Podijeljeni i u sućuti na Podhumske žrtve

podhum_naslovna_fb
Svatko na svojoj strani: Dok antifašističke udruge komemoriraju pod spomenikom, vjernici odvojeno čekaju početak sv. mise

Piše: Goran Moravček

Sjećamo se Podhumskih žrtava, ali ponovo podijeljeni (i) u sućuti. Iako se 12. srpnja 1942. godine u našoj nacionalnoj povijesti zbio jedan od najstrašnijih zločin, kojega nisu počinili ustaše ili partizani, već talijanski fašisti, a žrtve su bile nevine, pred spomenikom Podhumskim žrtvama u Sobolima, održavaju se “tradicionalno” dvije komemoracije, gotovo istovremeno. Postoji, dakle, suglasnost tko su žrtve i tko je zločin počinio, ali naznaka uvažavanja svjetonazora – nema. Na sličan se (p)odvojeni način prisjećamo i žrtava u Lipi. Istovremeno, zločinci su prošli nekažnjeno.

podhum1U osvetničkoj akciji, zbog toga što su partizani u lipnju 1942. ubili učiteljski bračni par Renzi, učiteljicu Francescu i učitelja Giovannija, u nedjelju 12. srpnja 1942. godine strijeljani su u selu zatečeni muški žitelji Podhuma stariji od 14 godina. Popisano je 95 žrtva, ali točan broj ubijenih se ne zna te se spominje do 128 ljudi. U talijanske koncentracijske logore bilo je odvedeno 889 žitelja. Tri tisuće grla goveda i ovaca zaplijenjeno je, a 370 kuća i 124 gospodarskih zgrada opljačkano i do temelja spaljeno. Bio je to jedan od najgorih zločina talijanskih fašista i vojske u našim krajevima. U Podhumu je prije Drugoga svj. rata živjelo 1.329 stanovnika.

Odmazdu su proveli pripadnici talijanskih graničara (GAF), talijanske vojske, fašističkih i karbineirskih jedinica, koji su djelovali pod zapovjedništvom Temistocle Teste, riječkog prefekta. Zapovjednici akcije na terenu bili su major Mario Ramponi, zamjenik komesara za civilne poslove talijanskog Komesarijata na Sušaku te Luigi Menaldo, zapovjednik karabinijera u Jelenju.

podhum4Zločinu u Podhumu prethodio je stijeljanje 14 grobničkih domoljuba 30. svibnja 1942. u Umolama kod Dražica, a 58 obitelji sa 172 člana internirano u talijanske koncentracijske logore. Bilo je to učinjeno temeljem proglasa Temistocla Teste, prefekta Pokrajine Carnaro, “kako bi se ustanicima razbila iluzija o nepovredivosti njihovih obitelji”, odnosno stoga što su imali nekoga od rodbine u jedinicama Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske.

Za strijeljanje su odabrani nesretnici “ždrijebom na sreću”. Stradalima je zaplijenjena pokretna imovina i sva stoka, a kuće srušene. U Testinoj javnoj poruci upućenoj Grobničanima, 30. svibnja 1942. godine, naglašava se kako će okupacijske vlasti “nastaviti neumoljivo djelima odmazde ako članovi spomenutih obitelji, koji su se odmetnuli u šumu nastave izvršavati razbojnička i pljačkaška djela.”

Spomenik podhumskim žrtavama postavljen je 1970. godine u Sobolima. Obelisk je djelo kipara Šime Vulasa, a memorijalno područje uređeno je prema zamislima Duška Rakića i arhitekta Igora Emilija.

Crkva sv. Maksimilijana Kolbea u Podhumu posvećena je 13. kolovoza 2015. Kolbe je 1941. umro mučeničkom smrću u nacističkom logoru Auschwitz.
Crkva sv. Maksimilijana Kolbea u Podhumu podignuta je i kao sjećanje na Podhumske žrtve. Posvećena je 13. kolovoza 2015. Maksimilijan Kolbe bio je poljski franjevac, a 1941. umro je mučeničkom smrću u nacističkom logoru Auschwitz.

Riječki kapetan Stefano della Rovere

Stefano della Rovere sa sinovima na oltaru sv. Ane Trojne u trsatskoj bazilici. Sliku je izradio renesansni umjetnik Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis

Piše: Goran Moravček

Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis: Stefano della Rovere na oltarnoj slici u crkvi Gospe Trsatske
Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis: Stefano della Rovere na oltarnoj slici u crkvi Gospe Trsatske

Pod izravnom vlašću Habsburgovaca Grad sv. Vida je od 1465. godine, nakon što je bez nasljednika preminuo posljednji od članova obitelji Walsee. Na čelu gradske uprave je kapetan, carski namjesnik. Zbog neprohodnosti Gorskog kotara i turske opasnosti, Rijeka je bila prometno i trgovački povezana s Kranjskom, koja je bila i žarište protestantizma. Kako bi spriječili vjersku herezu, gradski oci u jeku protureformacije pozivaju najprije kapucine koji počinju graditi samostan na Žabici 1610. godine, a 1627. dolaze isusovci. Snažnu protureformaciju potakao je nadvojvoda, kasniji car Ferdinand II.

Sukob Venecije i Austrije bio je na vrhuncu u razdoblju dok je gradom upravljao Stefano della Rovere (1608.-1638). Čim je imenovan riječkim kapetanom počeo je utvrđivati grad, obnovivši gradske zidine i dobro utvrdivši nekadašnji Kaštel u Starome gradu. Upravljao je gradom tijekom Rata za Gradišku ili Uskočkog rata (1615.-1617/ 1618.). U njegovo doba počinje gradnja kapucinskog samostana na Žabici te isusovačkog samostana, učilišta i crkve sv. Vida. Na žalost, malo je graditeljskih tragova ostalo iz tog doba jer je riječki Stari grad postupno nestajao. Nema gotovo tragova od gradskih bedema, kaštel je srušen početkom 20. stoljeća, a ubrzo i isusovački samostan na čijem je mjestu izgrađena u doba talijanske uprave zgrada današnje Osnovne škole Nikola Tesla, a kasnije i druge građevine.

Stefano della Rovere sahranjen je u crkvi Gospe Trsatske kod oltara sv. Ane Trojne. Riječki kapetan della Rovere dao je podići oltar u trsatskoj bazilici povodom smrti svoje prve supruge Anne barunice Paar, koja je preminula u Rijeci 24. kolovoza 1624. godine. Prvobitno se oltar nalazio u zasebnoj kapeli obitelji della Rovere, a kasnije je uklopljen u pokrajnju lađu crkve Gospe Trsatske. Jedan od natpisa na oltaru glasi: “Na slavu božanstvene Ane ovo svetište sebi i svojima pak spomenik Stefano della Rovere, svetog rimskog carstva slobodni barun itd. nepobjedivog cara Ferdinanda II. savjetnik i komornik i sv. Vida na Rijeci kapetan vlastitim novcem podiže i doličnom pomoću zaštićeno zbrinjuje godine Gospodnje 1624”.

Stefano della Rovere sa sinovima na oltaru Stefano della Rovere sa sinovima na slici postavljenoj na oltaru sv. Ane Trojne u trsatskoj bazilici. Sliku je izradio renesansni umjetnik Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis
Stefano della Rovere sa sinovima na slici postavljenoj na oltaru sv. Ane Trojne u trsatskoj bazilici. Sliku je izradio renesansni umjetnik Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis

Stafano della Rovere je prikazan na oltarnoj slici, koju je potpisao Giovani Pietro Telesphoro de Pomis, najvjerojatnije Tintorettov učenik. Na slici riječki kapetan kleči, a uz njega su sinovi Ferdinand i Friedrich. Treći njegov sin Pietro, koji će 1639. godine zamijeniti oca na dužnosti kapetana, nije prikazan na trsatskoj oltarnoj slici.

Pietro de Pomis, autor slike, bio je svestrani renesansni umjetnik i samouki arhitekt. Bio je angažiran i prilikom obnove riječkih gradskih bedema. Rođen u talijanskom gradu Lodi, jugoistočno od Milana, vjerojatno 1569. ili 1570. godine. Umro je ovjenčan slavom 6. ožujka 1633. godine u Grazu i sahranjen u crkvi Marije Pomoćnice (Mariahilferkirche), koja je izgrađena upravo prema njegovim nacrtima. Temelje za tu crkvu simbilično je postavio nadvojvoda Ferdinand, budući car, koji je vlast u Unutarnjoj Austriji prezuzeo 1596. godine. Ferdinand je okrunjen za kralja Češke 1617., za hrvatsko-ugarskog kralja godinu dana kasnije, a car Ferdinand II. postao je 1619. u Požunu, današnjoj Bratislavi, tada glavnom ugarskom gradu.

Ferdinand je bio gorljivi katolik, školovan kod isusovaca, zbog čega je bio nepopularan u kalvinističkoj Češkoj, gdje je započeo Tridesetogodišnji rat, vjerski sukob okončan 1648. godine. Austrijski suveren je još kao 36-godišnji vojvoda odlučio 1614. godine gdje će biti sahranjen, a upravo je Pietro de Pomis projektirao njegov mauzolej u Grazu.

Činjenica da je De Pomis kao istaknuti dvorski umjetnik izradio trsatsku sliku svjedoči i o ugledu koji je kapetan Stefano della Rovere uživao. Upravljao je gradom u doba najžešćeg sukoba s Venecijom i razdoblju kad se mijenjala vjerska i duhovna klima dolaskom kapucina i isusovaca.

Obitelj tadašnjeg riječkog kapetana, u čijem grbu je prikazan hrast (tal. rovere) potječe iz Savone pokraj Genove u Italiji. Jedan od članova te plemićke obitelji, Francesco della Rovere, imenovan je 1471. godine papom Sikstom IV. Član obitelji Della Rovere bio je i papa Julije II. (1503.-1513.) u čije je doba započela gradnja bazilike sv. Petra u Rimu. Julije II. naručio je od Michelangela oslikavanje stropa Sikstinske kapele. Papinu grobnicu s kipom Mojsija također je izgradio Michelangelo.

Stefano della Rovere bio je povezan s trsatskim fratrima te je, među ostalim, posredovao u sporu između franjevaca i trsatskog zakupnika Gašpara Knežića. Kapetan Della Rovere uveo je 9. siječnja 1612. godine trsaske franjevce u posjed, koji im je bio oduzeo Knežić. Della Rovere je bio u dobrim odnosima s Franjom Glavinićem, koji je 1644. godine preuredio crkvu Gospe Trsatske. Tada je i kapela sv. Ane Trojne uklopljena u pokrajnju lađu trsatske bazilike. Kao “vigilatissimus gubernator et capitaneus”, odnosno kao najbudniji upravitelj i kapetan, Stefano della Rovere, prikazan na znamenitoj oltarnoj slici, na žalost, nedovoljno je poznat današnjim Riječanima iako je bio jedan od najznačajnijih osoba u ukupnoj povijesti Rijeke.

Pješački most nad Rječinom

Pješački most između Sušaka i Delte tridesetih godina prošlog stoljeća (Foto: Ljudevit Griesbach)
Pješački most između Sušaka i Delte tridesetih godina prošlog stoljeća (Foto: Ljudevit Griesbach)
Piše: Goran Moravček
Sušak i Rijeka bili su nakon završetka Prvoga svj. rata dva zasebna, pogranična, grada na rubovima kraljevina – jugoslavenske i talijanske. Sušak je proglašen gradom 23. listopada 1919. godine ukazom njegovog veličanstva Petra I. po milosti božjoj i volji narodnoj Kralja Srba, Hrvata i Slovenaca Aleksandara nasljednika prestolja. Međutim, tek 3. ožujka 1923. godine povlači se sa Sušaka talijanska vojska.
Rijeku, koja je nakon raspada Austro-Ugarske bila formalno pod međunarodnom upravom, zauzeo je 12. rujna 1919. Gabriele D’Annunzio. On ju je držao pod svojom vlašću do siječnja 1921. godine. Grad na desnoj obali Rječine, tada Fiume, ulazi i formalno u sastav Kraljevine Italije početkom 1924. godine.Tijekom tzv. Krvavog Božića 1920. D’Annunzijevi legonari srušili su ili oštetili većinu mostova. Veliki pogranični most, koji je spojio Rijeku sa Sušakom, izgrađen je preko Rječine 1926. godine.

Pješački most (na gornjoj slici) premostio je Riječinu kako bi Sušačani mogli doći do Delte koja se našla u jugoslavenskoj kraljevini. Fotografiju toga mosta načinio je Ljudevit Griesbach (1890. – 1946.), zagrebački fotoamater i trgovac foto-materijalom. Dijapozitiv na staklu s motivom sušačkog pješačkog mosta iz tridesetih godina prošlog stoljeća čuva se u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt. Sušak je u to doba imao oko 16 tisuća žitelja.

Tvrtke Griesbach & Knaus imala je opsežan foto-arhiv, koji je bio je potpuno devastiran 1945. Ljudevita Griesbacha uhapsile su komunističke vlasti i otpremile ga u logoru na Krndiji, gdje je nesretni fotograf i preminuo 1946. godine.

Jugoslavenski žandari na privremenom međugraničnom mostu nad Rječinom 1925. godine
Jugoslavenski žandari na privremenom međugraničnom mostu nad Rječinom 1925. godine

Istarski pjesnik Mate Balota / Mijo Mirković (Rakalj,  28. rujna 1898. – Zagreb 16. veljače 1963.) napisao je o pograničnom mostu između Sušaka i Rijeke/ Fiume potresnu pjesmu Na Rečini (1933.):

 Na Sušaku, u Rečini, / kalna voda teče, / Svaki put, kad tuda projden / srce me zapeče. / Na Rečini stoji most, / ničesa ne veže, / po njen gredu soldati, / svaki pušku steže. / Priko mosta lipi grad / pun je naših brati, / a do mosta jena žica:/ tu te čeka mati. / Stoji tamo cilo jutro, / stati će do noći, / čekati te, ufati će, / ćeš li moći doći. / Prašljive su njeje noge / i stare cavate, / milo lice zbrazdilo se, / škrbeći se za te. / Na Sušaku pod Trsaton / teče Fiumera, / priko nje su drage glave / miljare matera (…)

 

Rođendan Stare Dame

Erwin Pendel: Südstrand von Abazzia, 1911.
Erwin Pendel: Südstrand von Abazzia, 1911.

Piše: Goran Moravček

Rijeka i Opatija spojeni su željezničkom prugom sa Svetim Petrom na Krasu (današnjom Pivkom u Sloveniji) na današnji dan, 24. lipnja 1873. godine. Bio je to za naš kraj povijesni dan, jer je vlak iz Beča povezao Primorje sa središnjom Europom što se može smatrati i pravim rođendanom Stare Dame, Opatije. Rijeka svoj razvoj također može zahvaliti željeznici, jer je koncem 1873. godine otvorena, uz Supetarsko – Riečku železnicu, i pruga prema Karlovcu. Željeznica će potaći razvoj svih mjesta koje je dodirnula pruga, ali, istovremeno, započet će propadanje Bakra, Kraljevice i Senja, nekad značajnih pomorskih središta.

Od matuljskog Štacjona do Opatije i Lovrana putnike je prevozio tramvaj. Mala električna željeznica u promet je puštena 9. veljače 1908. godine, a ugašena je 31. ožujka 1933. godine.

Mala električna željeznica prometovala je od Matulja do Lovrana
Mala električna željeznica prometovala je od Matulja do Lovrana

Opatija je baštinila svoje ime od benediktinskog samostana, opatije, utemeljenog vjerojatno u 12. stoljeću, uz more, na mjestu gdje je i danas crkva sv. Jakova. Pretpostavlja se kako je samostan građen u doba kada su osnivane i druge benediktinske opatije u Istri. Njih su podizali redovnici iz Ravene, Venecije i Aquileje. Oni su i ovdje podigli samostan na ruševinama drevnoga hrama, posvećenog bogu Apolonu, jer je na sličan način sagrađena i opatija u talijanskom Monte Cassinu. Benediktinski samostan s crkvicom stari kroničari spominju pod imenima – Abbatia Sancti Jacobi, Abbatia Sti Jacobi ad Palum, Abbatia Sti Jacobi a Preluch ili de Volosca. Samostan je pod upravama nekoliko crkvenih redova bio napuštan i obnavljan tijekom stoljeća postojanja.

Kada je godine 1843. dovršena obalna cesta Rijeka – Volosko – Opatija, čiju je gradnju potaknuo Iginio (Higin) Scarpa, stvoreni su preduvjeti za razvoj mjesta. Scarpa, taj riječki okretni poslovni čovjek, uočio je prednosti ovoga kutka uz more, Raja na zemlji, izgradivši Vilu Angiolinu, prvi opatijski ljetnikovac. Juraj Matija Šporer (1795. -1884.) zalagao se uređenje morskog balneološkog zavoda, jer je Opatija, zbog svojih klimatskih uvjeta i prirodnog okruženja, pogodna za zimsko boravilište i lječilište. Među ostalima, slično je razmišljao i bečki liječnik Leopold von Schrötter (1837. – 1908.).

Friedrich Julius Schüler
Friedrich Julius Schüler

Velikih zasluga za razvoj Liburnijskog primorja ima Friedrich Julius Schüler (1832.-1894.), od 1878. direktor Društva južnih željeznica, austrijske korporacije sa sjedištem u Beču, osnovane 1859. godine. Schüler je zaslužan i za gradnju Semerinške željeznice (Semmeringbahn) u Austriji, koja počinje u Gloggnitzu i vodi preko Semmeringa u Mürzzuschlag. Bila je to prva planinska željeznica u Europi izgrađen sa standardnom širinom kolosijeka. Sa svojih 14 tunela, 16 vijadukata te brojnim mostovima, Semerinška željeznica je kao svjetska kulturno-povijesna baština pod zaštitom UNESCO-a od 1998. godine.

Friedrich Julius Schüler potiče gradnju Kvarnera (Quarnero) 1884. godine, ali i drugih hotela vezanih uz željeznicu, poput onoga u Tolbachu (Grand Hotel Toblach) te u Semmeringu (Grand Hotel Südbahn).

Bečki kipar Johann Rathausky (1858.-1912.) izradio je Schülerovo poprsje, koje danas okruženo zelenilom ukrašava opatijskim park. Taj je umjetnik i autor vodoskoka u Parku Angiolina s prikazom Heliosa i Selene (1891.).

Dolazak careva i drugih tadašnjih uglednika željeznicom do postaje u Matuljima bio je praćen u svijetskom tisku. Primjerice, The New York Times izvješćuje svoje čitatelje u broju od 30. ožujka 1894. godine, kako su se, najprije u Matuljima u Kraljevskoj čekaonici, susreli austrijski car Franjo Josip I. i njemački car Wilhelm II., a potom su se kočijom odvezli u Opatiju. Austro-ugarski suveren je boravio u Hotelu Stephanie, a njemački sa svitom u Vili Amaliji. I mnogi su drugi uglednici, zahvaljujući upravo željeznici, otkrivali čari Kvarnera.

Bez suvremenih prometnica nezamisliv je razvoj pojedinih područja i mjesta. Mene, stoga, iznova čudi – kako to da naši politički i gospodarski stratezi zaboravljaju na značaj željeznice u naše doba? Primorje je povezano s unutrašnjošću zapuštenom prugom – danas gotovo bez ozbiljnijeg prometa i s vlakovima koji redovito kasne – izgrađenom davne 1873. godine. Nazdravlje!