Rijeka uz more – daleko od mora

Hidrokrilac Vihor u plovidbi
Hidrokrilac Vihor u plovidbi

Piše: Goran Moravček

Vihor. Mnoge će od nas prisjećanje na njega vratiti u bezbrižne dane mladalaštva. Prisjećam se kako smo ga s plaže na Kantridi promatrali s udivljenjem dok je jurio, brzinom od tridesetak čvorova, u ljetno prije podne prema Velim vratima. Nostalgija? Vjerojatno. Zaista, prohujalo s vihorom.

Hidrokrilac Vihor svečano je bio dočekan u prvoj polovici travnja 1961. godine. Mogao je primiti 135 putnika, a prevalivši 600 nautičkih milja stigao je u Rijeku iz Messine, gdje je bio izgrađen za Jadroliniju. Brodom je tada zapovijedao kap. Branko Vuksan.

Hidrokrilac Vihor u riječkoj luci na fotografiji iz Novog lista
Hidrokrilac Vihor u riječkoj luci na fotografiji iz Novog lista

Vihor je zaplovio morem gotovo istovremeno s premijerom igranog filma Karolina Riječka u tadašnjem kinu Partizan, početkom gradnje novog naselja na Turniću, Gagarinovim letom u Svemir, Kubanskom krizom te stvaranjem Pokreta nesvrstanih. Glisirao je našim morem šest godina, održavajući stalnu vezu Rijeke s Malim Lošinjom i Rabom, nakon čega je prodan te je plovio uz talijanske obale sve do 1991. godine.

S vihorom vremena nestalo je i šljunčane plaže uz Portić, zatrpane kao i Vela grota, kako bi se za Najdraži nogometni klub na Kantridi uredilo pomoćno igralište. Da je bilo vizije, a nije, ostala bi predivna plaža, Klub bi pripremajući se za Ligu prvaka dobio pomoćno igralište na nekom prikladnijem mjestu, a brodovi bi i dalje bili naš ponos.

Nedavno u Kostreni Sv. Luciji predstavljena knjiga o propasti domaće flote – Sumrak kvarnerskog brodarstva – kap. Igora Stipanovića, koju sam imao prilike vidjeti u rukopisu, podsjeća me još jednom na činjenicu da smo primorska, ali ne i pomorska zemlja. Stoga se i moglo dogoditi da propadne flota Jugolinije, odnosno Croatia linea, koja je imala, od Tare do Kostrene, čak 169. brodova! Slična je sudbina zadesila i Lošinjsku plovidbu.

Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca ili slavljenika. Klikni na sliku i naruči!
Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca ili slavljenika. Klikni na sliku i naruči!

Domaći političari i tzv. gospodarski stratezi, podjednako oni iz Banskih dvora kao i svi ovi što iz svojih udobnih ureda imaju pogled samo na riječki Korzo te valjda ne vide more, nisu shvatili značaj (geo)političkog položaja Lijepe Naše. U rječniku stranih riječi preskočili su vidjeti što znači maritimizacija. Za pojedinu državu smještenu uz morsku obalu, izuzev izgleda za Lijepu Našu, to znači razvijati se koristeći razumno sve prednosti primorskog položaja.

Značilo bi to graditi kontejnerske luke ondje gdje je to prikladno, a ne u srcu grada; značilo bi to odlučiti se za postavljanje nove Nizinske pruge, a ne krpati postojeću izgrađenu u doba mađarske uprave davne 1873. godine; značilo bi to spojiti željeznicom Hrvatsko primorje s Istrom kao i, napokon, povezati Rijeku, kao nekoć značajno pomorsko središte, autocestom do Žute Lokve i dalje prema jugu Dalmacije, jer je to put preko Crne Gore, Albanije sve Grčke i Bliskog istoka. Značilo bi to ne odustajati od putničke brodske linije prema Dubrovniku; značilo bi to s mudrošću i domoljubnom vizijom razvijati Jadran kako bismo prestali pričati i(li) slušati doskočice prema kojima nam je Bog dodijelio jednu od najljepših obala na Svijetu, ali nam je zaboravio dati – pamet.

Riječki spomen na stradanje Titanica

14. travnja 2013.

Spasilački prsluk s Titanica čuva se u Rijeci
Spasilački prsluk s Titanica čuva se u Rijeci

Titanic, britanski prekooceanski putnički brod, udario je na svome prvome putovanju u ledenu santu usred noći u hladnim vodama sjevernog Atlantika na današnji dan, 14. travnja 1912.

U toj pomorskoj nesreći poginulo je više od 1.500 ljudi.

Popis putnika s Titanica čuva se u riječkom Državnom arhivu, a spasilački prsluk s broda, jedini sačuvani primjerak na europskom tlu, nalazi se u Rijeci u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja (Guvernerova palača).

Josip Car, tada osamnaestogodišnji konobar na Carpathiji, broda koji je prvi prikučio u pomoć Titanicu, sačuvao je spasilački prsluk i donio ga u domovinu. Tridesetih godina prošlog stoljeća darovao ga je tadašnjem Gradskom muzeju Sušak. Prsluk je restauriran 2004. godine.

Brod Carpathia plovio je na liniji New York-Rijeka. Krenuo je iz Amerike prema Rijeci 11. travnja 1912. U noći 14./15. travnja stigao je SOS-poziv s Titanica, koji je obilježio i živote posade Carpathije. Među njenih 306 članova nalazilo se i 76 hrvatskih pomoraca.

Među spašenim putnicima Titanica bilo je i troje Hrvata: Mara Osman-Banski iz Vagovine kod Čazme, Ivan Jalševac iz Topolovca kod Siska i Nikola Lulić iz Konjskog Brda, Perušić. Nažalost, poginulo je 27 hrvatskih iseljenika.

Prošle godine održana je u Guvernerovoj palači zanimljiva izložba Titanic-Carpathia, a nedavno je iznesena zamisao o podizanju spomenika u Rijeci brodu spasitelju i njegovim članovima posade. (Goran Moravček)

Pogledaj video: Brod Carpathija

[embedplusvideo height=”548″ width=”695″ standard=”http://www.youtube.com/v/YQw5RglP5KA?fs=1″ vars=”ytid=YQw5RglP5KA&width=695&height=548&start=&stop=&rs=w&hd=0&autoplay=0&react=1&chapters=&notes=” id=”ep2086″ /]

Portret stogodišnjaka na zidu

11. travnja 2013.

Maks Peč uz svoj portret na zidu
Maks Peč uz svoj portret na zidu

Maks Peč, stogodišnjak, živa enciklopedija Sušaka i Rijeke, dobio je svoj portret. Naslikan je u krugu Nadbiskupijskog sjemeništa, na dvorišnom zidu, uz portrete pape Ivana Pavla II., časne sestre Marije Krucifikse Kozulić i nadbiskupa Josipa Pavlišića.

Autor zidnih slika je Eduardo Filipović SEC, slikar mnogih zanimljivih grafita i murala na riječkim ulicama.

Otkud ja u ovom izabranom društvu? – čudio se iznenađeni Maks Peč kad sam ga doveo pred njegov portret. Prikazan je sa značkom Plivačkog kluba “Primorje”, čiji je bio dugogodišnji tajnik.

Maks Peč, rođen 1914. godine, bio je svjedokom zbivanja koja su ostavila traga u životu Rijeke i Sušaka tijekom minulog i ovog stoljeća. Graditelj i projektant, gospodin Makso je bio sudionik događaja koji su obilježili gradsku povijest. S ovim vitalnim, duhovitim i iznimno zanimljivim sugovornikom, razgovarao sam u više navrata. Maks Peč je vjerojatno najstariji aktivni novinar, koji više desetljeća piše iz broja u broj za nadbiskupijski časopis “Zvona”, ali i neke druge listove.

Rođak je sv. Leopolda Mandića, a prijateljevao je s mnogim istaknutim ljudima o kojima zna tkati zanimljive priče. (Goran Moravček)

 

Veseli domoljubi iz “Kvak” kluba

Spomen ploča Menciju Klementu Crnčiću uz prugu kod Plasa iznad Hreljina
Spomen ploča Menciju Klementu Crnčiću uz prugu kod Plasa iznad Hreljina

Piše: Goran Moravček

Menci Klement Crnčić, slikar, rođen je na današnji dan, 3. travnja 1865. godine, u mjestu Bruck an der Mur, Austrija. Preminuo je u Zagrebu 9. studenog 1930. Živio je u Beču i Lovranu, a 1900. godine dolazi u Zagreb gdje s Belom Čikoš-Sesijom otvara Višu školu za umjetnost i umjetni obrt, koja kasnije postaje Likovna akademija.

Menci Klement Crnčić, reljef sa spomen ploče "Kvak" kluba
Menci Klement Crnčić, reljef sa spomen ploče “Kvak” kluba

Crnčić je bio i član Kvak kluba, čiji je naziv nadahnut, uz čašicu vina i pjesmu, kreketanjem žaba. Klub je osnovan u jednoj gostionici uz zagrebački savski most 1879. godine, a djelovao je kroz punih šezdeset godina. Članovi su mu bili mnogi uglednici, među inima književnici August Šenoa, Vladimir Mažuranić, Hugo Badalić, Josip Eugen Tomić, Gjuro Deželić te predsjednik Akademije Josip Torbar i drugi. Klub nije imao predsjedavajućeg, već se svakih 14 dana redao drugi član kao Kvakisimuss.

Temeljna zadaća članova Kluba bilo je – veselo druženje domoljuba. Za to postoji i dokaz u našem zavičaju.

Slikaru Menciju Klementu Crnčiću, Slikokvaku, članovi Kvak kluba, Kvakači, postavili su spomen-ploču uz željezničku prugu na Plasama iznad Hreljina s natpisom: “Slikokvaku / MENCIJU KL. CRNČIĆU / koji s ovoga ljupka mu vidika / kistom svojim mnoge posnimi krasote / Hrvatskoga od starine primorja i gorja / sirote Učke gordog Velebita i sinjeg / nam Jadrana / vjernoj u ljubavi / Kvakačka braća / MCMXXXIII”.

Na tome je mjestu slikar Menci Klement Crnčić bio nadahnut stvarajući svoj veliki triptih, sliku Pogled na more s Plasa. Svojevremeno je to djelo krasilo prostore nekadašnje jugoslavenske Narodna Skupština u Beogradu. Što je bilo s triptihom nije poznato, a navodno je zagubljen.

Spomen ploča Slikokvaku, tada već preminulom Menciju Klementu Crnčiću, bila je otkrivena u nedjelju 24. lipnja 1933. godine, a tom prigodom je na svečanosti bila, uz ostale uzvanike, načelnika općine Hreljin D. Kučana i župnika Matejčića, školska mladež s nastavnicima, gradjanstvo i seljaštvo, koje je samo okitilo ploču zelenilom.

Spomen ploču, 140 cm visoku i 90 cm široku, izradio je sušački klesar Rude Matković, poznat i po tome što je isklesao mnoge kipove i oltare, a među ostalim i rozetu na zvoniku đakovačke katedrale. Plaketa od mjedi na ploči djelo je Ive Kerdića. Kroničari su zabilježili kako su Kvakači došli na otkriće brzovlakom iz Zagreba, a dočekao ih je narod s načelnikom, koji je obavio otkriće, a blagoslovio ploču župnik, koju je preuzeo načelnik uz dirljiv i zanosan govor.

Ploču je 1995. godine obnovilo riječko Elektroprimorje. Svaka čast!