Goran Moravček

Rođen sam u Rijeci 14. svibnja 1955. godine. U Rijeci sam završio gimnaziju 1974. godine, a u Zagrebu 1979. godine Fakultet političkih znanosti. Doktorski studij završio sam na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Dugogodišnji sam novinar te nakladnik. Pokrenuo sam projekt online Riječke enciklopedije na adresi www.fluminensia.eu. Autor sam knjiga: Rijeka, prešućena povijest (1990), Rijeka između mita i povijesti (2006), Autocesta Rijeka-Zagreb: Cesta života (2007), The Rijeka-Zagreb motoway: The road of life (2007). Neobjavljene su mi knjige: Povijesno-kulturna baština Riječke nadbiskupije i Sakralna baština Gorskog kotara, koje bi, nadam se, trebale trebale izaći tijekom 2012., odnosno 2013. godine. Koautor sam knjiga: Marijin Trsat (1991., 2003.), Hrvatski ljetopis (1994), Općina Mošćenička Draga: Slike sjećanja i života (1890-2006), Stoljetnica života i rada Milosrdnih sestara sv. Križa na Sušaku (2005). Pisac sam predgovora i urednik više desetaka knjiga (npr. Kobler: Povijest Rijeke; R. Matejčić: Kako čitati grad, E. Hoško: Trsatski franjevci, G. Scotti: Fojbe, M. Lazzarich: Kantrida bijelih snova, Rude Pauer Paškvan - Ivo Paškvan: Martinšćica u srcu)... Suradnik sam u znanstvenim i popularnim časopisima te u periodičnim i dnevnim novinama.

Mar 182013
 

 

Korzo 1927. godine

Riječki Korzo 1927. godine nosio je ime talijanskoga kralja Vittoria Emanuela III.

Piše: Goran Moravček

Talijanska vladavina Rijekom, od početka 1924. do rujna 1943. godine, zastire se (pre)često povijesnim maglama. Priključenje Rijeke Kraljevini Italiji, pod fašističkom vladavinom Benita Mussolinija, proglasio je s balkona Guvernerove palače riječki guverner general Gaetano Giardini 16. ožujka 1924. godine. Ključevi grada tom su prigodom simbolično bili uručeni talijanskome kraju, a dolazak Vittoria Emanuela III. u Rijeku bio je svečana potvrda aneksije, omogućene Italiji temeljem Rimskoga ugovora, sklopljenog između dviju kraljevina, jugoslavenske i talijanske, 27. siječnja 1924. godine.

Talijanski kralj prima ključeve Rijeke

Talijanski kralj primio je ključeve Rijeke 16. ožujka 1924. godine iz ruku generala Gaetana Giardina

Prvi svjetski rat se bližio kraju, nagovješćujući skori raspad Habsburške Monarhije, kad je 16. listopada 1918. godine Karlo I., kao posljednji austrijski car te ujedno ugarsko-hrvatski kralj Karlo IV. (1916-1918.), najavio da će reformama pokušati spasiti posrnulu Monarhiju pretvarajući je u federalnu državu. Rijeka je tada ulazila u najburnije radoblje svoje novije povijesti. Grad je trebao pripasti Hrvatskoj ili novoj južnoslavenskoj državi. Andrea Ossoinack, riječki zastupnik u mađarskom parlamentu, tome se usprotivio tvrdeći da Rijeka nikad nije bila dio Hrvatske već da je oduvijek bila talijanska. Hrvati nisu tako mislili.

Ustanak jelačićevaca, hrvatskih vojnika, koji su 23. listopada 1918. godine, s isukanim sabljama te istaknutim crven-bijeli-plavim zastavama, protutnjili gradom poput oluje zaposjednuvši sve važnije strateške točke, najavio je kraj austro-ugarske vladavine Rijekom. Posljednji riječki guverner Zoltn Jèkelfalussy (1917.-1918.) pobjegao je u Budimpeštu 28. listopada, omogućivši ulazak u Guvernerovu palaču Konstantinu Rojčeviću, povjereniku Narodnog vijeća SHS.

Antonio Grossich, predsjednik talijanskog Nacionalnog vijeća, protestirao je protiv toga i 30. listopada 1918. proglasio aneksiju grada Italiji.

Novoosnovana Država Slovenaca, Hrvata i Srba sa sjedištem u Zagrebu, vojnički slaba i međunarodno nepriznata, nije se mogla oduprijeti talijanskim osvajačkim težnjama. Stoga je hrvatska vladavina u Rijeci trajala svega nekoliko dana.

Upadom ili “Svetim ulaskom” u grad, 12. rujna 1919., Gabriele D’Annunzio omogućio je dugoročnije Italiji teritorijalna postignuća i na području Rijeke iako ona nisu bila uglavljena tajnim Londonskim ugovorom 1915. godine kad je Rim promijenio ratne partnere i prešao na stranu Antante.

Londonskim paktom grad nije trebao biti izručen kao ratni plijen Kraljevini Italiji. Međutim, snagom oružja, Rijeka se našla pod talijanskom upravom. Rapallskim ugovorom beogradska vlada priznala je  Italiji 12. studenoga 1920. poslijeratnim osvajanjem zaposjednuto ozemlje. U takvim okolnostima riječkome području bio je namijenjen status nezavisne države, znane u povijesti kao Slobodna Država Rijeka / Stato Libero di Fiume.

Takva politička zamisao nije, međutim, bila provediva u stvarnosti. Slobodna Država Rijeka nije uspjela opstati te je razdoblje nestabilnosti trajalo do 27. siječnja 1924. godine kad je grad s okolicom i formalno priključen Italiji. Rimski ugovor, temeljem kojeg je Grad sv. Vida pripao Italiji, potpisali su u ime Kraljevine SHS premijer Nikola Pašić i ministar inostranih dela Momčilo Ninčić, a s talijanske strane Benito Mussolini. Ugovorom su Delta i luka Baroš ušli u sastav jugoslavenske države, a Rijeka je pripala Kraljevini Italiji. Tada i formalno prestaje postojati Riječka Država, ali se istovremeno završava i posebnan državno-pravni status Rijeke – corpus separatum, odnosno državno i politički izdvojeno tijelo riječkoga područja – koji je u raznim oblicima postojao u 19. i 20. stoljeću. Postojanje corpusa separatuma omogućio je Patent Marije Terezije od 23. travnja 1779. godine.

Famoznom Riječkom krpicom, odnosno nadopunom članka 66. Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. godine o statusu Rijeke, ozakonjena je mađarska uprava sve do završetka Prvoga svjetskog rata.

Temeljem Rimskog ugovora i aneksijom grada Italiji 1924. godine, fašistički Rim je istovremeno s uklanjanjem Slobodne Države Rijeke likvidirao i stari corpus separatum.

Italija je izgubila Rijeku nakon kapitulacije u rujnu 1943. Time su otvorene nove, za većinu Talijana bolne, povijesne rane, koje do danas nisu zaliječene.

Proslava eneksije Rijeke Italiji

Proslava aneksije Rijeke Italiji 16. ožujka 1924. godine

Pitanje fojbi, kraških jama u koje su partizani bacali bez suđenja svoje ratne, nacionalne i ideološke neprijatelje, posebno je bolno. Jednako je tako i esodo, eksodus stanovništva s područja pod Titovom upravom poslije Drugoga svjetskog rata, poprimio za mnoge u Italiji mitske razmjere.Na Apeninima se od 2005. godine datum 10. veljače  obilježava kao Dan sjećanja. Spomendan je to na 1947. godinu i Ugovor o miru s Italijom potpisan u Parizu. Temeljem pariškog mirovnog ugovora su Istra, Rijeka, kvarnersko otočje, Zadar te još neki priobalni dijelovi, međunarodnopravno pripali bivšoj Jugoslaviji, a uspostavnom novih država Hrvatskoj i manjim dijelom Sloveniji.

U hrvatskoj historiografiji ovo zamršeno, ali povijesno izuzetno zanimljivo razdoblje riječke povijesti, gotovo je prešućeno te se na prste jedne ruke mogu nabrojiti djela koja se bave položajem Rijeke pod Italijom. Na Apeninima su, pak, napisane čitave biblioteke o tim zbivanjima, koja su ostavila traga u životima stotina tisuća ljudi s obje strane granice. Fašizam i talijanska uprava nanijeli su mnoga zla slavenskome življu, Hrvatima i Slovencima. Usprkos tome, razdoblje talijanske vladavine zastire se nerijetko povijesnim maglama. Sve češći pokušaji da se uprava Gabrijela D’Annunzia i(li) fašista prikaže kao nevina i romantična avantura ne odgovaraju povijesnoj istini.

Za mnoge su, jednako tako, upitni pojmovi poput okupacije i(li) oslobođenja stoga što ih Hrvati, Slovenci i Talijani različito tumače. Je li u takvim okolnostima uopće moguća povijesna istina i što bi ona trebala biti na ovim područjima za ljude koji su bili ili su još uvijek istraumatizirani dramatičnim povijesnim iskustvima i događanjima? Mislim kako je pomirenje s poviješću i suživot temeljen na poznavanju činjenica, a ne na mitologiziranju prošlosti, odgovor na to pitanje. Odgovorna je to zadaća za sve nas koji smo utkani u ovaj riječki, kvarnerski ili istarski zavičaj.

Mar 142013
 

Stara guvernerova palača

Piše: Goran Moravček

Antun Mihanović pl. Petropoljski (Zagreb, 10. lipnja 1796. – Novi dvori /Klanjec, 14. studenoga 1861.) spjevao je u Rijeci, a objavio 14. ožujka 1835. godine u Gajevoj Danici, pjesmu Horvatska domovina. Stara guvernerova palača (na slici), u kojoj je pjesma nastala, više ne postoji, a grad se nije odužio spomenikom pjesniku hrvatske himne. U Rijeci, gradu (gotovo) bez javnih spomenika, također su neki značajni ljudi što su ovdje živjeli i(li) stvarali, bez primjerenog spomen obilježja.

Antun Mihanović

Antun Mihanović

Mihanović je u Rijeci radio kao guberijalni tajnik (1823. – 1828./ 1834. -1836.). Na Primorje je stigao nakon vojne službe u Veneciji i Padovi, a s Kvarnera se uputio na mjesto austrijskog konzula u Beogradu. Istu je službu obavljao u Solunu, Trapezuntu, Smirni, Carigradu te Bukureštu.

Dok je boravio u tada mađarskoj Rijeci, potpisivao se kao Mihanovich Antal Fiumei Követ. Radio je i živio u zgradi Guberijalne palače ili stare Guvernerove palače. Ta je zgrada postojala od 1780. do 1895. godine. Nakon rušenja, na mjestu parka sagrađena je Palača / Palazzo Adria, a ondje gdje je bila stara Guvernerove palače uređen je današnji Jadranski trg, tada Piazza Elizabeta.

O tome koliko je u našem gradu Antun Mihanović ostavio traga svjedoči njegov izbor, uz Andriju Ljudevita Adamića, za riječkog zastupnika od 1825.-1827. godine u Zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu (Poszony), današnjoj Bratislavi u Slovačkoj.

Nakon Mohačke bitke 1526. i turskog osvajanja Budima, jedno od sjedišta ugarskog dijela monarhije postao je Požun. Ondje je uz prekide zasjedao Ugarski sabor (Pozsonyi diéta) do 1848. godine.

Nakon ukidanja Ilirskih Provincija (1809.-1813.) i odlaska Francuza, ugarska uprava Rijekom bit će obnovljena 1822. godine kada je mađarski postao obveznim jezikom.

U Monarhiji, u javnim službama i školama, uz mađarski jezik se koriste njemački i latinski, a talijanski u Istri, Primorju i Dalmaciji. Hrvatski se govori jedino u obitelji.

Antun Mihanović, koji je, nakon osnovnog obrazovanja i gimnazije u rodnom Zagrebu, pravo studirao u Beču, počinje se ondje, nadahnut sveslavenskim idejama, zanimati za filologiju. Potaknut pozivom biskupa Maksimilijana Vrhovca za sakupljanjem narodnoga blaga, objavio je Mihanović 1815. godine u Beču knjižicu Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnem jeziku.

Zalaže se za uporabu hrvatskoga u književnosti i javnome životu te ističe kako jezik nije odjeća što bi je čovjek svlačio i oblačio već je bitni dio njegove individualnosti. Za ilirce nima domorodstva bez ljubavi materinskog jezika, kako se u nizu članaka isticalo u Danici ilirskoj tijekom 1835. godine. U takvim okolnostima sklada i Antun Mihanović svoju Horvatsku domovinu.

Za njega i ostale ilirce jezik je domovina, a domovina jezik.

Zaboravljamo li na to u današnje doba posvemašnje anglizacije? Radovi o toj pošasti i javni istupi jezikoslovaca, među njima i Nives Opačić koja je o toj temi objavila nedavno knjigu, ukazuju na nekritičko korištenja engleskog jezika u svakodnevnom govoru te na stvaranje često nakaradnh izraza. Svako doba ima, izgleda, svoje jezične napasti.

Spomenik Hrvatskoj domovini

Spomenik Hrvatskoj domovini na Zelenjaku podigli su članovi Hrvatskog zmaja 1935. godine

Četiri kitice Mihanovićeve Horvatske domovine uglazbio je 1848. godine Josip Runjanin, kadet graničarske pješačke pukovnije u Glini. Pjesmu harmonizira kapelnik Josip Wendel iste godine da bi je 1861. za objavljivanje priredio zagrebački skladatelj Vatroslav Lichteneger.

Savez hrvatskih pjevačkih društava 1907. godine obratio se ondašnjem Hrvatskom saboru s inicijativom da se Lijepa Naša ozakoni kao državna himna, ali to se tada nije dogodilo. Lijepa Naša je bila stoga neslužbena hrvatska himna koja se izvodila u svečanim prilikama prije, između, ali i nakon dva svjetska rata. Službenom himnom postala je tek 29. veljače 1972. godine, a 1990. potvrđena je Lijepa Naša i kao svečana pjesma Republike Hrvatske.

Hrvatskoj domovini je 1935. godine, na stotu obljetnicu, na Zelenjaku u Hrvatskom zagorju podignut spomenik. Rijeka se ondje ne spominje vjerojatno stoga što je te godine bila pod talijanskom upravom. Na žalost, pjesnik hrvatske himne bio je gotovo prešućivan i ovdje, gdje još uvijek nema dostojnoga spomen obilježja, iako je u Rijeci nastala Lijepa Naša

 

Mar 122013
 
Kapela sv. Nikole iz Poincareova albuma

Raymond Poincaré, premijer i francuski predsjednik, putujući početkom 20. stoljeća našim krajevima, boravio je i na Trsatu. Fotografija kapele sv. Nikole na Kružićevim stubama iz njegovog je albuma

Piše: Goran Moravček

Stube, kojima se hodočasnici stoljećima uspinju moleći zagovor Gospe Trsatske, nose ime Patre Kružića. Branitelj Klisa, utvrde iznad Splita koja je od turskih nadiranja čuvala južnu Hrvatsku, poginuo je na današnji dan, 12. ožujka 1537. Bio je jedan od najvećih junaka u hrvatskoj povijesti. Turci su mu odrubili glavu nakon presudne bitke za klišku utvrdu, te su je za 1000 dukata prodali njegovoj sestri Katarini. Ona je bratovu glavu sahranila u crkvi Gospe Trsatske pod oltarom sv. Petra. Na nadgrobnoj ploči latinskim jezikom je zapisano: “Ovdje se čuva sahranjena glava znamenitog kliškog junaka Petra Kružića † 1537”.

Patar Kružić

Petra Kružića prikazao je akad. kipar Zvonimir Kamenar na reljefu u kapeli sv. Nikole, podignutoj 1531. godine uz Trsatske stube

Padom Klisa, ratnici odlaze u Senj, gdje će od 1537. do 1618. godine biti snažno uskočko gnijezdo. Obilježivši prostor koji poznajemo u to doba i kao “predziđe kršćanstva”, uskoci su zadavali velikih muka Turcima i Mlečanima, a ostavili su traga i u povijesti Rijeke gdje su trgovali pljačkaškim plijenom.

Na starim prikazima grada, uz ušće Rječine, prikazana je i njihova gostionica. Zbog njihovih napada na mletačke brodove i ozemlje kojim je upravljala Prejasna Republika, izbio je Uskočki rat (1615.-1618.) nakon čega su uskoci protjerani iz Senja te su raseljeni u unutrašnjost Hrvatske.

Petar Kružić je rođen 16. listopada 1491. godine, vjerojatno u ličkom mjestu Nebljuhu u blizini Lapca. Povjesničar i putopisac Johann Weikhard Valvasor navodi da je Kružić bio vlasnikom istarskog Lupoglava, a Pavao Ritter Vitezović je isticao Trsat kao mjesto rođenja kliškoga junaka dok je Andrija Kačić Miošić vjerovao da je potjecao iz Poljica.

Kružić se priključio braniteljima Klisa 1513. godine, a spominje se prvi put u povijesnim izvorima 1520. kao zapovijednik kliške utvrde, koju je branio petnaest godina od osmanlijskih i mletačkih napada. Bio je istovremeno i kapetan Senja od 1521. do ožujka 1529. Branio je Hrvatsku u teškom razdoblju njezine povijesti, nakon Mohačke bitke, odigrane 29. kolovoza 1526. godine, kad su razbijene ugarsko-hrvatske vojne snage.

Nakon te bitke i gubitaka teritorija, Hrvatski sabor je u Cetingradu 1. siječnja 1527. izabrao Habsburgovca, Ferdinanda I., za hrvatskog kralja. Otada će dinastija Habsburga vladati našim krajevima do konca Prvoga svjetskog rata.

Car Ferdinand I. potvrdio je i prvi statut Grada Rijeke iz 1530. godine.

Stube Petra Kružića prikazane su na najstarijem poznatom prikazu Rijeke iz 1578. godine, koji je izradio kartograf Ivan Klobučarić, redovnik augustinac. Kružić je dao sagraditi 1531. godine o svome trošku 118 stuba. Te godine je od klesana kamena sagrađena i kapela sv. Nikole nedaleko crkve Gospe Trsatske, koju je također dao podići Kružić. Godina gradnje zapisana je glagoljicom iznad portala. Akademski kipar Zvonimir Kamenar načinio je 1976. godine reljef za tu kapelicu s portretom Petra Kružića, sv. Nikolom i prikazom kliške bitke. Trsatski povjesnik Clarus (Kajo) Pasconi piše kako je u njegovo doba, u prvoj polovici 18. stoljeća, u kapeli bila slika s prikazom Raspeća i sv. Nikole zaštitnika mornara.

Prema trsatskoj fratarskoj kronici, godine 1628. podiže riječki carski službenik Karlo Vassermann sa svojom suprugom Ivanom, rođenom Schaurer, drugu kapelicu na stubama u čast sv. Karla, na mjestu gdje se nekoć uzdizao kameni stup s kipom Marijinim.

Kapela sv. Nikole

Kapela sv. Nikole, na snimci s početka 20. stoljeća, priložena je u kronici trsatskih fratara

Treću kapelu, najveću, dao je obnoviti 1641. godine Franjo Glavinić, trsatski gvardijan i povjesnik Svetišta, na mjestu gdje je prema predaji ban Nikola IV., prvi koji se nazvao Frankopanom, sagradio 1410. kapelicu poslije svoga povratka s hodočašća u Svetu Zemlju. Nikola je dao postaviti natpis, koji spominju trsatski kroničari: “Dođe kuća Bl. Dj. Marije iz Nazareta na Trsat 10. svibnja 1291. i odavde otputova dne 10. prosinca 1294.”

Barun Gabriel Franjo Aichelburg, zapovjednik Brinja, nastavio je gradnju stuba te ih je 1726. godine bilo 412. On je također dao sagraditi četvrtu kapelicu, trijem, u čast sv. Ignacija Lojolskog, utemeljitelja isusovačkog reda. Uređenje stuba i gradnja kapelice potaknuti su vjerojatno obilježavanjem stote obljetnice od dolaska isusovaca u Rijeku.

Ulaz na Trsaske stube Petra Kružića uređen je 1744. godine. Nad portalom se nalazi reljef Djeteta Isusa i Marije Tješiteljice žalosnih uz latinski natpis “Consolatrix Afflictorum”. Prema predaji, na tome je mjestu stajala kapela s natpisom “Hodi na pokoru”, koju je sagradio Ivan Kučić, trsatski plovan sv. Jurja. Nakon posljednje obnove skala 1930. godine, hodočasnike do Trsata vodi 561 stuba.

Kružićeve stube duboko su utkane u urbana tkivo te u gradsku povijest. Nedostaju im tek informativne table koje bi hodočasnicima i turistima, ali i zainteresiranim sugrađanima, približile ovaj izniman kulturno-povijesni spomenik kakvim se, uz obližnju Kalvariju, mogu tek rijetki gradovi dičiti.

Mar 092013
 
Kapela u Ičićima

Kuća Ive i Marte Robić u Ičićima preuređena je u crkvu posvećenu sv. Ivanu od Boga

Piše: Goran Moravček

Kuća u Ičićima glazbenika Ive Robića i njegove supruge Marte preuređena je u crkvu, prvu u Hrvatskoj posvećenu sv. Ivanu od Boga. Popularni pjevač lakih nota, a njegovi su šlageri u srcima mnogih ostavili sentimentalnoga traga, rođen je Garešnici 28. siječnja 1923. godine. Otišao je u naša dobra sjećanja, na današnji dan, 9. ožujka 2000. u Rijeci. Živio je u Ičićima sa suprugom Martom, koja je preminula 2. siječnja 2007. u 87 godini života.

Marta i Ivo Robić

Marta i Ivo Robić svoju su kuću u Ičićima ostavili Crkvi

Robićevi su bili bez potomstva, a kad su obnavljali bračne zavjete, zemljište i kuću ostavili su kao nadarbinu Riječkoj nadbiskupiji. Kako u Ičićima nema župne crkve, a na okućnici vile nije bila dozvoljena gradnja, kuća Ive i Marte Robić preuređena je u kapelu sv. Ivana od Boga u tamošnjoj župi sv. Josipa.

Crkvu je blagoslovio 16. studenoga 2003. godine, na dan sveca zaštitnika, riječki nadbiskup i metropolita Ivan Devčić.

U proslavi je sudjelovalo i osam redovnika Bolničkog reda Milosrdne braće sv. Ivana od Boga iz Graza, koji su sa sobom donijeli relikvije svetca. Oltarnu sliku naslikao je Franjo Ferenčak, akademski slikar iz Vrbovskog, a u dvorištu pred zgradom postavljen je tri metra visoki križ.

Sveti Ivan od Boga osnovao u španjolskoj Granadi prvu ustanova koja je pružala sustavnu brigu za bolesnike. Papa Aleksandar VIII. proglasio ga je svetim 1860, a 1886. u doba Leon XIII. postaje zaštitnikom bolnica i bolesnika. Družba milosrdne braće posvetila se radu i brizi za duševne i tjelesne bolesnike. Ova je družba 1804. godina prvi put došla u Hrvatsku i osnovala bolnicu i samostan u središtu Zagreba, a bolnica za duševne bolesnike u Vrapču naslijedila je djelatnosti ove prvotne bolnice.

Župa Sv. Josipa nastala je razgraničenjem župe Sv. Marka, odnosno veprinačke kapelanije Poljane, 25. ožujka 1970. godine. Prvotno je kapelica sv. Josipa, uređena u prizemlju iznajmljene privatne kuće Maksa Sodnika, bila središte vjerskoga okupljanja. U dvorištu je bio podignut zvonik izrađen od željeznih cijevi. Kapela je imala drveni oltar nad kojim je bio postavljen kip sveca zaštitnika župe.

Papa Ivan Pavao II. blagoslovio je temeljni kamen za novu crkvu sv. Josipa u Ičićima na misnome slavlju na riječkoj Delti 8. lipnja 2003. godine. Projekt za župnu crkvu potpisao je arhitekt Robert Jurin.

David Danijel potakao je postavljanje spomen-ploče Ivi Robiću, koja je otkrivena 6. ožujka 2010. uz šetnicu Lungomare blizu ulaza u marinu.

Mar 032013
 

Oduševljenje na Sušaku. 3. ožujka 1923. godine, zbog prestanka talijanske okupacije

Piše: Goran Moravček

Talijanska vojska, koja je okupirala mnoge hrvatske krajeve poslije završetka Prvoga svjetskog rata, povukla se sa Sušaka, na današnji dan, 3. ožujka 1923. godine.

Trsatski fratar Klarencije Klarić zabilježio je u samostanskoj kronici: Akoprem je toga dana cijelo dopodne padala kiša, ipak je narod svečano dočekao i pozdravio našu vojsku, koja je na najsvečaniji način unišla uz pratnju bakarske gradske glazbe preko cijeloga Boulevarda, kroz mnoge slavoluke, na Jelačićev trg gdje su naše trupe defilovale. Veselje i klicanje naroda trajalo je cijeli dan.

Andrija Rački

Andrija Rački, trsatski plovan i sušački povjesnik

U oduševljenju što je nastupilo za Hrvate oslobođenjem, i pod slavolukom na kojemu je pisalo Jugoslavija, podignutim neposredno uz Svetište Gospe Trsatske i Crkvu Majke Milosti, kraljevsku vojsku pozdravio je plovan i prvi povjesnik Sušaka, dr. Andrija Rački, ushićen, kako je kazao, jer je naš narod doista svoj u svome, on je gospodar svoje kuće.

Pitajući se tada, pred tisućama oduševljenih Sušačana, kome tu slobodu moramo zahvaliti, župnik Rački je upro svoj pogled prema junačkoj braći Srbima, rekavši kako je Srbija naš Pijemont.

Iz današnje točke gledišta, njegovo oduševljenje, može nam se činiti neprihvatljivim, pogotovo nakon srpsko-hrvatskog sraza, Domovinskog rata i propasti jugoslavenske zajednice naroda. O povijesnim zbivanjima, međutim, valja suditi tragom nekadašnjih prosudbi, a ne temeljem današnjih (ne)prilika.

Nakon raspada Austro-Ugarske, 29. listopada 1918. godine bila je ustanovljena Država Slovenaca, Hrvata i Srba u čijem je sastavu bio i Sušak. Država SHS, međunarodno nepriznata, oružano je bila slaba tako da je 16. studenoga 1918. talijanska vojska zauzela Rijeku i Sušak te područje od mosta Sv. Ane na Podvežici do Škrljeva, uključujući Martinšćicu, Kostrenu Sv. Lucije, Kostrenu Sv. Barbare i Grobinštinu sve do Kastva.

Iako je Rijeka bila formalno pod međunarodnom upravom, 12. rujna 1919. vlast prevratom preuzima Gabriele D’Annunzio čiji vojnici svakodnevno prelaze na sušačku stranu.

Sušak je proglašen gradom 23. listopada 1919. godine. Ukaz o proglašenju potpisao je u ime njegovog veličanstva Petra I. po milosti božjoj i volji narodnoj Kralja Srba, Hrvata i Slovenaca mi Aleksandar nasljednik prestolja.

Usprkos potpisu regenta Aleksandra Karađorđevića, on u stvarnosti nije vladao Sušakom, jer je grad tada još uvijek bio pod talijanskom okupacijom. Sukladno odredbama Rapallskog ugovora, potpisanog 12. studenoga 1920. godine između predstavnika Kraljevine SHS i Kraljevine Italije pitanje grada Sušaka je ostalo otvoreno.

U siječnju 1921. godine, nakon tzv Krvavog Božića i oružanog poraza, D’Annunzio se morao povući iz Rijeke. Regularna talijanska vojska povukla se 9. svibnja 1921. do mosta na Svetoj Ani tako da su Škrljevo, Draga, Kostrena i Martinšćica do Plumbuma te Grobinština do Orehovice došle i formalno u sastav nove južnoslavenske kraljevine.

U kolovozu 1922. godine, sukladno sporazumu postignutom s Italijom u Santa Margheriti, Kraljevini SHS je priznat suverenitet i nad Gradom Sušakom, ali tek 3. ožujka 1923. godine povlači se talijanska vojska.

Pogranični most između Rijeke i Sušaka

Tijekom tzv. Krvavog Božića 1920. D’Annunzijevi legonari srušili su ili oštetili većinu mostova. Veliki pogranični most izgrađen je 1926. godine, a srušen je nakon povlačenja njemačke vojske u svibnju 1945.

Na lijevoj obali Rječine razvijao se novi grad, Sušak, a njemu nasuprot bila je Rijeka, Rika ili Reka, tada Fiume, od početka 1924. godine i formalno u sastavu Kraljevine Italije i pod fašističkim Mussolinijevim režimom. Rječina, dugačka od svoga izvora do ušća jedva sedamnaest kilometara, bila je državna međa dviju kraljevina – Italije i Jugoslavije.

Talijanska fašistička vojska ponovo je okupirala Sušak 11. travnja 1941. godine, bez borbe, a temeljem Rimskih ugovora koje su 18. svibnja iste godine potpisali Ante Pavelić i Benito Mussolini. Tzv. Nezavisna Država Hrvatska predala je Sušak Italiji.

Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. i privremenog bezvlašća, na Sušak 15. rujna 1943. godine dolaze njemačke vojne snage koje su se povukle 21. travnja 1945. nakon što su Titove partizanske postrojbe ušle grad. Partizani su 3. svibnja 1945. godine zauzeli i u Rijeku.

Sredinom rujna 1947. godine pokrenuta je politička akcija za ujedinjenje gradova Sušaka i Rijeke. Zasebna gradska općina Sušak, kao III. rajon u sastavu gradske općine Rijeka, postojala je do 1962. godine. Usprkos pokušajima da se vrati naziv Grada Sušaka takva su nastojanja do sad bila – bezuspješna. Sušak je tako (p)ostao grad koji – ne postoji.

Jan 092013
 

Franjevački samostan i crkva Gospe Trsatske

 

Piše: Goran Moravček

Noćni upad pljačkaša u Svetište Gospe Trsatske, odakle je odnio izvjesnu količinu zlatnog nakita, dragocjenosti koje kao zavjetne darove ostavljaju vjernici, nije me posebno iznenadio. (Pre)dugačak je spisak ranjene baštine. Crkve su često bile napadane i pljačkane, i u Rijeci, od prošlih stoljeća do naših dana.

Gospa Trsatska je 1991. godine, uoči sedamstote obljetnice Svetišta, ostala i bez zlatne krune darovane joj 1715. godine. Srećom, slika Majke Božje, koju je prema predaji naslikao sv. Luka, nije napadnuta, jer se čuva u samostanskoj riznici, a na glavnome oltaru u Svetištu izvješena je njezina kopija.

Novinari crnih kronika detaljno su opisali pljačku, a u zastrašujućoj seriji posvemašnjeg lopovluka u Lijepoj Našoj, krađa zlata na Trsatu i nije neka medijska senzacija. A je li senzacija kad se na portalu Novoga lista, ispod informacije o pljački Svetišta Gospe Trsatske, pojave i komentari poput onih da su “lopovi opljačkali lopove” ili da su pokradeni “smrdljivci pohlepni”?

Pitanje za urednike Novog lista: treba li i njihov portal objavljivati anonimne, prostačke i uvrjedljive “komentare”?

Prije dvije godine, u sklopu terenske nastave sa studentima kulturologije, snimio sam spontano i iz ruke nekoliko kadrova iz riznice na Trsatu. Naš vodič je bio fra Emanuel Hoško, povjesničar Svetišta Gospe Trsatske s kojim se družim više od dva desetljeća. Rezultat našeg druženja je i nekoliko objavljenih knjiga kojima sam bio nakladnik ili urednik.

U riznici Franjevačkog samostana na Trsatu čuvaju se stoljećima zavjetni darovi i zadužbine. Najvrijedniji izložak je slika Gospe Trsatske, navodni rad sv. Luke. Sliku je 1367. darovao papa Urban V.

Vrijedan je zavjetni dar srpske despotice Barbare, rođene Frankopan, darovan crkvi 1485.

Zlatni orao od masivnog zlata ukrašenoga draguljima zavjetni je dar cara Karla V. Habsburškog iz 1536. godine.

Hrvatski bana Tome Bakač-Erdödyja darovao je iz 1597. godine za ozdravljenje sina srebrnu skulpturu “Bogorodice s Isusom”.

Marija Terezija darovala je misno ruho, a među izlošcima Riznice ističe se prva hrvatska neglagoljska knjiga “Lekcionar Bernarda Splićanina”, “Evangelistarium” iz 1532. godine Marka Marulića te “Raj duše” (1560.), osobni molitvenik grofice Katarine Zrinske.

 

Dec 172012
 

stari-grad-rijeka-tarsatika-principij

Piše: Goran Moravček

Od nekadašnjeg riječkog Staroga grada preostalo je jedva 10 (deset) sačuvanih građevina i rijetke krhotine. Ostalo je – nestalo. Rušenje je bilo sustavno. Ranjenu baštinu nalazimo posvuda oko nas.

U godini kad sam se rodio, tisuću devetsto pedeset i petoj, novinski kroničar je napisao: Ruši se Stari grad. I vrijeme mu je. Dotrajao je. Na kolima od pletera odvoze se ne samo desetljeća nego i stoljeća u obliku prašine od stare žbuke i zdrobljenih opeka (…), a stanari Staroga grada sele – rado ili nerado…

Kuća lingva dolosa

Kuća u Starom gradu na čijem je pročelju kao ukras postavljen kamen s natpisom: A LINGVA DOLOSA LIBERA ME DOMINE

Ideološka dogma prema kojoj treba rušiti staro i graditi novo bila je pogubna za Stari grad. Ta dogma još nije napuštena, jer primjera rušenja i “obnavljanja” u tzv. Starome gradu ima i danas dovoljno.

Da je bilo i da ima mudrosti, Rijeka je mogla kapitalizirati svoje starine. Rimski vojni stožer (Principija), terme iz rimskog doba, ranokršćanska bazilika s prekrasnim podnim mozaicima mogli bi svjedočiti o iznimnoj kulturno-povijesnoj baštini. Mogli bi, ali ne svjedoče.

Kad su nedavno Pod Kaštelom pronađene stare žitnice, a prije nego li je niknula zgrada koja je mirne duše mogla biti izgrađena na Srdočima ili Vežici, ponadao sam se kako će podzemna spremišta za žitarice biti dostupnija oku. Ponuđeno je, međutim, rješenje koje gotovo nećemo zamijetiti.

Samo upućeni znaju da su žitnice postojale na više mjesta u Starom gradu, ali su sklonjene pogledu. Postojale su i u kući Knežić u Ulici Đure Šporera na putu između Zborne crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj) i današnje Katedrale sv. Vida.

Gašpar Knežić bio je upravitelj gradskih žitnica, sudac, veleposjednik i kapetan Trsata. U podrumu njegove kuće bila su spremišta za žitarice. Svjedočilo je i to o njegovom bogatstvu.

Među ostalim, Knežić je novčano pomogao gradnju kapele sv. Tri kralja 1615. godine i samostana benediktinki u Starom gradu 1640. godine. Danas nema ni te kapele ni samostana ni samostanske crkve sv. Roka. Ostao je prazan i nagrđen Klobučarićev trg s kojim sadašnja gradska uprava pravo i ne zna što bi. Od srednjovjekovne kuće, a u noj je sada smještena policijska postaja, ostao je natpis na kamenom nadvratniku s imenom Gašpara Knežića i godinom 1588.

A lingva dolosa libera me Domine

Natpis iz riječkog Starog grada – A lingva dolosa libera me Domine. Od obmanjiva jezika čuvaj me Gospodine

Na pročelju susjedne kuće, također novije građevine u Starome gradu, stoji latinski zapis urezan u kamenu: A LINGVA DOLOSA LIBERA ME DOMINE. Ili po naški: od obmanjiva jezika oslobodi me Gospodine.

Taj je natpis bio nadahnut biblijskim Psalmom (120,2). Izvorno je to bio kameni prag, a izronio je ispod prašine i žbuke prilikom uklanjanja kuća u Starome gradu sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća.

Stari grad je već tada bio sustavno rušen. Pulvis et cinis, prah i pepeo, kako je napisao novinski kroničar koji je tome svjedočio. Mentalitet konzervatora, urbanista i gradskih otaca, odnosno očuha sudeći prema njihovoj “brizi” o kulturno-povijesnoj baštini, gotovo da se otada nije promijenio.