Tragom srca do Liburna

Srce na dlanu
Je li srce na dlanu liburnijskog podrijetla?

Piše: Goran Moravček

Proljetos sam u okolnostima pomalo nestvarnim, među različitim željeznim sitnim predmetima koji su izronili na površinu isprani kišnim bujicama – pronašao srce. Kome je pripadalo pokušao sam ovih dana saznati na uzvisini Solin iznad Martinšćice. Ondje se neprekinuti tragovi života mogu pratiti kroz tri tisućljeća.

Srce na dlanu koje sam snimio odmah nakon što sam ga našao, ležalo je uz visoki i debeli suhozid, presječen stazom što vijuga kroz šumarak do jame Bezdan kod Kostrene. Takav masivni suhozid mogli su sagraditi jedino Liburni, pleme iz razdoblja brončanog i željeznog doba, koji su nakon 11. stoljeća pr. Kr. živjeli između rijeka Raše i Krke te na sjevernojadranskim otocima.

Liburni su pleme Ilirira. Bili su susjedi Histra, koji su dali ime Istarskom poluotoku, Japoda što su obitavali na području današnje Like te Dalmata, naseljenih istočno od rijeke Krke.

Za razliku od ostalih ilirskih plemena, Liburni su živjeli isključivo na sadašnjem hrvatskom državnom teritoriju. Pod Liburnijom se danas podrazumijeva kraj od rijeke Raše u Istri do Rječine.

LIBURNIJOM VLADALE ŽENE

Društvom su upravljale žene. Je li onda logično što sam umjesto ostataka kakvog oružja u šumarku kod Kostrene pronašao srce?

Suhozid
Vještinu gradnje suhozida baštinili smo od Liburna

Liburnijski životni tragovi mogu se pratiti kroz cijelo posljednje tisućljeće prije Krista, a od 9. do 7. st. pr. Kr. na vrhuncu su moći. Postupno slabe pod utjecajem Grka, a Rimljani ih pokoravaju.

Bavili su se uzgojem žitarica, vinogradarstvom i maslinarstvom, uzgajali su ovce i koze, bili su ribari i sakupljači školjaka.

Glavno im je zanimanje, međutim, bilo gusarenje. Narod s mora, kako su ih nazivali stari Grci, Liburni su ostavili mnoga brodograđevna umijeća, koja koriste naraštaji do današnjih dana.

Njihovi biogenetski tragovi, pokazuju to novija istraživanja, zadržali su se na otocima Krku i Rabu. Ondje je također kao razgovorni jezik korišten i veljotski. Taj dijalekt je sadržavao, pretpostavlja se, mnoge riječi Liburna, a izumro je koncem 19. stoljeća.

SOLIN NAD KOSTRENOM

Korak po korak stiže se za kakvih dvadesetak minuta hoda od posljednjih kuća u Kostreni Sv. Luciji do uzvisine Solin. Ondje su, sigurno je, bili Liburni, ali njihovi tragovi nisu toliko vidljivi kao kasnije prisustvo Rimljana.

Rimski bedem na Solinu
Ostaci rimskog bedema na brdu Solin iznad Kostrene

Arheolog Ranko Starac na Solinu provodi višegodišnja istraživanja. Otkopao je temelje rimskih bedema građenih u četvrtom stoljeću.

Rimljani su sa Solina nadzirali promet koji je tekao kroz Drašku dolinu. Bio je to dio puta koji je od Aquileje preko Tarsatice, naselja na području današnjeg riječkog Starog grada, vodio do Ad Turesa (Crikvenica) i Senie (Senj) te dalje do Siscie (Siska), odnosno Salone (Solina) kod Splita.

LIBURNI – NEDOVOLJNO POZNATI

Brojna su akropolska prapovijesna naselja smještena oko Riječkog zaljeva. Veli vrh, Vela straža, Trsatski breg, Sv. Križ, Solin i Sopalj naseljeni su od brončanog do rimskog doba. Popisano je oko 350 gradina na području između Raše i Krke koje su podigli Liburni.

kako objaviti knjiguGradine svjedoče o narodu koji nam je još uvijek nedovoljno poznat iako se s “izumima” Liburna gotovo svakodnevno susrećemo. Od njih baštinimo gradnju suhozida, spravljanje sira u maslinovom ulju ili pečenje pogače ispod peke. Na žalost, o Liburnima, koji su obitavali na prostorima po kojima i mi danas hodamo, ne uči se dovoljno u školama niti postoje sustavnija istraživanja njihove povijesno-kulturne baštine.

Mene je u potragu za tragovima Liburnima potaklo pronađeno srce. A kad je srce u pitanju čovjek nikad ne zna kuda će stići.

Rimskom zidu na Kozali prijeti propast

rimski zid
Ostaci rimskog limesa na Kalvariji

Piše: Goran Moravček

Rimski zid, jedan od najznačajnijih povijesno-kulturnih spomenika Rijeke i njezine okolice, gotovo je nestao. Nebriga i(li) nepostojanje svijesti o njegovoj vrijednosti i dalje su prijetnja ostacima te iznimne antičke znamenitosti. Limes je posebno ugrožen na Kozali gdje je udjenut među neboderima u Ulici Ante Kovačića.

Radmila Matejčić, koja je šezdesetih godina prošlog stoljeća istraživala taj spomenik visoke kategorije, piše da je bio izrađen elaborat neposredno nakon izgradnje nebodera s namjerom da se ostaci rimskih zidina sačuvaju od vreve i potreba svakodnevnog života na tom, sada jako nastanjenom prostoru. Na žalost, to se nije dogodilo i Limes je ostao potpuno nezaštićen. Nakon što je postojao tisućljeće i kusur godina sad mu upravo u Rijeci prijeti potpuna propast.

Rimski zid na Kozali
Na Liburnijskom limesu na Kozali dozidan je nedavno zidić za baraku

Život se, naravno, ne treba i ne može zaustaviti zbog starina, ali i (ne)svjesni napadi na baštinu ne mogu se opravdati. Posebno ne u Rijeci, gradu koji je gotovo svu svoju baštinu ili uništio ili obezvrijedio te se ponekad čini kako živimo u mjestu bez kulturno-povijesnih korijena. A nije baš tako.

Naselje na ušću Rječine, odakle je i potekla današnja Rijeka, neprekinuto postoji više od dva tisućljeća. Tarsatica, Tharsatico, Tharsaticum, označena na antičkim kartama, poput Antoninova itinerara i Tabule Peutingeriane, posljednji put se pod tim imenom spominje u franačkim izvorima 9. stoljeća.

Trsat, koji se spominje u Vinodolskom zakonu 1288. godine, nije istovjetan s Tarsaticom, nekadašnjim naseljem na području Staroga grada.

Mnogi tragovi kulturno-povijesne baštine su izbrisani, a u naše doba, gotovo usporedo s otkrivanjem korijena svjedoci smo i njihovog uništavanja. I dok se priprema uređenje Arheološkog parka na mjestu Tarsatičkog principija, dio antičke Rijeke, rimski bedem nezaštićen propada.

Rimski zid na Kozali
Limes na Kozali u Ulici Ante Kovačića

Liburnijski limes, kako se još naziva, dugačak od Rijeke do Prezida u Gorskom kotaru oko 30 kilometara, bio je dio rimskog obrambenog sustava. Rimljani ga podižu kako bi zaštitili Carstvo od najezda barbarskih plemena.

Zid nije tekao u neprekinutom nizu nego je zatvarao geostrateške položaje i pravce. Sredinom 2. st. na područje Rimskog Carstva provaljuju germanska plemena Kvada i Markomana. Tad se gradi obrambeni sustav – Praetentura Italiae – koji zatvara najranjivije prilaze Apeninskom poluotoku kroz istočne Alpe.

Područje Tarsatike se izdvaja iz Dalmacije nakon što je koncem 2. st. utemeljena Liburnija, posebna prokuratorska provincija. Prvi prokurator bio je Lucije Artorije Kast (Lucius Artorius Castus), sahranjen u Podstrani kod Splita, za kojega neki tvrde da je legendarni britanski kralj Artur.

Antička Tarsatica, koja je postojala na području riječkog Staroga grada, postaje tada značajno vojno uporište. Gradnju Tarsatičkog principija, odnosno stožera ili vojnog zapovjedništva, arheolozi su smjestili otprilike u doba vladavine cara Galijena (253. – 268.).

Limes na kalvariji
Ostaci rimskog zida na Kalvariji nisu označeni te su mnogima nepoznati

Rimsko Carstvo je u 4. st. ponovo je ugroženo, jer su zaprijetile provale Kvada, Sarmata i Gota. Tada je obnovljen obrambeni sustav Praetentura Italiae pojačan s logorima i stalnim posadama. Bedem Julijskih Alpi ili Clausurae Alpium Iuliarum pružao se od Tarsatice do Nauportusa, današnje slovenske Vrhnike.

Arheolog Josip Višnjić, pod čijim vodstvom je istraživan Tarsatički principij, navodi kako je zgrada stožera bila razorena, pod nejasnim okolnostima, koncem 4. ili na samom početku 5. stoljeća.

Rimska vrata / Arco Romano, ulaz u Tarsatički principij, gotovo jedino što je ostalo od antičkog naselja, najstariji je sačuvani cjeloviti povijesno-kulturni spomenik grada.

Na žalost i Vrata su bila izložena napadu prilikom gradnje zgrade Jadroagenta kad su proširena štemanjem kako bi kroz njih mogli prolaziti kamioni za gradilište, a na arheološkom nalazištu Stožera bilo je betonirano postolje za dizalicu te je znatan dio ostataka Tarsatičkog principija uništen. Ali, o tom potom.

Claudio Marburg je početkom 18. stoljeća prvi ukazao na značaj Starih vrata u prilogu djela Danubius Pannonico-Mysicus (Bologna, 1726.), koje je priredio geograf Luigi Ferdinando Marsili. Tada Marburga nije bilo više na životu, jer je umro 6. svibnja 1708. godine, a sahranjen je u svetištu crkve sv. Jeronima.

Bio sam ovih dana u Trstu, gradu koji je 1719. godine, isto kad i Rijeku, car Karlo VI. (on je ujedno hrvatski kralj Karlo III.) proglasio slobodnom lukom. Načitao sam se usporedbi i tobožnje konkurencije između Rijeke i Trsta. Na našu žalost, uspoređivati neusporedivo nije moguće. Trst i Rijeka dva su svijeta i zbog odnosa prema starinama. Rimski Trst, Tergeste, ima se s čime pohvaliti i što pokazati, a Rijeka, za sad – nema.

Rimski zid kod Studene
Rimski zid kod Studene u općini Klana istražen je, zaštićen i označen informativnom pločom te do njega vode putokazi

Kad je riječ o rimskome zidu, Rijeka se ne može nositi ni s Klanom gdje je zid kod Studene konzerviran i označen informativnim pločama, a put do njega naveden je na cestovnim i pješačkim putokazima. Predstavljanje zida ondje je dijelom omogućila sredstvima iz svojih fondova Europska unija.

Postoje zamisli da se na sličan način, novcima EU, spase i ostatci riječkog zida te da se predstavi javnosti onako kako i zaslužuje taj vrijedni spomenik antike.

Dok se to ne dogodi, bilo bi nužno da se na Kozali informativnom pločom označi zid i potakne svijest o njegovom povijesno-kulturnom značaju. Tada se vjerojatno ne bi dogodilo da nekome padne na pamet na antičkom limesu graditi novi zid za baraku. A upravo sam to nedavno vidio na Kozali obilazeći rimski bedem, odnosno ono što je od njega ostalo.