Rijeka: jedan grad u devet država

Piše: GORAN MORAVČEK

Živeći u istom gradu Riječani/Sušačani su tijekom minulog 20. stoljeća bili podanici čak devet (9) država, ne računajući privremena državno-pravna uređenja, odnosno vojne uprave. Riječani su bili podložnici Austro-Ugarske Monarhije (1868.-1918.), Države Slovenaca, Hrvata i Srba (1918.) Talijanske Regencije Kvarnera (1920.), Slobodne Države Rijeke (1920.-1924.), Kraljevine Italije (1924.-1943.), Kraljevine S.H.S, odn. “stare” Jugoslavije (1918.-1941.), Trećeg Reicha (1943.-1945.), “nove” Jugoslavije (1945.-1990.) te Republike Hrvatske. Malo koji grad se u svijetu u tom pogledu može usporediti s Rijekom, koja je prije Berlina bila podijeljen zidom i bodljikavom žicom! 

O mijenama riječke povijesti tijekom prve polovine prošlog stoljeća pisao sam u trećem izdanju knjige “Rijeka između mita i prešućene povijesti” (2018.).

Početak 20. stoljeća Rijeka i Sušak su dočekali u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, koja se raspala završetkom Prvoga sv. rata. Grof Zoltan Jekelfalussy bio je posljednji mađarski guverner u Rijeci. On 29. listopada 1918. predaje grad hrvatskim vlastima, istog dana kad je Hrvatski sabor raskinuo sve državno-pravne veze s Austro-Ugarskom. U ime Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba upravu grada preuzeo je dr. Rikard Lenac, ali je ubrzo morao napustiti Guvernerovu palaču. Država S.H.S, međunarodno nepriznata i vojno slabašna, popustila je pred silom te je 16. studenoga 1918. talijanska vojska zauzela Rijeku i Sušak kao i područje od mosta Sv. Ane na Podvežici do Škrljeva, uključujući Martinšćicu, Kostrenu Sv. Lucije, Kostrenu Sv. Barbare i Grobinštinu sve do Kastva.

Vlast u Rijeci “u ime saveznika” obnašaju visoki talijanski vojni časnici do 12. rujna 1919. kad grad prevratom zauzima Gabriele D’Annunzio. Ustanovivši prvi fašistički poredak u svijetu, D’Annunzio je proglasio 8. rujna 1920. godine državu nazvanu Reggenza Italiana del Carnaro (Talijanska uprava za Kvarner), koja je postojala do “krvavog Božića” 1920. godine, kad je “hodočasnik Italije” vojno poražen. Sredinom siječnja Gabriele D’Annunzio napušta Rijeku/ Fiume, ali njegove političke zamisli, prije svih one o priključenju riječkog područja Italiji, provodili su njegovi brojni sljedbenici, poglavito fašisti, čiji je on bio duhovni otac.

Slobodna Dražava Rijeka (Stato Libero di Fiume) s granicom na Rječini uspostavljena je 30. prosinca 1920., temeljem Rapallskog ugovora. Nakon provedenih izbora za šefa države izabran je Riccardo Zanella. Iako je imala priznanje i potporu velikih sila, Slobodna Država Rijeka, koja se prostirala na 28 četvornih kilometara te nastanjivala oko 52 tisuće žitelja, nije opstala.

Emilija Car: Pogranična karta

Nakon izvedenog fašističkog puča 1922. godine legalna vlada Riječke države prebjegla u Kraljevicu, na područje Kraljevine S.H.S., kasnije Jugoslavije. U sastavu te države sa sjedištem u Beogradu formalno se nalazio i Sušak, koji je proglasio gradom 23. listopada 1919. godine nasljednik prijestolja Aleksandar Karađorđević “u ime njegovog veličanstva Petra I. po milosti božjoj i volji narodnoj Kralja Srba, Hrvata i Slovenaca”. Usprkos proglašenju gradom u sastavu jugoslavenske države, talijanske okupacijske snage povukle su se sa  Sušaka tek 3. ožujka 1923. godine.

Rijeka/Fiume je anektirana Italiji temeljem Rimskih ugovora od 27. siječnja 1924. godine. Propašću “stare” Jugoslavije i proglašenjem NDH, talijanska vojska okupirala je Sušak 11. travnja 1941., sukladno sporazuma Pavelić – Mussolini. Sušak je ubrzo i formalno anektiran Kraljevini Italiji.

Nakon talijanske aneksije Opatije, književnik Viktor Car Emin je emigrirao na Sušak

Mussolinijeva Italija je kapitulirala 8. rujna 1943. godine, a Rijeku i Sušak su uskoro zauzele njemačke vojne snage. Grad se našao u sastavu nacističkog Reicha. Sušak je oslobođen 21. travnja, a 3. svibnja 1945. partizani su preuzeli vlast i u Rijeci/Fiume. Rijeka i Sušak su se nakon toga našli pod Vojnom upravom Jugoslavenske Armije (VUJA).

Pariškim mirovnim ugovorom 10. veljače 1947. grad je i formalno pripao novoj jugoslavenskoj državi. Nakon toga promijenjena je narodnosna slika grada. U sastavu jugoslavenske države Rijeka je bila do formalnog raspada SFRJ, odnosno do konstituiranja višestranačkog Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990.

Privremeni most preko Rječine, snimljen u rujnu 1924. godine, na naslovnici je knjige “Rijeka između mita i prešućene povijesti”, autora Gorana Moravčeka

Rijeka između mita i prešućene povijesti

Ovitak knjige “Rijeka između mita i prešućene povijesti”

U prilogu “Mediteran” riječkog “Novog lista” objavljen je 5. kolovoza 2018. razgovor koji je sa mnom, kao autorom knjige “Rijeka – između mita i prešućene povijesti”, vodila urednica Kim Cuculić:

“Nedavno je objavljena knjiga “Rijeka – između mita i prešućene povijesti” riječkog novinara, nakladnika i predavača Gorana Moravčeka. Riječ je o trećem izdanju knjige “Rijeka, prešućena povijest”, koja je objavljena 1990. godine kao nezavisno izdanje. Drugo izdanje pod naslovom “Rijeka – između mita i povijesti” objavila je izdavačka kuća “Adamić” 2006. godine. Treće izdanje izašlo je u nakladi Fluminensiane , a neznatno je dopunjeno i dodano je kazalo imena. Knjiga je podijeljena u poglavlja: Rijeka i(li) Fiume, Danuncijada, Riječka država, Pad Italije, Sušak – drugi svijet, Oslobođenje (ni)je okupacija i Prešućena povijest. Ovim povodom razgovaramo s Goranom Moravčekom.

Novi list, prilog Mediteran, 5. kolovoza 2018.

Kim Cuculić: Zašto ste odlučili objaviti treće izdanje knjige?

Goran Moravček: Od prvog izdanja knjige do ovog novog, trećeg, koje sad nosi naslov “Rijeka, između mita i prešućene povijesti”, prošlo je skoro 30 godina. Drugo izdanje naslovljeno “Rijeka – između mita i povijesti” objavio je “Adamić”. U međuvremenu je stasala nova generacija – to su novi građani Rijeke i došlo je do stanovitih promjena u populaciji grada. S obzirom na to, učinilo mi se da je došlo vrijeme za treće izdanje knjige. Brojni čitatelji, ali i pozivanje na djelo u popularnim i stručnim radovima, uvjerili su me da je knjiga u svoja dva izdanja izdržala kušnju (ne)vremena. Rukopis sabran u ovom trećem izdanju objavio sam u vjeri da će doprijeti do novih čitateljica i čitatelja, neopterećenih ideologijama i traumama prošlosti.

Dosadašnja izdanja knjige bila su dobro prihvaćena i mislim da su Riječani još uvijek u potrazi za identitetom. Kada sam pokrenuo projekt Riječke enciklopedije Fluminensia, iznenadio sam se koliko su ljudi i dalje u potrazi za prošlosti, za identitetom i nečim što je lokalno. No, Rijeka je istodobno uklopljena u širu europsku i svjetsku baštinu – kulturnu, ali i političku. To su neki od razloga da se novoj generaciji Riječana pokaže što je Rijeka. Moja knjiga nije znanstveno djelo, nego je pisana publicističkim i popularnim stilom. Treće izdanje, kao i prvo, objavljeno je kao nezavisno izdanje. U međuvremenu sam puno toga saznao, ali je “kostur” knjige ostao kakav je.

Histerija nasilja

Kim Cuculić: Jeste li nešto mijenjali, dodavali…?

Goran Moravček: Izdanje je neznatno promijenjeno. Dodane su neke fotografije i činjenice (…) Ovaj je grad oduvijek bio povezan sa svojim okruženjem. Povijest dvadesetog stoljeća očitovala se često kao histerija nasilja. Tri totalitarna sustava – fašizam, nacizam i komunizam – priuštili su žiteljima Rijeke traume s kojima su se desetljećima suočavali. Neki događaji u prošlosti bili su ključni: Rijeka je bila Corpus separatum, bila je pod Habzburgovcima, pod francuskom upravom i Italijom, a bila je i Slobodna Država… Rijeka je bila veliki politički projekt i smatrao sam da trebam pojednostaviti da se čitatelj ne bi previše zapleo u te povijesne mijene.

Riječina, koja je duga svega 17 kilometara, bila je vjekovna granica, ne samo u vrijeme Kraljevinne Jugoslavije i Kraljevine Italije, nego od rimskih vremena o čemu svjedoči antički limes. Ovdje je završavalo i Sveto Rimsko Carstvo (962.-1806.). Rijeka je bila granično područje, što je utjecalo na razvoj grada i urbanu sliku Rijeke. U vrijeme mađarske uprave izrasla je u moderan grad i u veliku luku. Utjecaj stranih država bio je velik i Rijeka je imala iznimno geostrateško značenje.

Kim Cuculić: Koji period riječke povijesti je ubuhvaćen vašom knjigom?

Goran Moravček: Obuhvaćeno je razdoblje od kraja 19. i početka 20. stoljeća do 1950-ih godina. Bavim se periodom najburnije riječke prošlosti, kad su se na ovim prostorima lomili interesi velikih sila, prije svega Italije. Pišem o riječkoj pustolovini Gabriela D’Annunzia briljantnog pjesnika, ali i ambicioznog diktatora i ideologa fašizma. Rijeka je tada bila u žiži svjetske politike. Sušak je tada bio drugi svijet…

Knjigu završavam temom velikog egzodusa talijanskog stanovništva, a među tim ljudima s ovog prostora također odlazi i dio Hrvata i Slovenaca. Mislim da je to tema koja zavređuje svoje ozbiljne istraživače i koja još uvijek nije istraživačko područje lišeno utjecaja politike i ideologije. Gotovo asimilirana talijanska manjina dokaz je da se povijest, ma koliko bila neugodna i bolna, ne smije prešućivati. Ne zbog prošlosti, već radi budućnosti. Do 1948. i dalje Rijeka je prošla pravu kulturnu revoluciju i narodnosno je bila potpuno promijenjena. Rijeka osim što je bila urbani projekt, smatram da je bila i politički projekt i ostala je to do danas.

Portret u Portiću na Kantridi gdje sam odrastao snimio je moj prijatelj (također s Kantride) Rino Gropuzzo

Podlistak u Novom listu

Kim Cuculić: Zašto je u naslovu knjige “prešućena povijest”?

Goran Moravček: Godine 1988. grupa autora objavila je knjigu “Povijest Rijeke”, koja na žalost nije odgovorila na neka temeljna pitanja i dio riječke povijesti bio je ideologiziran ili preskoćčen, svjesno ili nesvjesno prešućen. Ponukan time, latio sam se pera i prazne stranice prve polovine riječkog prošlog stoljeća obradio u knjizi “Rijeka, prešućena povijest”. Koristio sam raznovrsne izvore – literaturu, arhivsku građu, razgovore s običnim ljudima i stručnjacima, želeći proniknuti u duh minulih vremena. Jer ideologije u znatnoj mjeri određuju sudbine ljudi. Na primjeru Rijeke. ili Fiume, čiji su žitelji Hrvati, Talijani i drugi prečesto bili žrtve ideologija i povijesnih okolnosti, osobito se to očituje. Mijene povijesti osjećaju se i danas, kao i u doba kad sam pisao i priređivao rukopis za tisak.

Podsjetio bih da je rukopis prethodno bio objavljivan kao dnevni podlistak u Novom listu, tada pod uredništvom Veljka Vičevića. Knjigu “Rijeka, prešućena povijest” objavio sam u samizdatu, u vlastoj nakladi. Bila mi je želja čitateljima približiti nedovoljno poznatu noviju povijest grada. Od 1988. godine, osim “Kratke povijesti grada Rijeke” Igora Žica, nemamo cjelovitu sintezu riječke povijesti. Moja knjiga nije sinteza, nego se bavi jednim razdobljem povijesti Rijeke. Međutim to je i razumljivo, jer još uvijek ne postoji suglasnost oko toga što je povijest Rijeke. Neki dijelovi te povijesti se još uvijek ignoriraju, a moje je mišljenje da izbjegavanje određenih tema ne vodi ničemu. Mi smo ono što jesmo u našem identitetu. Mi povijest dijelimo s Talijanima, Mađarima, Srbima, Bošnjacima, Slovencima… Svaki od tih naroda i društvenih skupina nastoji dati nešto svoje. Tako u pozitivnom smislu vidim drevnu crkvu sv. Sebastijana u Rijeci, koja je danas na raspolaganju Makedonskoj pravoslavnoj crkvi. Time nitko negubi. Imamo i džamiju. U rijeci živi šarolika zajednica i to su svi Riječani. Svoju knjigu napisao sam za te ljude.

Neiscrpno vrelo

Kim Cuculić: I prvo i treće izdanje knjige objavljeni su kao samizdati, a drugo je objavio “Adamić”. Za knjigu je vladao izniman interes i postigla je za naše prilike prilično lijepu nakladu. Jste li pokušali pronaći izdavača, odnosno oni vas, i zašto ste se odlučili za samizdat?

Goran Moravček: Kad sam krenuo s prvim izdanjem, bio sam mlađi i drukčije sam gledao na stvari. Prilike na našem nakladničkom i knjižarskom tržištu su takve kakve jesu. Nema knjižarske mreže, ali postoje neki drugačiji načini plasmana i prodaje knjige. Promijenila se logika poslovanja. Bitno mi je da obavijest o mojoj knjizi dođe do ljudi. Informacije o knjizi bit će dostupne putem popularnog bloga Fluminensia i Facebooka, a vjerojatno će je biti moguće nabaviti u nekoj knjižari i antikvarijatu.Vjerujem da će knjiga doći do onoga do koga treba doći.

Kim Cuculić: Što je s projektom Riječka enciklopedija Fluminensia?

Goran Moravček: Imam(o) stranicu www.fluminensia.org, a projekt je zaživio i na Facebooku. Između nekih koegica i kolega došlo je do razmimomilaženja. Mislim da je to i dobro, jer nitko ne mora dijeliti isto mišljenje. Pluralno smo društvo, nismo svi isti i imamo svoja stajališta. Svatko ima pravo izraziti svoje mišljenje i uvažiti tuđe, no smetaju me uvrede i govor mržnje.

Kim Cuculić: Koliko riječka povijest još nudi prostora za istraživanje?

Goran Moravček: Rijeka je u tom pogledu neiscrpno vrelo. Istraživanja su danas olakšana s pojavom novih tehnologija. Postoji projekt Europeana koji nudi puno izvora i članaka. problem je recimo što malo ljudi ovdje govori mađarski. Ima izvora koji su završili u Francuskoj i drugdje. Još je mnogo toga što se može istražiti. Nekako ne postoji sustavna briga, nego se riječka povijest istražuje stihijski. Postoji i dosta članaka mladih istraživača, vezanih uz Odsjek za povijest riječkog Filozofskog fakulteta. Ima i dosta istraživača u svijetu koji se bave povijesnom i kulturnom baštinom Rijeke. Međutim, uočio sam da svatko piše iz svoje nacionalne točke gledišta i vizure. Trebalo bi napraviti stručnu i znanstvenu sintezu povijesti Rijeke, no to je posao institucija. Vezano uz to, potrebna je jedna osmišljena politika.”

KLIKNITE NA SLIKU I NARUČITE KNJIGU!

Šibenik i Zadar pod krilima mletačkog lava

Krilati mletački lav na zadarskim Kopnenim vratima
Piše: Goran Moravček

Utvrda sv. Nikole pred Šibenikom i zidine Zadra uvršteni su nedavno na Listu svjetske baštine UNESCO-a, kao obrambeni sustavi Republike Venecije u razdoblju od 15. do 17. stoljeća. Na listi svjetske baštine našli su se istovremeno utvrđeni grad Bergamo, grad Peschiera del Garda i grad-tvrđava Palmanova u Italiji te crnogorski Kotor, nekoć također mletački posjed. U Šibeniku je pod zaštitom UNESCO-a i katedrala sv. Jakova.

Šibenik, katedrala sv. Jakova na listi svjetske baštine UNESCO
Šibenik, katedrala sv. Jakova na listi svjetske baštine UNESCO-a

Šibenik i Zadar bili su stoljećima pod krilima lava sv. Marka, simbola Venecije. Prevlast Serenissime nad većim dijelom hrvatske obale Jadrana utvrđena je početkom 15. stoljeća i trajala je do propasti Mletačke Republike, koja je ukinuta voljom Napoleona. Dubrovačka Republika i Hrvatsko primorje s Karlobagom, Senjom i Rijekom te dio unutrašnjosti Istre bili su pod vlašću obitelji Habzburg.

Dugčak i uzak mletački imperij do 1500. godine proširio se od Cipra na istoku do granice s milanskim teritorijem na rijeci Adda na zapadu. Presvijetla Republika (Serenissima) vladala je većim dijelom Padske nizine i gradovima kao što su Padova, Vicenza, Verona, Brescia i Bergamo te je držala vlast u Furlaniji; imala je posjede u primorju Crne Gore i Albanije te na na jonskim otocima, Kreti i Cipru. Nakon što je do 1420. godine učvrstila vlast u Dalmaciji, Venecija u njima podiže ili obnavlja kaštele. Obrana od Osmanlija je pritom bila najvažnija.

Tvrđava sv. Nikole na listi UNESCO

U Šibeniku, najstarijem izvornom hrvatskom gradu na Jadranu, izgrađeno je više tvrđava za obranu od Osmanlija – Šubićevac (ili Barone) na sjeveru, Sv. Ivan (Tanaja) na istoku, Sv. Mihovil i pomorska tvrđava Sv. Nikola na jugozapadnoj obali pred ušćem rijeke Krke.

Tvrđava sv. Nikole, čudo tadašnje vojne arhitekture, podignuta je na otočiću Ljuljevcu pri ulazu u kanal sv. Ante kraj Šibenika. Razlog izgradnje bio je pad Skradina pod navalom Turaka 1522. godine. Građena je 1540. prema zamisli mletačkog arhitekta Giangirolama Sanmichelea, a njezina je cijena bila – paprena. Gradnja i opremanje koštali su 40 tisuća dukata. Usporedbe radi, Ladislav Napuljski je Mlečanima prodao 1409. godine Dalmaciju za 100 tisuća dukata. Zbog gradnje utvrde sredinom 16. stoljeća srušeni su muški benediktinski samostana i kapela sv, Nikole po kojoj je tvrđava dobila ime. Njezina (geo)strateška važnost bila iznimna, a rema mišljenju stručnjaka za vojno graditeljstvo, tvrđava sv. Nikola, koja je bila naoružana s 32 topa, najbolja je utvrda u Hrvatskoj. Utvrda sv. Nikole relativno je mala u usporedbi s tvrđavama slične namjene, a cijela bi mogla stati u jedan zadarski bastion (branik).

Zadarske zidine prepoznao i UNESCO

Zadar je za Mletke bio najzanačajnije geopolitičko i vojno središte jadranskog dijela Serenissime, snažna utvrda na polovici pomorskih putova između Venecije i istočnih posjeda. Grad Zadar je bio omeđen bedemima oko cijelog poluotoka kroz povijest, ali ali je opasnost od osmanlijskih osvajanja potaknula izgradnju novih gradskih utvrda i obrambenog kanala 1537. godine, na prostoru između Grada i Varoša, srednjovjekovnog predgrađa. Stare zidine nisu se mogle oduprijeti novim tehnikama opsade koje su uključivale uporabu eksploziva i dovitljive načine njihova postavljanja.

Zadar zidine i Kopnena vrata UNESCO
Zadarska Kopnena vrata i bastion Cittadella na Foši

Najljepši dio bedema bila su, a to su i danas, monumentalna Kopnena vrata na “Foši” – Porta terraferma – tadašnji glavni ulaz u grad, koja se smatraju remek-djelom mletačkoga graditeljstva u Dalmaciji. Podignuta su prema zamislima Michelea Sanmichelija 1543. godine. U 19. stoljeću srušen je stražni dio vrata tako da danas možemo vidjeti jedino njihovo pročelje. Srušen je u tome razdoblju i dio bedema koji se nalazio na sjeverozapadnom dijelu grada te je uređena zadarska riva – današnja Obala Petra Krešimira IV. Do početka 20. stoljeća u parkove su pretvoreni bastioni Kaštela, Sv. Krševana, Cittadelle te Forte.

Oba sam grada posjetio nedavno i ostao ugodno iznenađen. Izloženi (pre)često opasnostima, ali i razaranjima kroz stariju i noviju povijest, Šibenik i Zadar su zavidali ratne rane te utvrde pretvorili u turističke atrakcije.

Putujemo tragom Frankopana!

Grobnik – Kraljevica – Crikvenica – Novi Vinodolski – Ledenice – Lič – Fužine

frankopani_kraljevica_montaza

U kaštelu Nova Kraljevica otvoren je posjetiteljski centar “Putovima Frankopana”

Piše: Goran Moravček

Frankopani su, uz Zrinske, najpoznatija hrvatska obitelj, koja se tijekom minulih vijekova, od 13. do 17. stoljeća, snažno utkala u našu nacionalnu povijest. Iza njih je ostala bogata povijesno-kulturna baština. Na otoku Krku s kojega potječu, njihovo prezime se spominje uz Gradec, Vrbnik, Bašku, Krk, Dobrinj, Omišalj i otočić Košljun, a na kopnu u drevnom Vinodolu uz Grobnik, Trsat, Bakar, Kraljevicu, Crikvenicu, Novi Vinodolski, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, potom uz Čabar, Severin na Kupi, Brod na Kupi i Staru Sušicu te Senj, Bosiljevo, Brinje, Modruš, Ogulin, Novigrad na Dobri, Ozalj, Ribnik…

Nakon više od tri stoljeća, otkako je slavna obitelj prestala postojati, počeli smo “otkrivati” njihovo graditeljsko nasljeđe. Napokon! U turističkom smislu to je još uvijek “terra incognita”. Stoga je putovanje zanimljivije! Jer, lutajući godinama predjelima udaljenim od Rijeke svega dvadesetak, tridesetak kilometara – a dvaput sam u mladosti krstario Europom autostopom i tumarao dalekim prostranstvima Afrike – često sam se osjećao kao da ulazim u skriveni svijet bajki. Korak od mora, dva od sniga!

Među mnogim mogućnostima odabrao sam put, prošavši ga mnogo puta do sad, lutajući sam ili u društvu zainteresiranih suputnika: Grobnik – Kraljevica – Crikvenica – Novi Vinodolski – Ledenice – Lič – Fužine.

frankopani_grobnik_montaza

Grad Grobnik ili “Jelengrad”, kako su ga nazivali nekoć prema gradskoj kapalici sv. Jelene, smješten je 466 metara nad morem. Grobnik je vrlo staro mjesto, jer je utvrđeno kako je u rimsko doba bilo ovdje naselje, a navodi se i u Antoninovom itinereru. Pod vlast Frankopana došao je 1225. godine, a 1288. prilikom potpisivanja Vinodolskog zakonika spominju se predstavnici grobničkog kotara plovan (župnik) Kirin, satnik Slavan, te Damjan Kinović, Paval i Slavina Vukodružić. Kada je 1416. Nikola Krčki kupio grad Okić za 2500 dukata dao je kao jamstvo grad Grobnik sa svim njegovim pravima i užicima. Tri godine potom knez Nikola je uspio isplatiti sav dug za Okić pa Grobnik dolazi ponovo u posjed Frankopana. Grobnik je 1550. godine pripao Katarini Zrinskoj. Kronike bilježe kako su Turci 1600. godine provalili u grad i opustošili ga. Godine 1642. sačinjen je urbar grobnički pisan hrvatskim jezikom. U nizanju godina i događaja, značajnih za nacionalnu povijest, preskačem stoljeća i imena vlasnika i(li) upravitelja Grobnika. Godine 1862. pod Grobnikom, na prostranom polju pred tisućama ljudi, biskup J. J. Strossmayer posvetio je zastavu tadašnje Riječke županije. U kaštelu možemo posjetiti Zavičajnom muzej – Etnografsku zbirku te Galeriju suvremene likovne umjetnosti.

frankopani_kraljevica3

Posjetiteljski centar “Putovima Frankopana” u kaštelu Nova Kraljevica

Kraljevica. O kaštelu Nova Kraljevica, podignutom 1650. godine, kojega ovdašnji žitelji nazivaju “Frankopanskim gradom”, premda mu je prvotni vlasnik, i graditelj, bio poduzetni Petar Zrinski, isplela se predaja što dotiče samo biće hrvatske nacionalne povijesti. Upravo je ovdje, navodno, skovana urota Petra Zrinskog (1621.-1671.) i Frana Krste Frankopana (1643.-1671.), čiji su životi skončani na stratištu Bečkog Novog Mesta ili Bečkog Novigrada (njem. Wiener Neustadt). Pred kipom Majke Božje u kapelici kaštela, zavjerenici su se zavjetovali kako će Hrvatsku osloboditi od tuđina. Kada je urota propala, priča legenda, a ona u ovome kraju još živi, zvono na kapelici sv. Katarine, isto ono što na gradskome groblju zvoni još i danas, žalobno je jecalo javljajući kraljevičkom puku vijest o pogibiji nacionalnih junaka. Tamo gdje završava predaja počinje povijest. Ona je i u slučaju frankopanske materijalne baštine iznimno bogata o čemu svjedoče ostaci njihovih dvorova, utvrda i crkvi. Uvjerit ćemo se u to prolazeći Vinodolskom dolinom uz Hreljin, Drivenik, Bribir i Grižane.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Grad Hreljin imao je važno srateško značenje, ali nakon što je minula opasnost od Turaka te gradnjom Karolinske ceste, koja je tridesetih godina 18. stoljeća spojila Krlovac s Bakrom i Rijekom, stari hreljinski grad je napušten.

frankopani_drivenik2

Pogled s Tribaljskog jezera na kaštel Drivenik, grad bez ijednog žitelja.

frankopani_bribir

Frankopanskih tragova u Bribiru je malo. Godine 1878. porušen je dio kaštela zbog gradnje škole.

Crikvenica. Na ušću riječice Vinodolčice (ili Dubračine) u more stajala je svojevremeno kapelica Blažene Djevice Marije, koja je 1412. bila toliko zapuštena da ju je pobožni knez Nikola IV. Frankopan dao preurediti. Uz crkvu je dao podići pavlinski samostan. Danas ovdje nema ni pavlina ni samostana, jer je red ukinuo car Josip II. 1760 godine, a kaštel, odnosno samostan, pretvoren je u turističko zdanje. Župna crkva Uznesenja Marijina vremenom je proširivana i preuređivana. Glavni barokni oltar posvećen Majci Božjoj, izgrađen 1776. godine, potječe iz pavlinske drvorezbarske radionice. Kip Bogorodice pred crkvom isklesao je kipar Zvonko Car, autor opatijske Djevojke s galebom.

frankopani_novi1

Novi Vinodolski

Novi Vinodolski. Grad Lopar, čiji su tragovi gotovo zatrti, jer ga je 1598. potpuno razorio mletački admiral Bembo, stariji je od Novoga grada, koji je došao u posjed Krčkih knezova 1225. godine. Frankopani su kod Lopara sagradili novi čvrsti grad, u kojem je 1288. sastavljen Vinodolski zakonik. Novi grad je bio središte frankopanske uprave u Vinodolu, drevnom području koje se protezalo od Grobnika do Ledenica. Osim Frankopanskih knezova, povijest Novoga je obilježio 1493. godine dolazak biskupa Kristofora iz Modruša, koji je sa Stolnim kaptolom izbjegao iz Like nakon Krbavske bitke 1493. Otada je Novi i biskupski grad.

frankopani_novi4 Muzej u Novom ima zanimljivu postavu, a čuva brojne ostatke lokalne i nacionalne povijesti

Ledenice. Nakon posjeta Novom, proći ćemo uz Ledenice, smještene na kruni brijega, koje su danas samo ruševine nekada slavnoga grada. Stare Ledenice bile su opasane zidom i kulama. Knez Nikola Frankopan držao je Ledenice do svoje smrti 1432., nakon čega su njegovi sinovi 1449. godine podijelili očevinu. Dujam Frankopan dobio je Ledenice. Turci su 1522. spalili grad. Kako je s knezom Franjom Frankopanom izumrla njegova muška loza, gradom su zavladali uskoci. Ledenice su kao krajiška utvrda imale veliku važnost, ali nakon što je minula turska opasnost grad je počeo propadati. U blizini Ledenica uređen je vidikovac u sklopu projekta Oči Vinodola.

frankopani_ledenice

Pogled sa staroga groblja na ledenički kašel od kojeg su preostale samo ruševine

Bribirska šuma. Put nas iz Ledenica vodi zavojitom cestom u Bribirsku šumu gdje putnici namjernici staju na okrijepu u Vagabundinu kolibu. Ondje služe gostima jela iz starine, sezonsko samoniklo bilje, sir u ulju s primorskim travama i kojekakve druge delicije.

frankopani_vagabund1Planinarski dom Vagabundina koliba u Bribirskoj šumi u blizini Liča nudi razna kulinarska iznenađenja,  a nalazi 864 m/nm podno planinskog masiva Viševice.

frankopani_fuzineFužine

Izlet završavamo šetnjom uz fužinsko jezero Bajer. Ali, put tragovima Frankopana iz Fužina može nas odvesti do nekadašnjih frankopanskih kaštela u Čabru, Severinu na Kupi, Brodu na Kupi i Staroj Sušici. Stoga, putujmo zajedno!

putujmo

facebook_logo