NA KANTRIDI PADALE STIJENE

Na stadionu Kantrida 1962. godine stradalo 96 gledatelja
Na stadionu Kantrida 1962. godine bilo je 96 povrijeđenih gledatelja

Piše: Goran Moravček

Prije ravno pola stoljeća – na današnji dan 9. rujna 1962. godine – za vrijeme nogometne utakmice između Rijeke i Hajduka na Kantridi su padale stijene. Tako sam to tada doživio te mi se događaj duboko urezao u pamćenje. Tek sam krenuo u školu te godine. Bio sam na utakmici, a listanje požutjelih novina nedavno mi je vratilo u sjećanje slike tog paklenog dana. Živjeli smo tada u obližnjoj Creskoj ulici poviše gostionice Miramare, koja je znala dugo odzvanjati smijehom i pjesmom nakon nogometnih utakmica. Poslije ove utakmice gostionica je bila prazna. Riječani su okružili dvije gradske bolnice tražeći obavijesti o stradalima.

Pamtim samo tri događaja s Kantride iz djetinjstva koji su završili na novinskim stranicama. Posjet nesvrstanog alžirskog predsjednika Ben Bele brodogradilištu, stradanje trolejbusa koji se zamalo survao na stadion te ovaj nogometni susret, koji je završio sa “samo” 96 ozlijeđenih gledatelja, iako se u prvi mah spominjalo da ima i mrtvih. Utakmica je nakon nesreće ipak odigrana, a Rijeka je pobijedila 4:0 golovima Zadela, Veselice i Lukarića.

Utakmicu Rijeke i Hajduka pratilo je na Kantrida 9. rujna 1962. oko 5.000 gledatelja
Utakmicu Rijeke i Hajduka pratilo je na Kantrida 9. rujna 1962. oko 5.000 gledatelja

Stadion je bio pun, jer je jadranski derbi privukao oko 5.000 gledatelja, koji su se znatnim dijelom uzverali i po stijenama. Prema novinskome izvješću, nakon što se odronio kamen(čić) zavladala je panika na sjevernom stajanju. Netko je zaviknuo “Pada kamenje” i u tren je zavladao metež. Najgore su prošli gledatelji uz samu ogradu, jer ih je masa pregazila tražeći spas na travnjaku. Žičana ograda, koja je dijelila izgralište od gledališta pod pritiskom je popucala kao trijeska, napisao je novinski izvjestitelj. Bilo je strašno.

Dr. Lenković, kirurg riječke bolnice nosi stradalog dječaka do kola hitne pomoći
Dr. Lenković, kirurg riječke bolnice nosi stradalog dječaka do kola hitne pomoći

Rodbina i prijatelji unerećenih nakon što se vijest munjevito proširila gradom, okružili su riječku i sušačku bolnicu tražeći obavijesti o stradalima. “Ovo je sreća u nesreći” – izjavio je novinskom reporteru dežurni liječnik dr. Franjo Gvozdenović – “Čudo je da nitko nije životom stradao”.

Nesreća na stadionu dogodila se upravo na dan koji je svečano obilježavala tadašnja Jugoslavenska ratna mornarica. Tito je bio na proslavi u Podgori kod Makarske i u Splitu te su informacije o tome preplavile naslovnice. Tek 11. rujna, i to na unutrašnjoj stranici Novog lista, izašla je reportaža sa slikama legendarnog Petra Grabovca o rušenju stijena na Kantridi. Takva su bila vremena.

Rijeka je šezdesetih godina prošlog stoljeća bila najznačajnije pomorsko središte bivše države, lučki i industrijski grad koji se ubrzano razvijao. Novi stanovnici dolazili su iz raznih krajeva naseljavajući prazne stanove koje su napustili u velikom eksodusu bivši žitelji Rijeke, uglavnom talijanske narodnosti. Poraće je donijelo veliku mijenu stanovništva te se govorilo kako je Rijeka “Jugoslavija u malom”.

Navijači NK Rijeke na Kantridi
Navijači NK Rijeke na Kantridi

Odlazeći redovito na utakmice, sjećam se kako je NK Rijeka u to doba imala malo svojih simpatizera te su nas uvijek nadglasali brojniji protivnički navijači. Bilo je to i logično, jer su doseljeni stanovnici u srcu nosili boje svoga zavičaja – bilu Hajduka, modru Dinama, crno-bijelu ili crveno-bijelu beogradsku… Nama, rođenima i odraslima u Rijeci, koji se nismo mogli poistovjetiti sa zavičajem naših roditelja, klub sa Kantride je postao prvo utočište u potrazi za identitetom. Bili smo malobrojni, ali smo navijali strasno. Tada su, međutim, Hajduk, Dinamo i Zvezda bili prema broju navijača domaćini na Kantridi. Srećom, ta su vremena prošla. Podrška klubu s Kantride je značajna, a međusobno je danas dijeli na tisuće navijača Rijeke.

Branko Fučić u Nezaboravu

 

Branko Fučić
Branko Fučić

Piše: Goran Moravček

Branko Fučić, akademik, povjesničar umjetnosti i kulture, stručnjak za srednjovjekovno zidno slikarstvo i glagolizam, dr. h.c. teologije – a to sve je nanizano na spomen-ploči postavljenoj na njegovoj rodnoj kući u selu Bogovići u Dubašnici na otoku Krku – rođen je 8. rujna 1920. Preminuo je u Rijeci, u nedjelju 31. siječnja 1999. godine, a sahranjen je sutradan prema vlastitoj želji na starom groblju Sv. Apolinara u Dubašljanskom polju. Na godišnicu rođenja nije možda primjereno u uvodu pisati o posljednjem počivalištu nekog smrtnika, ali i grobovi govore i o ljudskim djelima. Skromni humak svjedoči više od tisuću riječi i o tome da je Branko Fučić iz života otišao samo do Nezaborava. I dalje je tu sa svakom svojom ispisanom rečenicom.

Stoga je mladi dr. Tomislav Galović, njegov sumještanin i dobar poznavatelj  djela “grešnog diaka” i mogao zaključiti kako je akademikov rad u Istri, na Kvarnerskim otocima i riječkom području “bio toliko plodonosan da se slobodno možemo zapitati kakva bi bila sudbina srednjovjekovnog zidnog slikarstva Istre i hrvatskih glagoljskih epigrafičkih spomenika u cjelini, da nije bilo osobe, istraživača i znanstvenika poput Branka Fučića. Možda bi se javio neki ”drugi” Branko Fučić? Teško! – vrijeme je pokazalo da se takvi istraživači rađaju samo jednom!”

Obišao sam mnoga groblja te vidio bezbrojne humke znanima i neznanima, divio se i čudio istovremeno velebnim grobnicama. Nedavno sam po tko zna koji put lutao grobljem Kozala u potrazi za grobovima nekih znamenitih Riječana koji će uskoro biti spomenuti Riječkoj enciklopediji. Tako sam se još jednom uspentrao i do prazne grobnice Whitehead, koja s uzvisine dominira grobljem kao da i na taj način hoće poručiti svima kakvu je ulogu pokojnik imao za života. A oni koji nemaju uloge, a imaju novca, nastoje steći i svežnjevima novčanica čast i ugled u Onime životu. Zabilježen je pokušaj stanovite imućnice da kupi, za masne pare, grobnicu Whithed. Što bi joj to donijelo ne znam, ali slučaj zidanja besmrtnosti novcem, premda uzaludan, nije usamljen.

Groblje Sv. Apolinara u Dubašnici pokraj Malinske na otoku Krku
Groblje Sv. Apolinar u Dubašnici gdje je sahranjen Branko Fučić (1920.-1999.)

Humak Branka Fučića pod zvonikom stare crkve sv. Apolinara u Dubašnici, djeluje na prvi pogled odviše skromno. Akademik bez mramorne ploče nad glavom? Fučićev grob ostavio je, međutim, snažan dojam na mene. Samo običan drven križ na koji štovatelji “grišnog diaka Branka pridivkom Fučić” ostavljaju krunice, kamene perle i koješta drugo, te glagoljsko slovo “B” ispisano u minijaturnom mozaiku, pokoja svijeća, posađene ruže na humku i otočka zemlja – sve su pod čime taj čovjek počiva. Uz njegov grob svaki se dan netko prekriži i zapali svijeću, a to je ono što bi svaki od nas htio kad ostavi ovaj i pođe na Onaj svijet. Strah od smrti je strah od zaborava.

Branko Fučić svakako neće biti zaboravljen, jer su njegova djela već prošla kušnju vremena, a to što mu Rijeka, u kojoj je radio i živio, nije iskazala dužno poštovanje te on nema ni ulice ni trga ni obične spomen-ploče, nije nešto oko čega bismo se trebali više iščuđavati. Takvi su jednostavno običaji u gradu.

Rođen je u blizini samostana glagoljaša trećoredaca u Portu i to je bitno obilježilo njegov život. Kao dijete seli u Generalski Stol, a potom i u Zagreb na školovanje. Dilomirao je na zagrebačkom Mudroslovnom (Filozofskom) fakultetu 1944. godine. Doktorirao je u Ljubljani. Poslije završetka Drugoga svjetskog rata započinje njegov znanstveno-istraživački rad u Istri, na otocima i Kvarneru. Njegov doprinos istraživanju hrvatske glagoljske baštine je neprocjenjiv stoga što je otkrio i obradio više od polovice poznatih nam glagoljskih natpisa.

Naslovnica zbornika Az grišni diak Branko pridivkom Fučić
Naslovnica zbornika Az grišni diak Branko pridivkom Fučić

S radim mjestom u Rijeci, Branko Fučić je dočekao mirovinu 1990. godine. Od 1991. godine bio je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Od Fučićevih najznačajnijih djela ističu se Istarske freske (1963.), koautorstvo u Leksikonu ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (1979., 1985., 1990.), Glagoljski natpisi (1982.), Apsyrtides – Kulturno-povijesni putopis po otočju Cresa i Lošinja (1990., 1995., na više jezika), Vincent iz Kastva (1992., na više jezika) i Terra incognita (1997., 1998.). Posthumno je u Londonu 1999. godine tiskana knjiga Croatian glagolitic epigraphy (Hrvatska glagoljska epigrafika). Engleski je to prijevod, prerada i dopuna novopronađenih natpisa iz prijašnje Fučićeve studije Glagoljska epigrafika iz 1982. godine. Iste su godine tiskane u Zagrebu i Fraške koje su iduće godine doživjele i svoje drugo izdanje. Knjiga Majstor Albert iz Konstanza u Brseču, Jesenoviku, Lovranu, Pazu i Plominu objavljena je 2000.

U obimnom zbornik naslovljenom Az grišni diak Branko pridivkom Fučić objavljeni su radovi s međunarodnog znanstvenog skupa o životu i djelu tog znamenitog Bodula, Riječana, Istrana i Primorca… Ovu vrijednu knjigu uredio je dr. Tomislav Galović, povjesničar rodom iz Dubašnice, koji će, siguran sam, obradovati nas još mnogim djelima.

Samostan i crkva sv. Jeronima u Rijeci

Municipij, samostan i crkva sv. Jeronima
Municipij, samostan i crkva sv. Jeronima

Piše: Goran Moravček

Nekadašnji augustinski samostan u Rijeci, sagrađen 1315. godine, i crkva sv. Jeronima dovršena početkom 15. stoljeća, među rijetkim su sačuvanim kulturno-povijesnim znamenitostima grada, koji je kroz minula stoljeća, ali na žalost i u novije vrijeme, svoju baštinu toliko omalovažio i devastirao da za to gotovo i nema odgovarajućeg primjera na našim prostorima. Kad su konzarvatori u prosincu 1991. godine pronašli ostatke “nekog” zida koji nije pripadao srednjovjekovnoj Rijeci i kuli Svetog Jeronima, koja je bila uz augustinski samostan i crkvu, mogli su samo zaključiti kako su pronašli ostatke ostataka “nečega”. Čitav arheološki podzemni svijet, ali ne samo ispod površine Korza već i u Starome gradu, nestao je u nepovrat. U arheološkom smislu nalazi zida s početka devedesetih godina prošlog stoljeća gotovo su bezvrijedni, ali kao kulturno-povijesna baština za Rijeku su izuzetno značajni. Međutim, nastojanja da se makar i arheološke mrvice prikažu javnosti uređenjem i prezentacijom nalaza, nisu uspjela. Kao i u mnogim drugim primjerima starine su ostale zatrpane. Dogodilo se to u novije vrijeme s potokom Lešnjak, ranokršćanskim mozaicima drevne Trsatike, žitnicama u Starome gradu, kapelom sv. Groba na Kalvariji…

Stendardac s reljefom sv. Vida i crkva sv. Jeronima
Stendardac s reljefom sv. Vida i crkva sv. Jeronima

Stoga su crkva i samostan sv. Jeronima tim vrijedniji, jer se sakralna i kulturno-povijesna baština toga sklopa još više ističe u gradu koji se gotovo odrekao svoje prošlosti. Postoji, međutim, začkoljica na koju mi je ukazala prijateljica, turistički vodič. Crkva i samostan su najčešće zatvoreni i oni koji bi rado pogledali što se unutra nalazi naiđu najčešće na zatvorena vrata. Ali, to je u riječkim (ne)prilikama najmanje što se s baštinom događa.

Svojevremeno se u dijelu samostana nalazio crkveni muzej s djelima riječkih zlatara, glagoljskim knjigama, misnim ruhom i drugim kulturno-povijesnim blagom, ali i od toga je danas malo sačuvano.

Crkvu sv. Jeronima uz koju je nekoć stajao augustinski samostan, danas opslužuju dominikanci koji su stigli u Rijeku 1951. godine. Crkveni i samostanski sklop preuređeni su prema zamisli arhitekta Vladimira Grubešića. Obnovljene prostorije dominikanskog samostana blagoslovio je 30. rujna 2001. godine dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup i metropolit.

Samostan i crkvu dao je graditi Hugon II. Devinski, tadašnji feudalni gospodar grada. Od 14. stoljeća do ukinuća reda, augustinci su bili značajni feudalni posjednici, a pod njihovom je upravom bili su također Opatija sv. Jakova te kapele sv. Andrije, sv. Cecilije, sv. Martina i sv. Nikole.

Crkva sv. Jerolima dovršena je u doba Walseeaca 1408. godine, a tijekom stoljeća više je puta obnavljana. Nakon što su Mlečani 1509. zauzeli Rijeku opljačkali su crkvenu imovinu i zapalili samostan. Redovnici su se vratili 1514. godine, a u doba priora Ivana Primožića obnovljeni su 1543. crkva i samostanske zgrade. Uslijed potresa 1750. godine crkva je znatno stradala nakon čega je 1768. barokizirana i produžena dobivši uglavnom današnji izgled. Skladno su uklopljeni u jednu cjelinu romanički zvonik, barokno pročelje crkve s gotičkom apsidom i prozorim svetišta te lûkovima koji sa strana podupiru crkvenu građevinu.

Ponutrica crkve sv. Jeronima u Rijeci
Ponutrica crkve sv. Jeronima u Rijeci

Glavni oltar klesao je Antonio Michelazzi, a posvetio ga je senjsko-modruški biskup Antun Benzoni 24. kolovoza 1744. Na oltaru je slika nepoznatog mletačkog majstora iz 18. stoljeća s prikazom Rijeke.

Sakristija crkve bila je svojevremeno kapela sv. Trojstva s križnorebrastim gotičkim svodom. Kapelu su dali podići 1450. godine Martin i Margareta (Lamberger) Raunacher, koji su u njoj bili i sahranjeni. Mramorna nadgrobna ploča postavljena je na zid samostanskog hodnika kod ulazu u kapelu, koja je tijekom obnove 1768. godine ili kasnije kada je bilo zabranjeno pokapati u crkvama, odnosno u grobnicama bez vanjskog izlaza, pretvorena u sakristiju. U nekoć oslikanoj kapeli  bilo je sahranjeno još nekoliko uglednika.

Godine 1485. godine podignuta je kapela u čast Majke Milosti, a posvećena je Bezgrješnom Začeću 1578. kada ju kao dvoranu za molitvu počinje koristiti Bratovština Plemenitih ili Bratovština Bezgrješnog Začeća. U tu je svrhu kapela korištena do ukinuća augustinskog reda 1788. Ovu, nekoć oslikanu, gotičku kapelu podigao je Gašpar Rauber, riječki, pazinski i tršćanski kapetan, koji je i sahranjen u njoj uz svoje najbliže. U kapeli su bile grobnice uglednih riječkih obitelji. U drugoj polovici 18. stoljeća postavljen je u kapeli oltar Bezgrješnog Začeća, a palu je naslikao Ivan (Giovanni) Simonetti (1817. – 1880.).

Samostan i crkva sv. Jeronima ujedno su i mauzolej. U klaustru samostana je lapidarij s nadgrobnim pločam iz minulih stoljeća. U prezbiteriju su grobnice augustinaca,  članova obitelji Devin-Walsee, Giuseppea Minollija i Claudia Marburga. U crkvi su bile ukupno 23 grobnice uključujući i one u svetištu. Kad je 1880. otkriven pod i postavljan novi skinute su nadgrobne ploče iz crkvene lađe i uzidane su u stari samostanski klaustar. Na zidove samostana postavljene su i ploče iz gotičkih kapela sv. Trojstva i Bezgrješnog Začeća u koje se ulazilo iz toga hodnika.

Niz istaknutih redovnika djelovao je u samostanu i izvan njega sve do raspuštanja reda 1788. godine, koji je ukinut zbog prosvjetiteljskih zamisli cara Josipa II. Većina njih, vjerujem, naći će se i u Riječkoj enciklopediji.

 

Ban Jelačić, Josip Bunjevac i Rijeka

Christian von Maÿr: Pogled na Rijeku s Ugarskih, odnosno Banskih vrata 1832. godine
Christian von Maÿr: Pogled na Rijeku s Ugarskih, odnosno Banskih vrata 1832. godine

Piše: Goran Moravček

Hrvatski sabor je u ljeto revolucionarne 1848. godine donio odluku o prekidu odnosa s Ugarskom. Teritorij Trojedne kraljevine, uključujući Rijeku i Primorje do Senja i Voloskog, izdvojen je iz mađarske uprave. Fijumani su bili protiv toga pozivajući se na diplomu Marije Terezije iz 1779. godine o osnivanju Corpusa separatuma. Mijo Krešić (1822-1888), ilirac, koji se kao završeni srednjoškolac iz rodnog Karlovca zaputio Lujzijanom pješke na more, u knjizi Autobiografija (1898., 2005.) opisuje Rijeku kao poseban slučaj: i kod mosta ustaviše nas pitanjem za putne listove. Predasmo ih i tu nam preporučiše njemačku gostionu Zu den drei Hahnen. Čudnovato: hrvatski grad, njemački hôtel, talijanska locanda, latinski natpis, magjarski duh!

U takav je grad 31. kolovoza 1848. godine ujahao i Josip pl. Bunjevac na čelu banske vojske i pripojio ga Hrvatskoj, zajedno s tzv. Ugarskim primorjem. U pismima Bunjevac izvješćuje bana o okolnostima i razlozima ulaska u Rijeku. Piše kako je saznao da su riječki patriciji namjeravali 1. rujna otpremiti u Peštu znatnu svotu novca od prikupljenog poreza, a on je spriječio svojim ulaskom u grad posljednjeg dana kolovoza.

Ulazak hrvatskih snaga u grad 31. kolovoza 1848. protekao je mirno iako je i najmanja iskra mogla zapaliti Rijeku. Na sušačkoj obali Rječine bilo je toga dana oko 800 hrvatskih boraca među kojima je bilo dragovoljaca iz Hrvatskog zagorja i Zagreba pod zapovjedništvom suca Ljudevita Karoljija; narodnom gardom grada Bakra zapovijedao je odvjetnik Avelin Ćepulić, pripadnicima financijske straže Karlo Otto, a u sastavu jelačićevaca bila je i jedna satnija ogulinske graničarske pukovnije. Na čelu svih jedinica bio je Josip Bunjevac, tada podžupan zagrebačke županije, kojemu je to bilo prvo vojno iskustvo.

Obiteljska grobnica Scarpa na Kozali
Grobnica obitelji Scarpa na Kozali. Pietro Scarpa (13. lipnja 1823 – vjerojatno 1860)

Nasuprot Bunjevcu, Rijeku su trebale obraniti dvije pješačke satnije iz pukovnije nadvojvode Leopolda te jedan bataljun riječke narodne garde od šest satnija pod zapovjedništvom Pietra Scarpe. Riječki gradonačelnik Agostino Tosoni je u pratnji nekoliko gradskih vijećnika i uglednijih građana pokušao uvjeriti Bunjevca da odustane od zamisli ulaska u grad, ali bezuspješno. Gradsko vijeće zasjedalo je toga jutra na izvanrednoj sjednici u zgradi Adamićeva kazališta, uz prisustvo brojne publike. Tosoni je pročitao Bunjvčev proglas Riječanima u kojemu se jamči građanima nepovredivost njihove osobne sigurnosti, imovine i njihovog talijanskog jezika, a naglašeno je da i općinsko Vijeće neće biti raspušteno te da riječka autonomije neće biti dirana.

Bunjevac postaje banski povjerenik za Rijeku 5. rujna 1848., a za Primorje 5. listopada iste godine. Ujedno je i privremeni predsjednik Hrvatske primorske gubernije. U Rijeci je ostao do 6. kolovoza 1850., kad je ustrojena Riječka županija.

Ban Josip Jelačić je imenovan guvernerom Rijeke 2. prosinca 1848. i tada je grad formalno pridružen Banskoj Hrvatskoj, iako riječka samouprava ni tada nije ukinuta. U spomen na te događaje nekadašnja Porta Hungarica na Lujzijani postaju Banska vrata u čast bana Jelačića. Blagoslov spomen ploče, tada na području bakarskog kotara, obavio je župnik Paškval (Vazmoslav) Žuvičić, koji je bio trsatski plovan od 1847. do 1874.

Josip pl. Bunjevac je u Rijeci ostavio traga – 14 siječnja 1849. potakao je osnivanje „domorodnoga“ hrvatsko-slavenskog društva iz kojeg će se razviti Narodna čitaonica riečka. Ona djeluje i danas kao odjel Gradske knjižnice Rijeka. Usprkos svemu, nisam našao jednostavno podatke za Bunjevčevu biografiju, koju sam objavio u Riječkoj enciklopediji. Bunjevac je bio značajna osoba u povijesti Rijeke u razdoblju formiranja hrvatske nacije i hrvatskoga nacionalnog programa.

Ulazak Bunjevca u Rijeku, o čemu navodno ban Jelačić nije bio unaprijed obaviješten, bio je uvod u rat s Mađarima. Već 11. rujna ban Jelačić s oko 40 tisuća vojnika prelazi Dravu i priključuje Međimurje Hrvatskoj. U siječnju 1849. Jelačić ulazi u Budim i Peštu, ugarska vlada bježi u Debrecin, a konačani obračun s mađarskom revolucijom zbio se 13. kolovoza 1849. godine kod Villágosa (danas Şiria, Rumunjska).

Zahvaljujući velikoj ulozi Josipa Jelačića mađarska revulucija je bila ugušena, a slomljena je bila i pobuna u Beču. Habsburška monarhija je spašena i preuređena, a kroz nametnuti oktroirani ustav postala je apsolutistička. Rijeka revolucijom nije bila zahvaćena, a i proces pohrvaćenja grada nije polučio većeg uspjeha. Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine i Riječke krpice, grad je bio potpuno izložena mađarskom utjecaju te se u gospodarskom pogledu razvio u jedno od najznačajnijih središta dvojne Monarhije.