Pješački most nad Rječinom

Pješački most između Sušaka i Delte tridesetih godina prošlog stoljeća (Foto: Ljudevit Griesbach)
Pješački most između Sušaka i Delte tridesetih godina prošlog stoljeća (Foto: Ljudevit Griesbach)
Piše: Goran Moravček
Sušak i Rijeka bili su nakon završetka Prvoga svj. rata dva zasebna, pogranična, grada na rubovima kraljevina – jugoslavenske i talijanske. Sušak je proglašen gradom 23. listopada 1919. godine ukazom njegovog veličanstva Petra I. po milosti božjoj i volji narodnoj Kralja Srba, Hrvata i Slovenaca Aleksandara nasljednika prestolja. Međutim, tek 3. ožujka 1923. godine povlači se sa Sušaka talijanska vojska.
Rijeku, koja je nakon raspada Austro-Ugarske bila formalno pod međunarodnom upravom, zauzeo je 12. rujna 1919. Gabriele D’Annunzio. On ju je držao pod svojom vlašću do siječnja 1921. godine. Grad na desnoj obali Rječine, tada Fiume, ulazi i formalno u sastav Kraljevine Italije početkom 1924. godine.Tijekom tzv. Krvavog Božića 1920. D’Annunzijevi legonari srušili su ili oštetili većinu mostova. Veliki pogranični most, koji je spojio Rijeku sa Sušakom, izgrađen je preko Rječine 1926. godine.

Pješački most (na gornjoj slici) premostio je Riječinu kako bi Sušačani mogli doći do Delte koja se našla u jugoslavenskoj kraljevini. Fotografiju toga mosta načinio je Ljudevit Griesbach (1890. – 1946.), zagrebački fotoamater i trgovac foto-materijalom. Dijapozitiv na staklu s motivom sušačkog pješačkog mosta iz tridesetih godina prošlog stoljeća čuva se u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt. Sušak je u to doba imao oko 16 tisuća žitelja.

Tvrtke Griesbach & Knaus imala je opsežan foto-arhiv, koji je bio je potpuno devastiran 1945. Ljudevita Griesbacha uhapsile su komunističke vlasti i otpremile ga u logoru na Krndiji, gdje je nesretni fotograf i preminuo 1946. godine.

Jugoslavenski žandari na privremenom međugraničnom mostu nad Rječinom 1925. godine
Jugoslavenski žandari na privremenom međugraničnom mostu nad Rječinom 1925. godine

Istarski pjesnik Mate Balota / Mijo Mirković (Rakalj,  28. rujna 1898. – Zagreb 16. veljače 1963.) napisao je o pograničnom mostu između Sušaka i Rijeke/ Fiume potresnu pjesmu Na Rečini (1933.):

 Na Sušaku, u Rečini, / kalna voda teče, / Svaki put, kad tuda projden / srce me zapeče. / Na Rečini stoji most, / ničesa ne veže, / po njen gredu soldati, / svaki pušku steže. / Priko mosta lipi grad / pun je naših brati, / a do mosta jena žica:/ tu te čeka mati. / Stoji tamo cilo jutro, / stati će do noći, / čekati te, ufati će, / ćeš li moći doći. / Prašljive su njeje noge / i stare cavate, / milo lice zbrazdilo se, / škrbeći se za te. / Na Sušaku pod Trsaton / teče Fiumera, / priko nje su drage glave / miljare matera (…)

Privremeni most preko Rječine, snimljen u rujnu 1924. godine, na naslovnici je knjige “Rijeka između mita i prešućene povijesti”, autora Gorana Moravčeka

 

Rođendan Stare Dame

Erwin Pendel: Südstrand von Abazzia, 1911.
Erwin Pendel: Südstrand von Abazzia, 1911.

Piše: Goran Moravček

Rijeka i Opatija spojeni su željezničkom prugom sa Svetim Petrom na Krasu (današnjom Pivkom u Sloveniji) na današnji dan, 24. lipnja 1873. godine. Bio je to za naš kraj povijesni dan, jer je vlak iz Beča povezao Primorje sa središnjom Europom što se može smatrati i pravim rođendanom Stare Dame, Opatije. Rijeka svoj razvoj također može zahvaliti željeznici, jer je koncem 1873. godine otvorena, uz Supetarsko – Riečku železnicu, i pruga prema Karlovcu. Željeznica će potaći razvoj svih mjesta koje je dodirnula pruga, ali, istovremeno, započet će propadanje Bakra, Kraljevice i Senja, nekad značajnih pomorskih središta.

Od matuljskog Štacjona do Opatije i Lovrana putnike je prevozio tramvaj. Mala električna željeznica u promet je puštena 9. veljače 1908. godine, a ugašena je 31. ožujka 1933. godine.

Mala električna željeznica prometovala je od Matulja do Lovrana
Mala električna željeznica prometovala je od Matulja do Lovrana

Opatija je baštinila svoje ime od benediktinskog samostana, opatije, utemeljenog vjerojatno u 12. stoljeću, uz more, na mjestu gdje je i danas crkva sv. Jakova. Pretpostavlja se kako je samostan građen u doba kada su osnivane i druge benediktinske opatije u Istri. Njih su podizali redovnici iz Ravene, Venecije i Aquileje. Oni su i ovdje podigli samostan na ruševinama drevnoga hrama, posvećenog bogu Apolonu, jer je na sličan način sagrađena i opatija u talijanskom Monte Cassinu. Benediktinski samostan s crkvicom stari kroničari spominju pod imenima – Abbatia Sancti Jacobi, Abbatia Sti Jacobi ad Palum, Abbatia Sti Jacobi a Preluch ili de Volosca. Samostan je pod upravama nekoliko crkvenih redova bio napuštan i obnavljan tijekom stoljeća postojanja.

Kada je godine 1843. dovršena obalna cesta Rijeka – Volosko – Opatija, čiju je gradnju potaknuo Iginio (Higin) Scarpa, stvoreni su preduvjeti za razvoj mjesta. Scarpa, taj riječki okretni poslovni čovjek, uočio je prednosti ovoga kutka uz more, Raja na zemlji, izgradivši Vilu Angiolinu, prvi opatijski ljetnikovac. Juraj Matija Šporer (1795. -1884.) zalagao se uređenje morskog balneološkog zavoda, jer je Opatija, zbog svojih klimatskih uvjeta i prirodnog okruženja, pogodna za zimsko boravilište i lječilište. Među ostalima, slično je razmišljao i bečki liječnik Leopold von Schrötter (1837. – 1908.).

Friedrich Julius Schüler
Friedrich Julius Schüler

Velikih zasluga za razvoj Liburnijskog primorja ima Friedrich Julius Schüler (1832.-1894.), od 1878. direktor Društva južnih željeznica, austrijske korporacije sa sjedištem u Beču, osnovane 1859. godine. Schüler je zaslužan i za gradnju Semerinške željeznice (Semmeringbahn) u Austriji, koja počinje u Gloggnitzu i vodi preko Semmeringa u Mürzzuschlag. Bila je to prva planinska željeznica u Europi izgrađen sa standardnom širinom kolosijeka. Sa svojih 14 tunela, 16 vijadukata te brojnim mostovima, Semerinška željeznica je kao svjetska kulturno-povijesna baština pod zaštitom UNESCO-a od 1998. godine.

Friedrich Julius Schüler potiče gradnju Kvarnera (Quarnero) 1884. godine, ali i drugih hotela vezanih uz željeznicu, poput onoga u Tolbachu (Grand Hotel Toblach) te u Semmeringu (Grand Hotel Südbahn).

Bečki kipar Johann Rathausky (1858.-1912.) izradio je Schülerovo poprsje, koje danas okruženo zelenilom ukrašava opatijskim park. Taj je umjetnik i autor vodoskoka u Parku Angiolina s prikazom Heliosa i Selene (1891.).

Dolazak careva i drugih tadašnjih uglednika željeznicom do postaje u Matuljima bio je praćen u svijetskom tisku. Primjerice, The New York Times izvješćuje svoje čitatelje u broju od 30. ožujka 1894. godine, kako su se, najprije u Matuljima u Kraljevskoj čekaonici, susreli austrijski car Franjo Josip I. i njemački car Wilhelm II., a potom su se kočijom odvezli u Opatiju. Austro-ugarski suveren je boravio u Hotelu Stephanie, a njemački sa svitom u Vili Amaliji. I mnogi su drugi uglednici, zahvaljujući upravo željeznici, otkrivali čari Kvarnera.

Bez suvremenih prometnica nezamisliv je razvoj pojedinih područja i mjesta. Mene, stoga, iznova čudi – kako to da naši politički i gospodarski stratezi zaboravljaju na značaj željeznice u naše doba? Primorje je povezano s unutrašnjošću zapuštenom prugom – danas gotovo bez ozbiljnijeg prometa i s vlakovima koji redovito kasne – izgrađenom davne 1873. godine. Nazdravlje!

U ogledalu medija

Novi list, Rijeka, 14. travnja 2014


 

Sušačka revija, 76/ 2011. objavila članak o Facebook grupi Riječka enciklopedija Fluminensia te o projektu online Riječke enciklopedije

 


 

La voce del popolo, riječki dnevnik na talijanskom jeziku, objavio je 27. rujna 2012. samnom razgovor o projektu Riječke enciklopedije – Fluminensie


 

Novi list, 5. prosinca 2011.

Enciklopedija Fluminensia – Povijest Rijeke na Facebooku

PROČITAJ ČLANAK


Globus, 10. travnja 2012.

Nevidljiva vojska vrhunske kulture

Pišu: Mirjana Dugandžija i Jelena Jindra

Riječki leksikografi ujedinjeni na Facebooku

Facebook grupu “Riječka enciklopedija Fluminensia” pokrenuo je u srpnju prošle godine Goran Moravček.

Vedrana Spadoni Štefanić od početka je bila, kaže nam, tek “najaktivnija članica”, a kada se Moravček povukao, upravo je njoj prepustio administriranje. Grupa “Riječka enciklopedija Fluminensia” danas ima 4440 članova, a u foto albumima ima oko 3500 fotografija.

Ono što grupu čini posebnom je sinergija, spoj ljudi raznolikih struka, godina, pozadina, državljanstava, političkih preferencija, statusa, interesa koji zajedno stvaraju sadržaj. Nakana je u početku bila “sadržajno obraditi zemljopisne, povijesne, društvene i znanstvene činjenice vezane uz razvoj Rijeke i njezine šire okolice, prostor na kojem su se od prapovijesti do naših dana susretali narodi, prožimale kulture i doticale vjere”.

No, kako su se ljudi sakupljali, tako je aktivnost grupe postajala sve životnija, pa su, osim prikupljanja građe, pokrenuli niz inicijativa. Jedna je spašavanje 200-godišnje kamene volte uz suradnju MO-a Grad Trsat, akciju “REFaj se” (refat na čakavskom znači oporaviti se, izbaviti iz dugova) koja je razrađena nakon posta Eduarda Filipovića o grafitima zanemarenih riječkih sportaša, zanimljivih trenutaka iz prošlosti, postignuća i zanemarenih ljudi. “Iskopavaju se stare i nove knjige, članci, filmovi i klipovi, poduzimaju se ekspedicije, Dragutin Sošić je napravio stotine foto komparacija dijelova grada nekad/sad itd. Sabiru se stare izreke, rječnik čakavskih i fiumanskih riječi, izviru stare fotografije, sjećanja i komentiraju se aktualni događaji. Objavljuje nas nekoliko stotina, bilo tekstove, bilo slike, bilo poveznice. Povremeno se javi i gradonačelnik Rijeke, a osobno se nadam da će uslišiti našu zamolbu da se napravi analiza tla i vode na aluminij i barij.” Ideja je, ukratko i poetično, otvoriti ormare povijesti i prozore budućnosti”.


 

Predstava “Magazzino 18” Simonea Cristicchija u Zajcu i moj komentar

Predstava “Magazzino 18” Simonea Cristicchija u Rijeci na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca 17. ožujka 2014. Gostovanje su organizirali Talijanska drama HNK Ivana pl. Zajca, Talijanska unija i Narodno sveučilište u Trstu, u suradnji sa Zajednicom Talijana u Rijeci. Predstava je nastala u koprodukciji Teatra Stabile del Friuli Venezia Giulia i Promo Musica. Poslije predstave nas trojica – akademik Petar Strčić, Theodor de Canziani Jakšić i ja – kao uzvanici riječkog lista La voce del popolo, iznijeli smo dojam o komadu, ali i svoja mišljenja o eksodusu kao bolnoj povijesnoj temi. Članak je objavljen u La voce del popolu 18. ožujka 2014. u kulturnoj rubrici.

Viviana Bašković Perić, prof. prevela je s talijanskog na hrvatski jezik izjavu koju sam dao La voce del popolu te ju je objavila na mojoj Facebook stranici.

La voce del popolo, 18. ožujka 2014.

Goran Moravček: Zajednička sudbina

Povjesničar i novinar Goran Moravček, poznat po tome što se bavio poslijeratnom sudbinom Rijeke i talijanskog stanovništva, studiozno prepričavajući tužne događaje, objasnio je svoju interpretaciju predstave, naglašavajući kako su tri naroda – talijanski, hrvatski i slovenski – dijelili istu sudbinu.

“Unatoč tome što sam već vidio predstavu Simona Cristicchija na TV-u, pratio sam riječku predstavu ‘Skladišta 18’ s velikim zanimanjem i posebnim emocijama – kaže Moravček – . Definitivno, jer pratiti predstavu uživo ima mnogo dublje značenje, pogotovo ako se nalazite na nekoliko metara udaljenosti od glumca, kao i za atmosferu koja se prenosi kroz publiku i sugestivnost samog kazališta Zajc. Dojmovi koje sam proživio dolaze od spoznaje da fenomen egzodusa nije bio samo dramatični događaj u talijanskoj povijesti, već i da je to i priča o ovoj zemlji, koja spada u povijest Hrvatske i hrvatskog naroda.

To je također priča koja pripada i meni blisko, jer kad su ovi teritoriji i njihovi stanovnici pogođeni egzodusom – a to nisu bili samo samo Talijani, već i Hrvati i Slovenci, koji su morali napustiti svoje domove, obitelji i zemlje – i moji roditelji su stigli u Rijeku. Kao i mnogi drugi otišli su živjeti u napušten stan, ali koji je do prije kratkog vremena bio stan nečije obitelji koja je našla put egzodusa. Živjeti u kući prognanika, to je bila spoznaja koja me je karakterno formirala od samog djetinjstva. Dakle, mnogo ljudi je otišlo i došli su novi ljudi, pokušavajući izgraditi jedan novi identitet, kulturu i društvo. Sve to upućuje da je priča o egzodusu imala ne samo tragične posljedice za talijanski narod, već i za hrvatski i slovenski narod.

Zato Christicchi zaslužuje moje puno poštovanje, jer pokazuje da to nije bio sukob između Talijana s jedne strane i Hrvata i Slovenaca s druge. Ne, to je bio ideološki sraz. Također sam pogođen pričom o Normi Cossetto, čiju sam tužnu priču poznavao već od prije. Nedavno sam posjetio njeno rodno mjesto, Svetu Nedelju /Santa Domenicu, kod Vižinade. Tamo, na zidu jedne stare kuće još uvijek stoji natpis, kojega se do danas nitko nije usudio obrisati: “Živio Tito – Živio Staljin/ Viva Tito – Viva Stalin”.

“Ova je priča je duboko utisnuta u svima nama. Mogu samo reći da su ti tužni događaji naša zajednička sudbina, naša zajednička tragedija. Ne smijemo zaboraviti zločine bilo kojeg sustava, bilo čiji da je. Moramo se suočiti i nositi s njima kako bi nam se svima omogućio miran suživot. Moramo raditi na upoznavanju jednih i drugih. Moramo to učiniti, jer dijelimo povijest i zajedničku sudbinu”, rekao je Goran Moravček.

Izvorni tekst

La voce del popolo, 18 marzo 2014

Goran Moravček: Una sorte condivisa

Lo storico e giornalista Goran Moravček, noto per essersi occupato del dopoguerra a Fiume e della sorte degli italiani, narrando meticolosamente le tristi vicende, ci ha esposto la sua interpretazione dello spettacolo, evidenziando come i tre popoli, quello italiano, croato e sloveno, condividessero la stessa sorte. “Pur avendo già visto lo spettacolo di Simone Cristicchi in televisione, ho seguito l’appuntamento fiumano di ‘Magazzino 18’ con grande interesse e particolare emozione – esordisce Moravček.

Sicuramente perché assistere allo spettacolo dal vivo ha un significato molto più profondo, soprattutto se si è a pochi metri di distanza dall’attore, come pure per l’atmosfera trasmessa dal pubblico e dal Teatro ‘Zajc’. Le impressioni che ho provato provengono anche dalla consapevolezza che il fenomeno dell’esodo non è stato solamente un drammatico evento della storia italiana, ma è anche una vicenda di queste terre, che appartiene alla storia croata e al suo popolo.

È anche un episodio che mi appartiene da vicino, perché quando queste terre sono state interessate dall’esodo – in cui non c’erano solamente italiani, ma anche croati e sloveni che hanno dovuto lasciare le proprie case, famiglie e terre, i miei genitori sono arrivati a Fiume.

Come tantissimi altri sono andati a vivere in un appartamento vuoto, ma che fino a poco tempo addietro apparteneva a una famiglia che aveva imboccato la via dell’esodo. Vivere in una casa di esuli, è stata una cognizione che mi ha  aratterialmente formato fin dall’infanzia. Tante persone se ne sono andate via e nuova gente è arrivata, tentando di costruirsi una nuova identità, culturale e sociale.

Tutto ciò indica che la storia dell’esodo non ha avuto tragiche conseguenze solamente per il popolo italiano, ma anche per quello croato e sloveno. Ecco perché Cristicchi ha la mia più completa ammirazione per aver dimostrato che non era un conflitto tra gli italiani da una parte e croati e sloveni dall’altra. Bensì è stato uno scontro a livello ideologico.

Sono poi rimasto colpito dalla storia di Norma Cossetto, le cui tristi vicende le conoscevo già da prima. Poco tempo fa ho visitato il suo luogo natio, Santa Domenica, presso Visinada. E lì, sul muro di un vecchio casolare, è ancora sempre presente la scritta, che nessuno ha osato cancellare, ‘Viva Tito – Viva Stalin’”. “Questa storia è profondamente impressa in tutti noi. Posso solamente dire che queste tristi vicende rappresentano il nostro comune destino, la nostra comune tragedia.

Non dobbiamo scordare i crimini di nessun regime, qualsiasi esso sia. Dobbiamo affrontarli per permettere a tutti una convivenza serena e pacifica. Dobbiamo lavorare per conoscerci a vicenda. Lo dobbiamo fare perché condividiamo storia e destini comuni”, ha concluso Goran Moravček.


I Rijeka u projektu Roberta Knjaza
Među pedeset mjesta koja “svatko treba vidjeti prije smrti” u emisiji koju je Robert Knjaz pripremio za Hrvatske televizije, našla se i Rijeka. Knjaza i ekipu proveo sam riječkim Korzom što je zabilježio i Novi list u broju od 15. lipnja 2013. godine.

Starim cestama do mora – TV serija

HTV je u lipnju 2013. pripremala u Rijeci i okolici dokumentarnu seriju “Starim cestama do mora”. Imao sam udjela u toj seriji, a posrećilo mi se i voziti kočijom u koju su bili upregnuti lipicanci, dok sam pričao o Karolinskoj cesti i o tome što je ta prometnica značila za razvitak Rijeke te Gorskoga kotara.

 

Audio & video

Riječka  enciklopedija Fluminensia na Facebooku – Kanal RI, 5. kolovoza 2011. godine

 


Počasni sam turistički vodič, specijaliziran za sakralnu baštinu Primorsko-goranske županije

 


Predavanje: Drenova, granica prokletstvo ili blagoslov tijekom manifestacije Noć na granici 2013.

 


 

Rijeka 15. lipnja slavi blagdan sv. Vida, gradskoga zaštitnika. Kako se ovaj blagdan slavio kroz povijest, tko je bio sv. Vid i što on znači Rijeci i Riječanima govori Goran Moravček, povjesničar kulturne baštine, u emisiji “Katolički vidici” Radio Rijeke. Autorica emisije: Irena Hrvatin. Emitirano u nedjelju 15. lipnja 2014. u 8:40 sati.

 


 

Bogata sakralna baština Rijeke  još je uvijek nedovoljno poznata Riječanima. O tome sam razgovarao s Biserkom Belić, novinarkom Radio Rijeke, nakon javnog predavanja “Sakralna baština Rijeke”, koje sam održao 24. ožujka 2010. u riječkoj Gradskoj vijećnici. POSLUŠAJTE RAZGOVOR

 


Trsatska gradina – Kanal Ri – objavljeno u emisiji Vidici 18. rujna 2015.