FLUMINENSIA – Page 16 – NEPRESUŠNO VRELO

02/09/201225/09/2012

Frankopani i njihovi kašteli

Frankopanski kaštel u Ogulinu utemeljen je 1500. godine — Frankopanski kaštel u Ogulinu izgradio je Bernardin Frankopan 1500. godine

Piše: Goran Moravček

Frankopani, koji su uz Zrinske najslavnija hrvatska velikaška obitelj, imali su brojne kaštele i razvili su mnoge gradove. Na otoku Krku, s kojega potječu, njihovo prezime se spominje uz Gradec, Vrbnik, Bašku, Krk, Dobrinj, Omišalj i otočić Košljun, a na kopnu u drevnom Vinodolu uz Grobnik, Trsat, Bakar, Kraljevicu, Crikvenicu, Novi Vinodolski, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, potom uz Senj, Bosiljevo, Brinje, Modruš, Ogulin, Novigrad na Dobri, Ozalj, Ribnik…

Od najstarijeg frankopanskog grada, Gradeca kod Vrbnika na Krku, te Ledenica i(li) Grižana u vinodolskom zaleđu, ostale su – ruševine. Drivenik se obnavlja, ali je pust kao i grad Hreljin, dok su kašteli u Kraljevici zapušteni, jer je očigledno nastao duboki civilizacijski nesporazum između sadašnjih stanara i prostora koji koriste. Na primjeru Kraljevice mogu se objasniti razlozi koji su frankopanska imanja, a ona su ujedno i hrvatska kulturno-povijesna i graditeljska baština, doveli do stanja kakvo zatičemo i danas nakon više od tri stoljeća otkako je slavna obitelj prestala postojati.

Prije nego što je “službeno” počela zaplijena imanja Frankopana i Zrinskih, nakon Urote 1671. godine, nagrnuli su – pljačkaši. Kraljevi povjerenici navode u svome izvješću imena lopova: senjskog kapetana Galla s vojvodama Vinkom Vukasovićem, Ivom Mihovićem i Franjom Lembergerom, kapetanom Otočca, bili su najbrži i “očistili” su sav vrijedniji imutak. Poslije njih navalili su u Kraljevicu razbojnici pod vodstvom grofa Ernesta Paradeisera. Pljačka je bila temeljita, jer je sve razgrabljeno: stolovi od orahovine, postelje, mramorni kipovi, slike i sagovi, stolovi od crnog mramora, peći od keramike, kristalna ogledala, pa čak su skidana stakla s prozora, ključanice iz vrata i mramorne ploče s podova…

Na takvim temeljima nije mogao biti sazdan novi grad. Ni u Kraljevici, ni igdje drugdje, premda ima pokušaja da se frankopanska baština oživi, kao u slučaju kaštela na Trsatu, koji je kupio 1826. godine maršal Laval Nugent. On je obnovio trsatski frankopanski kaštel i oplemenio ga, ali je dio kulturno-povijesnog i umjetničkog blaga netragom nestalo, a grofova grobnica je bila šezdesetih godina prošlog stoljeća razvaljena i dijelom pretvorena u javni zahod “turističkog objekta”. Zahvaljujući činjenici da je trsatski kaštel u neposrednoj blizini Svetišta Gospe Trsatske, o kojemu su stoljećima kao dobrotvori brigu vodili Frankopani i koje je preraslo nacionalne okvire te ga posjećuje godišnje na desetke tisuća hodočasnika, gradina je u ljetnim mjesecima turistički oživjela.

Frankopanski kaštel na Trsatu dao je obnoviti maršal Laval Nugent u prvoj polovici 19. stoljeća 19. stoljeća — Frankopanski kaštel na Trsatu iz 13. stoljeća dao je obnoviti maršal Laval Nugent u prvoj polovici 19. stoljeća

Franjevački samostan Trsat, koji je prije pet i pol stoljeća osnovao Martin Frankopan, a on je i sahranjen u trsatskoj bazilici, čuva u svojoj riznici najstariji izložak – veliki srebrni relikvijar Barbare Frankopanke s moćima 36 svetaca, remek-djelo iz 1483. godine i najstariji izložak tamošnje franjevačke riznice. Uz svoje kaštele pobožni Frankopani su kroz povijest gradili i crkve. Na Trsatu su dvije, osim znane bazilike Svetišta Gospe Trsatske neposredno uz kaštel je podignuta u 13. stoljeću župna crkva sv. Jurja.

Na otoku Krku, među sedam mjesta povezanih s prezimenom ove obitelji, najmanje je poznat Gradec kod Vrbnika, najstariji kaštel Krčkih knezova. Ruševna crkvica što nosi ime po knezu Nikoli I., koji ju je dao izgraditi, dovšena je 1323. Budući da krčki knez naziva kaštel Gradec svojom očevinom možemo pretpostaviti kako je grad već tada bio nekoliko naraštaja u vlasništvu ove obitelji. Gradec je napušten u 15. stoljeću i od njega su ostale samo ruševine.

Iako su članovi te slavne obitelji, čijim se prezimenom i danas nastoje neki (o)koristiti kao njihovi navodni potomci, zadužili hrvatsku nacionalnu povijest, namjerniku koji zabasa u neki od njihovih utvrda može se učiniti kako Frankopani možda i nisu postojali i kako je povijest o njima tek obična predaja. Jer, primjerice, posjetitelj Ledenica, mrtvoga grada u vinodolskom zaleđu, koje se već odavna kruni na vrhu brijega, može se zapitati, prteći se strmom stazom do ruševina toga nekada slavnoga mjesta, što nam uistinu znači povijest, bez koje ne bismo bili to što jesmo?

Frankopanski kaštel na Kamplinu i katedrala u gradu Krku

Kojim bismo jezikom pričali i kako bismo se zvali da Ledenice, Grižane, Bribir, Drvenik, Hreljin, Trsat ili Grobnik, a sve su to i frankopanski gradovi, nisu opstali onda kada su trebali, stiješnjeni na kilometar, dva ili tri, između mora i obale, koju su svojatali gospodari Prejasne Republike ili austrijski vojvode, te sjevernije, u zaleđu, moćne osmanlijske čete i njihovi ratnici? Jesu li naše tužaljke pred odrom kakvog mrtvoga grada, a to bismo pitanje mogli postaviti uspinjući se prema Grižanama ili Hreljinu, opravdane i jesmo li u pravu kada na karminama za gradove koji iščezavaju okrivljujemo samo činovnike koji određuju gradske, županijske ili državne proračune?

Frankopanski kaštel u gradu Krku — Frankopanski kaštel na Kamplinu u gradu Krku zanimljiv je turistima

S vrha Ledenica, koje su zajedno s preostalih osam vinodolskih kaštela, godine 1225. darovane krčkome knezu Vidu, pogled puca na Klenovcu, Povile, Novi i druga mjesta suvremene turističke rivijere, ali rijetki će se gost Primorja uspeti na 260 metara nad morem do grada Ledenica koji je nadahnuo Šenoinu Kuginu kuću. Nekada znane kao vrata Vinodola, Ledenice su napuštene pokraj 17. stoljeća oslobođenjem Like od Turaka. Tako je nestao jedan slavni grad, a selo Ledenice, koje danas postoji na rubu ničega, kao da nikome nije zanimljivo pa je na pustopoljini, njemu nadomak, niklo veliko vinodolsko gradsko smetište, koje kao da nas podsjeća na latinsku uzrečicu o tome kako prolazi slava svijeta. Stara slava nije održala ni Bribir ni Grižane ni Hreljin, jer život nekoga grada ne čine zidovi utvrda, kuća ili crkava već – ljudi. A oni su otišli iz tih mjesta i naša je nedoumica kako oživjeti frankopanska mrtve kaštele, tako da oni ne budu jedina briga konzervatora ili lokalne samouprave?

Drivenički grad je konzerviran, ali bez sadržaja, kao i bakarski ili ozaljski frankopanski kašteli. Usprkos tome, te frankopanske utvrde, ukoliko ne budu predstavljene na prihvatljiv način javnosti, onoj običnoj ili turističkoj, neće još dugo opstajati. Stoga je, čini mi se, jedini ključ njihova opstanka u tome da se omogući posjetiteljima da znaju barem gdje se nalazi ključ koji otvara brojne napuštene dvore frankopanske. Baština i turizam predugo se kod nas međusobno traže.

29/08/201225/09/2012

Kraljevica i Rijeka u poučku dva cara

Razvoj Kraljevice kao ratne luke i brodogradilišta započeo je 1729. godine — Brodogradilište Kraljevica (1729.- 2012.)

Piše: Goran Moravček

Na internetskoj stranici nedavno zatvorenog kraljevičkog Škvera još uvijek piše: “Dobro došli na stranice Brodogradilišta Kraljevica, najstarije tvrtke u Republici Hrvatskoj”. Očigledno ondje nikoga nema da ugasi svjetlo.

Priča o Kraljevici, koja svoje postojanje duguje austrijskom caru Karlu VI., a on je ujedno bio i hrvatski kralj Karlo III. Habsburški (1710.-1740.), počela je davno, daleke 1729. godine. Tada je utemeljeno brodogradilište. Četiri godine prije toga otišao je na Vječni Istok, ili kako neki kažu u dobra spominjanja, ruski car Petar I. Veliki. O njemu nekoliko riječi s razlogom.

Od Rusije je Petar I. stvorio velesilu. U njegovo je doba, koncem 17. stoljeća, Rusija bila zaostala zemlja te je odlučni car kanio to promijeniti krenuvši u osvajanje grada Azova, tada pod turskom vlašću. Azovska luka bila je ključna za širenje Rusije na crnomorsko područje. Međutim, kako je njegova zemlja bila bez flote, bez mornara i brodograditelja, Petar I. je otišao na Zapad pod izmišljenim imenom ”narednik Petar Mihailov” tražiti znanje. U Nizozemskoj, Engleskoj, Francuskoj i Austriji zasukanih rukava učio je zanat i upijao iskustva, a kad se vratio u svoju zemlju počeo je podizati Rusiju na noge. Gradio je flotu, prosvjećivao narod te osnovao 1703. godine na močvarnoj pustopoljini Sankt Peterburg, jedan od najljepših gradova svijeta. Petar I. Veliki umro je 1725. godine s navršene pedeset i dvije godine. Nikad nije bio na obalama našeg Primorja, a spomnjem ga stoga što se, nema sumnje, rukovodio životnim pravilom koje kaže: Kad znaš cilj – pronađeš put!

Suvremenik Petra Velikog, Karlo VI. (III.) Habsburški, prilično je toga znao o svome kolegi ruskom caru i njegovoj maksimi o važnosti postojanja cilja, jer je pružio utočište njegovom sinu, careviću Alekseju, kad je ovaj ustao protiv oca. Također, Karlo VI. (III.) imao je prilike upoznati se izravno s pomorskom moći Španjolske. To je oblikovalo njegov odnos prema moru i tzv. pomorskoj orijentaciji. Nama je to važano stoga što je car Jadran proglasio slobodnim za plovidbu 1717. godine čime je ukinuo prevlast nad morem Prejasne Republike, koja je stoljećima držala da je Jadransko more samo Mletački zaljev, Il Golfo di Venezia.

Kako bi nadoknadili gubitke nakon Karlovačkog mira, potpisanog 1699. u Srijemskim Karlovcima, Turci su počeli s napadima na mletačke posjede u Grčkoj i južnoj Hrvatskoj. Venecija je tada sklopila s Austrijom savez protiv Osmanlija. Eugen Savoyski bio je vojskovođa, koji je 1716. porazio Turke kod Petrovaradina i 1717. g. kod Beograda. Mlečani su zauzeli Imotski i prodrli u BiH, a hrvatski banski namjesnik Ivan Drašković krenuo je preko Dubice u Tursku Hrvatsku. Nakon poraza kod Beograda Turci su zatražili primirje koje je sklopljeno 1718. godine u Požarevcu. Austrija je dobila Vlašku, Banat, Beograd, veći dio sjeverne Srbije, svu desnu obalu Save (dva sata jahanja južno od Save) i Une. Mlečani su zauzeli područje Dalmatinske Zagore do granice BiH i Hrvatske.

Jedan od najvažnijih datuma u ukupnoj riječkoj povijesti bio je 18. ožujka 1719. godine kad je Rijeka carskim patentom proglašena slobodnom lukom. Svoju zahvalnost prema caru i kralju Karlu VI (III.), i njegovom ocu Leopoldu I., koji je 6. lipnja 1659. godine izdao povelju kojom odobrava riječki grb s prikazom dvoglavog orla s obje glave krenute na istu stranu i s natpisom INDEFICIENTER, Riječani su iskazali reljefom nad portalom Gradske ure. Gradski toranj obnovljen je nakon velikog potresa (1750.) i dobio je sadašnji barokni portal 1753. godine kada su u krunište postavljena poprsja careva Leopolda I. i Karla VI. (III.). Ovaj potonji je 1728. godine boravio u Rijeci i svečano pustio u promet Karolinsku cestu, koja je povezala Primorje sa zaleđem preko Gorskog kotara. Bila je to prva ozbiljnija prometna veza Rijeke sa zaleđem od propasti Rimskog Carstva te je stoga i nazvana Karlovim imenom, a prekrivena asfaltom služi još i danas.

Karlo VI. (III.) potakao je i razvoj Kraljevice kao ratne luke i brodogradilišta. Jer, nije bilo dovoljno samo štititi brodove nego ih je trebalo i graditi. Jednako tako, uključenje u svjetsku trgovinu moglo se provesti privlačenjem stranih trgovaca, u prvom redu Nizozemaca i Engleza.

Sloboda plovidbe i privilegij luke dali su poticaja i gospodarskom razvoju Rijeke – počinju s radom manufakture svijeća, užarije, svile, prerade kože… Patentom iz 1719. godine car je omogućio strancima naseljavanje svih zemalja Unutrašnje Austrije tako da se postupno privredno budi i zaleđe Rijeke. Otvara se put prema Orijentu i s turske strane pristižu već znatne količine robe.

Odmah iza patenta o slobodi plovidbe došla je u Primorje grupa grčkih, crnogorskih i srpskih trgovaca, koji su se naseli u Bakru i u Rijeci. Oni su bili pravoslavne vjeroispovjesti i sagradili su crkvu u Rijeci posvećenu sv. Nikoli prema projektu Ignacia Henckea.

Poučak dvaju careva o cilju i putovima shvatili su Mađari, nakon osnutka Riječkoga gubernija 1776. godine. Rijeka se počinje ubrzano razvijati kao središte Ugarskoga primorja, a nakon izgradnje Lujzinske ceste (1803. – 1811.) te željezničke pruge 1873. godine postaje jedan od najvažnijih gradova dvojne Monarhije. Na žalost, nakon izgradnje željezničke pruge koja je povezala Rijeku s Bečom i Peštom, Kraljevica je počela propadati, kao i sva naselja koje željeznica nije dodirnula. Nastojanja banske uprave i bana Ivana Mažuranića da se pronađe izlaz za luke Hrvatskog primorja gradnjom ceste do Križišća, odnosno do priključka na željeznicu, nisu bili od većeg značaja. Hrvatska (ni) tada nije znala što učiniti, ali tada su i okolnosti bile drukčije, a centri moći u Beču i Pešti nisu previše marili za interese domorodaca.

Povijest je neumoljiva. Narodi koji ne znaju kojim putom trebaju ići lutaju i ne pronalaze cilja. U našem slučaju cilj je – pomorska orijentacija. Jasnim definiranjem toga cilja brodogradilišta ne bi propadala, luka bi bila puna brodova, a od Primorja prema zaleđu jurili bi već odavno Ravničarskom prugom vlakovi. Ovako, bez cilja imamo rane u prostoru i rupe u proračunu te sve veći broj ljudi koji ne mogu povezati kraj s krajem.

27/08/201227/08/2014

Suzne oči Karoline Riječke

Francuska uprava u Rijeci 1809. godine — Rijeka u doba francuske uprave 1809. godine (slika iz zbirke Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja)

Piše: Goran Moravček

Austrijski maršal Laval Nugent oslobodio je Rijeku prisustva Napoleonovih snaga 27. kolovoza 1813. godine, ali njegov povijesni ulazak u grad ostao je u sjeni jedne heroine. Karolina Riječka, pravim imenom Karolina Belinić, preuzela je slavu, jer je navodno spasila Rijeku, ali od – Engleza! Sa suzama u očima i neodoljivim šarmom omekšala je 3. srpnja 1813. godine srce admirala Thomasa Francisa Fremantlea. On je artiljerijskom paljbom s brodova napao Napoleonove snage u gradu koje su držale Rijeku od 1809. godine. Topovska kugla, sačuvana i obilježena natpisom na pročelju katedrale sv. Vida, trebala bi valjda biti povijesno svjedočanstvo o tom tobožnjem silovitom napadu Engleza toga sudbonosnog ljetnog dana. Englezi su pomogli Austrijancima, koji su nakon francuske uprave ponovo zauzeli svoje pozicije u Rijeci, a to će se pokazati povijesno izuzetno značajnom činjenicom u godinama koje su dolazile. Neznatna luka 1813. godine, Rijeka će postati jedan od najvažnijih gradova dvojne Monarhije potkraj 19. stoljeća.

Portret Karoline Riječke iz zbirke Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja u Rijeci

A Karolina Riječka? Njezine suzne oči zamutile su, čini se, pogled mnogima, a ne samo admiralu Fremantleu. Ta je žena, riječka urbana legenda, (p)ostala heroina i vjerojatno najpopularnija osoba u ukupnoj gradskoj povijesti iako se malo zna o njezinom životu te o samim događajima koji su je proslavili. I to je riječka posebnost. Grad s toliko zanimljivom i burnom prošlošću, koji je nakon završetka Prvoga svjetskog rata bio u središtu svjetskih zbivanja, nema još pravu povijest.

Može se to objasniti činjenicom što je Rijeka od početka 18 stoljeća pa gotovo do današnih dana, djelovala kao politički projekt s izmješanim narodnosnim i političkim uvjerenjima te mijenama stanovništva, a ne kao “običan” grad, pa nije postojala volja, a ne vidim je još ni danas, da se projekt (za)pisane riječke povijesti napokon ostvari.

Grof Laval Nugent od Westmeatha (Ballynacor, 3. studenog 1777. – Bosiljevo, 22. kolovoza 1862.), austrijski feldmaršal, rođenjem Irac, političkim opredjeljenjem Hrvat, a ženidbenim vezama navodno i sljednik frankopanskog roda, dugo je povijesno ignoriran pa je i slučaj s njegovom grobnicom na Trsatu, koja je oskrnavljena šezdesetih godina prošlog stoljeća, prošao bez većeg snebivanja javnosti. Nepoznato je ostalo gdje su završili njegovi posmrtni ostaci nakon što je grobnica Mir junaka bila pretvorena dijelom u kuhinju restorana, a dijelom u – javni zahod.

Zanimajući se za tijek događaja iz ljeta 1813. godine imao sam prilike još jednom zaključiti kako su rupe u riječkoj povijesti duboke, a povijesne magle guste. Tako se i moglo dogoditi da nam manje više Englezi nude svoju sliku zbivanja u Rijeci početkom srpnja 1813. godine. Naše viđenje dali su, ne povjesničari već umjetnici, a oni su u duhu umjetničkih sloboda istakli ulogu gospođe Belinić. Tako smo i dobili urbani mit umjesto povijesne istine, koja je ostala zmućena suznim očima Karoline Riječke.

Portret Karoline Belinić (Rijeka, 21. travnja 1791 – ?), rođene Kranjec i udane za veletrgovca Andriju Belinića iz Lovrana, izložen je u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Guvernerovoj palači. Možemo si stoga predočiti kako je izgledala. Njezin otac Franjo Kranjec, pomorski kapetan, posjednik i trgovac podrijetlom iz Voloskog, bio je u Rĳeci britanski vicekonzul za Ugarsko primorje od 1797. do 1806., a nasljedio ga je na toj dužnosti sin Ignacĳe, Karolinin brat. Tom vezom je ona mogla stupiti u kontakt s britanskim admiralom Thomasom Francisom Fremantleom, ako se ikada s njime i susrela.

Je li Karolina bila zaista toliko lijepa da je uspjela o(p)čarati admirala prepustit ću svakome na volju da zamisli, jer o ukusima i ljepoti nije uputno raspravljati. Karolina Belinić je 3. srpnja 1813. imala 22 godine i već četvoro djece. Toliko o slavnoj Riječanki, a povijesne činjenice o ratnom okršaju toga dana, britanske jer drugih za sad nemamo, dotaknute su u opsežnom djelu Williama Lairda Clowesa o povijesti britanske ratne mornarice (The Royal Navy, A History, From the Earliest Times to the Present, Vol. V., London, 1900) i u knjizi Adamićevo doba 1780.-1830., ali opet iz pera Engleza, Malcoma Scotta Hardya.

Francuzi su Rĳeku zauzeli 1809. godine, a nakon njihovog poraza u Rusiji, rat Svete alĳanse protiv Napoleona približavao se kraju. Tako se i Rĳeka našla u kolepletu ratnih zbivanja. Britanski admirala Fremantle je zapovĳedao eskadrom od pet brodova koji su uplovili u Riječki zaljev 1. srpnja 1813. i usidrili se na oko četiri milje ispred luke. Napad na grad i slabašnu francusku posadu započeo ujutro 3. srpnja u 9 sati i 20 minuta. Uskoro su bile ušutkane četiri francuske artiljerijske baterije s ukupno 15 teških topova. Ubijen je jedan francuski vojnik, a šestorica su bila ranjena. Englezi su zarobili 90 brodica, od kojih je polovica vraćena njihovim vlasnicima, 13 je natovareno robom poslano u britansku bazu na Vis, a ostale su bile potopljene. Riječani su iskazali junaštvo pljačkajući skladišta soli i još koješta drugo u kraćem razdoblju bezvlašća, koje nisu mogli spriječiti ni Francuzi koji su se nakratko bili vratili u grad, jer se Rijekom, tada beznačajnom lukom s oko 3.500 žitelja, Englezi nisu previše bavili. Otplovili su tražeći francuske brodove prema Kraljevici, a potom su zaplovili do Rovinja i Trsta. Pacificirali su sjeverni Jadran tako da je Laval Nugent mogao praktički ušetati sa svojim snagama i “osloboditi” Rijeku 27. kolovoza 1813. i eto nam velikog junaštva i Karoline Belinić i austrijskog maršala.

Za ostalo se pobrinuo urbani mit, koji je početkom 20. stoljeća već bio toliko snažan te je Karolina Riječka 1905. godine dobila ulicu kada je dotadašnja Via Tempio u Starom gradu postala Via Carolina Bellinich. Popularnost Karoline je narasla nakon uprizorenja komedije Karoline Rĳečke autora Drage Gervaisa 1952. godine, snimanjem cjelovečernji film 1961. prema scenariju Zvonimira Berkovića i u režiji Vladimira Pogarčića, a potom je izvedena rock opera i na koncu se publici u riječkom teatru ukazala Severina. Popularno-umjetnička baražna vatra rasplamsala je povijesnu maštu i još više učvrstila mit o lijepoj heroini. Karolina Riječka ima svoj gat u luci i kavanu, ali Rijeka usprkos svemu još nema svoju cjelovito napisanu povijest. Stoga sam i pokrenuo projekt Riječke enciklopedije, jer je vrijeme da počnemo ozbiljno istraživati i pisati te preispitivati sve segmente prošlosti Rijeke. Prema shvaćaju historiografa Keitha Jenkinsa (opet jednoga Britanca!), povijest je (samo) ono što napišu povjesničari. Sukladno tome, ono što nije napisano nije se dogodilo te i ne postoji. Vrijeme je stoga da Rijeka iz povijesnog nepostojanja napokon i kod nas uđe u povijest.

24/08/201222/08/2014

Potok dao ime Rijeci

Klobučarićev trg: Ostaci srednjovjekovnog zida i “jezero” Lešnjak nastalo na gradilištu podzemne garaže

Piše: Goran Moravček

Od stare Rijeke, nekoć zbijene na površini od devet hektara i ograđene bedemom, a u njoj je u 17. stoljeću živjelo oko 3.000 žitelja, jedva da je ostalo išta. Izuzev starih listina, komada drevnog zida koji ispiljen čeka na svoje staro mjesto u blizini tzv. Kosog tornja, potom Gradske ure, Rimskog lûka, Stendardca i četiri, srećom, pošteđene crkve te još poneke “sitnice”, drugih spomena na nekadašnji Stari grad gotovo da i nema. Rušenje je kroz povijest bilo sustavno i nemilosrdno, a jedino je takvo i moglo biti u nastojanjima da se zatru tragovi prethodnika i(li) “onih drugih”. Jer, Rijeka je od početka 18. stoljeća bila politički, a znatno manje urbani projekt što se snažno osjeća još i danas. Mjesto je to doseljenih i odseljavanih te je problem identiteta i brige o dragom zavičaju, koji žitelji nekog mjesta njeguju generacijama, ovdje imao slabe korijene. Bez izuzetka. Plansko rušenje Staroga grada, nakon tragičnog eksodusa iza Drugoga svjetskog rata, potvrđuje to.

Tako su nestajale i vode, izvori života. Pokazala je to sustavna, ali ujedno i nerazumna borba protiv potoka Lešnjaka. Gurnut je u podzemlje iako je morao biti istaknut u urbanističko-graditeljskim promišljanjima kao dragocjeni izvor riječke povijesno-kulturne baštine. Pokraj vrela Lešnjaka, na mjestu današnje Katedrale sv. Vida, stajala je kapela posvećena patronu Rijeke. Najstarije obavijesti o toj crkvici dolaze nam od oca Martina Bavčera (Martina Bauzera), rektora isusovačkog Kolegija (1638.-1640.; 1652.-1654.). Rođen je 11. studenoga 1595. u Selu na Vipavskem kod Ajdovščine u Sloveniji, a preminuo je u Gorici 23. prosinca 1668. gdje je obnašao i dužnost rektora isusovačkog Kolegija. Pristupio je isusovcima 1616. u Ljubljani, a u novicijat je primljen u Brnu. Boravio je također i u Grazu. Otac je slovenske historiografije, autor djela Historia rerum Noricarum et Forojuliensium (Povijest Norika i Furlanije), koju je kao zbirku od deset knjiga pisao između 1657. i 1663. godine.

Bavčer u zabilješkama spominje izvjesnog Petra Lončarića, koji se 1296. godine nabacio kamenom na Raspelo, ljutit što je izgubio kartajući pred kapelom sv. Vida. Momak iz tadašnje crne kronike, zapisane perom oca isusovca tri i pol stoljeća nakon događaja, kažnjen je odsijecanjem ruke, a stoga što je, prema predaji, iz Raspetog potekla krv, događaj se smatra čudom te se kao takav njeguje i danas. Crkvica gradskog zaštitnika sv. Vida bila je podignuta uz nekadašnji Kaštel na najvišoj točki utvrđenoga grada. Područje na tom sjeverozapadnom dijelu upisano je na starim prikazima grada kao Vranjeva Gomila.

Na drugoj obali Rječine, na Trsatu, nastala je 1291. godine, gotovo istovremeno, predaja o dolasku Svete kuće u kojoj je arkanđeo Garbrijel navijestio Djevici Mariji da će začeti i roditi sina Isusa.

Rječina je kroz više od osam stoljeća bila granična rijeka. Razdvajala je državne tvorevine, ali i crkvene pokrajine. Oduvijek je tekla izvan gradskih zidina i često je iskazivala svoju neukrotivu snagu nanoseći velike štete te mi se čini manje vjerojatnim da je naselje, podignuto nakon razaranja Tarsatke, dobilo po njoj ime. Izvjesnije je kako grad, koji se kroz vijekove zvao Richa, Fanum Sti Viti, St. Veyth am Phlawen, Stat St. Veyth am Pflaum, Flumen sancti Viti, Fluvis et partus Rika, Fiume, Rika, Reka, Rieka i, napokon, Rijeka, ime duguje hitrom potoku (lat. flumen, fluminis), čije je izvorište kod crkve sv. Vida. Flumen sancti Viti.

Vode toga potoka i četiri njegova tijeka znatno su odredile izgled Staroga grada i način življenja u njemu. Taj je potok prvorazredni spomenik Rijeke. Nepresušne vode uvjetovale su gradnju rimskih termi, a nakon što su propašću Rimskog Carstva te provalama Avara i Franaka izgubile svoju ulogu, potok i znatne količine građevnoga materijala odredile su smještaj Zborne crkve Uznesenja Marijina na ruševinama rimskog kupališta. Voda potoka punila je bazen starokršćanske krstionice. Kosi toranj, kao jedan od riječkih posebnosti, nagnut je upravo zbog podzemnih tokova potoka, jer oni potkopavaju tlo na kojem leži zvonik.

Sarkofag pronađen 2009. uz Kosi toranj tijekom arheoloških istraživanja bio je uronjen u vode potoka Lešnjak

U vrijeme kada su isusovci došli u Rijeku 1627. godine s gotovim planovima o izgradnji crkve, samostana i učilišta susreli su se također s nedaćama koje su im zadavale žustre vode potoka. Oni su prvotno namjeravali podići svoja zdanja kod nekadašnje crkvice sv. Tri Kralja, ali nakon što su već osigurali teren, odustali su od gradnje potraživši novo mjesto za gradilište, jer se ispostavilo da bi zbog vlažnosti tla morali u temelje nove crkve, samostana i učilišta ugraditi na tisuće trupaca i bezbrojne kamene blokove. Tako su se zbog podzemnih voda potoka, koje su udarale u gradski zid zadržavajući se Na Rovu i plaveći teren iza kavane (bivša Dva lava), isusovci popeli s novim planovima do izvora Lešnjaka i do stare crkvice posvećene nebeskom zaštitniku grada sv. Vidu te su ondje podigli današnju katedralu te uz nju Kolegij i Seminar. Od isusovačkog samostana i učilišta nije danas ostalo gotovo ništa, tek poneka fotografija s konca dvadesetih godina minuloga vijeka i poneki “citat” kao dosjetka arhitekta. Početkom prošloga stoljeća, 1914. godine, srušena je i crkva sv. Roka te samostan časnih sestara benediktinki, koje su se također snabdijevale vodom iz dva rukavca Lešnjaka.

Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!

Zbog te je vode, koja je naselju osiguravala život od rimskog doba sve do uvođenja vodovodne mreže u Stari grad koncem 19. stoljeća, Rijeka nicala upravo ovdje, a njezin je izgled i sadržaje određivao taj potok, premda su mnogi stoljećima nastojali, često bezuspješno, ukrotiti ili prisvojiti Lešnjak. Tek je pedesetih godina 20. stoljeća potok odveden kolektorom u Mrtvi kanal zajedno s drugim neželjenim gradskim talogom kojime se izdašno hrane jata galebova i cipala.

Ovaj je potok, podarivši život, a vjerojatno i naziv naselju, istovremeno i razarao krhko tkivo mnogih zgrada u Starome gradu. Ta žilava nepresušna voda, koja svoju snagu sabire na obroncima Goljaka, tamo gdje danas na području stare Kalvarije čudovišno strše neboderi naselja Kozala, zajedno s ostalim brojnim gradskim vrelima – ugušenim izvorištima Mustacchiona, Peršića ili Andrejšćice – zaslužuje da se umivena novim arhitektonskim ruhom iznova i primjereno utka u biće grada. Jer, Rijeci se dogodilo, ne baš jučer i ne baš tako iznenada, da u obilju vode zanemari svoje blago, pa su zastrti rukavci potoka, betonirani izvori i srušene fontane. Gradske obale Rječine i nepristupačno morsko žalo potiču nas također da opetovano podižemo glas protiv takvog stanja.

Najnoviji obrat sa smještajem buduće gradske knjižnice, a odustalo se od već izabranog projekta Hrvoja Njirića na Klobučarićevom trgu, otvara mogućnost novih promišljanja na tom prostoru u samom srcu grada. Nova je to prilika i za potok Lešnjak. Neka izroni kao prvorazredni spomenik nepresušnog života Rijeke.