U Starom sušačkom rodilištu izgorjelo 25 beba

Staro sušačko rodilište na fotografiji Petra Grabovca
Staro sušačko rodilište na slici Petra Grabovca, tadašnjeg fotoreportera Novog lista

Piše: Goran Moravček

U Starom sušačkom rodilištu, na današnji dan, 28. ožujka 1975. godine izgorjelo je 25 beba. Jedna od najvećih civilnih tragedija u Rijeci dogodila se u gluho doba noći zbog kratkog spoja na električnoj grijalici. Troje djece je preživjelo. Kao uzroci požara navedeni su “krajnja nedisciplina i nepridržavanje propisa”, kako je istaknuto u zaključcima Izvršnog vijeća Sabora, tadašnje republičke Vlade Hrvatske.

Namjeravao sam o tom događaju opširnije pisati, ali ni jedna mi rečenica ne pada na pamet. I danas, nakon što sam prolistao stranice novina iz toga doba, pod dojmom sam te velike tragedije.

Donosim stoga nekoliko preslika iz Novog lista čiji su novinari iscrpno izvijestili o požaru u Starom sušačkom rodilištu.

Rijeka pod Italijom

 

Korzo 1927. godine
Riječki Korzo 1927. godine nosio je ime talijanskoga kralja Vittoria Emanuela III.

Piše: Goran Moravček

Talijanska vladavina Rijekom, od početka 1924. do rujna 1943. godine, zastire se (pre)često povijesnim maglama. Priključenje Rijeke Kraljevini Italiji, pod fašističkom vladavinom Benita Mussolinija, proglasio je s balkona Guvernerove palače riječki guverner general Gaetano Giardini 16. ožujka 1924. godine. Ključevi grada tom su prigodom simbolično bili uručeni talijanskome kraju, a dolazak Vittoria Emanuela III. u Rijeku bio je svečana potvrda aneksije, omogućene Italiji temeljem Rimskoga ugovora, sklopljenog između dviju kraljevina, jugoslavenske i talijanske, 27. siječnja 1924. godine.

Talijanski kralj prima ključeve Rijeke
Talijanski kralj primio je ključeve Rijeke 16. ožujka 1924. godine iz ruku generala Gaetana Giardina

Prvi svjetski rat se bližio kraju, nagovješćujući skori raspad Habsburške Monarhije, kad je 16. listopada 1918. godine Karlo I., kao posljednji austrijski car te ujedno ugarsko-hrvatski kralj Karlo IV. (1916-1918.), najavio da će reformama pokušati spasiti posrnulu Monarhiju pretvarajući je u federalnu državu. Rijeka je tada ulazila u najburnije radoblje svoje novije povijesti. Grad je trebao pripasti Hrvatskoj ili novoj južnoslavenskoj državi. Andrea Ossoinack, riječki zastupnik u mađarskom parlamentu, tome se usprotivio tvrdeći da Rijeka nikad nije bila dio Hrvatske već da je oduvijek bila talijanska. Hrvati nisu tako mislili.

Ustanak jelačićevaca, hrvatskih vojnika, koji su 23. listopada 1918. godine, s isukanim sabljama te istaknutim crven-bijeli-plavim zastavama, protutnjili gradom poput oluje zaposjednuvši sve važnije strateške točke, najavio je kraj austro-ugarske vladavine Rijekom. Posljednji riječki guverner Zoltn Jèkelfalussy (1917.-1918.) pobjegao je u Budimpeštu 28. listopada, omogućivši ulazak u Guvernerovu palaču Konstantinu Rojčeviću, povjereniku Narodnog vijeća SHS.

Antonio Grossich, predsjednik talijanskog Nacionalnog vijeća, protestirao je protiv toga i 30. listopada 1918. proglasio aneksiju grada Italiji.

Novoosnovana Država Slovenaca, Hrvata i Srba sa sjedištem u Zagrebu, vojnički slaba i međunarodno nepriznata, nije se mogla oduprijeti talijanskim osvajačkim težnjama. Stoga je hrvatska vladavina u Rijeci trajala svega nekoliko dana.

Upadom ili “Svetim ulaskom” u grad, 12. rujna 1919., Gabriele D’Annunzio omogućio je dugoročnije Italiji teritorijalna postignuća i na području Rijeke iako ona nisu bila uglavljena tajnim Londonskim ugovorom 1915. godine kad je Rim promijenio ratne partnere i prešao na stranu Antante.

Londonskim paktom grad nije trebao biti izručen kao ratni plijen Kraljevini Italiji. Međutim, snagom oružja, Rijeka se našla pod talijanskom upravom. Rapallskim ugovorom beogradska vlada priznala je  Italiji 12. studenoga 1920. poslijeratnim osvajanjem zaposjednuto ozemlje. U takvim okolnostima riječkome području bio je namijenjen status nezavisne države, znane u povijesti kao Slobodna Država Rijeka / Stato Libero di Fiume.

Takva politička zamisao nije, međutim, bila provediva u stvarnosti. Slobodna Država Rijeka nije uspjela opstati te je razdoblje nestabilnosti trajalo do 27. siječnja 1924. godine kad je grad s okolicom i formalno priključen Italiji. Rimski ugovor, temeljem kojeg je Grad sv. Vida pripao Italiji, potpisali su u ime Kraljevine SHS premijer Nikola Pašić i ministar inostranih dela Momčilo Ninčić, a s talijanske strane Benito Mussolini. Ugovorom su Delta i luka Baroš ušli u sastav jugoslavenske države, a Rijeka je pripala Kraljevini Italiji. Tada i formalno prestaje postojati Riječka Država, ali se istovremeno završava i posebnan državno-pravni status Rijeke – corpus separatum, odnosno državno i politički izdvojeno tijelo riječkoga područja – koji je u raznim oblicima postojao u 19. i 20. stoljeću. Postojanje corpusa separatuma omogućio je Patent Marije Terezije od 23. travnja 1779. godine.

Famoznom Riječkom krpicom, odnosno nadopunom članka 66. Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. godine o statusu Rijeke, ozakonjena je mađarska uprava sve do završetka Prvoga svjetskog rata.

Temeljem Rimskog ugovora i aneksijom grada Italiji 1924. godine, fašistički Rim je istovremeno s uklanjanjem Slobodne Države Rijeke likvidirao i stari corpus separatum.

Italija je izgubila Rijeku nakon kapitulacije u rujnu 1943. Time su otvorene nove, za većinu Talijana bolne, povijesne rane, koje do danas nisu zaliječene.

Proslava eneksije Rijeke Italiji
Proslava aneksije Rijeke Italiji 16. ožujka 1924. godine

Pitanje fojbi, kraških jama u koje su partizani bacali bez suđenja svoje ratne, nacionalne i ideološke neprijatelje, posebno je bolno. Jednako je tako i esodo, eksodus stanovništva s područja pod Titovom upravom poslije Drugoga svjetskog rata, poprimio za mnoge u Italiji mitske razmjere.Na Apeninima se od 2005. godine datum 10. veljače  obilježava kao Dan sjećanja. Spomendan je to na 1947. godinu i Ugovor o miru s Italijom potpisan u Parizu. Temeljem pariškog mirovnog ugovora su Istra, Rijeka, kvarnersko otočje, Zadar te još neki priobalni dijelovi, međunarodnopravno pripali bivšoj Jugoslaviji, a uspostavnom novih država Hrvatskoj i manjim dijelom Sloveniji.

U hrvatskoj historiografiji ovo zamršeno, ali povijesno izuzetno zanimljivo razdoblje riječke povijesti, gotovo je prešućeno te se na prste jedne ruke mogu nabrojiti djela koja se bave položajem Rijeke pod Italijom. Na Apeninima su, pak, napisane čitave biblioteke o tim zbivanjima, koja su ostavila traga u životima stotina tisuća ljudi s obje strane granice. Fašizam i talijanska uprava nanijeli su mnoga zla slavenskome življu, Hrvatima i Slovencima. Usprkos tome, razdoblje talijanske vladavine zastire se nerijetko povijesnim maglama. Sve češći pokušaji da se uprava Gabrijela D’Annunzia i(li) fašista prikaže kao nevina i romantična avantura ne odgovaraju povijesnoj istini.

Za mnoge su, jednako tako, upitni pojmovi poput okupacije i(li) oslobođenja stoga što ih Hrvati, Slovenci i Talijani različito tumače. Je li u takvim okolnostima uopće moguća povijesna istina i što bi ona trebala biti na ovim područjima za ljude koji su bili ili su još uvijek istraumatizirani dramatičnim povijesnim iskustvima i događanjima? Mislim kako je pomirenje s poviješću i suživot temeljen na poznavanju činjenica, a ne na mitologiziranju prošlosti, odgovor na to pitanje. Odgovorna je to zadaća za sve nas koji smo utkani u ovaj riječki, kvarnerski ili istarski zavičaj.

Mihanović u Rijeci napisao Lijepu Našu

Stara guvernerova palača

Piše: Goran Moravček

Antun Mihanović pl. Petropoljski (Zagreb, 10. lipnja 1796. – Novi dvori /Klanjec, 14. studenoga 1861.) spjevao je u Rijeci, a objavio 14. ožujka 1835. godine u Gajevoj Danici, pjesmu Horvatska domovina. Stara guvernerova palača (na slici), u kojoj je pjesma nastala, više ne postoji, a grad se nije odužio spomenikom pjesniku hrvatske himne. U Rijeci, gradu (gotovo) bez javnih spomenika, također su neki značajni ljudi što su ovdje živjeli i(li) stvarali, bez primjerenog spomen obilježja.

Antun Mihanović
Antun Mihanović

Mihanović je u Rijeci radio kao guberijalni tajnik (1823. – 1828./ 1834. -1836.). Na Primorje je stigao nakon vojne službe u Veneciji i Padovi, a s Kvarnera se uputio na mjesto austrijskog konzula u Beogradu. Istu je službu obavljao u Solunu, Trapezuntu, Smirni, Carigradu te Bukureštu.

Dok je boravio u tada mađarskoj Rijeci, potpisivao se kao Mihanovich Antal Fiumei Követ. Radio je i živio u zgradi Guberijalne palače ili stare Guvernerove palače. Ta je zgrada postojala od 1780. do 1895. godine. Nakon rušenja, na mjestu parka sagrađena je Palača / Palazzo Adria, a ondje gdje je bila stara Guvernerove palače uređen je današnji Jadranski trg, tada Piazza Elizabeta.

O tome koliko je u našem gradu Antun Mihanović ostavio traga svjedoči njegov izbor, uz Andriju Ljudevita Adamića, za riječkog zastupnika od 1825.-1827. godine u Zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu (Poszony), današnjoj Bratislavi u Slovačkoj.

Nakon Mohačke bitke 1526. i turskog osvajanja Budima, jedno od sjedišta ugarskog dijela monarhije postao je Požun. Ondje je uz prekide zasjedao Ugarski sabor (Pozsonyi diéta) do 1848. godine.

Nakon ukidanja Ilirskih Provincija (1809.-1813.) i odlaska Francuza, ugarska uprava Rijekom bit će obnovljena 1822. godine kada je mađarski postao obveznim jezikom.

U Monarhiji, u javnim službama i školama, uz mađarski jezik se koriste njemački i latinski, a talijanski u Istri, Primorju i Dalmaciji. Hrvatski se govori jedino u obitelji.

Antun Mihanović, koji je, nakon osnovnog obrazovanja i gimnazije u rodnom Zagrebu, pravo studirao u Beču, počinje se ondje, nadahnut sveslavenskim idejama, zanimati za filologiju. Potaknut pozivom biskupa Maksimilijana Vrhovca za sakupljanjem narodnoga blaga, objavio je Mihanović 1815. godine u Beču knjižicu Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnem jeziku.

Zalaže se za uporabu hrvatskoga u književnosti i javnome životu te ističe kako jezik nije odjeća što bi je čovjek svlačio i oblačio već je bitni dio njegove individualnosti. Za ilirce nima domorodstva bez ljubavi materinskog jezika, kako se u nizu članaka isticalo u Danici ilirskoj tijekom 1835. godine. U takvim okolnostima sklada i Antun Mihanović svoju Horvatsku domovinu.

Za njega i ostale ilirce jezik je domovina, a domovina jezik.

Zaboravljamo li na to u današnje doba posvemašnje anglizacije? Radovi o toj pošasti i javni istupi jezikoslovaca, među njima i Nives Opačić koja je o toj temi objavila nedavno knjigu, ukazuju na nekritičko korištenja engleskog jezika u svakodnevnom govoru te na stvaranje često nakaradnh izraza. Svako doba ima, izgleda, svoje jezične napasti.

Spomenik Hrvatskoj domovini
Spomenik Hrvatskoj domovini na Zelenjaku podigli su članovi Hrvatskog zmaja 1935. godine

Četiri kitice Mihanovićeve Horvatske domovine uglazbio je 1848. godine Josip Runjanin, kadet graničarske pješačke pukovnije u Glini. Pjesmu harmonizira kapelnik Josip Wendel iste godine da bi je 1861. za objavljivanje priredio zagrebački skladatelj Vatroslav Lichteneger.

Savez hrvatskih pjevačkih društava 1907. godine obratio se ondašnjem Hrvatskom saboru s inicijativom da se Lijepa Naša ozakoni kao državna himna, ali to se tada nije dogodilo. Lijepa Naša je bila stoga neslužbena hrvatska himna koja se izvodila u svečanim prilikama prije, između, ali i nakon dva svjetska rata. Službenom himnom postala je tek 29. veljače 1972. godine, a 1990. potvrđena je Lijepa Naša i kao svečana pjesma Republike Hrvatske.

Hrvatskoj domovini je 1935. godine, na stotu obljetnicu, na Zelenjaku u Hrvatskom zagorju podignut spomenik. Rijeka se ondje ne spominje vjerojatno stoga što je te godine bila pod talijanskom upravom. Na žalost, pjesnik hrvatske himne bio je gotovo prešućivan i ovdje, gdje još uvijek nema dostojnoga spomen obilježja, iako je u Rijeci nastala Lijepa Naša

 

Graditelj Trsatskih stuba Petar Kružić izgubio glavu

Kapela sv. Nikole iz Poincareova albuma
Raymond Poincaré, premijer i francuski predsjednik, putujući početkom 20. stoljeća našim krajevima, boravio je i na Trsatu. Fotografija kapele sv. Nikole na Kružićevim stubama iz njegovog je albuma

Piše: Goran Moravček

Stube, kojima se hodočasnici stoljećima uspinju moleći zagovor Gospe Trsatske, nose ime Patre Kružića. Branitelj Klisa, utvrde iznad Splita koja je od turskih nadiranja čuvala južnu Hrvatsku, poginuo je na današnji dan, 12. ožujka 1537. Bio je jedan od najvećih junaka u hrvatskoj povijesti. Turci su mu odrubili glavu nakon presudne bitke za klišku utvrdu, te su je za 1000 dukata prodali njegovoj sestri Katarini. Ona je bratovu glavu sahranila u crkvi Gospe Trsatske pod oltarom sv. Petra. Na nadgrobnoj ploči latinskim jezikom je zapisano: “Ovdje se čuva sahranjena glava znamenitog kliškog junaka Petra Kružića † 1537”.

Patar Kružić
Petra Kružića prikazao je akad. kipar Zvonimir Kamenar na reljefu u kapeli sv. Nikole, podignutoj 1531. godine uz Trsatske stube

Padom Klisa, ratnici odlaze u Senj, gdje će od 1537. do 1618. godine biti snažno uskočko gnijezdo. Obilježivši prostor koji poznajemo u to doba i kao “predziđe kršćanstva”, uskoci su zadavali velikih muka Turcima i Mlečanima, a ostavili su traga i u povijesti Rijeke gdje su trgovali pljačkaškim plijenom.

Na starim prikazima grada, uz ušće Rječine, prikazana je i njihova gostionica. Zbog njihovih napada na mletačke brodove i ozemlje kojim je upravljala Prejasna Republika, izbio je Uskočki rat (1615.-1618.) nakon čega su uskoci protjerani iz Senja te su raseljeni u unutrašnjost Hrvatske.

Petar Kružić je rođen 16. listopada 1491. godine, vjerojatno u ličkom mjestu Nebljuhu u blizini Lapca. Povjesničar i putopisac Johann Weikhard Valvasor navodi da je Kružić bio vlasnikom istarskog Lupoglava, a Pavao Ritter Vitezović je isticao Trsat kao mjesto rođenja kliškoga junaka dok je Andrija Kačić Miošić vjerovao da je potjecao iz Poljica.

Kružić se priključio braniteljima Klisa 1513. godine, a spominje se prvi put u povijesnim izvorima 1520. kao zapovijednik kliške utvrde, koju je branio petnaest godina od osmanlijskih i mletačkih napada. Bio je istovremeno i kapetan Senja od 1521. do ožujka 1529. Branio je Hrvatsku u teškom razdoblju njezine povijesti, nakon Mohačke bitke, odigrane 29. kolovoza 1526. godine, kad su razbijene ugarsko-hrvatske vojne snage.

Nakon te bitke i gubitaka teritorija, Hrvatski sabor je u Cetingradu 1. siječnja 1527. izabrao Habsburgovca, Ferdinanda I., za hrvatskog kralja. Otada će dinastija Habsburga vladati našim krajevima do konca Prvoga svjetskog rata.

Car Ferdinand I. potvrdio je i prvi statut Grada Rijeke iz 1530. godine.

Stube Petra Kružića prikazane su na najstarijem poznatom prikazu Rijeke iz 1578. godine, koji je izradio kartograf Ivan Klobučarić, redovnik augustinac. Kružić je dao sagraditi 1531. godine o svome trošku 118 stuba. Te godine je od klesana kamena sagrađena i kapela sv. Nikole nedaleko crkve Gospe Trsatske, koju je također dao podići Kružić. Godina gradnje zapisana je glagoljicom iznad portala. Akademski kipar Zvonimir Kamenar načinio je 1976. godine reljef za tu kapelicu s portretom Petra Kružića, sv. Nikolom i prikazom kliške bitke. Trsatski povjesnik Clarus (Kajo) Pasconi piše kako je u njegovo doba, u prvoj polovici 18. stoljeća, u kapeli bila slika s prikazom Raspeća i sv. Nikole zaštitnika mornara.

Prema trsatskoj fratarskoj kronici, godine 1628. podiže riječki carski službenik Karlo Vassermann sa svojom suprugom Ivanom, rođenom Schaurer, drugu kapelicu na stubama u čast sv. Karla, na mjestu gdje se nekoć uzdizao kameni stup s kipom Marijinim.

Kapela sv. Nikole
Kapela sv. Nikole, na snimci s početka 20. stoljeća, priložena je u kronici trsatskih fratara

Treću kapelu, najveću, dao je obnoviti 1641. godine Franjo Glavinić, trsatski gvardijan i povjesnik Svetišta, na mjestu gdje je prema predaji ban Nikola IV., prvi koji se nazvao Frankopanom, sagradio 1410. kapelicu poslije svoga povratka s hodočašća u Svetu Zemlju. Nikola je dao postaviti natpis, koji spominju trsatski kroničari: “Dođe kuća Bl. Dj. Marije iz Nazareta na Trsat 10. svibnja 1291. i odavde otputova dne 10. prosinca 1294.”

Barun Gabriel Franjo Aichelburg, zapovjednik Brinja, nastavio je gradnju stuba te ih je 1726. godine bilo 412. On je također dao sagraditi četvrtu kapelicu, trijem, u čast sv. Ignacija Lojolskog, utemeljitelja isusovačkog reda. Uređenje stuba i gradnja kapelice potaknuti su vjerojatno obilježavanjem stote obljetnice od dolaska isusovaca u Rijeku.

Ulaz na Trsaske stube Petra Kružića uređen je 1744. godine. Nad portalom se nalazi reljef Djeteta Isusa i Marije Tješiteljice žalosnih uz latinski natpis “Consolatrix Afflictorum”. Prema predaji, na tome je mjestu stajala kapela s natpisom “Hodi na pokoru”, koju je sagradio Ivan Kučić, trsatski plovan sv. Jurja. Nakon posljednje obnove skala 1930. godine, hodočasnike do Trsata vodi 561 stuba.

Kružićeve stube duboko su utkane u urbana tkivo te u gradsku povijest. Nedostaju im tek informativne table koje bi hodočasnicima i turistima, ali i zainteresiranim sugrađanima, približile ovaj izniman kulturno-povijesni spomenik kakvim se, uz obližnju Kalvariju, mogu tek rijetki gradovi dičiti.