Rijeka između mita i prešućene povijesti

Ovitak knjige “Rijeka između mita i prešućene povijesti”

U prilogu “Mediteran” riječkog “Novog lista” objavljen je 5. kolovoza 2018. razgovor koji je sa mnom, kao autorom knjige “Rijeka – između mita i prešućene povijesti”, vodila urednica Kim Cuculić:

“Nedavno je objavljena knjiga “Rijeka – između mita i prešućene povijesti” riječkog novinara, nakladnika i predavača Gorana Moravčeka. Riječ je o trećem izdanju knjige “Rijeka, prešućena povijest”, koja je objavljena 1990. godine kao nezavisno izdanje. Drugo izdanje pod naslovom “Rijeka – između mita i povijesti” objavila je izdavačka kuća “Adamić” 2006. godine. Treće izdanje izašlo je u nakladi Fluminensiane , a neznatno je dopunjeno i dodano je kazalo imena. Knjiga je podijeljena u poglavlja: Rijeka i(li) Fiume, Danuncijada, Riječka država, Pad Italije, Sušak – drugi svijet, Oslobođenje (ni)je okupacija i Prešućena povijest. Ovim povodom razgovaramo s Goranom Moravčekom.

Novi list, prilog Mediteran, 5. kolovoza 2018.

Kim Cuculić: Zašto ste odlučili objaviti treće izdanje knjige?

Goran Moravček: Od prvog izdanja knjige do ovog novog, trećeg, koje sad nosi naslov “Rijeka, između mita i prešućene povijesti”, prošlo je skoro 30 godina. Drugo izdanje naslovljeno “Rijeka – između mita i povijesti” objavio je “Adamić”. U međuvremenu je stasala nova generacija – to su novi građani Rijeke i došlo je do stanovitih promjena u populaciji grada. S obzirom na to, učinilo mi se da je došlo vrijeme za treće izdanje knjige. Brojni čitatelji, ali i pozivanje na djelo u popularnim i stručnim radovima, uvjerili su me da je knjiga u svoja dva izdanja izdržala kušnju (ne)vremena. Rukopis sabran u ovom trećem izdanju objavio sam u vjeri da će doprijeti do novih čitateljica i čitatelja, neopterećenih ideologijama i traumama prošlosti.

Dosadašnja izdanja knjige bila su dobro prihvaćena i mislim da su Riječani još uvijek u potrazi za identitetom. Kada sam pokrenuo projekt Riječke enciklopedije Fluminensia, iznenadio sam se koliko su ljudi i dalje u potrazi za prošlosti, za identitetom i nečim što je lokalno. No, Rijeka je istodobno uklopljena u širu europsku i svjetsku baštinu – kulturnu, ali i političku. To su neki od razloga da se novoj generaciji Riječana pokaže što je Rijeka. Moja knjiga nije znanstveno djelo, nego je pisana publicističkim i popularnim stilom. Treće izdanje, kao i prvo, objavljeno je kao nezavisno izdanje. U međuvremenu sam puno toga saznao, ali je “kostur” knjige ostao kakav je.

Histerija nasilja

Kim Cuculić: Jeste li nešto mijenjali, dodavali…?

Goran Moravček: Izdanje je neznatno promijenjeno. Dodane su neke fotografije i činjenice (…) Ovaj je grad oduvijek bio povezan sa svojim okruženjem. Povijest dvadesetog stoljeća očitovala se često kao histerija nasilja. Tri totalitarna sustava – fašizam, nacizam i komunizam – priuštili su žiteljima Rijeke traume s kojima su se desetljećima suočavali. Neki događaji u prošlosti bili su ključni: Rijeka je bila Corpus separatum, bila je pod Habzburgovcima, pod francuskom upravom i Italijom, a bila je i Slobodna Država… Rijeka je bila veliki politički projekt i smatrao sam da trebam pojednostaviti da se čitatelj ne bi previše zapleo u te povijesne mijene.

Riječina, koja je duga svega 17 kilometara, bila je vjekovna granica, ne samo u vrijeme Kraljevinne Jugoslavije i Kraljevine Italije, nego od rimskih vremena o čemu svjedoči antički limes. Ovdje je završavalo i Sveto Rimsko Carstvo (962.-1806.). Rijeka je bila granično područje, što je utjecalo na razvoj grada i urbanu sliku Rijeke. U vrijeme mađarske uprave izrasla je u moderan grad i u veliku luku. Utjecaj stranih država bio je velik i Rijeka je imala iznimno geostrateško značenje.

Kim Cuculić: Koji period riječke povijesti je ubuhvaćen vašom knjigom?

Goran Moravček: Obuhvaćeno je razdoblje od kraja 19. i početka 20. stoljeća do 1950-ih godina. Bavim se periodom najburnije riječke prošlosti, kad su se na ovim prostorima lomili interesi velikih sila, prije svega Italije. Pišem o riječkoj pustolovini Gabriela D’Annunzia briljantnog pjesnika, ali i ambicioznog diktatora i ideologa fašizma. Rijeka je tada bila u žiži svjetske politike. Sušak je tada bio drugi svijet…

Knjigu završavam temom velikog egzodusa talijanskog stanovništva, a među tim ljudima s ovog prostora također odlazi i dio Hrvata i Slovenaca. Mislim da je to tema koja zavređuje svoje ozbiljne istraživače i koja još uvijek nije istraživačko područje lišeno utjecaja politike i ideologije. Gotovo asimilirana talijanska manjina dokaz je da se povijest, ma koliko bila neugodna i bolna, ne smije prešućivati. Ne zbog prošlosti, već radi budućnosti. Do 1948. i dalje Rijeka je prošla pravu kulturnu revoluciju i narodnosno je bila potpuno promijenjena. Rijeka osim što je bila urbani projekt, smatram da je bila i politički projekt i ostala je to do danas.

Portret u Portiću na Kantridi gdje sam odrastao snimio je moj prijatelj (također s Kantride) Rino Gropuzzo

Podlistak u Novom listu

Kim Cuculić: Zašto je u naslovu knjige “prešućena povijest”?

Goran Moravček: Godine 1988. grupa autora objavila je knjigu “Povijest Rijeke”, koja na žalost nije odgovorila na neka temeljna pitanja i dio riječke povijesti bio je ideologiziran ili preskoćčen, svjesno ili nesvjesno prešućen. Ponukan time, latio sam se pera i prazne stranice prve polovine riječkog prošlog stoljeća obradio u knjizi “Rijeka, prešućena povijest”. Koristio sam raznovrsne izvore – literaturu, arhivsku građu, razgovore s običnim ljudima i stručnjacima, želeći proniknuti u duh minulih vremena. Jer ideologije u znatnoj mjeri određuju sudbine ljudi. Na primjeru Rijeke. ili Fiume, čiji su žitelji Hrvati, Talijani i drugi prečesto bili žrtve ideologija i povijesnih okolnosti, osobito se to očituje. Mijene povijesti osjećaju se i danas, kao i u doba kad sam pisao i priređivao rukopis za tisak.

Podsjetio bih da je rukopis prethodno bio objavljivan kao dnevni podlistak u Novom listu, tada pod uredništvom Veljka Vičevića. Knjigu “Rijeka, prešućena povijest” objavio sam u samizdatu, u vlastoj nakladi. Bila mi je želja čitateljima približiti nedovoljno poznatu noviju povijest grada. Od 1988. godine, osim “Kratke povijesti grada Rijeke” Igora Žica, nemamo cjelovitu sintezu riječke povijesti. Moja knjiga nije sinteza, nego se bavi jednim razdobljem povijesti Rijeke. Međutim to je i razumljivo, jer još uvijek ne postoji suglasnost oko toga što je povijest Rijeke. Neki dijelovi te povijesti se još uvijek ignoriraju, a moje je mišljenje da izbjegavanje određenih tema ne vodi ničemu. Mi smo ono što jesmo u našem identitetu. Mi povijest dijelimo s Talijanima, Mađarima, Srbima, Bošnjacima, Slovencima… Svaki od tih naroda i društvenih skupina nastoji dati nešto svoje. Tako u pozitivnom smislu vidim drevnu crkvu sv. Sebastijana u Rijeci, koja je danas na raspolaganju Makedonskoj pravoslavnoj crkvi. Time nitko negubi. Imamo i džamiju. U rijeci živi šarolika zajednica i to su svi Riječani. Svoju knjigu napisao sam za te ljude.

Neiscrpno vrelo

Kim Cuculić: I prvo i treće izdanje knjige objavljeni su kao samizdati, a drugo je objavio “Adamić”. Za knjigu je vladao izniman interes i postigla je za naše prilike prilično lijepu nakladu. Jste li pokušali pronaći izdavača, odnosno oni vas, i zašto ste se odlučili za samizdat?

Goran Moravček: Kad sam krenuo s prvim izdanjem, bio sam mlađi i drukčije sam gledao na stvari. Prilike na našem nakladničkom i knjižarskom tržištu su takve kakve jesu. Nema knjižarske mreže, ali postoje neki drugačiji načini plasmana i prodaje knjige. Promijenila se logika poslovanja. Bitno mi je da obavijest o mojoj knjizi dođe do ljudi. Informacije o knjizi bit će dostupne putem popularnog bloga Fluminensia i Facebooka, a vjerojatno će je biti moguće nabaviti u nekoj knjižari i antikvarijatu.Vjerujem da će knjiga doći do onoga do koga treba doći.

Kim Cuculić: Što je s projektom Riječka enciklopedija Fluminensia?

Goran Moravček: Imam(o) stranicu www.fluminensia.org, a projekt je zaživio i na Facebooku. Između nekih koegica i kolega došlo je do razmimomilaženja. Mislim da je to i dobro, jer nitko ne mora dijeliti isto mišljenje. Pluralno smo društvo, nismo svi isti i imamo svoja stajališta. Svatko ima pravo izraziti svoje mišljenje i uvažiti tuđe, no smetaju me uvrede i govor mržnje.

Kim Cuculić: Koliko riječka povijest još nudi prostora za istraživanje?

Goran Moravček: Rijeka je u tom pogledu neiscrpno vrelo. Istraživanja su danas olakšana s pojavom novih tehnologija. Postoji projekt Europeana koji nudi puno izvora i članaka. problem je recimo što malo ljudi ovdje govori mađarski. Ima izvora koji su završili u Francuskoj i drugdje. Još je mnogo toga što se može istražiti. Nekako ne postoji sustavna briga, nego se riječka povijest istražuje stihijski. Postoji i dosta članaka mladih istraživača, vezanih uz Odsjek za povijest riječkog Filozofskog fakulteta. Ima i dosta istraživača u svijetu koji se bave povijesnom i kulturnom baštinom Rijeke. Međutim, uočio sam da svatko piše iz svoje nacionalne točke gledišta i vizure. Trebalo bi napraviti stručnu i znanstvenu sintezu povijesti Rijeke, no to je posao institucija. Vezano uz to, potrebna je jedna osmišljena politika.”

KLIKNITE NA SLIKU I NARUČITE KNJIGU!

Šibenik i Zadar pod krilima mletačkog lava

Krilati mletački lav na zadarskim Kopnenim vratima
Piše: Goran Moravček

Utvrda sv. Nikole pred Šibenikom i zidine Zadra uvršteni su nedavno na Listu svjetske baštine UNESCO-a, kao obrambeni sustavi Republike Venecije u razdoblju od 15. do 17. stoljeća. Na listi svjetske baštine našli su se istovremeno utvrđeni grad Bergamo, grad Peschiera del Garda i grad-tvrđava Palmanova u Italiji te crnogorski Kotor, nekoć također mletački posjed. U Šibeniku je pod zaštitom UNESCO-a i katedrala sv. Jakova.

Šibenik, katedrala sv. Jakova na listi svjetske baštine UNESCO
Šibenik, katedrala sv. Jakova na listi svjetske baštine UNESCO-a

Šibenik i Zadar bili su stoljećima pod krilima lava sv. Marka, simbola Venecije. Prevlast Serenissime nad većim dijelom hrvatske obale Jadrana utvrđena je početkom 15. stoljeća i trajala je do propasti Mletačke Republike, koja je ukinuta voljom Napoleona. Dubrovačka Republika i Hrvatsko primorje s Karlobagom, Senjom i Rijekom te dio unutrašnjosti Istre bili su pod vlašću obitelji Habzburg.

Dugčak i uzak mletački imperij do 1500. godine proširio se od Cipra na istoku do granice s milanskim teritorijem na rijeci Adda na zapadu. Presvijetla Republika (Serenissima) vladala je većim dijelom Padske nizine i gradovima kao što su Padova, Vicenza, Verona, Brescia i Bergamo te je držala vlast u Furlaniji; imala je posjede u primorju Crne Gore i Albanije te na na jonskim otocima, Kreti i Cipru. Nakon što je do 1420. godine učvrstila vlast u Dalmaciji, Venecija u njima podiže ili obnavlja kaštele. Obrana od Osmanlija je pritom bila najvažnija.

Tvrđava sv. Nikole na listi UNESCO

U Šibeniku, najstarijem izvornom hrvatskom gradu na Jadranu, izgrađeno je više tvrđava za obranu od Osmanlija – Šubićevac (ili Barone) na sjeveru, Sv. Ivan (Tanaja) na istoku, Sv. Mihovil i pomorska tvrđava Sv. Nikola na jugozapadnoj obali pred ušćem rijeke Krke.

Tvrđava sv. Nikole, čudo tadašnje vojne arhitekture, podignuta je na otočiću Ljuljevcu pri ulazu u kanal sv. Ante kraj Šibenika. Razlog izgradnje bio je pad Skradina pod navalom Turaka 1522. godine. Građena je 1540. prema zamisli mletačkog arhitekta Giangirolama Sanmichelea, a njezina je cijena bila – paprena. Gradnja i opremanje koštali su 40 tisuća dukata. Usporedbe radi, Ladislav Napuljski je Mlečanima prodao 1409. godine Dalmaciju za 100 tisuća dukata. Zbog gradnje utvrde sredinom 16. stoljeća srušeni su muški benediktinski samostana i kapela sv, Nikole po kojoj je tvrđava dobila ime. Njezina (geo)strateška važnost bila iznimna, a rema mišljenju stručnjaka za vojno graditeljstvo, tvrđava sv. Nikola, koja je bila naoružana s 32 topa, najbolja je utvrda u Hrvatskoj. Utvrda sv. Nikole relativno je mala u usporedbi s tvrđavama slične namjene, a cijela bi mogla stati u jedan zadarski bastion (branik).

Zadarske zidine prepoznao i UNESCO

Zadar je za Mletke bio najzanačajnije geopolitičko i vojno središte jadranskog dijela Serenissime, snažna utvrda na polovici pomorskih putova između Venecije i istočnih posjeda. Grad Zadar je bio omeđen bedemima oko cijelog poluotoka kroz povijest, ali ali je opasnost od osmanlijskih osvajanja potaknula izgradnju novih gradskih utvrda i obrambenog kanala 1537. godine, na prostoru između Grada i Varoša, srednjovjekovnog predgrađa. Stare zidine nisu se mogle oduprijeti novim tehnikama opsade koje su uključivale uporabu eksploziva i dovitljive načine njihova postavljanja.

Zadar zidine i Kopnena vrata UNESCO
Zadarska Kopnena vrata i bastion Cittadella na Foši

Najljepši dio bedema bila su, a to su i danas, monumentalna Kopnena vrata na “Foši” – Porta terraferma – tadašnji glavni ulaz u grad, koja se smatraju remek-djelom mletačkoga graditeljstva u Dalmaciji. Podignuta su prema zamislima Michelea Sanmichelija 1543. godine. U 19. stoljeću srušen je stražni dio vrata tako da danas možemo vidjeti jedino njihovo pročelje. Srušen je u tome razdoblju i dio bedema koji se nalazio na sjeverozapadnom dijelu grada te je uređena zadarska riva – današnja Obala Petra Krešimira IV. Do početka 20. stoljeća u parkove su pretvoreni bastioni Kaštela, Sv. Krševana, Cittadelle te Forte.

Oba sam grada posjetio nedavno i ostao ugodno iznenađen. Izloženi (pre)često opasnostima, ali i razaranjima kroz stariju i noviju povijest, Šibenik i Zadar su zavidali ratne rane te utvrde pretvorili u turističke atrakcije.

Muke riječkog Nepomuka

granica_susak_rijeka_1925_web

Piše: Goran Moravček

Nekoć je uz Rječinu nasuprot Kontu stajala kapela sv. Ivana Nepomuka, koja je između dva svjetska rata bila podijeljena državnom granicom na način da se jedan njezin dio našao u tadašnjoj Kraljevini Italiji, a dio je pripadao “staroj” jugoslavenskoj državi! (Ne)obično? Lutajući Istrom, tragom knjige dr. Miroslava Bertoše “Mletačka Istra u 16. i 17. stoljeću” (sv. I-II, Pula 1986.), svojevrememeno sam se našao u Zamasku, koji je smješten na brežuljku kojih pet-šest kilometara jugoistočno od Motovuna. Nakon jednoga u nizu ratova, u prvoj polovici 16. stoljeća, u tome je mjestu  “kunfin” prošao ravno kroz selo, podijelivši susjede na “kraljevce” pod vlašću austrijske Krune te na one koji su bili podanici mletačkog Sv. Marka. Tada je i župna crkva u Zamasku podijeljena između moćnih sila. O tempora, o mores!

Privremeni most preko Rječine, snimljen u rujnu 1924. godine, na naslovnici je knjige “Rijeka između mita i prešućene povijesti”, autora Gorana Moravčeka

Tako je i državna međa, nakon zamršenog graničnog spora od kojega je i svjetske moćnike često boljela glava, podijelila grad na Fiume i Sušak te se udjenula u kapelu sv. Ivana Nepomuka na desnoj obali Mrtvog kanala. Dvije trećine i prozor maljušne kapele pripali su Kraljevini Italiji, a ulaz i jedna trećina Kraljevini SHS! Između podijeljenog grada, znatno prije Berlinskog, bio je postavljen zid na Fiumari visok sa žičanom preprekom oko četiri metra!

"Kapelica" pred Kontom
“Kapelica” pred Kontom

“Citat” te kapelice, nezina tobožnja replika, stoji uz most koji je nakon Drugoga svj. rata u jednu gradsku cjelinu spojio Sušak s Rijekom. Kip sv. Ivana Nepomuka postavili su ondje isusovci daleke 1717. godine. Gdje je završio kip sv. Ivana Nepomuka iz srušene kapelice? Prema nekim tvrdnjama, taj kip sveca zaštitnika mostova stoji danas uz zid pred crkvom Gospe Trsatske. Međutim, mons Sanjin Francetić, misli da je sv. Nepomuk, nakon što je spašen nekim čudom u vremenima “kulturne revolucije”, koju je revno provodila “narodna vlast”, završio u crkvi uz Kosi toranj. Meni se čini kako su oba kipa mogla stajati na Trgu sv. Ivana kod Konta. Sudeći prema “istrošenosti”, Kapistran Trsatski bio je izložen buri i kiši na mostu, dok je mramorni kip iz crkve Uznesenja Marijina, krasio unutrašnjost kapelice.

Trsatski sv. Nepomuk
Trsatski sv. Nepomuk

Ivan Nepomuk, širom katoličkog svijeta popularni svetac, rođen je u češkom mjestu Nepomuku kraj Plzena 1340. godine. Bio je svećenik na dvoru kralja Vaclava IV. te je ispovijedao kraljicu. Prema predaji, uporno je odbijao otkriti kralju ispovijednu tajnu kraljice te je stoga odlukom suverena utamničen, a potom i ubijen u svibnju 1393. godine. Tijelo su mu bacili s glasovitog praškog Karlovog mosta u rijeku Vltavu. Posmrtni ostaci nalaze mu se u katedrali sv. Vida na Hradčanima u Pragu. I prije nego što je postao blaženikom (1721.) i svecem, a kanoniziran je 19. ožujka 1729., Ivan Nepomuk je bio štovan te su mu riječki isusovci postavili kip pokraj Rječine 1717. godine.

Kapela uz Rječinu stradala je u poplavi Rječine sredinom 19. stoljeća, a bila je oštećena i u vrijeme D’Annunzijeva “Krvavog Božića” 1920., ali je ubrzo obnovljena. Nezina uloga je neupitna za Riječane i(li) Sušačane. Možemo li se stoga nadati, uoči 300-te obljetnice postojanja kipa, koja pada iduće godine, povratku sv. Ivana Nepomuka uz Rječinu? Nakon što je u rujnu 1999. godine “kapelica” obnovljena na način da se ne prepoznaju njezina vjerska i povijesna uloga, povratak kipa sv. Ivana Nepomuka bio bi “točka na i” smislenog uređenja prostora pred Kontom.

Sv. Ivan Nepomuk iz crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj)
Sv. Ivan Nepomuk iz crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj)

Prisjetimo se, nakon prijelaza skelom preko Rječine, prvi most je izgrađen 1640. godine na račun erara i franjevačkog trsatskog samostana. Dadaće za prijelaz preko mosta plaćali su svi izuzev Kastavaca kad bi išli u procesiji Gospi Trsatskoj. Most je obnovljen 1715., a dvije godine kasnijne isusovci su postavili kip sv. Ivana Nepomuka te se prostor pred mostom s riječke strane počeo nazivati Trg sv. Ivana. Godine 1753. taj je most zamijenjen pokretnim kako bi brodovi s visokim jarbolima mogli ulaziti dublje prema području Luka i Školjića. Nakon što je regulirano korito Rječine 1855. godine podignut je željezni most.

Sušak i Rijeka bili su nakon završetka Prvoga svj. rata dva zasebna, pogranična, grada na rubovima kraljevina – jugoslavenske i talijanske. Sušak je proglašen gradom 23. listopada 1919. godine, ali tek 3. ožujka 1923. godine povlači se sa Sušaka talijanska vojska. Rijeku, koja je nakon raspada Austro-Ugarske bila formalno pod međunarodnom upravom, zauzeo je 12. rujna 1919. Gabriele D’Annunzio. On ju je držao pod svojom vlašću do siječnja 1921. godine. Grad na desnoj obali Rječine, tada Fiume, ulazi i formalno u sastav Kraljevine Italije početkom 1924. godine. Veliki pogranični most, koji je spojio Rijeku sa Sušakom, izgrađen je preko Rječine 1926. godine. Pješački most premostio je Riječinu kako bi Sušačani mogli doći do Delte koja se našla u jugoslavenskoj kraljevini. Jedino preko toga mosta sa Sušaka se moglo prići kapeli sv. Ivana Nepomuka kroz koju je prolazila granica. Istarske izbjeglice sa sušačke strane ulazile bi u kapelicu i preko prozora razgovarali sa svojim najmilijima koji su živjeli pod Italijom.

Sjećajući se tih dana pred ”Kontinentalom”, istarski prognanik i pjesnik Mate Balota / Mijo Mirković (Rakalj, 28. rujna 1898. – Zagreb 16. veljače 1963.) napisao je potresnu pjesmu “Na Rečini” (1933.):

“Na Sušaku, u Rečini, / kalna voda teče, / Svaki put, kad tuda projden / srce me zapeče. / Na Rečini stoji most, / ničesa ne veže, / po njen gredu soldati, / svaki pušku steže. / Priko mosta lipi grad / pun je naših brati, / a do mosta jena žica:/ tu te čeka mati. / Stoji tamo cilo jutro, / stati će do noći, / čekati te, ufati će, / ćeš li moći doći. / Prašljive su njeje noge / i stare cavate, / milo lice zbrazdilo se, / škrbeći se za te. / Na Sušaku pod Trsaton / teče Fiumera, / priko nje su drage glave / miljare matera (…)”

Mrtvi kanal dvadesetih godina prošlog stoljeća
Mrtvi kanal dvadesetih godina prošlog stoljeća

Tijekom Drugoga svj. rata ponovo su stradali mostovi na Rječini, a među njima i veliki pogranični pred Kontom. Nakon što su partizani ušli u Rijeku 3. svibnja 1945. godine, Maks Peč (1914.-2016.) s graditeljem Borenom Emilijem podiže drveni provizorni most preko Rječine. Uskoro je ondje projektiran Titov trg koji je sjedinio Rijeku i Sušak. U to doba komunističke vlasti su dale srušiti kapelu sv. Ivana Nepomuka.

Mnoge sakralne građevine podignute kroz povijest na riječkom području nestale su i ne postoje u kolektivom sjećanju današnjih Riječana. Religija je u pravilu bila bojišnica tako da su “prosvjetitelji”, a bilo ih je i previše kroz minula stoljeća, gotovo sustavno uništavali sakralnu baštinu. I ono najgore, religija je u (geo)političkim nadmetanjima bila u pravilu izabirana kao poprište na kojem se sustavno iskazivala netrpeljivost i djelatno poticao i provodio pogrom.

Slučaj kapele sv. Ivana Nepomuka kao da najbolje oslikava riječke (geo)političke (ne)prilike kroz minula tri stoljeća, koje su (pre)često zastirane povijesnim maglama.

TERENSKA NASTAVA

Izvanučionička nastava uz stručno vodstvo

Imam višegodišnje iskustvo u provedbi izvanučioničke nastave uz stručno vodstvo za učenike svih razreda osnovnih i srednjih škola te za studente.

GORAN MORAVČEK: Povjesničar kulturno-povijesne baštine. Licencirani turistički vodič (hrvatski, engleski) te počasni turist. vodič za sakralnu baštinu PGŽ
GORAN MORAVČEK: Povjesničar kulturno-povijesne baštine. Licencirani turistički vodič (hrvatski, engleski) te počasni turist. vodič za sakralnu baštinu PGŽ

Prijedlog programa izvanučioničke nastave uz stručno vodstvo sastavio sam sukladno Pravilniku o izvođenju izleta, ekskurzija i drugih odgojno-obrazovnih aktivnosti izvan škole (NN 87/14; 81/15).

Nastojao sam predložiti one programe koji su objedinjeni sadržajima za nastavne teme iz zavičaja. O zavičajnim temama učenice i učenici osnovnih škola uče u razrednoj nastavi, ali i u starijim razredima, na satovima Prirode i društva te zemljopisa i povijesti.

Sa zavičajnim temama upoznaju se i učenici srednjih škola te se izvanučionička nastava uz stručno vodstvo može prilagoditi i njima.

Krenimo u šetnju!

LIJEPA NAŠA – RIJEKA

S Jadranskog trga krećemo upoznavati lijepu našu – Rijeku. Preko Korza do Staroga grada, dotičući obalu i luku, došetat ćemo do Vele place i Hrvatskog narodnog kazališta, a potom i do rodne kuće Ivana pl. Zajca. Saznat ćemo zašto je prokopan Mrtvi kanal, prijeći ćemo Most hrvatskih branitelja. Sušak i Rijeka dotakli su se na mostu nad Rječinom. Priču o povijesti grada završit ćemo uz spomenik književniku Janku Poliću Kamovu. (KLIKNI I POGLEDAJ NA KARTI)

Lijepa Naša nastala u Rijeci!

Antun Mihanović napisao je 1835. godine stihove “Horvatske domovine”, himne u čast Lijepoj Našoj, na današnjem riječkom Jadranskom trgu! Mihanović je radio u Rijeci kao guberijalni tajnik, od 1823. do 1828. i od 1834. do 1836. Dok je boravio u  Rijeci, potpisivao se kao Mihanovich Antal Fiumei Követ. Radio je i živio u zgradi Guberijalne palače ili stare Guvernerove palače u kojoj je i skladana “Horvatska domovina”. Ta je zgrada postojala od 1780. do 1895. godine. Nakon rušenja, na mjestu parka sagrađena je Palača / Palazzo Adria, a na mjestu stare Guvernerove palače uređen je današnji Jadranski trg. KLIKNI I SAZNAJ VIŠE!

Gostovao sam u emisiji kod Roberta Knjaza. Pogledaj video!


Grad u gradu:

TRSAT

Grad Trsat spominje se u Vinodolskom zakonu, drevnom običajnom pravu zapisanom glagoljicom 1288. godine. Trsat nije istovjetan s Tarsaticom, koja se nalazila na području današnjeg riječkog Starog grada. Grad Trsat bio je u posjedu knezova Krčkih, Frankopana, potom riječkih kapetana sve dok ga nije stekao Laval Nugent, ovjenčan vojnom slavom. On u kaštelu uređuje prvi muzej u Hrvatskoj.

Trsatska gradina i drevna župna crkva sv. Jurja
Trsatska gradina i drevna župna crkva sv. Jurja

Trsat je poznato hodočasničko središte gdje se štuje Gospa Trsatska, kraljica Jadrana. Razgledat ćemo crkvu i franjevački samostan, prošetati se perivojem te se Stubama Petra Kružića spustiti do središta Rijeke.


Sakralna baština Rijeke

katedrala_rijeka_web
Katedrala sv. Vida u Rijeci

Kao istaknutom stručnjaku i(li) znanstveniku ministar turizma Hrvatske, a na prijedlog Riječke nadbiskupije i Filozofskog fakulteta u Rijeci, dodijelio mi je status počasnog turističkog vodiča za sakralnu baštinu Primorsko-goranske županije. Nedovoljno poznata široj javnosti, sakralna baština Rijeke i ostalih mjesta, izuzetno je bogata. (KLIKNI I POGLEDAJ NA KARTI)

Rijeka 15. lipnja slavi blagdan sv. Vida, gradskoga zaštitnika. Kako se ovaj blagdan slavio kroz povijest, tko je bio sv. Vid i što on znači Rijeci i Riječanima govori Goran Moravček, povjesničar kulturne baštine, u emisiji “Katolički vidici” Radio Rijeke. Autorica emisije: Irena Hrvatin. Emitirano u nedjelju 15. lipnja 2014. u 8:40 sati.