Začudan svijet istarskih fresaka

Draguć, kapela sv. Roka, freske Antona iz Padova (Kašćerge)
Draguć, kapela sv. Roka, freske Antona iz Padova (Kašćerge)

Piše: GORAN MORAVČEK

Stručnjaci su uvjereni da su istarske freske koje su stoljećima bile skrivene pod premazima zidne boje prvorazredna umjetnička ostvarenja. I sve brojniji turisti misle slično. Epidemiološke mjere, koje su zatvorile državne granice kako bi se spriječilo prenošenje virusa, odredile su naš način života te, među ostalim, navike putovanja. Izlete autobusima ili zrakoplovima zamijenile su šetnje i kraće izletničke vožnje osobnim prijevozom. Tako su silom (ne)prilika otkriveni “zagubljeni” svijetovi sela i gradića, crrkvi i kapela te nestalih drevnih putova u našoj neposrednoj blizini. Otkriveno je tako, što se izletnika i turista tiče, pravo blago. U to se uvjeravam i sam posljednih nekoliko mjeseci, vodeći manje grupe izletnika, okupljenih u Facebook grupi Putovanja, izleti i šetnje. Naša formula putovanja u covid uvjetima je jednostavna – na odredišta dolazimo vlastitim prijevozom, a kad šećemo i razgledavamo crkve ili kapele držimo se epidemiloloških mjera. Pod maskama smo posjetili Plomin i vidjeli poznati Plominski natpis, zidne slike u plominskoj župnoj crkvi sv. Jurja, prošetali Alejom glagoljaša između Roča i Huma, šarmantnih srednovjekovnih gradića u kojima smo otkrili začudan svijet fresaka. Bili smo u Buzetu, Draguću, Grimaldi, Gologorici, Pazu, Boljunu, Plominu …

Nadopunjuju se freske i glagoljica

Mnogi od nas su ostali zatečeni bogatstvom kulturno-povijesne baštine. U Istri postoji približno 140 oslikanih crkava i(li) kapela, ali nisu, naravno, sve freske sačuvane u cjelosti već su ostali fragmenti.
Prepoznata neka imena majstora – Albert iz Konstanza, Antun iz Padove (Kašćerge), Klergin iz Kopra, Blaž Dubrovčanin, Dominik iz Udina, Orlando iz Mletaka, Vincent i Ivan iz Kastva. Ostali su prekriveni tragom zaborava, kao i mnoga djela koja su naručivali mjesni velikaši, župnici ili bratovšine. Na mnogim zidinim slikama, poglavito u crkvama i kapelama središnje Istre, mogu se uočiti glagoljski grafiti, uparci, koji svjedoče o ljudima koji su se molili na hrvatskom jeziku i tražili zagovor svetaca u životnim nevoljama.
Začudan je svijet istarskih fresaka, koje su na poluotoku nastajale od 9. do 16. stoljeća. U tome burnom razdoblju, do uspostavljanja granice u 16. stoljeću između Austrije i Mletaka, vladali su područjem Istre akvilejski patrijarsi, gorički grofovi, Devinci, Valsejci, njemački i talijanski plemići, a crkvenu vlast obnašali su pulski, pićanski, počečki, novigradski, tršćanski i koparski biskupi. Boleštine, ratovi i težak život kmetova obilježili su razdoblje u kojima su, često nevješte, ruke lokalnih majstora slikale po zidovima crkava starozavjetske i novozavjetne motive.

Srednjovjekovni stripovi na zidovima crkava

Majstori Kastavske slikarske škole, među kojima su najpoznatiji Vincent i Ivan iz Kastva, ostavili su na zidovima crkava u Brmu kod Pazina i slovenskom Hrastovlju kod Kopra, remek djela. Njihove slikarije mogle bi se uskoro naći na listi svjetske baštine UNESCO-a s ostalim (ne)anonimnim freskoslikarima iz Istre, čiji radovi učestalo izranjaju na danje svjetlo.
O životima Vincenta i Ivana iz Kastva, izvan njihovog umjetničkog djelovanja, previše se nezna. Pojedini povjesničari umjetnosti pretpostavljaju da se Vincent učio slikarstvu u radionici majstora koji je oslikao svetište crkve sv. Nikole u Pazinu. Pretpostavlja se da je Vincentova ruka mogla držati slikarsku kičicu i u crkvi sv. Jurja u Lovranu. Njegovo najznačajnije i jedino potpisano djelo je kapela sv. Marije na Škrilinah u Bermu kod Pazina, a to je za neke stručnjake uz pulsku Arenu i porečku Eufrazijevu baziliku najpoznatiji kulturni spomenik Istre. Kasnogotičke freske u Bermu dovršene su 8. studenoga 1474. godine po narudžbi bratovštine sv. Marije, o čemu svjedoči latinski natpis oslikan nad bočnim vratima južnog zida (hoc pinxit magister Vincentus de Kastua). Vincent je kao i mnogi tadašnji fresko-slikari koristio grafičke predloške, ali ih nije doslovno kopirao.


Čitač freski Branko Fučić

“U srednjem vijeku slika se ne gleda nego čita, a u ovdje prisutnom 15. stoljeću još nema jedinstva radnje vremena i prostora, to dolazi tek s Corneilleom, Racineom, Shakespeareom, s modernim teatrom. U srednjem vijeku slika se čita tako da je odvijaš kao film, kao strip. To je Vincent iz Kastva iz 1474. godine. Ali nije sam, tu su najmanje još dvije ruke, dva druga majstora slikara. Vincent je, recimo to tako, naprosto zvao suradnike: ‘Ive, Mate, Frane, dođite k meni, posal je, sklopit ćemo ugovor.’ I ja znam točno kadi je koji stal. Vincent iz Kastva, na primjer, ne slika Mrtvački ples. A potpisuje se samo jedan, majstor Vincent, jer on garantira za kvalitetu djela, on je nosilac zadatka, šef poduzeća. To autorstvo nije autorstvo u današnjem smislu riječi.” – istakao je u jednom razgovoru akademik Branko Fučić (1920.-1990.) koji je otkrio i spasio mnoge freseke i glagoljske spomenike u Istri i na Kverneru. (Dragan Ogurlić: Ljudi na prijelazu stoljeća ; Portret dr. Branka Fučića, Rijeka, 2001.).

Nakon posjete samostana franjevaca teroćoredaca u Portu na otoku Krku, nedavno sam bio na grobu Branka Fučića koji se nalazi na starom groblju sv. Apolinara kod Malinske. U jednom spominjanju već sam raznije zapisao kako sam obišao mnoga groblja te vidio bezbrojne humke znanima i neznanima, divio se i čudio istovremeno velebnim grobnicama nad kojima se uzdižu spomenici klesani rukama poznatih majstora umjetnika. Humak Branka Fučića pod zvonikom crkve sv. Apolinara u Dubašnici djeluje na prvi pogled odviše skromno. Akademik bez mramorne ploče nad glavom? Fučićev grob ostavlja svaki put kad ga posjetim snažan dojama na mene. Samo običan drveni križ na koji štovatelji “grišnog dijaka Branka pridivkom Fučić” ponekad ostave krunicu ili slože perlu od kamenčića.
Branko Fučić je jedan od ljudi koji su bili naši sugrađani i suvremenici, a sasvim je sigurno ne će biti zaboravljen. Kadgod se otkrije neka nova freska ili glagoljski natpis sjtimo se pokojnog akademika. Dr. Tomislav Galović, dobar poznavatelj Fučićeva djela, zaključio je kako je akademikov rad u Istri, na Kvarnerskim otocima i širem riječkom području “bio toliko plodonosan da se slobodno možemo zapitati kakva bi bila sudbina srednovjekovnog zidnog slikarstva Istre i hrvatskih glagoljskih epigrafičkih spomenika u cjelini, da nije bilo osobe, istraživača i znanstvenika poput Branka Fučića. Možda bi se javio ‘neki drugi Fučić’? Teško! – vrijeme je pokazalo da se takvi istraživači rađaju samo jednom!”
Slično misli i Josip Žgaljić, nakladnik i autor knjige “Branko Fučić – od Dubašnice do Dubašnice” (Rijeka, 2001). On ističe kako “nikad nitko nije prije Branka Fučića istražio i vrednovao toliko glagoljskih pisanih vrela, i nikada nitko ne će poslije njega evidentirati toliki broj spomenika, jer Fučić je gotovo sve pronašao”.

Blago ispod slojeva boje

Srećom i po Fučića, kojemu bi to vjerojatno bilo drago da tome svjedoči, ali i po nas, stasao je niz istraživača i znastvenika koji slijede stope skromnog čovjeka velikih djela kakav je bio Branko Fučić. Ovih je dana, primjerice, u župnoj crkvi sv. Bartola u Roču, sasvim namjerno i smjerno, otučeno malo žbuke ispod koje je pronađeno veliko blago – srednjovjekovne freske, koje se pripisuju majstorima Kastavske škole! Zidne slike otkrili su restauratori Azra Grabčanović i Toni Šainia. Freske su nastale malo nakon 1492. godine, u doba kad se otkrivala Amerika te uoči Krbavske bitke!
U Rijeci su također, u sklopu bivšeg augustinskog samostana, sada dominikanskog, pronađene zidne slikarije zahvaljujući inicijativi dr. Željka Bistrovića. Samostanska kapela Presvetog Trojstva je obnovljena i zadivila je svojom ljepotom i značajem mnoge koji su se imali prilike razgledati. Zasjat će još jedan riječki kulturno-povijesni biser u tom samostanu, kapela Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije. Na gotičkom križnom svodu oko 1485. godine nalaze se zidne slike, kao i na lijevoj strani zida kod ulaza u kapelu Bezgrešnog začeća. Freske se stilski mogu povezati s kastavskim slikarskim radionicama. Riječanima su pozornost privukao i fragment teksta ukomponiran u zidne slike. Čitljive su zadnje dvije riječi – “de Fiume” – koje se možda odnose na podrijetlo naručitelja. Obje su kapele jedini sačuvani gotički prostori u Rijeci, gradu koji je još uvijek u traženju svojeg kulturno-povijesnog identiteta nakon mučnih godina zatiranja vjerske i sakralne baštine.

Muke riječkog Nepomuka

granica_susak_rijeka_1925_web

Piše: Goran Moravček

Nekoć je uz Rječinu nasuprot Kontu stajala kapela sv. Ivana Nepomuka, koja je između dva svjetska rata bila podijeljena državnom granicom na način da se jedan njezin dio našao u tadašnjoj Kraljevini Italiji, a dio je pripadao “staroj” jugoslavenskoj državi! (Ne)obično? Lutajući Istrom, tragom knjige dr. Miroslava Bertoše “Mletačka Istra u 16. i 17. stoljeću” (sv. I-II, Pula 1986.), svojevrememeno sam se našao u Zamasku, koji je smješten na brežuljku kojih pet-šest kilometara jugoistočno od Motovuna. Nakon jednoga u nizu ratova, u prvoj polovici 16. stoljeća, u tome je mjestu  “kunfin” prošao ravno kroz selo, podijelivši susjede na “kraljevce” pod vlašću austrijske Krune te na one koji su bili podanici mletačkog Sv. Marka. Tada je i župna crkva u Zamasku podijeljena između moćnih sila. O tempora, o mores!

Privremeni most preko Rječine, snimljen u rujnu 1924. godine, na naslovnici je knjige “Rijeka između mita i prešućene povijesti”, autora Gorana Moravčeka

Tako je i državna međa, nakon zamršenog graničnog spora od kojega je i svjetske moćnike često boljela glava, podijelila grad na Fiume i Sušak te se udjenula u kapelu sv. Ivana Nepomuka na desnoj obali Mrtvog kanala. Dvije trećine i prozor maljušne kapele pripali su Kraljevini Italiji, a ulaz i jedna trećina Kraljevini SHS! Između podijeljenog grada, znatno prije Berlinskog, bio je postavljen zid na Fiumari visok sa žičanom preprekom oko četiri metra!

"Kapelica" pred Kontom
“Kapelica” pred Kontom

“Citat” te kapelice, nezina tobožnja replika, stoji uz most koji je nakon Drugoga svj. rata u jednu gradsku cjelinu spojio Sušak s Rijekom. Kip sv. Ivana Nepomuka postavili su ondje isusovci daleke 1717. godine. Gdje je završio kip sv. Ivana Nepomuka iz srušene kapelice? Prema nekim tvrdnjama, taj kip sveca zaštitnika mostova stoji danas uz zid pred crkvom Gospe Trsatske. Međutim, mons Sanjin Francetić, misli da je sv. Nepomuk, nakon što je spašen nekim čudom u vremenima “kulturne revolucije”, koju je revno provodila “narodna vlast”, završio u crkvi uz Kosi toranj. Meni se čini kako su oba kipa mogla stajati na Trgu sv. Ivana kod Konta. Sudeći prema “istrošenosti”, Kapistran Trsatski bio je izložen buri i kiši na mostu, dok je mramorni kip iz crkve Uznesenja Marijina, krasio unutrašnjost kapelice.

Trsatski sv. Nepomuk
Trsatski sv. Nepomuk

Ivan Nepomuk, širom katoličkog svijeta popularni svetac, rođen je u češkom mjestu Nepomuku kraj Plzena 1340. godine. Bio je svećenik na dvoru kralja Vaclava IV. te je ispovijedao kraljicu. Prema predaji, uporno je odbijao otkriti kralju ispovijednu tajnu kraljice te je stoga odlukom suverena utamničen, a potom i ubijen u svibnju 1393. godine. Tijelo su mu bacili s glasovitog praškog Karlovog mosta u rijeku Vltavu. Posmrtni ostaci nalaze mu se u katedrali sv. Vida na Hradčanima u Pragu. I prije nego što je postao blaženikom (1721.) i svecem, a kanoniziran je 19. ožujka 1729., Ivan Nepomuk je bio štovan te su mu riječki isusovci postavili kip pokraj Rječine 1717. godine.

Kapela uz Rječinu stradala je u poplavi Rječine sredinom 19. stoljeća, a bila je oštećena i u vrijeme D’Annunzijeva “Krvavog Božića” 1920., ali je ubrzo obnovljena. Nezina uloga je neupitna za Riječane i(li) Sušačane. Možemo li se stoga nadati, uoči 300-te obljetnice postojanja kipa, koja pada iduće godine, povratku sv. Ivana Nepomuka uz Rječinu? Nakon što je u rujnu 1999. godine “kapelica” obnovljena na način da se ne prepoznaju njezina vjerska i povijesna uloga, povratak kipa sv. Ivana Nepomuka bio bi “točka na i” smislenog uređenja prostora pred Kontom.

Sv. Ivan Nepomuk iz crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj)
Sv. Ivan Nepomuk iz crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj)

Prisjetimo se, nakon prijelaza skelom preko Rječine, prvi most je izgrađen 1640. godine na račun erara i franjevačkog trsatskog samostana. Dadaće za prijelaz preko mosta plaćali su svi izuzev Kastavaca kad bi išli u procesiji Gospi Trsatskoj. Most je obnovljen 1715., a dvije godine kasnijne isusovci su postavili kip sv. Ivana Nepomuka te se prostor pred mostom s riječke strane počeo nazivati Trg sv. Ivana. Godine 1753. taj je most zamijenjen pokretnim kako bi brodovi s visokim jarbolima mogli ulaziti dublje prema području Luka i Školjića. Nakon što je regulirano korito Rječine 1855. godine podignut je željezni most.

Sušak i Rijeka bili su nakon završetka Prvoga svj. rata dva zasebna, pogranična, grada na rubovima kraljevina – jugoslavenske i talijanske. Sušak je proglašen gradom 23. listopada 1919. godine, ali tek 3. ožujka 1923. godine povlači se sa Sušaka talijanska vojska. Rijeku, koja je nakon raspada Austro-Ugarske bila formalno pod međunarodnom upravom, zauzeo je 12. rujna 1919. Gabriele D’Annunzio. On ju je držao pod svojom vlašću do siječnja 1921. godine. Grad na desnoj obali Rječine, tada Fiume, ulazi i formalno u sastav Kraljevine Italije početkom 1924. godine. Veliki pogranični most, koji je spojio Rijeku sa Sušakom, izgrađen je preko Rječine 1926. godine. Pješački most premostio je Riječinu kako bi Sušačani mogli doći do Delte koja se našla u jugoslavenskoj kraljevini. Jedino preko toga mosta sa Sušaka se moglo prići kapeli sv. Ivana Nepomuka kroz koju je prolazila granica. Istarske izbjeglice sa sušačke strane ulazile bi u kapelicu i preko prozora razgovarali sa svojim najmilijima koji su živjeli pod Italijom.

Sjećajući se tih dana pred ”Kontinentalom”, istarski prognanik i pjesnik Mate Balota / Mijo Mirković (Rakalj, 28. rujna 1898. – Zagreb 16. veljače 1963.) napisao je potresnu pjesmu “Na Rečini” (1933.):

“Na Sušaku, u Rečini, / kalna voda teče, / Svaki put, kad tuda projden / srce me zapeče. / Na Rečini stoji most, / ničesa ne veže, / po njen gredu soldati, / svaki pušku steže. / Priko mosta lipi grad / pun je naših brati, / a do mosta jena žica:/ tu te čeka mati. / Stoji tamo cilo jutro, / stati će do noći, / čekati te, ufati će, / ćeš li moći doći. / Prašljive su njeje noge / i stare cavate, / milo lice zbrazdilo se, / škrbeći se za te. / Na Sušaku pod Trsaton / teče Fiumera, / priko nje su drage glave / miljare matera (…)”

Mrtvi kanal dvadesetih godina prošlog stoljeća
Mrtvi kanal dvadesetih godina prošlog stoljeća

Tijekom Drugoga svj. rata ponovo su stradali mostovi na Rječini, a među njima i veliki pogranični pred Kontom. Nakon što su partizani ušli u Rijeku 3. svibnja 1945. godine, Maks Peč (1914.-2016.) s graditeljem Borenom Emilijem podiže drveni provizorni most preko Rječine. Uskoro je ondje projektiran Titov trg koji je sjedinio Rijeku i Sušak. U to doba komunističke vlasti su dale srušiti kapelu sv. Ivana Nepomuka.

Mnoge sakralne građevine podignute kroz povijest na riječkom području nestale su i ne postoje u kolektivom sjećanju današnjih Riječana. Religija je u pravilu bila bojišnica tako da su “prosvjetitelji”, a bilo ih je i previše kroz minula stoljeća, gotovo sustavno uništavali sakralnu baštinu. I ono najgore, religija je u (geo)političkim nadmetanjima bila u pravilu izabirana kao poprište na kojem se sustavno iskazivala netrpeljivost i djelatno poticao i provodio pogrom.

Slučaj kapele sv. Ivana Nepomuka kao da najbolje oslikava riječke (geo)političke (ne)prilike kroz minula tri stoljeća, koje su (pre)često zastirane povijesnim maglama.

Podijeljeni i u sućuti na Podhumske žrtve

podhum_naslovna_fb
Svatko na svojoj strani: Dok antifašističke udruge komemoriraju pod spomenikom, vjernici odvojeno čekaju početak sv. mise

Piše: Goran Moravček

Sjećamo se Podhumskih žrtava, ali ponovo podijeljeni (i) u sućuti. Iako se 12. srpnja 1942. godine u našoj nacionalnoj povijesti zbio jedan od najstrašnijih zločin, kojega nisu počinili ustaše ili partizani, već talijanski fašisti, a žrtve su bile nevine, pred spomenikom Podhumskim žrtvama u Sobolima, održavaju se “tradicionalno” dvije komemoracije, gotovo istovremeno. Postoji, dakle, suglasnost tko su žrtve i tko je zločin počinio, ali naznaka uvažavanja svjetonazora – nema. Na sličan se (p)odvojeni način prisjećamo i žrtava u Lipi. Istovremeno, zločinci su prošli nekažnjeno.

podhum1U osvetničkoj akciji, zbog toga što su partizani u lipnju 1942. ubili učiteljski bračni par Renzi, učiteljicu Francescu i učitelja Giovannija, u nedjelju 12. srpnja 1942. godine strijeljani su u selu zatečeni muški žitelji Podhuma stariji od 14 godina. Popisano je 95 žrtva, ali točan broj ubijenih se ne zna te se spominje do 128 ljudi. U talijanske koncentracijske logore bilo je odvedeno 889 žitelja. Tri tisuće grla goveda i ovaca zaplijenjeno je, a 370 kuća i 124 gospodarskih zgrada opljačkano i do temelja spaljeno. Bio je to jedan od najgorih zločina talijanskih fašista i vojske u našim krajevima. U Podhumu je prije Drugoga svj. rata živjelo 1.329 stanovnika.

Odmazdu su proveli pripadnici talijanskih graničara (GAF), talijanske vojske, fašističkih i karbineirskih jedinica, koji su djelovali pod zapovjedništvom Temistocle Teste, riječkog prefekta. Zapovjednici akcije na terenu bili su major Mario Ramponi, zamjenik komesara za civilne poslove talijanskog Komesarijata na Sušaku te Luigi Menaldo, zapovjednik karabinijera u Jelenju.

podhum4Zločinu u Podhumu prethodio je stijeljanje 14 grobničkih domoljuba 30. svibnja 1942. u Umolama kod Dražica, a 58 obitelji sa 172 člana internirano u talijanske koncentracijske logore. Bilo je to učinjeno temeljem proglasa Temistocla Teste, prefekta Pokrajine Carnaro, “kako bi se ustanicima razbila iluzija o nepovredivosti njihovih obitelji”, odnosno stoga što su imali nekoga od rodbine u jedinicama Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske.

Za strijeljanje su odabrani nesretnici “ždrijebom na sreću”. Stradalima je zaplijenjena pokretna imovina i sva stoka, a kuće srušene. U Testinoj javnoj poruci upućenoj Grobničanima, 30. svibnja 1942. godine, naglašava se kako će okupacijske vlasti “nastaviti neumoljivo djelima odmazde ako članovi spomenutih obitelji, koji su se odmetnuli u šumu nastave izvršavati razbojnička i pljačkaška djela.”

Spomenik podhumskim žrtavama postavljen je 1970. godine u Sobolima. Obelisk je djelo kipara Šime Vulasa, a memorijalno područje uređeno je prema zamislima Duška Rakića i arhitekta Igora Emilija.

Crkva sv. Maksimilijana Kolbea u Podhumu posvećena je 13. kolovoza 2015. Kolbe je 1941. umro mučeničkom smrću u nacističkom logoru Auschwitz.
Crkva sv. Maksimilijana Kolbea u Podhumu podignuta je i kao sjećanje na Podhumske žrtve. Posvećena je 13. kolovoza 2015. Maksimilijan Kolbe bio je poljski franjevac, a 1941. umro je mučeničkom smrću u nacističkom logoru Auschwitz.

Riječki kapetan Stefano della Rovere

Stefano della Rovere sa sinovima na oltaru sv. Ane Trojne u trsatskoj bazilici. Sliku je izradio renesansni umjetnik Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis

Piše: Goran Moravček

Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis: Stefano della Rovere na oltarnoj slici u crkvi Gospe Trsatske
Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis: Stefano della Rovere na oltarnoj slici u crkvi Gospe Trsatske

Pod izravnom vlašću Habsburgovaca Grad sv. Vida je od 1465. godine, nakon što je bez nasljednika preminuo posljednji od članova obitelji Walsee. Na čelu gradske uprave je kapetan, carski namjesnik. Zbog neprohodnosti Gorskog kotara i turske opasnosti, Rijeka je bila prometno i trgovački povezana s Kranjskom, koja je bila i žarište protestantizma. Kako bi spriječili vjersku herezu, gradski oci u jeku protureformacije pozivaju najprije kapucine koji počinju graditi samostan na Žabici 1610. godine, a 1627. dolaze isusovci. Snažnu protureformaciju potakao je nadvojvoda, kasniji car Ferdinand II.

Sukob Venecije i Austrije bio je na vrhuncu u razdoblju dok je gradom upravljao Stefano della Rovere (1608.-1638). Čim je imenovan riječkim kapetanom počeo je utvrđivati grad, obnovivši gradske zidine i dobro utvrdivši nekadašnji Kaštel u Starome gradu. Upravljao je gradom tijekom Rata za Gradišku ili Uskočkog rata (1615.-1617/ 1618.). U njegovo doba počinje gradnja kapucinskog samostana na Žabici te isusovačkog samostana, učilišta i crkve sv. Vida. Na žalost, malo je graditeljskih tragova ostalo iz tog doba jer je riječki Stari grad postupno nestajao. Nema gotovo tragova od gradskih bedema, kaštel je srušen početkom 20. stoljeća, a ubrzo i isusovački samostan na čijem je mjestu izgrađena u doba talijanske uprave zgrada današnje Osnovne škole Nikola Tesla, a kasnije i druge građevine.

Stefano della Rovere sahranjen je u crkvi Gospe Trsatske kod oltara sv. Ane Trojne. Riječki kapetan della Rovere dao je podići oltar u trsatskoj bazilici povodom smrti svoje prve supruge Anne barunice Paar, koja je preminula u Rijeci 24. kolovoza 1624. godine. Prvobitno se oltar nalazio u zasebnoj kapeli obitelji della Rovere, a kasnije je uklopljen u pokrajnju lađu crkve Gospe Trsatske. Jedan od natpisa na oltaru glasi: “Na slavu božanstvene Ane ovo svetište sebi i svojima pak spomenik Stefano della Rovere, svetog rimskog carstva slobodni barun itd. nepobjedivog cara Ferdinanda II. savjetnik i komornik i sv. Vida na Rijeci kapetan vlastitim novcem podiže i doličnom pomoću zaštićeno zbrinjuje godine Gospodnje 1624”.

Stefano della Rovere sa sinovima na oltaru Stefano della Rovere sa sinovima na slici postavljenoj na oltaru sv. Ane Trojne u trsatskoj bazilici. Sliku je izradio renesansni umjetnik Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis
Stefano della Rovere sa sinovima na slici postavljenoj na oltaru sv. Ane Trojne u trsatskoj bazilici. Sliku je izradio renesansni umjetnik Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis

Stafano della Rovere je prikazan na oltarnoj slici, koju je potpisao Giovani Pietro Telesphoro de Pomis, najvjerojatnije Tintorettov učenik. Na slici riječki kapetan kleči, a uz njega su sinovi Ferdinand i Friedrich. Treći njegov sin Pietro, koji će 1639. godine zamijeniti oca na dužnosti kapetana, nije prikazan na trsatskoj oltarnoj slici.

Pietro de Pomis, autor slike, bio je svestrani renesansni umjetnik i samouki arhitekt. Bio je angažiran i prilikom obnove riječkih gradskih bedema. Rođen u talijanskom gradu Lodi, jugoistočno od Milana, vjerojatno 1569. ili 1570. godine. Umro je ovjenčan slavom 6. ožujka 1633. godine u Grazu i sahranjen u crkvi Marije Pomoćnice (Mariahilferkirche), koja je izgrađena upravo prema njegovim nacrtima. Temelje za tu crkvu simbilično je postavio nadvojvoda Ferdinand, budući car, koji je vlast u Unutarnjoj Austriji prezuzeo 1596. godine. Ferdinand je okrunjen za kralja Češke 1617., za hrvatsko-ugarskog kralja godinu dana kasnije, a car Ferdinand II. postao je 1619. u Požunu, današnjoj Bratislavi, tada glavnom ugarskom gradu.

Ferdinand je bio gorljivi katolik, školovan kod isusovaca, zbog čega je bio nepopularan u kalvinističkoj Češkoj, gdje je započeo Tridesetogodišnji rat, vjerski sukob okončan 1648. godine. Austrijski suveren je još kao 36-godišnji vojvoda odlučio 1614. godine gdje će biti sahranjen, a upravo je Pietro de Pomis projektirao njegov mauzolej u Grazu.

Činjenica da je De Pomis kao istaknuti dvorski umjetnik izradio trsatsku sliku svjedoči i o ugledu koji je kapetan Stefano della Rovere uživao. Upravljao je gradom u doba najžešćeg sukoba s Venecijom i razdoblju kad se mijenjala vjerska i duhovna klima dolaskom kapucina i isusovaca.

Obitelj tadašnjeg riječkog kapetana, u čijem grbu je prikazan hrast (tal. rovere) potječe iz Savone pokraj Genove u Italiji. Jedan od članova te plemićke obitelji, Francesco della Rovere, imenovan je 1471. godine papom Sikstom IV. Član obitelji Della Rovere bio je i papa Julije II. (1503.-1513.) u čije je doba započela gradnja bazilike sv. Petra u Rimu. Julije II. naručio je od Michelangela oslikavanje stropa Sikstinske kapele. Papinu grobnicu s kipom Mojsija također je izgradio Michelangelo.

Stefano della Rovere bio je povezan s trsatskim fratrima te je, među ostalim, posredovao u sporu između franjevaca i trsatskog zakupnika Gašpara Knežića. Kapetan Della Rovere uveo je 9. siječnja 1612. godine trsaske franjevce u posjed, koji im je bio oduzeo Knežić. Della Rovere je bio u dobrim odnosima s Franjom Glavinićem, koji je 1644. godine preuredio crkvu Gospe Trsatske. Tada je i kapela sv. Ane Trojne uklopljena u pokrajnju lađu trsatske bazilike. Kao “vigilatissimus gubernator et capitaneus”, odnosno kao najbudniji upravitelj i kapetan, Stefano della Rovere, prikazan na znamenitoj oltarnoj slici, na žalost, nedovoljno je poznat današnjim Riječanima iako je bio jedan od najznačajnijih osoba u ukupnoj povijesti Rijeke.