok, a za ostale dane moraju se snaći na putu.

U gusarenja su išli s laganim, brzim brodicama, građenima uglavnom u riječkim škverovima, koje su lako mogli skriti ili potopiti u slučaju nevolje tako da, napisao je Minuci, protiv ove vrste i ovolikog broja zlokobnih i nesnosnih lupeža, Mlečani nisu pronašli načina da obuzdaju njihovu drskost i smionost.

Obilježivši prostor kojim poznajemo u to doba i kao Predziđe kršćanstva (Antemurale Christianitatis), uskoci su ostavili su traga i u povijesti Rijeke gdje su trgovali pljačkaškim plijenom. U gradu su imali svoje skladište, a na prikazu Grada Svetoga Vida (S. Veit am Flaum) iz prve polovice 17. stoljeća švicarsko-njemačkoga gravera i nakladnika Matthäusa Meriana Starijeg, uz ušće Rječine na sušačkoj obali označeno je njihovo svratište.

Grad Svetog Vida bio je izložen mletačkoj pomorskoj blokadi 1599., stoga što su noću 19. siječnja te godine, izigravši stražu, uskoci napali mletački Labin, a nakon što su bili odbijeni krenuli su na Plomin i osvojili ga. Skinuvši zastave Republike Sv. Marka i podigavši austrijske, uskoci su prisilili građane Plomina na prisegu vjernosti caru. U osvetničkome protunapadu Mlečani nisu supjeli zauzeti Grad sv. Vida, koji je uz Riječane branilo i osamdesetak senjskih uskoka. Rijeka je napadnuta artiljerijom s mletačkog brodovlja najžešće 15. travnja 1599.

Uskočka brodica
Uskočka brodica

Izgradnjom utvrde na otočiću Sv. Marka, vojnici Prejasne Republike su zatvorili Tihi kanal (Canale di Maltempo) te su riječki mornari i ribari morali pronalaziti načine kako bi doskočili pomorskoj blokadi, ali u velikom strahu, jer su Mlečani prijetili da će svaki uhvaćeni Riječanin za kaznu morati odslužiti dvanaest godina robije na galijama!

Sukob Venecije i Austrije bio je na vrhuncu u razdoblju dok je gradom upravljao Stefano della Rovere (1608-1638). Čim je imenovan riječkim kapetanom počeo je utvrđivati grad, obnovivši gradske zidine i dobro utvrdivši nekadašnji Kaštel u Starome gradu. Rat za Gradišku ili Uskočki rat (1615.-1617/ 1618.) okončan je zalaganjem Španjolske i Francuske  te je zaključen 26. rujna 1617. mirom u Madridu. Rimsko-njemački car Matija II. (1612.-1619), a on je ujedno bio hrvatsko-ugarski kralj (1608.-1619), obvezao se konačno udaljiti uskoke s jadranskih obala i uništiti njihove brodice.

Provedba mira dogovarana je u kapucinskom samostanu na Žabici, a uglavljena je 8. kolovoza 1618. godine u riječkom Kaštelu potpisivanjem protokola o mirovnim uvjetima između Mletaka i Austrije. Nakon postignutog mira uskočka flotila brodica bila je 1618. godine spaljena u Rijeci, a uskoci raseljeni. Time je završila burna uskočka povijest ratovanja na Jadranu. Na njih nas u gradu, na Toretti, danas podsjeća tek Ulica senjskih uskoka. Sic transit gloria mundi! Tako prolazi slava svijeta.

SAZNAJ VIŠE

Grad Svetog Vida, Rijeka na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće
Grad Svetog Vida, Rijeka na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće

Riječki krug svetaca

Papa Ivan Pavao II. u Svetištu Gospe Trsatske
Uskoro svetac, papa Ivan Pavao II. na Trsatu. Snimio: Ivan Fabijan

Piše: Goran Moravček

Riječki krug svetaca i blaženika se širi. Rijeka je i po tome posebna. Svečanom sjednicom i sv. misom u crkvi Gospe Lurdske na Žabici 9. veljače završen je nadbiskupijski postupak proglašenja blaženikom kapucina fra Ante Josipa Tomičića, pokrenut 12. srpnja 2005. godine. Dokazi na temelju kojih se traži proglašenje fra Ante blaženikom, a potom i svecem, poslani su u Vatikan na nastavak procesa.

Crkva Gospe Lurdske na Žabici
Crkva Gospe Lurdske na Žabici

Fra Ante Tomičić, rođen 23. ožujka 1901. u ličkoj župi Ričice, obukao je kapucinski habit 1919. u Varaždinu. Redovničko ime Ante uzeo je po sv. Antunu Padovanskom. Svečane doživotne zavjete dobio je iz ruku znamenitog fra Bernardina Škrivanića (1855.-1932.) u splitskom svetištu Gospe od Pojišana na blagdan Gospe Lurdske 11. veljače 1921. Dvadeset godina kao siromašan fratar putuje Hrvatskom skupljajući milodare za gradnju samostana u Dubrovniku, konvikta svetog Josipa u Varaždinu i gradnju crkve i samostana svetog Mihaela u zagrebačkoj Dubravi. U riječkom samostanu na Žabici proveo je 34 godine – od 1947. do 1981. godine – a obavljao je službu vratara i sakristana. Umro je na glasu svetosti 25. studenoga 1981. Njegovi posmrtni ostaci položeni su u kriptu crkve Gospe Lurdske na Žabici.

Marija Krucifiksa Kozulić – Na glasu svetosti preminula je i Riječanka Marija Krucifiksa Kozulić (1852.-1922.), utemeljiteljica Družbe sestara Presvetog Srca Isusova u Rijeci. Sestre djeluju danas u šest biskupija u Hrvatskoj, Italiji i Njemačkoj. Postupak za proglašenje blaženom sestre Krucifikse, započeo je u prije godinu dana. Njezini zemaljski ostaci počivali su na groblju Kozala do 20. prosinca pretprošle godine kada su zbog procesa beatifikacije ekshumirani.

Spomenik papi Ivanu Pavlu II. na Trsatu izradio je akad. kipar Ante Jurkić
Spomenik papi Ivanu Pavlu II. na Trsatu izradio je akad. kipar Ante Jurkić

Dvojica papa na Trsatu – Papa Roncalli i papa Wojtyła bit će proglašeni svecima 27. travnja 2014. Bit će to i za nas izniman događaj stoga što su obojica svetaca boravila u Rijeci. Papa Ivan Pavao II. bio je pet dana s Riječanima – od 5. do 9. lipnja 2003. godine. Među trsatskim hodočasnicima bio je i skori svetac Angelo Giuseppe Roncalli (1881.-1963). On se 1912. godine na povratku s Euharistijskog kongresa u Beču zaustavio na Trsatu. Tada je bio osobni tajnik bergamskog biskupa Giacoma Radini-Tedeschija. Dužnost pape obnašao je od 28. listopada 1958. do smrti 1963. Pokrenuo je reforme u Crkvi te sazvao Drugi vatikanski koncil 1962. godine.

Sveti Franjo kod nas – Obilježavanje 800. obljetnice dolaska sv. Franje Asiškog na hrvatsko tlo čini pitanje o (ne)dolasku sv. Franje na Trsat zanimljivim. Sv. Franjo je 1212. godine pošao na put jedrenjakom u Svetu Zemlju, ali su ga “protivni vjetrovi” bacili na hrvatsku obalu te je doista boravio na našem tlu. Franjo Glavinić piše 1648. godine u svojem djelu “Origine della Provincia Bosna-Croatia” kako je sv. Franjo noćio na Trsatu i tom prilikom primio objavu da će na Trsat prispjeti Sveta kuća nazaretska te da će njegovi sinovi, franjevci, boraviti i služiti Bogorodici na tome posvećenom mjestu. Povijesno nisu potvrđeni Glavinićevi navodi, ali predaja o dolasku i odlasku sv. Nazaretske kuće na Trsat već stoljećima potiče vjernike da hodočaste Gospi Trsatskoj

Sv. Leopold Mandić
Sv. Leopold Mandić

Sv. Leopold Bogdan Mandić (1866. –1942.) u Rijeci je boravio krako, svega 28 dana, tijekom 1923. godine – od 16. listopada do 11. studenoga – kao hrvatski ispovjednik u gradu koji je tada bio pod talijanskom vlašću. Bogdan Mandić pohađao je sjemenište u Udinama. Za svećenika je bio zaređen 20. rujna 1890, a djelovao je uglavnom u Padovi od 1918. do smrti. Papa Pavao VI. proglašava ga blaženim 1976. godine, a 1983. papa Ivan Pavao II. uzdiže ga na čast svetosti.

Sv. Marcijan – Ima dovoljno zanimljivosti koje se mogu prikazati Rječanima, ali i turistima. Međutim, Rijeka kao da zatomljuje svoje posebnosti te se iznova čudimo kad otkrijemo blaga koja otkrivamo, a koja su pokraj nas. Slučaj je to s relikvijama sv. Marcijana, koje su bile “zametnute” te ponovo otkrivene, a odnedavno se čuvaju u Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina (Kosi toranj). Zemaljske ostatke svečava tijela poklonio je gradu papa Aleksandar VII. na molbu cara Leopolda I. Moći sveca stigle su 1662. u Rijeku iz rimskih katakomba sv. Kalista. Prvotno je mumija čuvana iza glavnog oltara, a 1732. položena je u staklenu kutiju-sarkofag. Na bladan sv. Marcijana 16. rujna 1849. u doba župnika Cimottija moći su pronošene ulicama grada i nakon toga postavljene na oltar sv. Petra u Zbornoj crkvi. Nakon kasnijih restauracija crkve ostaci sve. Marcijana završili su na koru kapele sv. Fabijana i Sebastijana u riječkom Starom gradu te su ponovo vraćene u Zbornu crkvu na oltar sv. Antuna Padovanskog koncem 2008. godine.