Turizam – FLUMINENSIA

19/05/202120/05/2021

Začudan svijet istarskih fresaka

Draguć, kapela sv. Roka, freske Antona iz Padova (Kašćerge)

Piše: GORAN MORAVČEK

Stručnjaci su uvjereni da su istarske freske koje su stoljećima bile skrivene pod premazima zidne boje prvorazredna umjetnička ostvarenja. I sve brojniji turisti misle slično. Epidemiološke mjere, koje su zatvorile državne granice kako bi se spriječilo prenošenje virusa, odredile su naš način života te, među ostalim, navike putovanja. Izlete autobusima ili zrakoplovima zamijenile su šetnje i kraće izletničke vožnje osobnim prijevozom. Tako su silom (ne)prilika otkriveni “zagubljeni” svijetovi sela i gradića, crrkvi i kapela te nestalih drevnih putova u našoj neposrednoj blizini. Otkriveno je tako, što se izletnika i turista tiče, pravo blago. U to se uvjeravam i sam posljednih nekoliko mjeseci, vodeći manje grupe izletnika, okupljenih u Facebook grupi Putovanja, izleti i šetnje. Naša formula putovanja u covid uvjetima je jednostavna – na odredišta dolazimo vlastitim prijevozom, a kad šećemo i razgledavamo crkve ili kapele držimo se epidemiloloških mjera. Pod maskama smo posjetili Plomin i vidjeli poznati Plominski natpis, zidne slike u plominskoj župnoj crkvi sv. Jurja, prošetali Alejom glagoljaša između Roča i Huma, šarmantnih srednovjekovnih gradića u kojima smo otkrili začudan svijet fresaka. Bili smo u Buzetu, Draguću, Grimaldi, Gologorici, Pazu, Boljunu, Plominu …

Nadopunjuju se freske i glagoljica

Mnogi od nas su ostali zatečeni bogatstvom kulturno-povijesne baštine. U Istri postoji približno 140 oslikanih crkava i(li) kapela, ali nisu, naravno, sve freske sačuvane u cjelosti već su ostali fragmenti.
Prepoznata neka imena majstora – Albert iz Konstanza, Antun iz Padove (Kašćerge), Klergin iz Kopra, Blaž Dubrovčanin, Dominik iz Udina, Orlando iz Mletaka, Vincent i Ivan iz Kastva. Ostali su prekriveni tragom zaborava, kao i mnoga djela koja su naručivali mjesni velikaši, župnici ili bratovšine. Na mnogim zidinim slikama, poglavito u crkvama i kapelama središnje Istre, mogu se uočiti glagoljski grafiti, uparci, koji svjedoče o ljudima koji su se molili na hrvatskom jeziku i tražili zagovor svetaca u životnim nevoljama.
Začudan je svijet istarskih fresaka, koje su na poluotoku nastajale od 9. do 16. stoljeća. U tome burnom razdoblju, do uspostavljanja granice u 16. stoljeću između Austrije i Mletaka, vladali su područjem Istre akvilejski patrijarsi, gorički grofovi, Devinci, Valsejci, njemački i talijanski plemići, a crkvenu vlast obnašali su pulski, pićanski, počečki, novigradski, tršćanski i koparski biskupi. Boleštine, ratovi i težak život kmetova obilježili su razdoblje u kojima su, često nevješte, ruke lokalnih majstora slikale po zidovima crkava starozavjetske i novozavjetne motive.

Srednjovjekovni stripovi na zidovima crkava

Majstori Kastavske slikarske škole, među kojima su najpoznatiji Vincent i Ivan iz Kastva, ostavili su na zidovima crkava u Brmu kod Pazina i slovenskom Hrastovlju kod Kopra, remek djela. Njihove slikarije mogle bi se uskoro naći na listi svjetske baštine UNESCO-a s ostalim (ne)anonimnim freskoslikarima iz Istre, čiji radovi učestalo izranjaju na danje svjetlo.
O životima Vincenta i Ivana iz Kastva, izvan njihovog umjetničkog djelovanja, previše se nezna. Pojedini povjesničari umjetnosti pretpostavljaju da se Vincent učio slikarstvu u radionici majstora koji je oslikao svetište crkve sv. Nikole u Pazinu. Pretpostavlja se da je Vincentova ruka mogla držati slikarsku kičicu i u crkvi sv. Jurja u Lovranu. Njegovo najznačajnije i jedino potpisano djelo je kapela sv. Marije na Škrilinah u Bermu kod Pazina, a to je za neke stručnjake uz pulsku Arenu i porečku Eufrazijevu baziliku najpoznatiji kulturni spomenik Istre. Kasnogotičke freske u Bermu dovršene su 8. studenoga 1474. godine po narudžbi bratovštine sv. Marije, o čemu svjedoči latinski natpis oslikan nad bočnim vratima južnog zida (hoc pinxit magister Vincentus de Kastua). Vincent je kao i mnogi tadašnji fresko-slikari koristio grafičke predloške, ali ih nije doslovno kopirao.

Čitač freski Branko Fučić

“U srednjem vijeku slika se ne gleda nego čita, a u ovdje prisutnom 15. stoljeću još nema jedinstva radnje vremena i prostora, to dolazi tek s Corneilleom, Racineom, Shakespeareom, s modernim teatrom. U srednjem vijeku slika se čita tako da je odvijaš kao film, kao strip. To je Vincent iz Kastva iz 1474. godine. Ali nije sam, tu su najmanje još dvije ruke, dva druga majstora slikara. Vincent je, recimo to tako, naprosto zvao suradnike: ‘Ive, Mate, Frane, dođite k meni, posal je, sklopit ćemo ugovor.’ I ja znam točno kadi je koji stal. Vincent iz Kastva, na primjer, ne slika Mrtvački ples. A potpisuje se samo jedan, majstor Vincent, jer on garantira za kvalitetu djela, on je nosilac zadatka, šef poduzeća. To autorstvo nije autorstvo u današnjem smislu riječi.” – istakao je u jednom razgovoru akademik Branko Fučić (1920.-1990.) koji je otkrio i spasio mnoge freseke i glagoljske spomenike u Istri i na Kverneru. (Dragan Ogurlić: Ljudi na prijelazu stoljeća ; Portret dr. Branka Fučića, Rijeka, 2001.).

Nakon posjete samostana franjevaca teroćoredaca u Portu na otoku Krku, nedavno sam bio na grobu Branka Fučića koji se nalazi na starom groblju sv. Apolinara kod Malinske. U jednom spominjanju već sam raznije zapisao kako sam obišao mnoga groblja te vidio bezbrojne humke znanima i neznanima, divio se i čudio istovremeno velebnim grobnicama nad kojima se uzdižu spomenici klesani rukama poznatih majstora umjetnika. Humak Branka Fučića pod zvonikom crkve sv. Apolinara u Dubašnici djeluje na prvi pogled odviše skromno. Akademik bez mramorne ploče nad glavom? Fučićev grob ostavlja svaki put kad ga posjetim snažan dojama na mene. Samo običan drveni križ na koji štovatelji “grišnog dijaka Branka pridivkom Fučić” ponekad ostave krunicu ili slože perlu od kamenčića.
Branko Fučić je jedan od ljudi koji su bili naši sugrađani i suvremenici, a sasvim je sigurno ne će biti zaboravljen. Kadgod se otkrije neka nova freska ili glagoljski natpis sjtimo se pokojnog akademika. Dr. Tomislav Galović, dobar poznavatelj Fučićeva djela, zaključio je kako je akademikov rad u Istri, na Kvarnerskim otocima i širem riječkom području “bio toliko plodonosan da se slobodno možemo zapitati kakva bi bila sudbina srednovjekovnog zidnog slikarstva Istre i hrvatskih glagoljskih epigrafičkih spomenika u cjelini, da nije bilo osobe, istraživača i znanstvenika poput Branka Fučića. Možda bi se javio ‘neki drugi Fučić’? Teško! – vrijeme je pokazalo da se takvi istraživači rađaju samo jednom!”
Slično misli i Josip Žgaljić, nakladnik i autor knjige “Branko Fučić – od Dubašnice do Dubašnice” (Rijeka, 2001). On ističe kako “nikad nitko nije prije Branka Fučića istražio i vrednovao toliko glagoljskih pisanih vrela, i nikada nitko ne će poslije njega evidentirati toliki broj spomenika, jer Fučić je gotovo sve pronašao”.

Blago ispod slojeva boje

Srećom i po Fučića, kojemu bi to vjerojatno bilo drago da tome svjedoči, ali i po nas, stasao je niz istraživača i znastvenika koji slijede stope skromnog čovjeka velikih djela kakav je bio Branko Fučić. Ovih je dana, primjerice, u župnoj crkvi sv. Bartola u Roču, sasvim namjerno i smjerno, otučeno malo žbuke ispod koje je pronađeno veliko blago – srednjovjekovne freske, koje se pripisuju majstorima Kastavske škole! Zidne slike otkrili su restauratori Azra Grabčanović i Toni Šainia. Freske su nastale malo nakon 1492. godine, u doba kad se otkrivala Amerika te uoči Krbavske bitke!
U Rijeci su također, u sklopu bivšeg augustinskog samostana, sada dominikanskog, pronađene zidne slikarije zahvaljujući inicijativi dr. Željka Bistrovića. Samostanska kapela Presvetog Trojstva je obnovljena i zadivila je svojom ljepotom i značajem mnoge koji su se imali prilike razgledati. Zasjat će još jedan riječki kulturno-povijesni biser u tom samostanu, kapela Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije. Na gotičkom križnom svodu oko 1485. godine nalaze se zidne slike, kao i na lijevoj strani zida kod ulaza u kapelu Bezgrešnog začeća. Freske se stilski mogu povezati s kastavskim slikarskim radionicama. Riječanima su pozornost privukao i fragment teksta ukomponiran u zidne slike. Čitljive su zadnje dvije riječi – “de Fiume” – koje se možda odnose na podrijetlo naručitelja. Obje su kapele jedini sačuvani gotički prostori u Rijeci, gradu koji je još uvijek u traženju svojeg kulturno-povijesnog identiteta nakon mučnih godina zatiranja vjerske i sakralne baštine.

11/08/201710/08/2018

Šibenik i Zadar pod krilima mletačkog lava

Zadar UNESCO — Krilati mletački lav na zadarskim Kopnenim vratima

Piše: Goran Moravček

Utvrda sv. Nikole pred Šibenikom i zidine Zadra uvršteni su nedavno na Listu svjetske baštine UNESCO-a, kao obrambeni sustavi Republike Venecije u razdoblju od 15. do 17. stoljeća. Na listi svjetske baštine našli su se istovremeno utvrđeni grad Bergamo, grad Peschiera del Garda i grad-tvrđava Palmanova u Italiji te crnogorski Kotor, nekoć također mletački posjed. U Šibeniku je pod zaštitom UNESCO-a i katedrala sv. Jakova.

Šibenik, katedrala sv. Jakova na listi svjetske baštine UNESCO-a

Šibenik i Zadar bili su stoljećima pod krilima lava sv. Marka, simbola Venecije. Prevlast Serenissime nad većim dijelom hrvatske obale Jadrana utvrđena je početkom 15. stoljeća i trajala je do propasti Mletačke Republike, koja je ukinuta voljom Napoleona. Dubrovačka Republika i Hrvatsko primorje s Karlobagom, Senjom i Rijekom te dio unutrašnjosti Istre bili su pod vlašću obitelji Habzburg.

Dugčak i uzak mletački imperij do 1500. godine proširio se od Cipra na istoku do granice s milanskim teritorijem na rijeci Adda na zapadu. Presvijetla Republika (Serenissima) vladala je većim dijelom Padske nizine i gradovima kao što su Padova, Vicenza, Verona, Brescia i Bergamo te je držala vlast u Furlaniji; imala je posjede u primorju Crne Gore i Albanije te na na jonskim otocima, Kreti i Cipru. Nakon što je do 1420. godine učvrstila vlast u Dalmaciji, Venecija u njima podiže ili obnavlja kaštele. Obrana od Osmanlija je pritom bila najvažnija.

Tvrđava sv. Nikole na listi UNESCO

U Šibeniku, najstarijem izvornom hrvatskom gradu na Jadranu, izgrađeno je više tvrđava za obranu od Osmanlija – Šubićevac (ili Barone) na sjeveru, Sv. Ivan (Tanaja) na istoku, Sv. Mihovil i pomorska tvrđava Sv. Nikola na jugozapadnoj obali pred ušćem rijeke Krke.

Tvrđava sv. Nikole, čudo tadašnje vojne arhitekture, podignuta je na otočiću Ljuljevcu pri ulazu u kanal sv. Ante kraj Šibenika. Razlog izgradnje bio je pad Skradina pod navalom Turaka 1522. godine. Građena je 1540. prema zamisli mletačkog arhitekta Giangirolama Sanmichelea, a njezina je cijena bila – paprena. Gradnja i opremanje koštali su 40 tisuća dukata. Usporedbe radi, Ladislav Napuljski je Mlečanima prodao 1409. godine Dalmaciju za 100 tisuća dukata. Zbog gradnje utvrde sredinom 16. stoljeća srušeni su muški benediktinski samostana i kapela sv, Nikole po kojoj je tvrđava dobila ime. Njezina (geo)strateška važnost bila iznimna, a rema mišljenju stručnjaka za vojno graditeljstvo, tvrđava sv. Nikola, koja je bila naoružana s 32 topa, najbolja je utvrda u Hrvatskoj. Utvrda sv. Nikole relativno je mala u usporedbi s tvrđavama slične namjene, a cijela bi mogla stati u jedan zadarski bastion (branik).

Zadarske zidine prepoznao i UNESCO

Zadar je za Mletke bio najzanačajnije geopolitičko i vojno središte jadranskog dijela Serenissime, snažna utvrda na polovici pomorskih putova između Venecije i istočnih posjeda. Grad Zadar je bio omeđen bedemima oko cijelog poluotoka kroz povijest, ali ali je opasnost od osmanlijskih osvajanja potaknula izgradnju novih gradskih utvrda i obrambenog kanala 1537. godine, na prostoru između Grada i Varoša, srednjovjekovnog predgrađa. Stare zidine nisu se mogle oduprijeti novim tehnikama opsade koje su uključivale uporabu eksploziva i dovitljive načine njihova postavljanja.

Zadar zidine i Kopnena vrata UNESCO — Zadarska Kopnena vrata i bastion Cittadella na Foši

Najljepši dio bedema bila su, a to su i danas, monumentalna Kopnena vrata na “Foši” – Porta terraferma – tadašnji glavni ulaz u grad, koja se smatraju remek-djelom mletačkoga graditeljstva u Dalmaciji. Podignuta su prema zamislima Michelea Sanmichelija 1543. godine. U 19. stoljeću srušen je stražni dio vrata tako da danas možemo vidjeti jedino njihovo pročelje. Srušen je u tome razdoblju i dio bedema koji se nalazio na sjeverozapadnom dijelu grada te je uređena zadarska riva – današnja Obala Petra Krešimira IV. Do početka 20. stoljeća u parkove su pretvoreni bastioni Kaštela, Sv. Krševana, Cittadelle te Forte.

Oba sam grada posjetio nedavno i ostao ugodno iznenađen. Izloženi (pre)često opasnostima, ali i razaranjima kroz stariju i noviju povijest, Šibenik i Zadar su zavidali ratne rane te utvrde pretvorili u turističke atrakcije.

19/11/201609/09/2019

Putujemo tragom Frankopana!

Grobnik – Kraljevica – Crikvenica – Novi Vinodolski – Ledenice – Lič – Fužine

U kaštelu Nova Kraljevica otvoren je posjetiteljski centar “Putovima Frankopana”

Piše: Goran Moravček

Frankopani su, uz Zrinske, najpoznatija hrvatska obitelj, koja se tijekom minulih vijekova, od 13. do 17. stoljeća, snažno utkala u našu nacionalnu povijest. Iza njih je ostala bogata povijesno-kulturna baština. Na otoku Krku s kojega potječu, njihovo prezime se spominje uz Gradec, Vrbnik, Bašku, Krk, Dobrinj, Omišalj i otočić Košljun, a na kopnu u drevnom Vinodolu uz Grobnik, Trsat, Bakar, Kraljevicu, Crikvenicu, Novi Vinodolski, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, potom uz Čabar, Severin na Kupi, Brod na Kupi i Staru Sušicu te Senj, Bosiljevo, Brinje, Modruš, Ogulin, Novigrad na Dobri, Ozalj, Ribnik…

Nakon više od tri stoljeća, otkako je slavna obitelj prestala postojati, počeli smo “otkrivati” njihovo graditeljsko nasljeđe. Napokon! U turističkom smislu to je još uvijek “terra incognita”. Stoga je putovanje zanimljivije! Jer, lutajući godinama predjelima udaljenim od Rijeke svega dvadesetak, tridesetak kilometara – a dvaput sam u mladosti krstario Europom autostopom i tumarao dalekim prostranstvima Afrike – često sam se osjećao kao da ulazim u skriveni svijet bajki. Korak od mora, dva od sniga!

Među mnogim mogućnostima odabrao sam put, prošavši ga mnogo puta do sad, lutajući sam ili u društvu zainteresiranih suputnika: Grobnik – Kraljevica – Crikvenica – Novi Vinodolski – Ledenice – Lič – Fužine.

Grad Grobnik ili “Jelengrad”, kako su ga nazivali nekoć prema gradskoj kapalici sv. Jelene, smješten je 466 metara nad morem. Grobnik je vrlo staro mjesto, jer je utvrđeno kako je u rimsko doba bilo ovdje naselje, a navodi se i u Antoninovom itinereru. Pod vlast Frankopana došao je 1225. godine, a 1288. prilikom potpisivanja Vinodolskog zakonika spominju se predstavnici grobničkog kotara plovan (župnik) Kirin, satnik Slavan, te Damjan Kinović, Paval i Slavina Vukodružić. Kada je 1416. Nikola Krčki kupio grad Okić za 2500 dukata dao je kao jamstvo grad Grobnik sa svim njegovim pravima i užicima. Tri godine potom knez Nikola je uspio isplatiti sav dug za Okić pa Grobnik dolazi ponovo u posjed Frankopana. Grobnik je 1550. godine pripao Katarini Zrinskoj. Kronike bilježe kako su Turci 1600. godine provalili u grad i opustošili ga. Godine 1642. sačinjen je urbar grobnički pisan hrvatskim jezikom. U nizanju godina i događaja, značajnih za nacionalnu povijest, preskačem stoljeća i imena vlasnika i(li) upravitelja Grobnika. Godine 1862. pod Grobnikom, na prostranom polju pred tisućama ljudi, biskup J. J. Strossmayer posvetio je zastavu tadašnje Riječke županije. U kaštelu možemo posjetiti Zavičajnom muzej – Etnografsku zbirku te Galeriju suvremene likovne umjetnosti.

Posjetiteljski centar “Putovima Frankopana” u kaštelu Nova Kraljevica

Kraljevica. O kaštelu Nova Kraljevica, podignutom 1650. godine, kojega ovdašnji žitelji nazivaju “Frankopanskim gradom”, premda mu je prvotni vlasnik, i graditelj, bio poduzetni Petar Zrinski, isplela se predaja što dotiče samo biće hrvatske nacionalne povijesti. Upravo je ovdje, navodno, skovana urota Petra Zrinskog (1621.-1671.) i Frana Krste Frankopana (1643.-1671.), čiji su životi skončani na stratištu Bečkog Novog Mesta ili Bečkog Novigrada (njem. Wiener Neustadt). Pred kipom Majke Božje u kapelici kaštela, zavjerenici su se zavjetovali kako će Hrvatsku osloboditi od tuđina. Kada je urota propala, priča legenda, a ona u ovome kraju još živi, zvono na kapelici sv. Katarine, isto ono što na gradskome groblju zvoni još i danas, žalobno je jecalo javljajući kraljevičkom puku vijest o pogibiji nacionalnih junaka. Tamo gdje završava predaja počinje povijest. Ona je i u slučaju frankopanske materijalne baštine iznimno bogata o čemu svjedoče ostaci njihovih dvorova, utvrda i crkvi. Uvjerit ćemo se u to prolazeći Vinodolskom dolinom uz Hreljin, Drivenik, Bribir i Grižane.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA — Grad Hreljin imao je važno srateško značenje, ali nakon što je minula opasnost od Turaka te gradnjom Karolinske ceste, koja je tridesetih godina 18. stoljeća spojila Krlovac s Bakrom i Rijekom, stari hreljinski grad je napušten.

Pogled s Tribaljskog jezera na kaštel Drivenik, grad bez ijednog žitelja.

Frankopanskih tragova u Bribiru je malo. Godine 1878. porušen je dio kaštela zbog gradnje škole.

Crikvenica. Na ušću riječice Vinodolčice (ili Dubračine) u more stajala je svojevremeno kapelica Blažene Djevice Marije, koja je 1412. bila toliko zapuštena da ju je pobožni knez Nikola IV. Frankopan dao preurediti. Uz crkvu je dao podići pavlinski samostan. Danas ovdje nema ni pavlina ni samostana, jer je red ukinuo car Josip II. 1760 godine, a kaštel, odnosno samostan, pretvoren je u turističko zdanje. Župna crkva Uznesenja Marijina vremenom je proširivana i preuređivana. Glavni barokni oltar posvećen Majci Božjoj, izgrađen 1776. godine, potječe iz pavlinske drvorezbarske radionice. Kip Bogorodice pred crkvom isklesao je kipar Zvonko Car, autor opatijske Djevojke s galebom.

Novi Vinodolski

Novi Vinodolski. Grad Lopar, čiji su tragovi gotovo zatrti, jer ga je 1598. potpuno razorio mletački admiral Bembo, stariji je od Novoga grada, koji je došao u posjed Krčkih knezova 1225. godine. Frankopani su kod Lopara sagradili novi čvrsti grad, u kojem je 1288. sastavljen Vinodolski zakonik. Novi grad je bio središte frankopanske uprave u Vinodolu, drevnom području koje se protezalo od Grobnika do Ledenica. Osim Frankopanskih knezova, povijest Novoga je obilježio 1493. godine dolazak biskupa Kristofora iz Modruša, koji je sa Stolnim kaptolom izbjegao iz Like nakon Krbavske bitke 1493. Otada je Novi i biskupski grad.

Muzej u Novom ima zanimljivu postavu, a čuva brojne ostatke lokalne i nacionalne povijesti

Ledenice. Nakon posjeta Novom, proći ćemo uz Ledenice, smještene na kruni brijega, koje su danas samo ruševine nekada slavnoga grada. Stare Ledenice bile su opasane zidom i kulama. Knez Nikola Frankopan držao je Ledenice do svoje smrti 1432., nakon čega su njegovi sinovi 1449. godine podijelili očevinu. Dujam Frankopan dobio je Ledenice. Turci su 1522. spalili grad. Kako je s knezom Franjom Frankopanom izumrla njegova muška loza, gradom su zavladali uskoci. Ledenice su kao krajiška utvrda imale veliku važnost, ali nakon što je minula turska opasnost grad je počeo propadati. U blizini Ledenica uređen je vidikovac u sklopu projekta Oči Vinodola.

Pogled sa staroga groblja na ledenički kašel od kojeg su preostale samo ruševine

Bribirska šuma. Put nas iz Ledenica vodi zavojitom cestom u Bribirsku šumu gdje putnici namjernici staju na okrijepu u Vagabundinu kolibu. Ondje služe gostima jela iz starine, sezonsko samoniklo bilje, sir u ulju s primorskim travama i kojekakve druge delicije.

Planinarski dom Vagabundina koliba u Bribirskoj šumi u blizini Liča nudi razna kulinarska iznenađenja, a nalazi 864 m/nm podno planinskog masiva Viševice.

Fužine

Izlet završavamo šetnjom uz fužinsko jezero Bajer. Ali, put tragovima Frankopana iz Fužina može nas odvesti do nekadašnjih frankopanskih kaštela u Čabru, Severinu na Kupi, Brodu na Kupi i Staroj Sušici. Stoga, putujmo zajedno!

24/06/201524/06/2015

Rođendan Stare Dame

Erwin Pendel: Südstrand von Abazzia, 1911.

Piše: Goran Moravček

Rĳeka i Opatija spojeni su željezničkom prugom sa Svetim Petrom na Krasu (današnjom Pivkom u Sloveniji) na današnji dan, 24. lipnja 1873. godine. Bio je to za naš kraj povijesni dan, jer je vlak iz Beča povezao Primorje sa središnjom Europom što se može smatrati i pravim rođendanom Stare Dame, Opatije. Rijeka svoj razvoj također može zahvaliti željeznici, jer je koncem 1873. godine otvorena, uz Supetarsko – Riečku železnicu, i pruga prema Karlovcu. Željeznica će potaći razvoj svih mjesta koje je dodirnula pruga, ali, istovremeno, započet će propadanje Bakra, Kraljevice i Senja, nekad značajnih pomorskih središta.

Od matuljskog Štacjona do Opatije i Lovrana putnike je prevozio tramvaj. Mala električna željeznica u promet je puštena 9. veljače 1908. godine, a ugašena je 31. ožujka 1933. godine.

Mala električna željeznica prometovala je od Matulja do Lovrana

Opatija je baštinila svoje ime od benediktinskog samostana, opatije, utemeljenog vjerojatno u 12. stoljeću, uz more, na mjestu gdje je i danas crkva sv. Jakova. Pretpostavlja se kako je samostan građen u doba kada su osnivane i druge benediktinske opatije u Istri. Njih su podizali redovnici iz Ravene, Venecije i Aquileje. Oni su i ovdje podigli samostan na ruševinama drevnoga hrama, posvećenog bogu Apolonu, jer je na sličan način sagrađena i opatija u talijanskom Monte Cassinu. Benediktinski samostan s crkvicom stari kroničari spominju pod imenima – Abbatia Sancti Jacobi, Abbatia Sti Jacobi ad Palum, Abbatia Sti Jacobi a Preluch ili de Volosca. Samostan je pod upravama nekoliko crkvenih redova bio napuštan i obnavljan tijekom stoljeća postojanja.

Kada je godine 1843. dovršena obalna cesta Rijeka – Volosko – Opatija, čiju je gradnju potaknuo Iginio (Higin) Scarpa, stvoreni su preduvjeti za razvoj mjesta. Scarpa, taj riječki okretni poslovni čovjek, uočio je prednosti ovoga kutka uz more, Raja na zemlji, izgradivši Vilu Angiolinu, prvi opatijski ljetnikovac. Juraj Matija Šporer (1795. -1884.) zalagao se uređenje morskog balneološkog zavoda, jer je Opatija, zbog svojih klimatskih uvjeta i prirodnog okruženja, pogodna za zimsko boravilište i lječilište. Među ostalima, slično je razmišljao i bečki liječnik Leopold von Schrötter (1837. – 1908.).

Velikih zasluga za razvoj Liburnijskog primorja ima Friedrich Julius Schüler (1832.-1894.), od 1878. direktor Društva južnih željeznica, austrijske korporacije sa sjedištem u Beču, osnovane 1859. godine. Schüler je zaslužan i za gradnju Semerinške željeznice (Semmeringbahn) u Austriji, koja počinje u Gloggnitzu i vodi preko Semmeringa u Mürzzuschlag. Bila je to prva planinska željeznica u Europi izgrađen sa standardnom širinom kolosijeka. Sa svojih 14 tunela, 16 vijadukata te brojnim mostovima, Semerinška željeznica je kao svjetska kulturno-povijesna baština pod zaštitom UNESCO-a od 1998. godine.

Friedrich Julius Schüler potiče gradnju Kvarnera (Quarnero) 1884. godine, ali i drugih hotela vezanih uz željeznicu, poput onoga u Tolbachu (Grand Hotel Toblach) te u Semmeringu (Grand Hotel Südbahn).

Bečki kipar Johann Rathausky (1858.-1912.) izradio je Schülerovo poprsje, koje danas okruženo zelenilom ukrašava opatijskim park. Taj je umjetnik i autor vodoskoka u Parku Angiolina s prikazom Heliosa i Selene (1891.).

Dolazak careva i drugih tadašnjih uglednika željeznicom do postaje u Matuljima bio je praćen u svijetskom tisku. Primjerice, The New York Times izvješćuje svoje čitatelje u broju od 30. ožujka 1894. godine, kako su se, najprije u Matuljima u Kraljevskoj čekaonici, susreli austrijski car Franjo Josip I. i njemački car Wilhelm II., a potom su se kočijom odvezli u Opatiju. Austro-ugarski suveren je boravio u Hotelu Stephanie, a njemački sa svitom u Vili Amaliji. I mnogi su drugi uglednici, zahvaljujući upravo željeznici, otkrivali čari Kvarnera.

Bez suvremenih prometnica nezamisliv je razvoj pojedinih područja i mjesta. Mene, stoga, iznova čudi – kako to da naši politički i gospodarski stratezi zaboravljaju na značaj željeznice u naše doba? Primorje je povezano s unutrašnjošću zapuštenom prugom – danas gotovo bez ozbiljnijeg prometa i s vlakovima koji redovito kasne – izgrađenom davne 1873. godine. Nazdravlje!