Goran Moravček

Rođen sam u Rijeci 14. svibnja 1955. godine. U Rijeci sam završio gimnaziju 1974. godine, a u Zagrebu 1979. godine Fakultet političkih znanosti. Doktorski studij završio sam na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Dugogodišnji sam novinar te nakladnik. Pokrenuo sam projekt online Riječke enciklopedije na adresi www.fluminensia.eu. Autor sam knjiga: Rijeka, prešućena povijest (1990), Rijeka između mita i povijesti (2006), Autocesta Rijeka-Zagreb: Cesta života (2007), The Rijeka-Zagreb motoway: The road of life (2007). Neobjavljene su mi knjige: Povijesno-kulturna baština Riječke nadbiskupije i Sakralna baština Gorskog kotara, koje bi, nadam se, trebale trebale izaći tijekom 2012., odnosno 2013. godine. Koautor sam knjiga: Marijin Trsat (1991., 2003.), Hrvatski ljetopis (1994), Općina Mošćenička Draga: Slike sjećanja i života (1890-2006), Stoljetnica života i rada Milosrdnih sestara sv. Križa na Sušaku (2005). Pisac sam predgovora i urednik više desetaka knjiga (npr. Kobler: Povijest Rijeke; R. Matejčić: Kako čitati grad, E. Hoško: Trsatski franjevci, G. Scotti: Fojbe, M. Lazzarich: Kantrida bijelih snova, Rude Pauer Paškvan - Ivo Paškvan: Martinšćica u srcu)... Suradnik sam u znanstvenim i popularnim časopisima te u periodičnim i dnevnim novinama.

Dec 052012
 
Riznica Katedrale u Rijeci

Iz riznice Katedrale sv. Vida u Rijeci

Piše: Goran Moravček

Dio riječke kulturno-povijesne baštine, koji nesumnjivo pripada našem gradu, završio je slijedom povijesnih (ne)prilika izvan granica Hrvatske. U Italiji se nalazi i pokaznica Barbare Frankopanke iz 1489. godine. Darovana je bila Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina (Kosi toranj), a odnesena je iz Rijeke u doba talijanske uprave 3. travnja 1941. godine, tri dana prije izbijanja Drugoga sv. rata na našim prostorima.

Riječka pokaznica, iznimne povijesne i umjetničke vrijednosti, čuva se u Palači Venezia u Rimu. U Vječnome gradu ima još blaga podrijetlom iz našeg kraja. Je li došlo vrijeme da se naša ukupna kulturno-povijesna baština konačno objedini i prikaže Riječanima?

Barbarin moćnik

Moćnik Barbare Frankopanke najstariji je izložak u riznici Franjevačkog samostana na Trsatu iz 1483. godine

Srećom, na Trsatu je ostao Veliki relikvijar ili moćnik, najstariji zavjetni dar među 58 izložaka u riznici Franjevačkog samostana, koji je godine 1483. zaviještala kneginja Barbara Frankopanka. Veliki moćnik Barbarin s Trsata, a i njezine pokaznice (podižnice, monstrance) u kojima se čuvaju svete moći (hostije) iz Hreljina i tamošnje župne crkve Sv. Jurja te riječke Zborne crkve Uznesenja Marijina, iznimne su kulturno-povijesne vrijednosti.

Kneginja Barbara Frankopan preminula je 1504. Bila je supruga srpskog despota Vuka Brankovića, a potom i Franje Berislavića Grabarskog. Nisu nam, nažalost, znane ruke (vele)majstora Barbarinog trsatskog relikvijara, visokog bez stalka 43, a širokog 41 centimetar sa zapisom na bosančici.

Znano je, međutim, i podrobno opisano da su u »to djelo dostojno jedne kneginje«, kako je zapisao trsatski kroničar fra Franjo Glavinić, utkani ostaci (moći) sv. Stjepana Prvomučenika, sv. Andrije, sv. Petra, sv. Jakova, sv. Bartola i sv. Mateja, a među 36 različitih moći tu je i relikvija ostataka – Mojsijeva grma.

Barbara je bila nećakinja Martina Frankopana, koji je od 1449. do 1479. gospodario trsatskim kaštelom i omogućio dolazak fratara na Trsat 1453. godine.

Gospa želosna

Gospa žalosna, bogata isusovačka baština u riznici Katedrale sv. Vida

Martin Frankopan bio je dobročinitelj – pomogao je osnivanje četiri samostana franjevaca opservanata u Cetingradu, Stjeničnjaku, Brinju i na Trsatu. Negdje uz Martina koračala je ovim svijetom i Barbara, koja se snagom vjere, ili čega drugog, nije mirila s »običnim« življenjem te je naručivala izradu umjetnički vrijednih sakralnih darove po kojima ćemo je se sjećati.

Povijesno-kulturna baština treba biti primjereno izložena. Obilazeći teren bio sam često zatečen time u kakvim se neprikladnim uvjetima čuva nacionalno blago.

Izvjesno je kako su očuvanje i zaštita kulturno-povijesne baštine skupi pogotovo u doba besparice. Međutim, propadanje i(li) zaborav nisu prihvatljivi. Jednako tako, vrijednost onoga što smo baštinili od mnogih generacija prije nas nikako se ne može mjeriti samo novčanim iznosima.

Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!

Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!

 

Nov 282012
 
Kala sv. Sebastiana

Romolo Venucci: kala sv. Sebastiana u Starom gradu

Piše: Goran Moravček

Veliki potres koncem 1750. godine promijenio je lice Rijeke, koja se od srednjovjekovnog gradića opasanog bedemima počela pretvarati u značajnu luku i širiti nasipavanjem morskoga žala. Serija potresa počela je u noći 28. studenoga 1750. na širem riječkom području. Već 1753. godine krenula je po nalogu carice Marije Terezije  izgradnja riječkoga Novog grada. Prije Velikog potresa, car Karlo VI. otvorio je 1728. godine Karolinsku cestu, koja je Rijeku preko vrleti Gorskog kotara povezala s panonskim žitnicama, najavivši gospodarski uzlet grada.

Rijeka uoči potresa 1750

Rijeka na crtežu Antuna Matije Weissa, graditelja Karolinske ceste otvorene za promet 1728. godine

Rijeka se pruža na potresnom području te je kroz povijest zabilježeno nekoliko snažnih zemljotresa. Primjerice, dva snažna potresa bila su 1321. i 1323. godine, a također je 26. ožujka 1511. grad i okolicu zadesio snažan potres. Zbog zemljotresa je početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća čak  i Rječina potekla iz novoga izvora.

Prema zapisu jednog isusovačkog redovnika, jaki udari počeli su trešnjom zemlje 28. studenoga nešto iza devet sati navečer, a nastavili su se sve do 17. prosinca.
Od zemljotresa se srušio Gradski toranj te su oštećene crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj), sv. Roka, sv. Tri Kralja, sv. Jurja na Trsatu, isusovački kompleks i samostan benediktinki u Starom gradu. Stradale su kuće Peri, Minoli, Zanchi i mnoge druge.
Trsatski kaštel pretrpio je znatne štete te je bio zapušten sve dok ga nije kupio i obnovio feldmaršal Laval Nugent dvadesetih godina 19. stoljeća.

Oni koji su zbog serije zemljotresa ostali bez krova nad glavom privremeno su sagradili nastambe daščara, koje su bile nanizane izvan gradskih zidina uz morsku obalu, od samostana kapucina na Žabici do fratarske Brajde na lijevoj obali Rječine. Osim zemljotresa, uplašenim Riječanima nevolje je zadavala i obilna kiša te zamućeni izvori pitke vode.

Najviše saznanja o ovom velikom potresu 1750. godine sačuvano je u crkvenim kronikama, a neke od njih imao sam prilike vidjeti pripremajući obiman rukopis o sakralnoj baštini Riječke nadbiskupije.

Znatno su stradale Grižane i susjedni Belgrad gdje je crkva Gospe Snježne bila teško oštećena.

Bakar uoči Velikog potresa 1750.

Bakar na crtežu Antuna Matije Weissa, graditelja Karoline

U Bakru je porušena župna crkva sv. Andrije apostola te je cijelo stoljeće stajala kao razvalina. Svoj današnji izgled treća po veličini crkva u Hrvatskoj, a od nje su monumentalnije samo zagrebačka prvostolnica i đakovačka katedrala, dobila je tek 1852. godine u doba župnika Vjenceslava Šoića, kasnijeg senjsko-modruškog biskupa.

Potres je nanio velike štete i Grobniku. Kapele sv. Bartola u Cerniku, sv. Marine u Majuru i sv. Jeronima bile su ruševine te je senjsko-modruški biskup Juraj Vuk Čolić (1745.-1764.) naredio neka se zatvore.

Carica Marija Terezija je nakon velikog potresa koji je Rijeku pogodio koncem 1750. godine odobrila 3. studenoga 1753. gradnju riječkog Novog grada, tzv. Civitatis novae. Za taj je projekt odredila iznos od 8.000 forinta. Plan je predviđao da se na prostoru pred Gradskom urom do morske obale osigura novi gradski prostor nasipavanjem zemljišta.

Plan proširenja grada zamislio je 1756. godine inženjer Candida, a potom 1785. godine i Antonio Gnamb. Teren za gradnju dobiven nasipavanjem pružao se u prvo vrijeme od Rova (današnje Malo Korzo) do Andrejšćice, odnosno do današnje Žabice.

Započela je i gradnja Lukobrana (Molo Longo). Koncem 18. i početkom 19. stoljeća Rijeka je znatno promijenila svoj srednjovjekovni izgled.

Nov 272012
 
Velika sinagoga

Velika sinagoga bila je sagrađena 1903. godine, a srušena 1948.

Piše: Goran Moravček

Velika riječka sinagoga, koja se nalazila na uglu današnjih ulica Pomerio i Ciottine, bila je otvorena 1903. godine. Temeljito su je opljačkali i zapalili njemački nacisti koncem siječnja 1944., ali tada nije srušena. Ostaci sinagoge posve su uklonjeni u doba “narodne vlasti” krajem 1948. godine.

– Pročelje i kupola bili su neoštećeni, a unutrašnjost čitava – rekao mi je Maksimilijan Maks Peč, očevidac rušenja sinagoge poslije Drugoga svjetskog rata.

Kao i u slučaju crkve Presvetog Otkupitelja na Mlaki, koja je tobože smetala gradnji nove prometnice, tako su komunističke vlasti odlučile da se ne isplati obnavljati Veliku riječku sinagogu, jer je procijenjena potpune obnove zgrade iznosila oko 9 milijuna lira. Savez jevrejskih veroispovednih opština iz Beograda je u ulozi pravnog sljednika u kolovozu 1948. godine prodao oštećenu Veliku sinagogu tadašnjem Kotarskom narodnom odboru Rijeke – kao građevinski materijal! O tempora, o mores! Na tome je mjestu kasnije niknula stambena višekatnica.

Riječka sinagoga

Velika sinagoga stajala je nasuprot današnjeg Pomorskog fakulteta

U Rijeci je kroz povijest postojalo 13 sinagoga, koje su uglavnom bile uređene u unajmljenim prostorima kuća i stanova.

Mala ortodoksna sinagoga u Ulici Ivana Filipovića, sagrađena 1932. godine, jedina je izvorno građena sinagoga danas u Hrvatskoj koja još uvijek služi obredima. Obnovljena je 2008. godine i zaštićena kao kulturno dobro.

Židovi se prvi put spominju u Rijeci 1436. godine. Bili su uglavnom trgovci, koji su živjeli su na području Ziecha ili Zudecca, odnosno Giudecca u Starom gradu, a ono se nalazilo otprilike na zapadnom dijelu današnjeg Klobučarićevog trga na mjestu škole Nikola Tesla. Najstariji židovski doseljenici, tzv. Marchigiani, stigli su iz talijanske pokrajine Marche.

Nakon izgona u 15. stoljeću u Rijeku dolaze i španjolski Židovi, a oni iz Austrije, Italije i Trsta se doseljavaju između 1835. i 1850. U vrijeme ugarske vladavine (1868.-1918.) veći je priljev mađarskih Židova, službenika i činovnika. Zbog pojave nacizma, Židovi napuštaju Rijeku nakon 1933. i počinju se iseljavanje u Sjedinjene Države, Englesku i Palestinu. U Riječkoj provinciji popisano je 1938. godine 1.783 Židova.

Na području Sušaku i Hrvatskoga primorja bilo je uoči Drugoga sv. rata približno 150 Židova, a sinagoga je ondje bila u iznajmljenom stanu. Nakon što je talijanska vojska okupirala Sušak u travnju 1941. popisana su samo 92 sušačka Židova.

Riječka sinagoga

Velika sinagoga

Sefardska Općina osnovana je 1781. godine, a u kući Isaka Mihaela Pensa, koji je bio podrijetlom iz Splita, otvoren je 27. rujna 1779. najstariji poznati židovski molitveni hram u Rijeci.

U kući Celebrini bila je uređena privremeno sinagoga 1836., a godinu dana kasnije Mozes Saul ha-Levi daruje Općini vlastitu trokatnu kuću čija su vanjština i unutrašnjost iste godine preuređene po nacrtima gradskog arhitekta Adama Olfa, koji je, među ostalim, ukrašavao i pročelje Zborne crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj). Ta se sinagoga nalazila se u Starom gradu u Calle del Tempio, današnj Ulici Janeza Trdine.

Velika sinagoga trebala je odgovoriti vjerskim potrebama rastućeg broja doseljenih mađarskih Židova tijekom ugarske uprave Rijekom u drugoj polovici 19. stoljeća. Potkraj toga stoljeća u Rijeci je živjelo oko 2.500 Židova te su 1890. u jeku riječkoga graditeljskog zamaha počele i pripreme za podizanje Velike sinagoge reformiranog obreda.

Novčani doprinos dao je i guverner László gróf Szapáry de Szapár (službovao od 23. studenoga 1897. do 2. kolovoza 1903.), a Grad je poklonio zemljište. Arhitekt je bio Lipót Baumhorn (1860.-1932.) u to doba vjerojatno najpoznatiji mađarski projektant sinagoga.

Građevinska dozvola izdana je 8. listopada 1902., u studenom je započela gradnja, koju je vodio ing. Carlo Conighi, a Velika sinagoga je otvorena 22. listopada 1903. na Roš Hašanu, židovsku Novu godinu…

Ostalo je povijest. Historija i(li) histerija nasilja, ali i manipulacija istinom. Zbog toga što ne postoji nikakvo obilježje o Velikoj sinagogi, bilo bi primjereno postaviti spomen ploču, kako bi nove generacije Riječana podsjetila na povijest građevine koju je kao i mnoge sakralne objekte u doba rata, ali i u doba kad je religija bila proglašavana “opijum za narod”, progutalo političko (ne)vrijeme.

Svjedok vremena:

MAKS PEČ O RUŠENJU VELIKE RIJEČKE SINAGOGE

Nov 252012
 
Kosi toranj

Crkva Uznesenja Marijina i tzv. Kosi toranj

Piše: Goran Moravček

Kosi toranj je zvonik crkve Uznesenja Marijina (Assunta) u Starome gradu. Tako je popularno nazvan jer je prema mjerenjima iz 1920. godine nagnut oko 40 cm. Nevolje mu pričinjavaju pozemne vode potoka Lešnjak, koje potkopavaju njegove temelje. Nad ulazom u crkveni toranj uklesana je 1377. godina.

Zvonik je jedna od rijetkih sačuvanih građevina nekadašnjeg riječkog Staroga grada. Srećom, pošteđen je od rušenja i stoji gotovo kao povijesni otok u gradu koji je često brisao tragove svoje prošlosti.

Potok Lešnjak te luka na ušću Rječine odredili su položaj drevnoga naselja na čijim je temeljima iznikla današnja Rijeka. Mjesto je postojalo na području Staroga grada i prije dolaska Rimljana, a nije istovjetno s Trsatom.

Antička prometnica koja je vodila od Aquileje do Senie (Senja) i dalje prema Sisciji (Sisku), odnosno Saloni (Solinu kod Splita) naglasila je važnost naselja na lijevoj obali Rječine.

Kosi toranj

Kosi toranj nasađen je na mozike starokršćanske bazilike iz 5. stoljeća

Vode potoka Lešnjak odredile su položaj rimskog stožera, Tarsatičkog principija, u Starom gradu, jer je vojno zapovjedništvo bilo smješteno u blizini izvora kod današnje katedrale sv. Vida. Potok je također uvjetovao izgradnju i položaj rimskih termi (javnog kupališta) uz prometnicu, na mjestu zgrade današnje prodavaonice Croatia records.

Pojavom kršćanstva potok je vodom punio krstionicu bazilike sagrađene u 5. stoljeću.

Tarsatika se posljednji put spominje u vezi s pogibijom furlanskog markgrofa Erika, franačkog vojnog zapovjednika, kojega su 799. godine ubili iz zasjede stanovnici naselja uz Rječinu. Pretpostavlja se kako je Erikova pogibija izaziva osvetnički bijes njegove vojske koja je razorila mjesto.

Naselje na lijevoj obali Rječine se nakon toga spominje u 13. stoljeću. Na drugoj obali postoji i Trsat čiji su predstavnici bili prisutni kod donošenja Vinodolskog zakona 1288. godine.

Crkvu kod Kosog tornja stoljećima su Riječani zvali katedralom (Duomo) iako to nije bila. Katedrala je biskupska crkva, a Rijeka je postala biskupijom tek 1925. godine u doba talijanske uprave, a katedralom je proglašena isusovačka crkva sv. Vida.

Kosi toranj

Zvonik crkve Uznesenja Marijina s “alpskim” izgledom prije obnove 1928. godine kad je romaniziran

Međutim, zbog povijesnih je okolnosti značaj Zborne crkve Uznesenja Marijina bio velik stoga što je grad do 1787. godine crkveno pripadao Pulskoj biskupiji čiji su biskupi bili mletački podanici. Istovremeno, Rijeka je bila pod vlašću Habsburgovaca koji su bili u neprijateljstvu s Mlečanima. Stoga se arhiđakon, koji je imao sjedište u crkvi kod Kosog tornja, često ponašao kao da je biskup. Nakon 1787. Rijeka je došla pod crkvenu vlast senjsko-modruškog biskupa i u njezinom je sastavu ostala do konca Prvoga sv. rata i početka talijanske uprave.

Kosi toranj je svjedočio i o državno-političkim mijenama u gradu. Dograđivan je u više navrata, a sadašnju visinu i zašiljeni krov “u alpskom stilu” imao je u prvoj polovici 18. stoljeća.

Tijekom obnove, koja je izvedena prema zamislili arhitekta Adama Olfa, zvonik je 1826. dobio novi izgled. Obnovu je tada potakao trgovac Andrija Ljudevit Adamić (Rijeka 1766. – Rijeka, 1828.) i tako Kosi toranj spasio od rušenja, jer je Općina godinu dana uoči francuske okupacije, 1808. odlučila stari crkveni toranj zamijeniti novim. Kosi toranj je prilikom te obnove dobio i četiri ure postavljene na svakoj strani. Balustradu oko lože za zvona izveo je riječki kamenorezac Marco Chiereghini. On je također izradio stupove i vijence na pročelju Zborne crkve.

Prema projektu Filberta Bazariga zvonik je ožbukan i uređen u historicističkom stilu 1876. godine.

Obnova zvonika izvedena je 1928. godine zalaganjem Riccarda Gigantea, tadašnjeg ravnatelja Gradskog muzeja, a budućega gradonačelnika i senatora. Kosi toranj je dobio romanizirani izgled, kakav ima i danas. Trebalo je to odgovarati nastojanjima da se Rijeka / Fiume prikaže kao neupitno talijanski grad.

Nov 202012
 
Srce na dlanu

Je li srce na dlanu liburnijskog podrijetla?

Piše: Goran Moravček

Proljetos sam u okolnostima pomalo nestvarnim, među različitim željeznim sitnim predmetima koji su izronili na površinu isprani kišnim bujicama – pronašao srce. Kome je pripadalo pokušao sam ovih dana saznati na uzvisini Solin iznad Martinšćice. Ondje se neprekinuti tragovi života mogu pratiti kroz tri tisućljeća.

Srce na dlanu koje sam snimio odmah nakon što sam ga našao, ležalo je uz visoki i debeli suhozid, presječen stazom što vijuga kroz šumarak do jame Bezdan kod Kostrene. Takav masivni suhozid mogli su sagraditi jedino Liburni, pleme iz razdoblja brončanog i željeznog doba, koji su nakon 11. stoljeća pr. Kr. živjeli između rijeka Raše i Krke te na sjevernojadranskim otocima.

Liburni su pleme Ilirira. Bili su susjedi Histra, koji su dali ime Istarskom poluotoku, Japoda što su obitavali na području današnje Like te Dalmata, naseljenih istočno od rijeke Krke.

Za razliku od ostalih ilirskih plemena, Liburni su živjeli isključivo na sadašnjem hrvatskom državnom teritoriju. Pod Liburnijom se danas podrazumijeva kraj od rijeke Raše u Istri do Rječine.

LIBURNIJOM VLADALE ŽENE

Društvom su upravljale žene. Je li onda logično što sam umjesto ostataka kakvog oružja u šumarku kod Kostrene pronašao srce?

Suhozid

Vještinu gradnje suhozida baštinili smo od Liburna

Liburnijski životni tragovi mogu se pratiti kroz cijelo posljednje tisućljeće prije Krista, a od 9. do 7. st. pr. Kr. na vrhuncu su moći. Postupno slabe pod utjecajem Grka, a Rimljani ih pokoravaju.

Bavili su se uzgojem žitarica, vinogradarstvom i maslinarstvom, uzgajali su ovce i koze, bili su ribari i sakupljači školjaka.

Glavno im je zanimanje, međutim, bilo gusarenje. Narod s mora, kako su ih nazivali stari Grci, Liburni su ostavili mnoga brodograđevna umijeća, koja koriste naraštaji do današnjih dana.

Njihovi biogenetski tragovi, pokazuju to novija istraživanja, zadržali su se na otocima Krku i Rabu. Ondje je također kao razgovorni jezik korišten i veljotski. Taj dijalekt je sadržavao, pretpostavlja se, mnoge riječi Liburna, a izumro je koncem 19. stoljeća.

SOLIN NAD KOSTRENOM

Korak po korak stiže se za kakvih dvadesetak minuta hoda od posljednjih kuća u Kostreni Sv. Luciji do uzvisine Solin. Ondje su, sigurno je, bili Liburni, ali njihovi tragovi nisu toliko vidljivi kao kasnije prisustvo Rimljana.

Rimski bedem na Solinu

Ostaci rimskog bedema na brdu Solin iznad Kostrene

Arheolog Ranko Starac na Solinu provodi višegodišnja istraživanja. Otkopao je temelje rimskih bedema građenih u četvrtom stoljeću.

Rimljani su sa Solina nadzirali promet koji je tekao kroz Drašku dolinu. Bio je to dio puta koji je od Aquileje preko Tarsatice, naselja na području današnjeg riječkog Starog grada, vodio do Ad Turesa (Crikvenica) i Senie (Senj) te dalje do Siscie (Siska), odnosno Salone (Solina) kod Splita.

LIBURNI – NEDOVOLJNO POZNATI

Brojna su akropolska prapovijesna naselja smještena oko Riječkog zaljeva. Veli vrh, Vela straža, Trsatski breg, Sv. Križ, Solin i Sopalj naseljeni su od brončanog do rimskog doba. Popisano je oko 350 gradina na području između Raše i Krke koje su podigli Liburni.

kako objaviti knjiguGradine svjedoče o narodu koji nam je još uvijek nedovoljno poznat iako se s “izumima” Liburna gotovo svakodnevno susrećemo. Od njih baštinimo gradnju suhozida, spravljanje sira u maslinovom ulju ili pečenje pogače ispod peke. Na žalost, o Liburnima, koji su obitavali na prostorima po kojima i mi danas hodamo, ne uči se dovoljno u školama niti postoje sustavnija istraživanja njihove povijesno-kulturne baštine.

Mene je u potragu za tragovima Liburnima potaklo pronađeno srce. A kad je srce u pitanju čovjek nikad ne zna kuda će stići.

Nov 132012
 
Riječka luka 1901. godine

Riječka luka 1901. godine

Piše: Goran Moravček

Gábor Baross (1848.-1892.), mađarski ministar, uzdigao je koncem 19. stoljeća ugarsko gospodarstvo. Po njemu je dio riječkoga lučkog bazena nazvan Porto Baroš. U doba mađarske uprave (1868.-1914.) tadašnja je Rijeka bila značajno središe Dvojne Monarhije s modernim pristaništem i željeznicom, rafinerijom nafte i drugim industrijskim postrojenjima. Izgrađen je Teatar, nikla je nova Guvernerova palača i mnoge druge zgrade.

Život je kolao. Dragutin Hirc (1853.-1921.) o tim danima piše: Oko šeste ure, kao da se Korzom razlila bujica od čovječjih glava! Dolaze u gustim povorkama radnice iz okoline i kreću u tvornicu duhana i u druge tvornice, oživljujući svojim žamorom sve ulice (…) a pomalo počnu štropotati kočije, koje kreću na kolodvor, pak dosadni onaj tramvaj, a luka oživi u jedan mah i ljudima i teretnim vozovima.

Je li to mađarsko razdoblje u riječkoj gospodarskoj povijesti bilo najplodnije ili je u Titovo doba, kako tvrde autori nedavno objavljene monografije o komunističkom, odnosno socijalističkom razdoblju jugoslavenske uprave, bilo vrhunac privredne moći grada?

PUSTA RIJEČKA LUKA

U vrijeme juga, osjećaj praznine u pustoj Riječkoj luci još je veći. Rominja kiša, a toplo utočište sivog jutra može ponuditi neki od okolnih kafića. Izabirem onaj u zgradi Transadrije. I gle, najnovije vijesti s novinskih stranica.

Prva stiže iz Vlade, koja je odlučila poboljšati staru željezničku vezu do Karlovca kroz Gorski kotar pravdajući se da za pravu Nizinsku prugu nema novca. Druga potvrđuje ono što smo odavno znali – brodovi nekad moćne Lošinjske plovidbe završit će u rezalištu, a zaposlenici – na ulici.

Deset nekretnina Transadrije u stečaju, među kojima je i glavna poslovna zgrada u čijem je prizemlju kafić, ponuđeno je prošlog mjeseca na prodaju. Spominju se milijuni eura, koje ne mogu zapamtiti, a kamoli shvatiti koliko se to novca zapravo traži zbog lošeg poslovanja i pokušaja podmirenja dugova. Mogu, međutim, zamisliti što za stotine obitelji znači nekoliko tisuća mjesečno uskraćenih prihoda.

GÁBOR BAROSS – ŽELJEZNI MINISTAR

Gabor Baross

Spomen ploča Gaboru Barossu, “željeznom ministru”, postavljena na pročelju zgrade Transadrije

Na korak dva od kafića, na pročelju neoklasicističke palače Transadrije, mala je željezna ploča na kojoj piše: GÁBOR BAROSS 1848-92 VASMINISZTER. Ova potonja riječ napisana uz ime čovjeka po kome je dio današnje Riječke luke nazvan Porto Baroš prevedena s mađarskoga znači – željezni ministar. Nije to, naravno, zbog toga što je gat u Porto Barošu prekriven s desetinama tona željeznoga otpada.

Baross je prikazan na željeznoj spomen ploči iz profila s valovitom kosom i bradom u maniri perzijskog kralja Darija I. Velikog (549. – 486. pr. Kr.). Mađari su svome ministru, koji je preminuo u svojoj 44 godini, podigli mauzolej u mjestu Klobusice (Slovačka), veliki spomenik u Budimpešti i otkrili golemu kamenu spomen ploču uz Dunav, koja podsjeća na Trajanovu tablu (Tabula Traiana) kod Đerdapa. Njegove nacionalne zasluge naši susjedi izuzetno cijene. Kod nas je on doživljavan kao političar, jedan u nizu, koji je provodio mađarizaciju.

S pravom, jer mu je to i bila nakana. I on je bio nadahnut poznatim člankom mađarskog političara Lájosa Kossutha, koji je nakon posjeta Rijeci 27. siječnja 1846. godine objavio članak naslovljen “Do mora, Mađari, do mora!” Taj je poklič shvaćen kao ugarski politički i gospodarski program pod geslom “Na more, Mađaru!”.

U doba ugarske uprave gradom, hrvatsko-talijansko-mađarske tenzije u Rijeci bile su velike. Danas su, srećom, ta vremena iza nas te je udruga Mađara u Rijeci, koja nosi upravo ime Gábora Barossa, postavila na pročelje Transadrije rečenu spomen ploču.

Prva mađarska uprava u tadašnjoj Rijeci, a ona nije obuhvaćala lijevu obalu Rječine, trajala je od proglašenja Corpusa separatuma 1779. do francuske okupacije 1809. godine.

Gábor Baross je rođen 1848. u godini kad je ban Jelačić slamao mađarsku revoluciju, a Josip Bunjevac svojim ulaskom u Rijeku okončao drugo razdoblje ugarske vladavine (1822.-1848.).

MUNJEVITI RAZVOJ RIJEKE

Tadašnja Rijeka bila je neznatno naselje s lukom na ušću Rječine. Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. i tzv. Riječke krpice započet će munjeviti razvoj grada i luke. Znatne zasluge za to pripast će upravo Barossu, izvanredno sposobnom i ambicioznom mađarskom političaru.

Porto Baroš

Porto Baroš

Baross je shvatio, a to je uspio provesti i u praksi, kako pretvaranje Mađarske u gospodarsku silu ovisi o infrastrukturi. Nacionalizirao je ugarske željeznice, poboljšao je cestovni promet, učinio Dunav plovnim i u njegovom donjem toku te Rijeku pretvorio u tada modernu luku. Snaženjem prometnih veza, a time ujedno i gospodarstva, branio je mađarske nacionalne interese.

U njegovo doba Rijeka je izrasla u značajno središte Dvojne monarhije. Tada je formiran – Grad.

Porto Baroš, željeznica, Guvernerova palača, Rafinerija nafte… Na te dane podsjećaju i velike željezne bitve u Luci s mađarskim natpisima na vrhovima. Luka postoji, ali je prazna usprkos tome što Rijeka ima izvanredan geopolitički položaj.

BEZ ŽELJEZNICE NEMA POMORSTVA

Zašto? Odgovor je prilično jednostavan, ali se zaboravlja – nema dobrih željezničkih veza Rijeke s unutrašnjosti.

Gábora Barossa su upravo zbog njegove odvažnosti da sredi stanje na željeznici prozvali – željeznim ministrom (Vasminiszter).

Takvoga (geo)političara Hrvatska, za sad, nema te se i moglo dogoditi da Vlada odustane od Ravničarske pruge i okrene se poboljšanju postojećeg željezničkog pravca kroz Gorski kotar, izgrađenog u doba mađarske uprave 1873. godine.

Pruga će biti, navodno, poboljšana do 2019. godine, a vlakovi će njome voziti brzinom do 120 km/h. E, da – putnički promet željeznicom ne kani se znatnije poboljšati. Ne znam samo tko će napisati na riječkom kolodvoru, ali i usputnim postajama do Karlovca: “Dobrodošli u 19. stoljeće”!

Nedostatak vizije i hrabrosti onemogućit će da željeznica pokrene ukupni gospodarski razvoj u Lijepoj Našoj.

Tema o tome kad će biti izgrađen željeznički tunel kroz Učku te željeznički most za otok Krk daleko su i od primisli u glavama naših “stratega”. Potpuno je to neshvatljivo stoga što su željeznica i luka svugdje dio iste cjeline. Jedino u Hrvatskoj, i jedino što se Rijeke tiče postoje – druga pravila. Do kad će tako biti?

Nov 072012
 
morčić

Riječki morčić proizvodi se u Zagrebu

Piše: Goran Moravček

Morčić, nekoć riječki brend, preselio je u Zagreb. Fiumanski zlatari proizvode ga već otprije u New Yorku, a u Rijeci, odakle je potekao taj nakit, na tradicionalan način ga više nitko ne pravi. Vještinu izrade morčića riječki zlatari dugo su i ljubomorno čuvali kako se ne bi dogodilo da se morčić proizvodi van Rijeke. Jedan zagrebački zlatar, međutim, koji uz riječke morčiće izrađuje i dubrovački tradicijski nakit, dobio je za njih certifikat “izvorno hrvatsko”. Nakit iz njegove zlatarske  radionice  na slici je ljepotičnih usta s morčićem, koju mi je za ilustraciju ovog teksta prijateljski ustupio Rino Gropuzzo, fotografski virtuoz.

Tradicionalni luksuzni nakit u obliku crnačke glave izdržao je povijesne kušnje, čak i masovne mijene stanovništva poslije Drugoga svjetskog rata, kad su fiumanski zlatari napustili Rijeku, da bi se tradicija ugasila nedavno, takoreći pred našim očima. Posljednji riječki moretist zatvorio je u tišini zlatarsku radionicu.

Djoni Antoni, taj osebujan i strastveni čovjek, “staromodni” zlatar, koji je posljednji u Rijeci proizvodio morčiće na starinski način, napustio je obrt i otišao prije nekoliko godina iz Staroga grada. Koliko sam shvatio, bio je razočaran uvjetima pod kojima je imao iznajmljenu zlatarsku radionicu, koja je bila daleko od sjaja današnjih zlatarnica s uglavnom uveznom industrijskom robom. Antoni se zanosio mišlju da o morčićima napiše i knjigu, o čemu sam s njime u više navrata razgovarao, ali, iskreno, ne znam dokle je dogorao sa svojom zamisli.

Morčić simbol Riječkog karnevala

Morčić simbol Riječkog karnevala

O morčićima sad već postoji bogata literatura. Osim Riccarda Gigantea, povjesničara i gradonačelnika Rijeke u doba Italije, čijoj je obitelji izrada tog autohtonog nakita donijela i značajna inozemna priznanja, o morčićima je pisala Radmila Matejčić. Žao mi je što njezin rad o morčićima, kao i tekst o srušenoj crkvi Presvetog Otkupitelja u parku na Mlaki, nisam kao urednik u Adamiću uvrstio u četvrto izdanje knjige Kako čitati grad. (2007.).

U novije doba objavljene su i dvije monografije o morčićima iz pera Erne Toncinich (2008.) i Theodora de Canziani Jakšića (2011.). O riječkim zlatarima pisao je dr. Irvin Lukežić te je manje-više dovoljno poznato o povijesti izrade morčića u Rijeci, koji su rođaci mletačkih moretta još od kraja 18. stoljeća.

Dvije su vrste morčića, onih s turbanom na glavi i onih s krunom i perjem. Njihov se izgled u narodnim predajama povezuje s turskim osvajanjima i bitkom protiv osmanlija na Grobničkom polju 1601. godine. Mletačke predaje stigle do nas raspredaju o trgovačkim putovima, Turcima i Arapima, koji su nadahnuli zlatare u Gradu na lagunama.

Trsatski fratri sačuvali su među zavjetnim darovima vjernika Gospi Trsatskoj i mnoštvo morčića od koji su neki izloženi u riznici. Bio je to oduvijek vrijedan nakit ne samo žena već i muškaraca. Vinodolski ribari i sinovi jedinci nosili morčića na jednome uhu.

Izgled morčića povezan je s tadašnjim vjerovanjima i kršćanskom predajom. Među trima kraljevima ili mudracima u kršćanskoj tradiciji, a tako je barem od 1300. godine nadalje, Gašpar se prikazuje kao tamnoputi golobradi mladić s nekom vrstom turbana na glavi.

Melhior je ćelavi starac sijede brade dok je Baltazar sredovječan muž. Svaki je mudrac nosio poklon, Melkior zlato za Kralja, Baltazar tamjan za Boga, a Gašpar mirtu za smrtnog čovjeka.

Kralj Gašpar

Kralj Gašpar prikazan je kao mladi crnac s turbanom na baroknom glavnom oltaru crkve Marije Snježne u Belecu

U kršćanskoj ikonografiji mirta je najviše poznata kao simbol Božje milosti. Darovani zlatni nakit u obliku glave crnca, Gašpara, mogao je simbolizirati upravo želju za iskazivanjem Božje milosti ili naklonosti prema onome tko nosi nakit u obliku glave mladoga crnca. Na baroknim oltarima prikaz Gašpara podsjeća nerjetko na morčića.

Bilo kako bilo, Rijeka je od kraja 18. stoljeća proizvodila u Zlatarskoj ulici (Via degli orefici, nekoć Via del Duomo, a danas Užarskoj) nakit koji je bio nadaleko poznat. Zlatar Francesco (Franco) Corossacz (1798. – 1866.), slovenskoga podrijetla, zajedno sa sinom Giovannijem (1821. – 1896.), zvanim Zaneto, imao je zlatarnicu na Korzu. Od njega je 1845. godine austrijska carica Maria Anna, supruga cara Ferdinada II., naručila naušnice, narukvice i igle u obliku morčića. Navodi se kako je sama nacrtala kako morčići trebaju biti utkani u nakit. Nakon toga neslućeno je narasla popularnost morčića.

Zlatar Agostino Gigante i poduzetni Iginio Scarpa, isti onaj koji će dati sagraditi Vilu Angiolinu u Opatiji 1844. godine, zaslužni su za svjetsku slavu morčića. Tradiciju izrade nastavili su nakon Drugoga sv. rata kosovski zlatari sve dok nije Djoni Antoni stavio ključ u bravu svoje zlatarske radionice u Užarskoj ulici. Znam ga ponekad sresti u Opatiji.

U Pomorskom i povijesnom muzeju čuvaju se kalupi Giganteove zlatarnice. Je li moguće pod nadzorom posljednjeg riječkog moretista uputiti nekog ambicioznijeg mladog zlatara da izrađuje nakita koji je nekoć bio riječka posebnost i dio kulturno-povijesnog identiteta grada?