Sacra – Page 6 – FLUMINENSIA

07/09/201209/04/2013

Samostan i crkva sv. Jeronima u Rijeci

Municipij, samostan i crkva sv. Jeronima

Piše: Goran Moravček

Nekadašnji augustinski samostan u Rijeci, sagrađen 1315. godine, i crkva sv. Jeronima dovršena početkom 15. stoljeća, među rijetkim su sačuvanim kulturno-povijesnim znamenitostima grada, koji je kroz minula stoljeća, ali na žalost i u novije vrijeme, svoju baštinu toliko omalovažio i devastirao da za to gotovo i nema odgovarajućeg primjera na našim prostorima. Kad su konzarvatori u prosincu 1991. godine pronašli ostatke “nekog” zida koji nije pripadao srednjovjekovnoj Rijeci i kuli Svetog Jeronima, koja je bila uz augustinski samostan i crkvu, mogli su samo zaključiti kako su pronašli ostatke ostataka “nečega”. Čitav arheološki podzemni svijet, ali ne samo ispod površine Korza već i u Starome gradu, nestao je u nepovrat. U arheološkom smislu nalazi zida s početka devedesetih godina prošlog stoljeća gotovo su bezvrijedni, ali kao kulturno-povijesna baština za Rijeku su izuzetno značajni. Međutim, nastojanja da se makar i arheološke mrvice prikažu javnosti uređenjem i prezentacijom nalaza, nisu uspjela. Kao i u mnogim drugim primjerima starine su ostale zatrpane. Dogodilo se to u novije vrijeme s potokom Lešnjak, ranokršćanskim mozaicima drevne Trsatike, žitnicama u Starome gradu, kapelom sv. Groba na Kalvariji…

Stendardac s reljefom sv. Vida i crkva sv. Jeronima

Stoga su crkva i samostan sv. Jeronima tim vrijedniji, jer se sakralna i kulturno-povijesna baština toga sklopa još više ističe u gradu koji se gotovo odrekao svoje prošlosti. Postoji, međutim, začkoljica na koju mi je ukazala prijateljica, turistički vodič. Crkva i samostan su najčešće zatvoreni i oni koji bi rado pogledali što se unutra nalazi naiđu najčešće na zatvorena vrata. Ali, to je u riječkim (ne)prilikama najmanje što se s baštinom događa.

Svojevremeno se u dijelu samostana nalazio crkveni muzej s djelima riječkih zlatara, glagoljskim knjigama, misnim ruhom i drugim kulturno-povijesnim blagom, ali i od toga je danas malo sačuvano.

Crkvu sv. Jeronima uz koju je nekoć stajao augustinski samostan, danas opslužuju dominikanci koji su stigli u Rijeku 1951. godine. Crkveni i samostanski sklop preuređeni su prema zamisli arhitekta Vladimira Grubešića. Obnovljene prostorije dominikanskog samostana blagoslovio je 30. rujna 2001. godine dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup i metropolit.

Samostan i crkvu dao je graditi Hugon II. Devinski, tadašnji feudalni gospodar grada. Od 14. stoljeća do ukinuća reda, augustinci su bili značajni feudalni posjednici, a pod njihovom je upravom bili su također Opatija sv. Jakova te kapele sv. Andrije, sv. Cecilije, sv. Martina i sv. Nikole.

Crkva sv. Jerolima dovršena je u doba Walseeaca 1408. godine, a tijekom stoljeća više je puta obnavljana. Nakon što su Mlečani 1509. zauzeli Rijeku opljačkali su crkvenu imovinu i zapalili samostan. Redovnici su se vratili 1514. godine, a u doba priora Ivana Primožića obnovljeni su 1543. crkva i samostanske zgrade. Uslijed potresa 1750. godine crkva je znatno stradala nakon čega je 1768. barokizirana i produžena dobivši uglavnom današnji izgled. Skladno su uklopljeni u jednu cjelinu romanički zvonik, barokno pročelje crkve s gotičkom apsidom i prozorim svetišta te lûkovima koji sa strana podupiru crkvenu građevinu.

Glavni oltar klesao je Antonio Michelazzi, a posvetio ga je senjsko-modruški biskup Antun Benzoni 24. kolovoza 1744. Na oltaru je slika nepoznatog mletačkog majstora iz 18. stoljeća s prikazom Rijeke.

Sakristija crkve bila je svojevremeno kapela sv. Trojstva s križnorebrastim gotičkim svodom. Kapelu su dali podići 1450. godine Martin i Margareta (Lamberger) Raunacher, koji su u njoj bili i sahranjeni. Mramorna nadgrobna ploča postavljena je na zid samostanskog hodnika kod ulazu u kapelu, koja je tijekom obnove 1768. godine ili kasnije kada je bilo zabranjeno pokapati u crkvama, odnosno u grobnicama bez vanjskog izlaza, pretvorena u sakristiju. U nekoć oslikanoj kapeli bilo je sahranjeno još nekoliko uglednika.

Godine 1485. godine podignuta je kapela u čast Majke Milosti, a posvećena je Bezgrješnom Začeću 1578. kada ju kao dvoranu za molitvu počinje koristiti Bratovština Plemenitih ili Bratovština Bezgrješnog Začeća. U tu je svrhu kapela korištena do ukinuća augustinskog reda 1788. Ovu, nekoć oslikanu, gotičku kapelu podigao je Gašpar Rauber, riječki, pazinski i tršćanski kapetan, koji je i sahranjen u njoj uz svoje najbliže. U kapeli su bile grobnice uglednih riječkih obitelji. U drugoj polovici 18. stoljeća postavljen je u kapeli oltar Bezgrješnog Začeća, a palu je naslikao Ivan (Giovanni) Simonetti (1817. – 1880.).

Samostan i crkva sv. Jeronima ujedno su i mauzolej. U klaustru samostana je lapidarij s nadgrobnim pločam iz minulih stoljeća. U prezbiteriju su grobnice augustinaca, članova obitelji Devin-Walsee, Giuseppea Minollija i Claudia Marburga. U crkvi su bile ukupno 23 grobnice uključujući i one u svetištu. Kad je 1880. otkriven pod i postavljan novi skinute su nadgrobne ploče iz crkvene lađe i uzidane su u stari samostanski klaustar. Na zidove samostana postavljene su i ploče iz gotičkih kapela sv. Trojstva i Bezgrješnog Začeća u koje se ulazilo iz toga hodnika.

Niz istaknutih redovnika djelovao je u samostanu i izvan njega sve do raspuštanja reda 1788. godine, koji je ukinut zbog prosvjetiteljskih zamisli cara Josipa II. Većina njih, vjerujem, naći će se i u Riječkoj enciklopediji.

16/08/201230/05/2013

Sveti Rok u Starom gradu

Piše: Goran Moravček

Nakon velike epidemije kuge, koja je 1599. godine desetkovala riječko stanovništvo, sagrađena je u Starom gradu crkva sv. Roka. Molitva je često bila i ostala jedina nada za spas bolesnika te se crkve i kapele u čast sv. Roku nalaze posvuda.

U našim se krajevima dan iza Vele Gospe, 16. kolovoza, tradicionalno slavi Rokova – blagdan sv. Roka (Montpellier, 1295. – Montpellier, 1327. ), sveca Rimokatoličke crkve, hodočasnika, dobrotvora, zaštitnika od kuge i kolere. Zanimljivu i poučnu knjigu, među ostalim i o ulozi sv. Roka, pod naslovom “Čudesna izlječenja” (2001.) napisao dr. Amir Muzur.

Crkva sv. Roka u Starom gradu, jedna od mnogih srušenih riječkih crkava, a nalazila se iznad podzemne garaže kod tzv. Kosog tornja. Ondje je nekoć potok Lešnjak navodnjavao lijehe časnih sestara benediktinki, koje su skrbile o toj crkvi. Od tih davnih vremena ostao je tek pokoji trag. Crkva sv. Roka i samostan benediktinki srušeni su 1914. godine, vode potoka Lešnjak “regulirane”, stari gradski zid isječen u komadima čeka bolja vremena da ga postavi neka razumna ruka na mjesto na kojem je stajao stoljećima. Zamisao o gradnji nove gradske knjižnice na tome prostoru je odbačena i grad je dobio još jednu urbanu rupu s kojom gradske vlasti ne znaju što bi učinile.

Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!

Pretpostavlja se da je građena između 1599. i 1613. godine. Povjesničar Giovanni Kobler navodi da je prilikom obnove na jednoj potkrovnoj gredi bila zapisana 1609. godina. Gradnja danas nepostojeće crkve bila je potaknuta nakanom da se spriječi ponovna epidemija kuge koja je 1599. godine odnijela više od 300 života što je bila desetina žitelja Rijeke. Kada su isusovci stigli u Rijeku, gradsko Vijeće im je privremeno ustupilo tu crkvu 2. listopada 1627. godine, a oni su skrbili o njoj do 21. listopada 1635. kad su dobili od Grada staru crkvicu sv. Vida. Tri godine potom kapela sv. Vida je trebala biti srušena kako bi se na istome mjestu izgradila veća crkva. Zbog toga je 19. travnja 1638. čudotvorno Raspelo iz sv. Vida prenijeto u kapelu sv. Roka i ondje je ostalo do 15. lipnja 1659. godine nakon čega je postavljeno na glavni oltar nove isusovačke crkve, buduće riječke katedrale.

Predana je na korištenje časnim sestrama benediktinkama 1668. godine. Nad vratima crkve bio je postavljen natpis koji je ukazivao na godinu izvršene klauzure: “D. O. M. A. – Clausuram hanc Deo caesarique Leopoldo invictis vestales dicarunt benedictae Flumen gubernante ill.mo Ferdinando L-B. della Rovere publicis consulentibus auspiciis a Virginis Conceptione MDCLXIII S. P. P. D. D. Marco a Gaus et Jo. Vincentio Osbatich judicibus sic clarissimae aeternitati donat solaris cursus MDCLXXVI. Aedes sacras protegente ill.mo D. Jo. Petro dell’Argento L. Bar. A. Silberbergh capitaneo quoque Tersacti”.

Crkva sv. Roka je bila u više navrata pregrađivana, a nakon što je stradala u potresu 1750. godine barokizirana je 1754. prema zamisli riječkog arhitekta Giovannija Antonija de Vernede. Zvonik je bio izgrađen 1743., a obnovljen je 1762. Zvona je blagoslovio 1659. godine Petar Marijani, senjski i modruški biskup. Osim mramornog oltara sv. Roka bio je u crkvi podignut i žrtvenik sv. Josipa čiju je izgradnju omogućio 1682. godine Zilio Zamarchi sa suprugom. Uz taj je oltar osnovana i Bratovština sv. Josipa za sretnu smrt.

U vrijeme obnove Zborne crkve Uznesenja Marijina zborni kaptol je od 1716. do 1726. u crkvi sv. Roka obavljao svoje dužnosti te je ona tada postala i središtem riječke župe. Kada su časne sestre preselile na Podmurvice napuštena je i crkva sv. Roka te je srušena 1914. godine. Oltar sv. Roka bio je nakon rušenja crkve prenesen u sjemenišnu kapelu, ali je kasnije nestao. Orgulje je kanonik Mate Balas 1903. preselio u crkvu Majke Božje Snježne i Belgradu gdje se i danas nalaze, oštećene.

11/08/201225/09/2012

Tarsatika otkriva tajne

Piše: Goran Moravček

Starodrevno naselje Tarsatika / Tarsatica, koje je bilo smješteno na području riječkog Staroga grada, počelo je otkrivati svoje stoljetne tajne. Iako je Stari grad devastiran preko svake mjere, ostatci Tarsatike, među ostalim, svjedoče o bogatoj riječkoj povijesno-kulturnoj baštini. Drugo je pitanje kad će napokon baština na odgovarjući način biti predstavljena Riječanima, ali i sve brojnijim turistima.

Strabon (63. / 64. p. n. e – 24. n. e.), grčki povjesničar, zemljopisac i filozof među jadranskim lukama navodi i liburnijsku Tarsatiku. Spominje je takođe i Klaudije Ptolomej (oko 100. – oko 170.). On jedini pod grčkim imenom Oieneusfl. (Eneus, Enej) spominje Rječinu, a to nije učinio ni jedan drugi antički (zemljo)pisac. Pretpostavlja se da je time istaknut njezin geopolitički značaj, jer je Enej ucrtana kao jedna od granica između Japoda i Histra.

Rimska kolonija Akvileja, osnovana 181. godine p. n. e., bila je vojno uporište i polazište Rimljana prema Istoku, putovima koji su bili usmjereni prema istarskom poluotoku i kvarnerskom primorju. Ceste su najviše pridonijele formiranju, učvršćivanju i usponu pojedinih središta, pa sukladono tome i Tarsatice. Publica Via Aguileia Tharsaticam bila je položena u smjeru: Aguileia – Tergeste – Ad Malum – Ad Titulos – Tarsatica. Bio je to najpogodniji smjer rimskih pohoda protiv Japoda, Liburna i Delmata. Putovi su od Tarsatice vodile dalje preko Ad Turesa prema Seniji, Jaderi i Saloni u Dalmaciji, odnosno za Sisciju prema Panoniji.

Na mjestu Staroga grada postojalo je u vrijeme rimskog osvajanja manje naselje Tarsatica, koje se razvilo zahvaljujući geostrateškom položaju, obilju vode i pogodnoj luci blizu ušća Rječine. Tarsatica je pripadala rimskoj provinciji Dalmaciji, koja je počinjala kod Plomina. Žitelji su se bavili ribarstvom, obrtništvom i trgovinom. Mjesto je u drugoj polovici 1. stoljeća n. e. bilo gradska općina, municipij, u procesu romanizacije, jer su dužnosnici nakon jednogodišnje službe stjecali rimsko građansko pravo. Prije kraja 4. stoljeća preko Balkana prodiru Zapadni Goti (Vizigoti), koji su prodrli sve do julijskih Alpa. Tarsatica se stoga utvrđuje i postaje značajno vojno središte. Gradi se rimski zid, limes, sačuvan danas u fragmentima, koji od Tarsatice preko Grobničkog polja vodi na sjever.

Ostaci rimskog limesa na Kalvariji — Rimski limes na Kalvariji

U doba Istočnih Gota (Ostrogota), koji su u Italiji i na našim područjima do Dunava i Drine osnovali potkraj 5. stoljeća pod svojim vladarom Teodorikom snažnu državu, Tarsatica je ostala važnim vojnim središtem. Tarsatica je u doba Ostrogota bila središte šireg područja Liburnije te se u njihovo doba nazivala Liburnia Tarsaticensis. Ostrogote je sredinom 6. stoljeća porazio rimsko-bizantski car Justinijan I. Veliki (483.-565.), koji je uspio nakratko uspostaviti jedinstvo nekadašnjeg rimskog imperija. Nedugo nakon njegove smrti (565.) iz Panonije prodiru (568.) preko današnje Slovenije Langobardi, koji u Italiji osnivaju državu. Što se u to doba događalo s tarsaticom nije nam poznato, a povijesne magle zastiru i razdoblje kad na naše područje za Langobardima naviru Avari i Slaveni. Jedan od pravaca njihovog nadiranja bila je rimska cesta što je do Senja preko Tarsatice vodila jednim krakom kroz Kras i Ćićariju prema Tergesteu (Trstu), a drugim smjerom preko Učke u Istru. Koncem 8. stoljeća franački kralj, budući car, Karlo Veliki, najprije je srušio langobardsku, a potom i avarsku državu te osvojio Istru.

Od prve polovice 6. stoljeća kad se spominje Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) iz doba vladavine Ostrogota, povijesni izvori šute o Tarsatici sve do 799. godine kad se spominje pogibija franačkog vojnog zapovjednika, furlanskog markgrofa Erika, koji je poginuo u zasjedi “stanovnika obalnoga grada Tarsatice”. U 9. i 10. stoljeću ponovo nema izravnih vijesti o Tarsatici, a jedino što znamo jest da je sredinom 10. stoljeća Hrvatska sezala do Labina.

Prilično nedoumica izaziva isprava iz 996. godine prema kojoj njemački car Oton III. dodjeljuje Akvilejskoj patrijaršiji šest biskupija, a među njima je i Tarsatička biskupija (episcopatum Tarsaticensem). Sumnja se u vjerodostojnost te isprave, jer je područje istočn od Učke, uključujući i Tarsaticu, bilo u hrvatskoj državi i izvan vlasti njemačkog cara. Prema oporuci Ulrika III. Orlamünde, markgrofa Istre, iz 1102. godine, spominju se mnoga mjesta u Istri kojima je on raspolagao, poput Buzeta, Boljuna, Vranje i Letaja, ali se ne spominje ni jedno mjesto s istočne strane Učke što znači da je izuzeto područje danas poznato kao Liburnijsko primorje i južnije od njega. Iz toga se zaključuje kako je Tarsatica postojala, ali unutar hrvatskih granica. Lujo Margetić misli kako 996. postoji »obalni grad Tarsatica« — dakako, ne Trsat, koji je još stoljećima bio mjestance s nekoliko kuća, koje po crkvenim propisima nije moglo biti sjedištem biskupije.

Podni mozaici Stari grad — Podni mozaici starokršćanske bazilike u Starom gradu

Godine 1997. i 1999. prilikom zaštitnih arheoloških radova ored crkve Uznesenja Marijina u Starome gradu pronađeni su ranokršćanski mozaici položeni oko 5. stoljeća. Ranokršćanska crkva, kojoj pripadaju mozaici, bila je dužine oko 30 metara, a na njenom mjestu kasnije je izgrađena manja crkva sa zvonikom. Radmila Matejčić navodi kako je ta crkva mogla biti i stolna stoga što su sve stolnice u od Aquileje do Senja bile u starokršćanskom razdoblju posvećene Uznesenju Blažene Djevice Marije u Nebo.

Arapski geograf Muhamed Al-Idrisi (1099 –1164), sredinom 12. stoljeća piše da je Lovran posljednje mjesto koje pripada akvilejskom patrijarhute te da »Bakar dolazi kao prvi grad zemalja Hrvatske, koje se zovu Dalmacija, a koje se protežu duž mora«. Između Lovrana i Bakra po Al-Idrisiju nema naselja. Hrvatska granica povukla se od Brseča na Rječinu i ondje će ostati više od 830 godina.

Nakon smrti hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana 1116. godine, njemački car Henrik V. i Mletačka Republika, pokušali uništiti hrvatsko-ugarsku državnu zajednicu (uspostavljenu 1102. u Biogradu) pod slabašnim Kolomanovim sinom Stjepanom II. Mleci su osvojili cresko otočje, a njemačko carstvo se rasteglo do Rječine. Žitelji Tarsatice prebjegli su na istočnu obalu Rječine; sagradili su utvrdu na Trsatu i na nju prenijeli ime napuštene Tarsatice. Utvrda na Trsatu čuvala je novu hrvatsku granicu na Rječini.

Potkraj 13. stoljeća ponovo se spominje naselje na lijevoj obali Rječine, koje je za Mlečane “neprijatelj”, kako se spominje 1281. godine. Naselje se razvija zahvaljujući trgovini s Kranjskom, a o tome svjedoči i mitnica, koja je otvorena u Rupi, na današnjoj hrvatsko-slovenskoj državnoj granici, gdje su grofovi Gorički ubirali prihode od carine.

Novi grad na lijevoj obali Rječine razvija se pod imenom Reka, Rika, Flumen, Sankt Veith am Pflaum, Fiume.

09/08/201230/11/2012

Kalvarija riječke Kalvarije

Piše: Goran Moravček

Kapela Svetog Groba, čije su ruševine pokrivali nanosi zemlje i otpadnog materijala, otkrivena je 2006. godine u Ulici Kalvarija pod sivom pločom asfalta. Na ostatke crkivice, koja je od 1667. godine, kada je izgrađena, bila jasno uočljiva na vedutama Rijeke, naišli su sasvim slučajno građevinski radnici trasirajući plinovod. Bila to prva od ukupno dvanaest kapela, podignutih uz stepenište danas sramotno zapuštene riječke Kalvarije. Kapela u čijoj je neposrednoj blizini bilo prvo riječko komunalno groblje, zatrpana je i prekrivena asfaltom nakon što je njezin položaj obilježen. Čeka valjda neka sretnija vremena da ponovo izroni na svjetlost dana. Na žalost, u Rijeci nadležni ne znaju što bi s kulturno-povijesnom baštinom. Kalvarija, kao prvorazredni kulturno-povijesni spomenik, nije izuzetak već pravilo.

Na uzvisini Goljak iznad središta Rijeke, počela je Brašćina Svetoga Križa 1676. godine uređivati Kalvariju. Podizana uz trasu rimskog zida (limesa) od kojeg je dana s sačuvan jedino “citat”, odnosno jedva koji metar uz stepenište te ga samo upućeni mogu prepoznati kao iznimnu kulturno-povijesnu vrijednost. Od Kalvarije ostali su danas tek tužni ostaci zazidanih ili ruševnih kapelica te oštećen i grafitima oslikan kip Žalosne Gospe okružen (pre)visokim zgradama. Tri križa su ukonjena, tako da je od Kalvarije ostalo uglavnom još samo ime. Čak je i stari naziv Goljak izbrisan iz javnog sjećanja grada pa se jedan dio tog područja pogrešno zove Stari Voljak umjesto Stari Goljak.

Podrijetlo spomenika, koji se po značaju i ljepoti može ravnopravno nositi s Trsatskim stubama, ali je, na žalost, zapušten, vezano je uz štovanje kulta Svetoga Raspela, iz kojega je, prema predaji, godine 1296. potekla krv nakon što se na njega kamenom nabacio neki Petar Lončarić, bijesan što je izgubio novce kartajući. Zbilo se to na gradskom području Zudecche pred starom crkvicom sv. Vida gdje je bilo izloženo Raspelo, a riječki kroničari spominjući taj događaj otprije sedam stoljeća povode se za bilješkama Martina Bavčera (Martina Bauzera), rektora isusovačkog Kolegija (1652.-1654. i 1652.-1654.). Koliko su Bauzerovi zapisi vjerodostojni možemo samo nagađati stoga što je predaja, prije negoli je zapisana, bila prenošena od usta do više od tri i pol stoljeća.

Lovro Grisogono ili Grizogon (rektor riječkoga Kolegija od 1627. do 1633.), prvi isusovac koji je stigao u Rijeku, tada gradić s jedva 3.000 žitelja koji se prostirao na površini od oko devet hektara ograđenih bedemom, bio je podrijetlom iz Splita. Bio je “našijenac”, o čemu svjedoči i činjenica da je 1631. godine napustio grad kako bi otišao u Loreto, talijansko svetište kod Jakina (Ancone), gdje je bio hrvatski ispovjednik, a dvije godine potom postao je rektor tamošnjeg Ilirskog kolegija. Lorenzo Grisogono, svojevremeno na glasu kao jedan od najznanijih mariologa, objavio je tri golema sveska o Bogorodici pod naslovom “Mundus Marianus”. Podsjetimo se, Trsat i talijansko svetište Loreto njeguju istovjetnu predaju o prijenosu Svete kuće, koja je 1291. godine stigla prvo na Trsat da bi potom, nakon tri i pol godine što je bila na trsatskoj Ravnici, “odletjela” na krilima anđela u Loreto gdje se i danas nalazi. U Svetoj kućici je arkanđeo Gabrijel navijestio Djevici Mariji da će zanijeti Isusa po Duhu Svetomu, a predaja o prijenosu Marijine kuće na Trsat potaknuo je kult štovanja Gospe Trsatske, zaštitnice Rijeke, koji se obilježava ovdje svakog 10. svibnja više od sedam stoćljeća.

Jedna od tada deset riječkih bratovština, Brašćina svetog Križa, osnovana 1656. godine, njegovala je kult Presvetog Raspela. Bratovština je imala zadaću obnoviti i popularizirati predaju o riječkome Raspelu, koje se danas nalazi na glavnome oltaru katedrale sv. Vida. Pravila Brašćine, čiji je službeni jezik bio hrvatski, sastavio je o. Nikola Hermon u priručniku “Brašno duhovno” i objavio u Ljubljani 1693. godine.

Dva desetljeća poslije osnivanje Brašćine sv. Križa, otac Mijo Šorša, rodom iz Samobora, (upravitelj od 1675.), poveo je Riječane na svetkovinu Uzvišenja sv. Križa 14. rujna 1676. na Goljak kako bi se ondje, a tamo su se otprije održavale javne pobožnosti na koje je znalo doći više tisuća ljudi, postaviljeno je golemo raspelo koje su nosila čak 24 čovjeka i kraj njega još dva velika križa. Pokraj raspela je 1683. godine donesen kip Majke Božje do kojega su svakog 18. travnja stizale procesije. Neposredan povodom javnim pobožnostima na Goljaku bio je običaj riječkih mladića uzavrele krvi da se poslije Korizme, upravo na toj uzvisini, razmeću svojom snagom tako da je znalo doći do tučnjava u kojima su stradale mnoge glave. Kako bi te nepodopštine iskorijenili, isusovci su isprva gimnazijsku mladež na taj dan okupljali u procesiji Gospi Trsatskoj, da bi, zalaganjem Brašćine sv. Križa od 1676. godine nadalje, počelo uređenje Kalvarije. Ratoborni običaji riječkih mladića nisu, međutim, potpuno iskorijenjeni – postali su samo društveno prihvatljiviji i trajali su do 1840. godine, kao fingirane borbe drvenim mačevima na ulicama Rijeke, koje su mladići izvodili redovito isvakoga četvrtka poslije Korizme.

U doba kada je Giovanni Kobler pisao svoju Povijest Rijeke, objavljenu 1893. godine, na vrhu Goljaka stajala je još uvijek kapelica Svetoga Groba. Na otkopanim ostacima ove kapele može se, među ostalim, zamijetiti kako je crkvica stradala u požaru vjerojatno izazvanim eksplozijom baruta. O događajima i vremenu koji su doveli do njezinoga rušenja, a potom i zatrpavanja, nemamo pouzdanih saznanja, ali ako zbilo se to nakon objavljivanja Koblerove “Povijesti Rijeke”, moguće u drugom desetljeću 20. stoljeća kada je kapelu vojska pretrpala eksplozivom.

Nakon što su premjereni i snimljeni, ostaci najstarije kapele na Kalvariji, bili su iznova zatrpani – pijeskom. Ucrtana u katastarske planove čekat će ova kapela, izniman arheološki nalaz riječke baštine, neke s(p)retnije Riječane i njihovu tankoćutniju brigu o prošlosti, te možda spoznaju da građevine, a one znaju slučajno izroniti iz zemlje, nisu tek obična hrpa kamenja, koja nevolje zadaje investitorima, građevinarima, gradskim vlastima i(li)konzervatorima. Riječanima, novije generacije, koji pokušavaju naći svoj zavičajni identitet, dogodit će se vjerojatno da iznova ostanu bez još jednoga od temelja, koji su kroz stoljeća ovaj grad, silom političkih i drugih silnica, pretvorili u mjesto zaboravljene ili prešućene povijesti. Kip Žalosne Gospe, slomljena nosa i otrgnutih ruku, išaran grafitima, usađen 1977. godine u sjene golemih bezličnih nebodera, koji nas možda može podsjetiti na staru Kalvariju, nakon što je izgradnjom novog naselja Kozala II. godine 1970. sve ostalo srušeno ili zanemareno, a da pritom nisu poštovani ni urbanistički ni prostorni ni povijesni kriteriji, ujedno je i simbol našeg odnosa prema prošlosti i kulturno-povijesnoj baštini.