Začudan svijet istarskih fresaka

Draguć, kapela sv. Roka, freske Antona iz Padova (Kašćerge)
Draguć, kapela sv. Roka, freske Antona iz Padova (Kašćerge)

Piše: GORAN MORAVČEK

Stručnjaci su uvjereni da su istarske freske koje su stoljećima bile skrivene pod premazima zidne boje prvorazredna umjetnička ostvarenja. I sve brojniji turisti misle slično. Epidemiološke mjere, koje su zatvorile državne granice kako bi se spriječilo prenošenje virusa, odredile su naš način života te, među ostalim, navike putovanja. Izlete autobusima ili zrakoplovima zamijenile su šetnje i kraće izletničke vožnje osobnim prijevozom. Tako su silom (ne)prilika otkriveni “zagubljeni” svijetovi sela i gradića, crrkvi i kapela te nestalih drevnih putova u našoj neposrednoj blizini. Otkriveno je tako, što se izletnika i turista tiče, pravo blago. U to se uvjeravam i sam posljednih nekoliko mjeseci, vodeći manje grupe izletnika, okupljenih u Facebook grupi Putovanja, izleti i šetnje. Naša formula putovanja u covid uvjetima je jednostavna – na odredišta dolazimo vlastitim prijevozom, a kad šećemo i razgledavamo crkve ili kapele držimo se epidemiloloških mjera. Pod maskama smo posjetili Plomin i vidjeli poznati Plominski natpis, zidne slike u plominskoj župnoj crkvi sv. Jurja, prošetali Alejom glagoljaša između Roča i Huma, šarmantnih srednovjekovnih gradića u kojima smo otkrili začudan svijet fresaka. Bili smo u Buzetu, Draguću, Grimaldi, Gologorici, Pazu, Boljunu, Plominu …

Nadopunjuju se freske i glagoljica

Mnogi od nas su ostali zatečeni bogatstvom kulturno-povijesne baštine. U Istri postoji približno 140 oslikanih crkava i(li) kapela, ali nisu, naravno, sve freske sačuvane u cjelosti već su ostali fragmenti.
Prepoznata neka imena majstora – Albert iz Konstanza, Antun iz Padove (Kašćerge), Klergin iz Kopra, Blaž Dubrovčanin, Dominik iz Udina, Orlando iz Mletaka, Vincent i Ivan iz Kastva. Ostali su prekriveni tragom zaborava, kao i mnoga djela koja su naručivali mjesni velikaši, župnici ili bratovšine. Na mnogim zidinim slikama, poglavito u crkvama i kapelama središnje Istre, mogu se uočiti glagoljski grafiti, uparci, koji svjedoče o ljudima koji su se molili na hrvatskom jeziku i tražili zagovor svetaca u životnim nevoljama.
Začudan je svijet istarskih fresaka, koje su na poluotoku nastajale od 9. do 16. stoljeća. U tome burnom razdoblju, do uspostavljanja granice u 16. stoljeću između Austrije i Mletaka, vladali su područjem Istre akvilejski patrijarsi, gorički grofovi, Devinci, Valsejci, njemački i talijanski plemići, a crkvenu vlast obnašali su pulski, pićanski, počečki, novigradski, tršćanski i koparski biskupi. Boleštine, ratovi i težak život kmetova obilježili su razdoblje u kojima su, često nevješte, ruke lokalnih majstora slikale po zidovima crkava starozavjetske i novozavjetne motive.

Srednjovjekovni stripovi na zidovima crkava

Majstori Kastavske slikarske škole, među kojima su najpoznatiji Vincent i Ivan iz Kastva, ostavili su na zidovima crkava u Brmu kod Pazina i slovenskom Hrastovlju kod Kopra, remek djela. Njihove slikarije mogle bi se uskoro naći na listi svjetske baštine UNESCO-a s ostalim (ne)anonimnim freskoslikarima iz Istre, čiji radovi učestalo izranjaju na danje svjetlo.
O životima Vincenta i Ivana iz Kastva, izvan njihovog umjetničkog djelovanja, previše se nezna. Pojedini povjesničari umjetnosti pretpostavljaju da se Vincent učio slikarstvu u radionici majstora koji je oslikao svetište crkve sv. Nikole u Pazinu. Pretpostavlja se da je Vincentova ruka mogla držati slikarsku kičicu i u crkvi sv. Jurja u Lovranu. Njegovo najznačajnije i jedino potpisano djelo je kapela sv. Marije na Škrilinah u Bermu kod Pazina, a to je za neke stručnjake uz pulsku Arenu i porečku Eufrazijevu baziliku najpoznatiji kulturni spomenik Istre. Kasnogotičke freske u Bermu dovršene su 8. studenoga 1474. godine po narudžbi bratovštine sv. Marije, o čemu svjedoči latinski natpis oslikan nad bočnim vratima južnog zida (hoc pinxit magister Vincentus de Kastua). Vincent je kao i mnogi tadašnji fresko-slikari koristio grafičke predloške, ali ih nije doslovno kopirao.


Čitač freski Branko Fučić

“U srednjem vijeku slika se ne gleda nego čita, a u ovdje prisutnom 15. stoljeću još nema jedinstva radnje vremena i prostora, to dolazi tek s Corneilleom, Racineom, Shakespeareom, s modernim teatrom. U srednjem vijeku slika se čita tako da je odvijaš kao film, kao strip. To je Vincent iz Kastva iz 1474. godine. Ali nije sam, tu su najmanje još dvije ruke, dva druga majstora slikara. Vincent je, recimo to tako, naprosto zvao suradnike: ‘Ive, Mate, Frane, dođite k meni, posal je, sklopit ćemo ugovor.’ I ja znam točno kadi je koji stal. Vincent iz Kastva, na primjer, ne slika Mrtvački ples. A potpisuje se samo jedan, majstor Vincent, jer on garantira za kvalitetu djela, on je nosilac zadatka, šef poduzeća. To autorstvo nije autorstvo u današnjem smislu riječi.” – istakao je u jednom razgovoru akademik Branko Fučić (1920.-1990.) koji je otkrio i spasio mnoge freseke i glagoljske spomenike u Istri i na Kverneru. (Dragan Ogurlić: Ljudi na prijelazu stoljeća ; Portret dr. Branka Fučića, Rijeka, 2001.).

Nakon posjete samostana franjevaca teroćoredaca u Portu na otoku Krku, nedavno sam bio na grobu Branka Fučića koji se nalazi na starom groblju sv. Apolinara kod Malinske. U jednom spominjanju već sam raznije zapisao kako sam obišao mnoga groblja te vidio bezbrojne humke znanima i neznanima, divio se i čudio istovremeno velebnim grobnicama nad kojima se uzdižu spomenici klesani rukama poznatih majstora umjetnika. Humak Branka Fučića pod zvonikom crkve sv. Apolinara u Dubašnici djeluje na prvi pogled odviše skromno. Akademik bez mramorne ploče nad glavom? Fučićev grob ostavlja svaki put kad ga posjetim snažan dojama na mene. Samo običan drveni križ na koji štovatelji “grišnog dijaka Branka pridivkom Fučić” ponekad ostave krunicu ili slože perlu od kamenčića.
Branko Fučić je jedan od ljudi koji su bili naši sugrađani i suvremenici, a sasvim je sigurno ne će biti zaboravljen. Kadgod se otkrije neka nova freska ili glagoljski natpis sjtimo se pokojnog akademika. Dr. Tomislav Galović, dobar poznavatelj Fučićeva djela, zaključio je kako je akademikov rad u Istri, na Kvarnerskim otocima i širem riječkom području “bio toliko plodonosan da se slobodno možemo zapitati kakva bi bila sudbina srednovjekovnog zidnog slikarstva Istre i hrvatskih glagoljskih epigrafičkih spomenika u cjelini, da nije bilo osobe, istraživača i znanstvenika poput Branka Fučića. Možda bi se javio ‘neki drugi Fučić’? Teško! – vrijeme je pokazalo da se takvi istraživači rađaju samo jednom!”
Slično misli i Josip Žgaljić, nakladnik i autor knjige “Branko Fučić – od Dubašnice do Dubašnice” (Rijeka, 2001). On ističe kako “nikad nitko nije prije Branka Fučića istražio i vrednovao toliko glagoljskih pisanih vrela, i nikada nitko ne će poslije njega evidentirati toliki broj spomenika, jer Fučić je gotovo sve pronašao”.

Blago ispod slojeva boje

Srećom i po Fučića, kojemu bi to vjerojatno bilo drago da tome svjedoči, ali i po nas, stasao je niz istraživača i znastvenika koji slijede stope skromnog čovjeka velikih djela kakav je bio Branko Fučić. Ovih je dana, primjerice, u župnoj crkvi sv. Bartola u Roču, sasvim namjerno i smjerno, otučeno malo žbuke ispod koje je pronađeno veliko blago – srednjovjekovne freske, koje se pripisuju majstorima Kastavske škole! Zidne slike otkrili su restauratori Azra Grabčanović i Toni Šainia. Freske su nastale malo nakon 1492. godine, u doba kad se otkrivala Amerika te uoči Krbavske bitke!
U Rijeci su također, u sklopu bivšeg augustinskog samostana, sada dominikanskog, pronađene zidne slikarije zahvaljujući inicijativi dr. Željka Bistrovića. Samostanska kapela Presvetog Trojstva je obnovljena i zadivila je svojom ljepotom i značajem mnoge koji su se imali prilike razgledati. Zasjat će još jedan riječki kulturno-povijesni biser u tom samostanu, kapela Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije. Na gotičkom križnom svodu oko 1485. godine nalaze se zidne slike, kao i na lijevoj strani zida kod ulaza u kapelu Bezgrešnog začeća. Freske se stilski mogu povezati s kastavskim slikarskim radionicama. Riječanima su pozornost privukao i fragment teksta ukomponiran u zidne slike. Čitljive su zadnje dvije riječi – “de Fiume” – koje se možda odnose na podrijetlo naručitelja. Obje su kapele jedini sačuvani gotički prostori u Rijeci, gradu koji je još uvijek u traženju svojeg kulturno-povijesnog identiteta nakon mučnih godina zatiranja vjerske i sakralne baštine.

Riječka “Kristalna noć” 1920. godine

Zapaljene barke hrvatskih trgovaca vinom Frančića i Materljana na Mrtvom kanalu, 14. srpnja 1920.

Piše: GORAN MORAVČEK

Prije stotinu godina na obalama Kvarnera, u Rijeci, rođen je fašizam, pokret koji je uz nacizam i komunizam unesrećio stotine milijuna ljudi. “Kristalnu noć” (njem. Kristalnacht) Riječani su doživjeli 1920. godine, gotovo dva desetljeća prije Berlina, gdje je nacistički pogrom “nearijevaca” što se zbio u studenome 1938. dao naziv jednom od najsramnijih događaja u suvremenoj svjetskoj povijesti. Sraman je bio i riječki pogrom “inorodaca”, koji je zabilježio svoj vrhunac u noći s 14. na 15 srpnja 1920. kad su talijanski nacionalisti predvođeni fašistima poduzeli niz akcija protiv riječkih Hrvata.

Čemu ovo povijesno podsjećanje?

Cijelo stoljeće prošlo je od događaja koji su ostavili duboke povijesne rane. Mnoge su ostale nezaliječene u Rijeci, koja se još uvijek nije suočila sa svojom prošlošću skrivajući se iza fraza o “luci različitosti” i “tolerantnom gradu”. Kada sam prije tri desetljeća objavio knjigu “Rijeka, prešućena povijest” (1990.), koja je dotakla neke tabu-teme riječke prošlosti napisao sam, među ostalim, da je Rijeka grad koja ima ne samo prešućenu, već i dvojnu povijest – talijansku i hrvatsku. Istina je, međutim, samo jedna. Da bi se ona utvrdila potrebno je, za početak, da sjednu zajedno za okrugli radni stol povjesničari, a potom i političari iz obje zemlje, kako bi se nevesele teme o fašističkim i komunističkim simbolima, o okupacijama i(li) oslobođenjima, prekrštavanjima, nasiljima svih vrsta, esodu, fojbama i još koječemu počele razgrtati ispod gustih slojeva povijesnih magli.

Ovih dana povijesni, prvi korak učinili su talijanski predsjednik Sergio Mattarella i slovenski Borut Pahor. Držeći se simbolično, ali i stvarno za ruke obišli su Narodni dom u Trstu, koji je nakon cijelog stoljeća vraćen Slovencima. Narodni dom su fašisti spalili, također prije stotinu godina, tijekom tršćanske “Kristalne noći” u srpnju 1920. Slovenski i talijanski predsjednik otišli su i do Bazovice na tršćanskom Krasu te su se poklonili pred spomen obilježjima žrtavama fašizma i komunizma. Pomirenje i praštanje, umjesto iscrpljujućih ideoloških rasprava o (anti)fašizmu, kojima svakodnevno svjedočimo na hrvatskim prostorima.

Pomirenje i praštanje: Sergio Mattarella i Borut Pahor pred fojbom u Bazovici, koja je simbol stradanja Talijana u Istri i Julijskoj Veneciji

Gabriele D’Annunzio rodonačelnik fašizma

Prije stotinu godina Rijekom, gradom na desnoj obali Rječine, vladao je Gabriele D’Annunzio, rodonačelnik fašizma, kojega pojedini krugovi u Italiji pokušavaju prikazati kao rodoljuba koji je imao “duboki prezir prema fašizmu” (Giordano Bruno Guerri). Međutim, političke bajke o pjesniku-osvajaču zaodjenute su u ruho ideologije, jer u samo dva mjeseca D’Annunzijeve uprave Rijeku / Fiume napustilo je 1.500 “stranaca egzotičnog jezika”. D’Annunzio je 27. veljače 1920. dekretom (Nr. 50) prognao sve “strance” koji su u Rijeku došli nakon 30. listopada 1918., kao i sve one “strance” koji se nisu rodili u gradu na desnoj obali Rječine. U stanove protjeranih ili izbjeglih Hrvata i drugih netalijana uselili su se novopridošli Talijani.

Lista progonjenih je bila tolika da je već uoči Uskrsa 1920. godine, senjsko-modruški ili krbavski biskup dr. Josip Marušić uputio prosvjed Riccardu Giganteu, D’Annunzijevom gradonačelniku Rijeke. Biskup Marušić navodi u svom protestu kako “povjesnica uči, da se narodi ne mogu silom odnaroditi te da se svaki atentat na vjersko i narodno čuvstvo teško osvećuje”. Predviđanja biskupa Marušića, koji je Giganteu poručio da kao biskup ne može “zatajiti ni onog motiva, što ga svijet rado ne ističe, a taj je da i Bog kazni narode i gradove koji progone njegove sluge”, dobila su povijesnu potvrdu.

Progon Hrvata i netalijana

U razdoblju D’Annunzijeve vladavine Rijekom (12. rujna 1919. – 1. siječanj 1921.) provodilo se sustavno etničko čišćenje o čemu svjedoče znanstveni prilozi objavljeni u novom “Vjesniku Državnog arhiva u Rijeci” (svezak LXI/LXII), koji se bavi D’Annunzijem i njegovom vladavinom na obalama Kvarnera. U “Vjesnik DAR-a” uvršten je i prilog koji sam pripremio na temelju razgovora što sam ih svojevremeno vodio s ing. Maksom Pečom (1914.-2016.) kao izravnim svjedokom raznih zbivanjima u Rijeci i na Sušaku koja su dotakla njegov dugi život.

Događaji u Rijeci obilježeni nasiljem što su ih izveli D’Annunzijevi legionari, bili su posljedica zbivanja u Splitu 11. srpnja 1920., a povodom obilježavanja rođendana kralja Petra I. Karađorđevića. U splitskoj luci došlo je toga dana do sukoba hrvatskog stanovništva s mornarima talijanskog vojnog broda “Puglia”. U sukobu je među ostalim poginuo zapovjednik broda Tommaso Gulli. Idućih dana pokrenut je niz osvetničkih akcija od Splita, preko Rijeke sve do Trsta gdje su talijanski fašisti zapalili slovenski “Narodni dom”.

“S prozora stana promatrao sam paljenje jedrenjaka u Mrtvom kanalu koji su pripadali našim ljudima. Jauk i plač naših ljudi, naših otočana još mi zuji u ušima. Mrtvi kanal bio je tada ploveća tržnica, a naši su ljudi na jedrenjacima prodavali ulje, vino, drvo, Talijani pak južno voće. Kanal je bio plovan, a kod današnjeg velikoga Matkovićeva spomenika zimovali su bijeli putnički brodovi. Dalje od njih prekooceanski brodovi krcali su drvo za Alžir, Maroko, Tunis i Francusku” – ispričao mi je Maks Peč.

Potvrdu njegovih riječi našao sam i na stranicama Franjevačke kronike na Trsatu gdje je zapisano:

“Što se je nakon takvog proglasa na narod moglo dogoditi predviša već svaki sam. U noći od 12 na 13 nastala je prava hajka na sve što je slavensko na Rijeci. Svi jugoslav. dućani, gostione, kavane i druga poduzeća su do temelja uništeni, a roba izbačena na ulicu gdje ju je rulja razgrabila i raznesla. Vlasnici pak bili su sretni ako su iznijeli živu glavu. Provaljivalo se u stanove, zlostavljalo ljude. Toliko je bilo robe uništeno i razgrabljeno da su ju vojnici u automobilima razvažali. A na sve to morao je naš narod da šuti i ljubi ruku koja ga je tako nemilosrdno izubijala. Razumljivo je da nije prošlo ni bez ljudskih žrtava, jer čim bi se koji jugosl. pokazao na ulici mogao je još prije preporučiti Bogu dušu, napisati testament i oprostiti se od ovog svijeta. Mnogi i mnogi podniješe teške udarce batina dok jednoj odličnoj gospoji majci nejake djece jedan od ardita iz čista mira zabio bodež u srce”.

Premda je Sušak formalno bio u sastavu Kraljevine SHS stvarno se nalazio od 16. studenoga 1918. pod okupacijom talijanske vojske zauzela sušačko područje od mosta Sv. Ane na Podvežici do Škrljeva uključujući Martinšćicu, Kostrenu sv. Lucije, Kostrenu sv. Barbare i Grobnišćinu do Kastva. Stoga se i moglo dogoditi da na okupiranom Sušaku talijanski karabinijeri uhite trsatskog plovana dr. Andriju Račkog, utamniče ga, osude, a potom protjeraju u njegove rodne Fužine. 

Povijest je na našim prostorima tijekom 20. stoljeća iznjedrila mnoga zla. Mnogo je primjera o tome. Kao ljudi, međutim, moramo naći snage, poglavito u sebi samima, za pomirenja i praštanja, ali ne samo u politici i povijesti, već i u svakodnevnom, “običnom” životu.

Rijeka između mita i prešućene povijesti

Ovitak knjige “Rijeka između mita i prešućene povijesti”

U prilogu “Mediteran” riječkog “Novog lista” objavljen je 5. kolovoza 2018. razgovor koji je sa mnom, kao autorom knjige “Rijeka – između mita i prešućene povijesti”, vodila urednica Kim Cuculić:

“Nedavno je objavljena knjiga “Rijeka – između mita i prešućene povijesti” riječkog novinara, nakladnika i predavača Gorana Moravčeka. Riječ je o trećem izdanju knjige “Rijeka, prešućena povijest”, koja je objavljena 1990. godine kao nezavisno izdanje. Drugo izdanje pod naslovom “Rijeka – između mita i povijesti” objavila je izdavačka kuća “Adamić” 2006. godine. Treće izdanje izašlo je u nakladi Fluminensiane , a neznatno je dopunjeno i dodano je kazalo imena. Knjiga je podijeljena u poglavlja: Rijeka i(li) Fiume, Danuncijada, Riječka država, Pad Italije, Sušak – drugi svijet, Oslobođenje (ni)je okupacija i Prešućena povijest. Ovim povodom razgovaramo s Goranom Moravčekom.

Novi list, prilog Mediteran, 5. kolovoza 2018.

Kim Cuculić: Zašto ste odlučili objaviti treće izdanje knjige?

Goran Moravček: Od prvog izdanja knjige do ovog novog, trećeg, koje sad nosi naslov “Rijeka, između mita i prešućene povijesti”, prošlo je skoro 30 godina. Drugo izdanje naslovljeno “Rijeka – između mita i povijesti” objavio je “Adamić”. U međuvremenu je stasala nova generacija – to su novi građani Rijeke i došlo je do stanovitih promjena u populaciji grada. S obzirom na to, učinilo mi se da je došlo vrijeme za treće izdanje knjige. Brojni čitatelji, ali i pozivanje na djelo u popularnim i stručnim radovima, uvjerili su me da je knjiga u svoja dva izdanja izdržala kušnju (ne)vremena. Rukopis sabran u ovom trećem izdanju objavio sam u vjeri da će doprijeti do novih čitateljica i čitatelja, neopterećenih ideologijama i traumama prošlosti.

Dosadašnja izdanja knjige bila su dobro prihvaćena i mislim da su Riječani još uvijek u potrazi za identitetom. Kada sam pokrenuo projekt Riječke enciklopedije Fluminensia, iznenadio sam se koliko su ljudi i dalje u potrazi za prošlosti, za identitetom i nečim što je lokalno. No, Rijeka je istodobno uklopljena u širu europsku i svjetsku baštinu – kulturnu, ali i političku. To su neki od razloga da se novoj generaciji Riječana pokaže što je Rijeka. Moja knjiga nije znanstveno djelo, nego je pisana publicističkim i popularnim stilom. Treće izdanje, kao i prvo, objavljeno je kao nezavisno izdanje. U međuvremenu sam puno toga saznao, ali je “kostur” knjige ostao kakav je.

Histerija nasilja

Kim Cuculić: Jeste li nešto mijenjali, dodavali…?

Goran Moravček: Izdanje je neznatno promijenjeno. Dodane su neke fotografije i činjenice (…) Ovaj je grad oduvijek bio povezan sa svojim okruženjem. Povijest dvadesetog stoljeća očitovala se često kao histerija nasilja. Tri totalitarna sustava – fašizam, nacizam i komunizam – priuštili su žiteljima Rijeke traume s kojima su se desetljećima suočavali. Neki događaji u prošlosti bili su ključni: Rijeka je bila Corpus separatum, bila je pod Habzburgovcima, pod francuskom upravom i Italijom, a bila je i Slobodna Država… Rijeka je bila veliki politički projekt i smatrao sam da trebam pojednostaviti da se čitatelj ne bi previše zapleo u te povijesne mijene.

Riječina, koja je duga svega 17 kilometara, bila je vjekovna granica, ne samo u vrijeme Kraljevinne Jugoslavije i Kraljevine Italije, nego od rimskih vremena o čemu svjedoči antički limes. Ovdje je završavalo i Sveto Rimsko Carstvo (962.-1806.). Rijeka je bila granično područje, što je utjecalo na razvoj grada i urbanu sliku Rijeke. U vrijeme mađarske uprave izrasla je u moderan grad i u veliku luku. Utjecaj stranih država bio je velik i Rijeka je imala iznimno geostrateško značenje.

Kim Cuculić: Koji period riječke povijesti je ubuhvaćen vašom knjigom?

Goran Moravček: Obuhvaćeno je razdoblje od kraja 19. i početka 20. stoljeća do 1950-ih godina. Bavim se periodom najburnije riječke prošlosti, kad su se na ovim prostorima lomili interesi velikih sila, prije svega Italije. Pišem o riječkoj pustolovini Gabriela D’Annunzia briljantnog pjesnika, ali i ambicioznog diktatora i ideologa fašizma. Rijeka je tada bila u žiži svjetske politike. Sušak je tada bio drugi svijet…

Knjigu završavam temom velikog egzodusa talijanskog stanovništva, a među tim ljudima s ovog prostora također odlazi i dio Hrvata i Slovenaca. Mislim da je to tema koja zavređuje svoje ozbiljne istraživače i koja još uvijek nije istraživačko područje lišeno utjecaja politike i ideologije. Gotovo asimilirana talijanska manjina dokaz je da se povijest, ma koliko bila neugodna i bolna, ne smije prešućivati. Ne zbog prošlosti, već radi budućnosti. Do 1948. i dalje Rijeka je prošla pravu kulturnu revoluciju i narodnosno je bila potpuno promijenjena. Rijeka osim što je bila urbani projekt, smatram da je bila i politički projekt i ostala je to do danas.

Portret u Portiću na Kantridi gdje sam odrastao snimio je moj prijatelj (također s Kantride) Rino Gropuzzo

Podlistak u Novom listu

Kim Cuculić: Zašto je u naslovu knjige “prešućena povijest”?

Goran Moravček: Godine 1988. grupa autora objavila je knjigu “Povijest Rijeke”, koja na žalost nije odgovorila na neka temeljna pitanja i dio riječke povijesti bio je ideologiziran ili preskoćčen, svjesno ili nesvjesno prešućen. Ponukan time, latio sam se pera i prazne stranice prve polovine riječkog prošlog stoljeća obradio u knjizi “Rijeka, prešućena povijest”. Koristio sam raznovrsne izvore – literaturu, arhivsku građu, razgovore s običnim ljudima i stručnjacima, želeći proniknuti u duh minulih vremena. Jer ideologije u znatnoj mjeri određuju sudbine ljudi. Na primjeru Rijeke. ili Fiume, čiji su žitelji Hrvati, Talijani i drugi prečesto bili žrtve ideologija i povijesnih okolnosti, osobito se to očituje. Mijene povijesti osjećaju se i danas, kao i u doba kad sam pisao i priređivao rukopis za tisak.

Podsjetio bih da je rukopis prethodno bio objavljivan kao dnevni podlistak u Novom listu, tada pod uredništvom Veljka Vičevića. Knjigu “Rijeka, prešućena povijest” objavio sam u samizdatu, u vlastoj nakladi. Bila mi je želja čitateljima približiti nedovoljno poznatu noviju povijest grada. Od 1988. godine, osim “Kratke povijesti grada Rijeke” Igora Žica, nemamo cjelovitu sintezu riječke povijesti. Moja knjiga nije sinteza, nego se bavi jednim razdobljem povijesti Rijeke. Međutim to je i razumljivo, jer još uvijek ne postoji suglasnost oko toga što je povijest Rijeke. Neki dijelovi te povijesti se još uvijek ignoriraju, a moje je mišljenje da izbjegavanje određenih tema ne vodi ničemu. Mi smo ono što jesmo u našem identitetu. Mi povijest dijelimo s Talijanima, Mađarima, Srbima, Bošnjacima, Slovencima… Svaki od tih naroda i društvenih skupina nastoji dati nešto svoje. Tako u pozitivnom smislu vidim drevnu crkvu sv. Sebastijana u Rijeci, koja je danas na raspolaganju Makedonskoj pravoslavnoj crkvi. Time nitko negubi. Imamo i džamiju. U rijeci živi šarolika zajednica i to su svi Riječani. Svoju knjigu napisao sam za te ljude.

Neiscrpno vrelo

Kim Cuculić: I prvo i treće izdanje knjige objavljeni su kao samizdati, a drugo je objavio “Adamić”. Za knjigu je vladao izniman interes i postigla je za naše prilike prilično lijepu nakladu. Jste li pokušali pronaći izdavača, odnosno oni vas, i zašto ste se odlučili za samizdat?

Goran Moravček: Kad sam krenuo s prvim izdanjem, bio sam mlađi i drukčije sam gledao na stvari. Prilike na našem nakladničkom i knjižarskom tržištu su takve kakve jesu. Nema knjižarske mreže, ali postoje neki drugačiji načini plasmana i prodaje knjige. Promijenila se logika poslovanja. Bitno mi je da obavijest o mojoj knjizi dođe do ljudi. Informacije o knjizi bit će dostupne putem popularnog bloga Fluminensia i Facebooka, a vjerojatno će je biti moguće nabaviti u nekoj knjižari i antikvarijatu.Vjerujem da će knjiga doći do onoga do koga treba doći.

Kim Cuculić: Što je s projektom Riječka enciklopedija Fluminensia?

Goran Moravček: Imam(o) stranicu www.fluminensia.org, a projekt je zaživio i na Facebooku. Između nekih koegica i kolega došlo je do razmimomilaženja. Mislim da je to i dobro, jer nitko ne mora dijeliti isto mišljenje. Pluralno smo društvo, nismo svi isti i imamo svoja stajališta. Svatko ima pravo izraziti svoje mišljenje i uvažiti tuđe, no smetaju me uvrede i govor mržnje.

Kim Cuculić: Koliko riječka povijest još nudi prostora za istraživanje?

Goran Moravček: Rijeka je u tom pogledu neiscrpno vrelo. Istraživanja su danas olakšana s pojavom novih tehnologija. Postoji projekt Europeana koji nudi puno izvora i članaka. problem je recimo što malo ljudi ovdje govori mađarski. Ima izvora koji su završili u Francuskoj i drugdje. Još je mnogo toga što se može istražiti. Nekako ne postoji sustavna briga, nego se riječka povijest istražuje stihijski. Postoji i dosta članaka mladih istraživača, vezanih uz Odsjek za povijest riječkog Filozofskog fakulteta. Ima i dosta istraživača u svijetu koji se bave povijesnom i kulturnom baštinom Rijeke. Međutim, uočio sam da svatko piše iz svoje nacionalne točke gledišta i vizure. Trebalo bi napraviti stručnu i znanstvenu sintezu povijesti Rijeke, no to je posao institucija. Vezano uz to, potrebna je jedna osmišljena politika.”

KLIKNITE NA SLIKU I NARUČITE KNJIGU!

Šibenik i Zadar pod krilima mletačkog lava

Krilati mletački lav na zadarskim Kopnenim vratima

Piše: Goran Moravček

Utvrda sv. Nikole pred Šibenikom i zidine Zadra uvršteni su nedavno na Listu svjetske baštine UNESCO-a, kao obrambeni sustavi Republike Venecije u razdoblju od 15. do 17. stoljeća. Na listi svjetske baštine našli su se istovremeno utvrđeni grad Bergamo, grad Peschiera del Garda i grad-tvrđava Palmanova u Italiji te crnogorski Kotor, nekoć također mletački posjed. U Šibeniku je pod zaštitom UNESCO-a i katedrala sv. Jakova.

Šibenik, katedrala sv. Jakova na listi svjetske baštine UNESCO
Šibenik, katedrala sv. Jakova na listi svjetske baštine UNESCO-a

Šibenik i Zadar bili su stoljećima pod krilima lava sv. Marka, simbola Venecije. Prevlast Serenissime nad većim dijelom hrvatske obale Jadrana utvrđena je početkom 15. stoljeća i trajala je do propasti Mletačke Republike, koja je ukinuta voljom Napoleona. Dubrovačka Republika i Hrvatsko primorje s Karlobagom, Senjom i Rijekom te dio unutrašnjosti Istre bili su pod vlašću obitelji Habzburg.

Dugčak i uzak mletački imperij do 1500. godine proširio se od Cipra na istoku do granice s milanskim teritorijem na rijeci Adda na zapadu. Presvijetla Republika (Serenissima) vladala je većim dijelom Padske nizine i gradovima kao što su Padova, Vicenza, Verona, Brescia i Bergamo te je držala vlast u Furlaniji; imala je posjede u primorju Crne Gore i Albanije te na na jonskim otocima, Kreti i Cipru. Nakon što je do 1420. godine učvrstila vlast u Dalmaciji, Venecija u njima podiže ili obnavlja kaštele. Obrana od Osmanlija je pritom bila najvažnija.

Tvrđava sv. Nikole na listi UNESCO

U Šibeniku, najstarijem izvornom hrvatskom gradu na Jadranu, izgrađeno je više tvrđava za obranu od Osmanlija – Šubićevac (ili Barone) na sjeveru, Sv. Ivan (Tanaja) na istoku, Sv. Mihovil i pomorska tvrđava Sv. Nikola na jugozapadnoj obali pred ušćem rijeke Krke.

Tvrđava sv. Nikole, čudo tadašnje vojne arhitekture, podignuta je na otočiću Ljuljevcu pri ulazu u kanal sv. Ante kraj Šibenika. Razlog izgradnje bio je pad Skradina pod navalom Turaka 1522. godine. Građena je 1540. prema zamisli mletačkog arhitekta Giangirolama Sanmichelea, a njezina je cijena bila – paprena. Gradnja i opremanje koštali su 40 tisuća dukata. Usporedbe radi, Ladislav Napuljski je Mlečanima prodao 1409. godine Dalmaciju za 100 tisuća dukata. Zbog gradnje utvrde sredinom 16. stoljeća srušeni su muški benediktinski samostana i kapela sv, Nikole po kojoj je tvrđava dobila ime. Njezina (geo)strateška važnost bila iznimna, a rema mišljenju stručnjaka za vojno graditeljstvo, tvrđava sv. Nikola, koja je bila naoružana s 32 topa, najbolja je utvrda u Hrvatskoj. Utvrda sv. Nikole relativno je mala u usporedbi s tvrđavama slične namjene, a cijela bi mogla stati u jedan zadarski bastion (branik).

Zadarske zidine prepoznao i UNESCO

Zadar je za Mletke bio najzanačajnije geopolitičko i vojno središte jadranskog dijela Serenissime, snažna utvrda na polovici pomorskih putova između Venecije i istočnih posjeda. Grad Zadar je bio omeđen bedemima oko cijelog poluotoka kroz povijest, ali ali je opasnost od osmanlijskih osvajanja potaknula izgradnju novih gradskih utvrda i obrambenog kanala 1537. godine, na prostoru između Grada i Varoša, srednjovjekovnog predgrađa. Stare zidine nisu se mogle oduprijeti novim tehnikama opsade koje su uključivale uporabu eksploziva i dovitljive načine njihova postavljanja.

Zadar zidine i Kopnena vrata UNESCO
Zadarska Kopnena vrata i bastion Cittadella na Foši

Najljepši dio bedema bila su, a to su i danas, monumentalna Kopnena vrata na “Foši” – Porta terraferma – tadašnji glavni ulaz u grad, koja se smatraju remek-djelom mletačkoga graditeljstva u Dalmaciji. Podignuta su prema zamislima Michelea Sanmichelija 1543. godine. U 19. stoljeću srušen je stražni dio vrata tako da danas možemo vidjeti jedino njihovo pročelje. Srušen je u tome razdoblju i dio bedema koji se nalazio na sjeverozapadnom dijelu grada te je uređena zadarska riva – današnja Obala Petra Krešimira IV. Do početka 20. stoljeća u parkove su pretvoreni bastioni Kaštela, Sv. Krševana, Cittadelle te Forte.

Oba sam grada posjetio nedavno i ostao ugodno iznenađen. Izloženi (pre)često opasnostima, ali i razaranjima kroz stariju i noviju povijest, Šibenik i Zadar su zavidali ratne rane te utvrde pretvorili u turističke atrakcije.