Riječka “Kristalna noć” 1920. godine

Zapaljene barke hrvatskih trgovaca vinom Frančića i Materljana na Mrtvom kanalu, 14. srpnja 1920.

Piše: GORAN MORAVČEK

Prije stotinu godina na obalama Kvarnera, u Rijeci, rođen je fašizam, pokret koji je uz nacizam i komunizam unesrećio stotine milijuna ljudi. “Kristalnu noć” (njem. Kristalnacht) Riječani su doživjeli 1920. godine, gotovo dva desetljeća prije Berlina, gdje je nacistički pogrom “nearijevaca” što se zbio u studenome 1938. dao naziv jednom od najsramnijih događaja u suvremenoj svjetskoj povijesti. Sraman je bio i riječki pogrom “inorodaca”, koji je zabilježio svoj vrhunac u noći s 14. na 15 srpnja 1920. kad su talijanski nacionalisti predvođeni fašistima poduzeli niz akcija protiv riječkih Hrvata.

Čemu ovo povijesno podsjećanje?

Cijelo stoljeće prošlo je od događaja koji su ostavili duboke povijesne rane. Mnoge su ostale nezaliječene u Rijeci, koja se još uvijek nije suočila sa svojom prošlošću skrivajući se iza fraza o “luci različitosti” i “tolerantnom gradu”. Kada sam prije tri desetljeća objavio knjigu “Rijeka, prešućena povijest” (1990.), koja je dotakla neke tabu-teme riječke prošlosti napisao sam, među ostalim, da je Rijeka grad koja ima ne samo prešućenu, već i dvojnu povijest – talijansku i hrvatsku. Istina je, međutim, samo jedna. Da bi se ona utvrdila potrebno je, za početak, da sjednu zajedno za okrugli radni stol povjesničari, a potom i političari iz obje zemlje, kako bi se nevesele teme o fašističkim i komunističkim simbolima, o okupacijama i(li) oslobođenjima, prekrštavanjima, nasiljima svih vrsta, esodu, fojbama i još koječemu počele razgrtati ispod gustih slojeva povijesnih magli.

Ovih dana povijesni, prvi korak učinili su talijanski predsjednik Sergio Mattarella i slovenski Borut Pahor. Držeći se simbolično, ali i stvarno za ruke obišli su Narodni dom u Trstu, koji je nakon cijelog stoljeća vraćen Slovencima. Narodni dom su fašisti spalili, također prije stotinu godina, tijekom tršćanske “Kristalne noći” u srpnju 1920. Slovenski i talijanski predsjednik otišli su i do Bazovice na tršćanskom Krasu te su se poklonili pred spomen obilježjima žrtavama fašizma i komunizma. Pomirenje i praštanje, umjesto iscrpljujućih ideoloških rasprava o (anti)fašizmu, kojima svakodnevno svjedočimo na hrvatskim prostorima.

Pomirenje i praštanje: Sergio Mattarella i Borut Pahor pred fojbom u Bazovici, koja je simbol stradanja Talijana u Istri i Julijskoj Veneciji

Gabriele D’Annunzio rodonačelnik fašizma

Prije stotinu godina Rijekom, gradom na desnoj obali Rječine, vladao je Gabriele D’Annunzio, rodonačelnik fašizma, kojega pojedini krugovi u Italiji pokušavaju prikazati kao rodoljuba koji je imao “duboki prezir prema fašizmu” (Giordano Bruno Guerri). Međutim, političke bajke o pjesniku-osvajaču zaodjenute su u ruho ideologije, jer u samo dva mjeseca D’Annunzijeve uprave Rijeku / Fiume napustilo je 1.500 “stranaca egzotičnog jezika”. D’Annunzio je 27. veljače 1920. dekretom (Nr. 50) prognao sve “strance” koji su u Rijeku došli nakon 30. listopada 1918., kao i sve one “strance” koji se nisu rodili u gradu na desnoj obali Rječine. U stanove protjeranih ili izbjeglih Hrvata i drugih netalijana uselili su se novopridošli Talijani.

Lista progonjenih je bila tolika da je već uoči Uskrsa 1920. godine, senjsko-modruški ili krbavski biskup dr. Josip Marušić uputio prosvjed Riccardu Giganteu, D’Annunzijevom gradonačelniku Rijeke. Biskup Marušić navodi u svom protestu kako “povjesnica uči, da se narodi ne mogu silom odnaroditi te da se svaki atentat na vjersko i narodno čuvstvo teško osvećuje”. Predviđanja biskupa Marušića, koji je Giganteu poručio da kao biskup ne može “zatajiti ni onog motiva, što ga svijet rado ne ističe, a taj je da i Bog kazni narode i gradove koji progone njegove sluge”, dobila su povijesnu potvrdu.

Progon Hrvata i netalijana

U razdoblju D’Annunzijeve vladavine Rijekom (12. rujna 1919. – 1. siječanj 1921.) provodilo se sustavno etničko čišćenje o čemu svjedoče znanstveni prilozi objavljeni u novom “Vjesniku Državnog arhiva u Rijeci” (svezak LXI/LXII), koji se bavi D’Annunzijem i njegovom vladavinom na obalama Kvarnera. U “Vjesnik DAR-a” uvršten je i prilog koji sam pripremio na temelju razgovora što sam ih svojevremeno vodio s ing. Maksom Pečom (1914.-2016.) kao izravnim svjedokom raznih zbivanjima u Rijeci i na Sušaku koja su dotakla njegov dugi život.

Događaji u Rijeci obilježeni nasiljem što su ih izveli D’Annunzijevi legionari, bili su posljedica zbivanja u Splitu 11. srpnja 1920., a povodom obilježavanja rođendana kralja Petra I. Karađorđevića. U splitskoj luci došlo je toga dana do sukoba hrvatskog stanovništva s mornarima talijanskog vojnog broda “Puglia”. U sukobu je među ostalim poginuo zapovjednik broda Tommaso Gulli. Idućih dana pokrenut je niz osvetničkih akcija od Splita, preko Rijeke sve do Trsta gdje su talijanski fašisti zapalili slovenski “Narodni dom”.

“S prozora stana promatrao sam paljenje jedrenjaka u Mrtvom kanalu koji su pripadali našim ljudima. Jauk i plač naših ljudi, naših otočana još mi zuji u ušima. Mrtvi kanal bio je tada ploveća tržnica, a naši su ljudi na jedrenjacima prodavali ulje, vino, drvo, Talijani pak južno voće. Kanal je bio plovan, a kod današnjeg velikoga Matkovićeva spomenika zimovali su bijeli putnički brodovi. Dalje od njih prekooceanski brodovi krcali su drvo za Alžir, Maroko, Tunis i Francusku” – ispričao mi je Maks Peč.

Potvrdu njegovih riječi našao sam i na stranicama Franjevačke kronike na Trsatu gdje je zapisano:

“Što se je nakon takvog proglasa na narod moglo dogoditi predviša već svaki sam. U noći od 12 na 13 nastala je prava hajka na sve što je slavensko na Rijeci. Svi jugoslav. dućani, gostione, kavane i druga poduzeća su do temelja uništeni, a roba izbačena na ulicu gdje ju je rulja razgrabila i raznesla. Vlasnici pak bili su sretni ako su iznijeli živu glavu. Provaljivalo se u stanove, zlostavljalo ljude. Toliko je bilo robe uništeno i razgrabljeno da su ju vojnici u automobilima razvažali. A na sve to morao je naš narod da šuti i ljubi ruku koja ga je tako nemilosrdno izubijala. Razumljivo je da nije prošlo ni bez ljudskih žrtava, jer čim bi se koji jugosl. pokazao na ulici mogao je još prije preporučiti Bogu dušu, napisati testament i oprostiti se od ovog svijeta. Mnogi i mnogi podniješe teške udarce batina dok jednoj odličnoj gospoji majci nejake djece jedan od ardita iz čista mira zabio bodež u srce”.

Premda je Sušak formalno bio u sastavu Kraljevine SHS stvarno se nalazio od 16. studenoga 1918. pod okupacijom talijanske vojske zauzela sušačko područje od mosta Sv. Ane na Podvežici do Škrljeva uključujući Martinšćicu, Kostrenu sv. Lucije, Kostrenu sv. Barbare i Grobnišćinu do Kastva. Stoga se i moglo dogoditi da na okupiranom Sušaku talijanski karabinijeri uhite trsatskog plovana dr. Andriju Račkog, utamniče ga, osude, a potom protjeraju u njegove rodne Fužine. 

Povijest je na našim prostorima tijekom 20. stoljeća iznjedrila mnoga zla. Mnogo je primjera o tome. Kao ljudi, međutim, moramo naći snage, poglavito u sebi samima, za pomirenja i praštanja, ali ne samo u politici i povijesti, već i u svakodnevnom, “običnom” životu.