Otuđeno i nepoznato riječko blago

Riznica Katedrale u Rijeci
Iz riznice Katedrale sv. Vida u Rijeci

Piše: Goran Moravček

Dio riječke kulturno-povijesne baštine, koji nesumnjivo pripada našem gradu, završio je slijedom povijesnih (ne)prilika izvan granica Hrvatske. U Italiji se nalazi i pokaznica Barbare Frankopanke iz 1489. godine. Darovana je bila Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina (Kosi toranj), a odnesena je iz Rijeke u doba talijanske uprave 3. travnja 1941. godine, tri dana prije izbijanja Drugoga sv. rata na našim prostorima.

Riječka pokaznica, iznimne povijesne i umjetničke vrijednosti, čuva se u Palači Venezia u Rimu. U Vječnome gradu ima još blaga podrijetlom iz našeg kraja. Je li došlo vrijeme da se naša ukupna kulturno-povijesna baština konačno objedini i prikaže Riječanima?

Barbarin moćnik
Moćnik Barbare Frankopanke najstariji je izložak u riznici Franjevačkog samostana na Trsatu iz 1483. godine

Srećom, na Trsatu je ostao Veliki relikvijar ili moćnik, najstariji zavjetni dar među 58 izložaka u riznici Franjevačkog samostana, koji je godine 1483. zaviještala kneginja Barbara Frankopanka. Veliki moćnik Barbarin s Trsata, a i njezine pokaznice (podižnice, monstrance) u kojima se čuvaju svete moći (hostije) iz Hreljina i tamošnje župne crkve Sv. Jurja te riječke Zborne crkve Uznesenja Marijina, iznimne su kulturno-povijesne vrijednosti.

Kneginja Barbara Frankopan preminula je 1504. Bila je supruga srpskog despota Vuka Brankovića, a potom i Franje Berislavića Grabarskog. Nisu nam, nažalost, znane ruke (vele)majstora Barbarinog trsatskog relikvijara, visokog bez stalka 43, a širokog 41 centimetar sa zapisom na bosančici.

Znano je, međutim, i podrobno opisano da su u »to djelo dostojno jedne kneginje«, kako je zapisao trsatski kroničar fra Franjo Glavinić, utkani ostaci (moći) sv. Stjepana Prvomučenika, sv. Andrije, sv. Petra, sv. Jakova, sv. Bartola i sv. Mateja, a među 36 različitih moći tu je i relikvija ostataka – Mojsijeva grma.

Barbara je bila nećakinja Martina Frankopana, koji je od 1449. do 1479. gospodario trsatskim kaštelom i omogućio dolazak fratara na Trsat 1453. godine.

Gospa želosna
Gospa žalosna, bogata isusovačka baština u riznici Katedrale sv. Vida

Martin Frankopan bio je dobročinitelj – pomogao je osnivanje četiri samostana franjevaca opservanata u Cetingradu, Stjeničnjaku, Brinju i na Trsatu. Negdje uz Martina koračala je ovim svijetom i Barbara, koja se snagom vjere, ili čega drugog, nije mirila s »običnim« življenjem te je naručivala izradu umjetnički vrijednih sakralnih darove po kojima ćemo je se sjećati.

Povijesno-kulturna baština treba biti primjereno izložena. Obilazeći teren bio sam često zatečen time u kakvim se neprikladnim uvjetima čuva nacionalno blago.

Izvjesno je kako su očuvanje i zaštita kulturno-povijesne baštine skupi pogotovo u doba besparice. Međutim, propadanje i(li) zaborav nisu prihvatljivi. Jednako tako, vrijednost onoga što smo baštinili od mnogih generacija prije nas nikako se ne može mjeriti samo novčanim iznosima.

Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!
Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!

 

Veprinac, mjesto s najljepšim pogledom

Stari grad Veprinac
Stari grad Veprinac

Piše: Goran Moravček

Veprinac, mjesto s najljepšim pogledom na Kvarner ima izuzetno bogatu kulturno-povijesnu baštinu. Stoga je dobra vijest da se temeljito obnavlja Stari grad veprinački, prepoznatljiv izdaleka po zvoniku župne crkve sv. Marka. Uređena je srednjovjekovna loža, kapela sv. Ane ili veprinačka Sikstina s početka 15. stoljeća, kao i zvonik župne crkve podignut 519 metara nad morem.

Brituh, vidikovac s najljepšim pogledom na Opatiju i Kvarner, trebao bi biti primjereno uređen nakon punih pet godina priprema. Napokon. POGLEDAJ VIDEO

Zvonik sv. Marka i Županov stol
Brituh: zvonik sv. Marka i Županov stol s uklesanim godinama 1655. i 1770.

S veprinačkog vidikovca puca pogled na Kvarner i samo zbog toga, a da i nema drugih vrijednih kulturno-povijesnih spomenika, isplatilo bi se uspeti putom koji od opatijske Slatine vodi kroz zanimljiv krajobraz do područne osnovne škole, a potom svladavanjem 110 stuba do najistaknutije točke mjesta.

Veprinac, ili Leprinac po domaću, nekoć je bio opasan zidinama, koje su iskušale snagu (ne)vremena i mletačke napade, a dijelom su i danas očuvane. Uz Stari grad postupno su nikla okolna naselja – Andretići, Balači, Boni, Falalelići, Gašparići, Guštići, Kolavići, Lučetići, Maćuki, Perinići, Slavići, Stari Grad, Šimetići, Škofi, Špadići, Travičići, Tumpići, Vas, Vedež, Zagrad i Zatka.

VEPRINAC KROZ POVIJEST

Mjesto se prvi put spominje 1351. u doba Rudolfa Devinskog te u oporuci Hugona Devinskog 1374. godine. Kao vazali akvilejskog patrijarha, Devinci, koji su dobili obiteljsko ime prema kaštelu Devinu ili Duinu kod Trsta, imali su mnoge posjede u Istri, a vladali su i Rijekom do 1399. godine kada umire njihov posljednji muški potomak.

Nakon izumiranja Devinske loze posjede baštini bavarska obitelj Wallsee, ili po naški Favalići, što 1400. godine potvrđuje i pulski biskup Gvido II. Memo (1383-1409). Nakon toga, Veprinac je uz Kastav i Mošćenice bio pod vlašću Habsburgovaca od 1465. te je u sastavu Kastavske gospoštije kojom je od 1637. do 1773. godine upravljao riječki isusovački Kolegij.

Gradska vrata s tri ulaza
Gradska vrata u sklopu zgrade gradskog Komuna, Komunšćice, imaju tri ulaza

Posjed je nakon ukinuća Isusovačkog reda preuzela država, a od 1784. godine Kastavskom gospoštijom upravlja obitelji Thierry. Nakon njih Kastavštinu preuzima 1843. riječki brodovlasnik Đuro Vranyczany. Ukinućem kmetstva 1848. godine prestala je postojati i Kastavska gospoštija.

U 19. stoljeću Volosko postaje sjedištem samostalne općine, ali i cijelog područja bivše Kastavske gospoštije. Nakon završetka Prvoga svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, počinje talijanska uprava tim područjem, koje je, uključivši i Veprinac, Rapallskim ugovorom 1920. ušlo u sastav Kraljevine Italije, tada pod fašističkom vladom Benita Mussolinija.

Veprinac je danas naselje u sastavu Grada Opatije zajedno s mjestima Dobreć, Ičići, Ika, Mala Učka, Opatija, Oprič, Pobri, Poljane i Vela Učka. 

Brituh
Pogled s veprinačkog vidikovca na Kvarner

KULTURNO-POVIJESNA BAŠTINA

Crkva sv. Marka. Odred albanskih plaćenika, u službi Mlečana, zapalio je 14. prosinca 1614. godine, uoči “službenog” početka Uskočkog rata (1615.-1618.), Lovran, Opatiju sv. Jakova te mnoge kuće na području Veprinca i Kastva.

Veprinac je teško stradao i 1616. godine kad su mletačke snage porušile i crkvu sv. Marije koja je stajala nekoć na vrhu veprinačkog brijega.

Župna crkva sv. Marka u Veprincu
Župna crkva sv. Marka u Veprincu

Mlečani nisu dugo držali grad, ali je usprkos tome nakon obnove crkva dobila novoga nebeskog zaštitnika, sv Marka, koji je bio i patron Mletačke Republike. Može se to protumačiti i kao pokušaj da se Mlečane ubuduće odvrati od napadaja.

Nakon obnove crkve, glavni oltar sv. Marka posvetio je 7. studenoga 1658. senjski biskup Petar Mariani. Područje zapadno od Rječine, uključivši i Rijeku, bilo je u to doba pod crkvenom upravom pulskog biskupa, ali kako je on bio mletački podanik, a teritorij austrijski, biskupu iz Pule često je bio zapriječen dolazak stoga je posvetu obavio Petar Mariani, Riječanin.

Nekoć je uz veprinačku župnu crkvu bilo groblje. Pred ulazom je ostalo još nekoliko starih grobova među kojima plovana Antona Petričića, Kazimira Mandića i Joakima (Aćima) Pilata. Ovom potonjem je pred župnom kućom podignuta bista.

Glagoljicom je iznad ulaza u crkvu nekoć bila urezana 1574., a ista je godina zapisana na kamenoj ploči iznad ulaza stare veprinačke vijećnice. Dva pobočna broda crkve prigrađena su oko 1658. godine u doba župnika Zvane Pačalota. Župnu crkvu temeljito je dao obnoviti 1840. godine posljednji veprinački kanonik Anton Petričić.

U crkvi je pet kamenih oltara. Crkva je bila opljačkana 1978. godine te su tada ukradene i oltarne slike sv. Obitelji i sv. Ivana Krstitelja kao i sedam uljanih slika Križnoga puta.

Kapela sv. Ane
Kapela sv. Ane iz 1442. godine ili veprinačka Sikstina

Kapela sv. Ane. Uz stari put za Učku, unutar zidina nekadašnjeg veprinačkog kaštela, podignuta je drevna kapela sv. Ane s trijemom pred ulazom (lopicom) i zvonikom na preslicu s jednim zvonom.

Na vanjskome zidu uklesana je godina 1442., a uz nju stoji i grb plemića iz Kršana čiji su inicijali Mx Ch. Na zaglavnom kamenu portala stoji grb tadašnjih veprinačkih vladara iz roda Wallsee / Favalića.

Kapela sv. Ane je oslikana crtežima iz 15. stoljeća. Među ugrebencima (grafitima) uparane su na zidu svetišta godine 1442. kad je kapela podignuta te 1562. kad je posvećena.

Kapela sv. Ane
Oltar u kapeli sv. Ane iznad kojeg je zapisana 1442. godina

Veprinački zakon iz 1507. Pod trijemom crkve sv. Ane su se onde sedeći p(očtovani) i razumni muži, župani i starci rečen(oga kaštela) Veprinca potpisali pod tekstom Veprinačkog zakona iz 1507. godine. Ovim su zakonom, pisanim glagoljicom, bili uređeni društveno-pravni odnosi.

Listovi Veprinačkog zakona čuvaju se u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosi. Tekst je sačuvan i u Liber Communitatis Veprinatii, a pripremio ga je između 1731. i 1739. godine veprinački kanonik Anton Cora. Taj je tekst konzultirao i veprinački kapelan Jakov Volčić (1815.-1888.) uspjevši ga 1851. godine prepisati na latinicu.

Kapela sv. Jelene. Potječe iz XVI. stoljeća. Pregrađivana je 1860. i obnovljena 1980. godine. Ova crkvica sa zvonikom na preslicu i lopicom pred ulazom bila je i mjesto s kojega su u novije doba polazili sprovodi, jer veprinačko groblje, uređeno početkom 20. stoljeća nema svoje kapele. Oltar je podignuti u čast sv. Jelene, sv. Roka i sv. Lovre, koji su prikazani na oltarnoj slici.

U Starom gradu je kapela Marije Pomoćnice, koja više nema vjersku ulogu već služi kao skladište.

Zagonetka kastavske Crekvine

 

Kastavska Crekvina
Kastavska Crekvina

Piše: Goran Moravček

Kastavska Crekvina je najveća crkvena građevina na našoj obali Jadrana. Danas je ruševina. Izaziva prijepore stoga što je nejasno kad je podignuta, odnosno kada je i u kakvim okolnostima srušena.

Crekvina u Kastvu
Kastavska Crekvina najveća je crkva na našoj obali Jadrana

Građena u neposrednoj blizini velike kastavske Zborne crkve sv. Jelene križarice, Crekvina je bila dugačka 50 metara, široka 20 m te isto toliko visoka. U nju je moglo stati više od 3.000 vjernika! Na svakoj strani crkve bilo je po pet kapelica. S glavnim žrtvenikom bilo u njoj 11 oltara. Veličina dostojna katedrale.

U Bakru, usporedbe radi, crkva sv. Andrije (38 x 24 metara, visoka 15 m) s devet oltara bila je manja samo od zagrebačke katedrale u doba kad dovršena 1853. godine. Nakon izgradnje đakovačke katedrale bakarska crkva je treća po veličini u Hrvatskoj.

Isusovačka baština u Kastvu
Isusovci su upravljali Kastavskom gospoštijom od 1630. do 1773. godine

Crekvinu su gradili isusovci. Crkve koje su podizali isusovci trebale su svjedočiti o snazi katoličke vjere. U Rijeku su pripadnici toga Reda došli 1627. godine nakon Tridentskog crkvenog sabora (od 13. prosinca 1545. do 4. prosinca 1563.), koji je imao dva glavna cilja: riješiti pitanje protestantizma i potaći obnovu u Crkvi.

Kako bi se mogli uzdržavati i poduzima svoje graditeljske pothvate, dobili su na upravu prostranu Kastavsku gospoštiju, kojom su upravljali od 1630. do 1773. godine. Papa Klement IV. ukinuo je isusovački red 21. srpnja 1773. Sukladno tome, riječki isusovački samostan bio je zatvoren 23. rujna 1773. Feudalni prihodi koji su ubirali na području Kastva, Veprinca i Mošćenica nisu bili dostatni za sve njihove graditeljske poduhvate te je nedovršena ostala riječka crkva sv. Vida (danas katedrala) koju su gradili i o njoj skrbili, a Crekvina je (p)ostala ruševina.

Zagonetna kastavska Crekvina
Zagonetna Crekvina

Zapadni zid Crekvine sačuvan je do visine od oko 10 metara kao i prezbiterij te sakristija u kojoj je početkom prošlog stoljeća bila općinska štala. Bivša crkva danas je parkiralište i šetnica koja vodi u šumu Loza, a ondje se održavaju koncerti i predstave. Kulisa bivše crkve je još uvijek privlačna.

Na području Crekvine postojala crkva koja se spominje 6. ožujka 1634. u oporuci popa Mate Drnjevića, a potvrdu o njezinom postojanju daje i riječki isusovački Kolegij 17. ožujka 1641. godine prilikom kupoprodaje pekarnice i jedne kuće u blizini te crkve.

Crkva Blažene Djevice Marije unutar zidina, kojom su upravljali bratimi Bratovštine Presvete Bogorodice, imala je koncem 1658. godine tri oltara. Glavni žrtvenik je opisan kao “lijep, ali nagrižen vlagom” s kipovima Blažene Djevice i anđela. Oltar sv. Nikole bio je pozlaćen, a za Oltar sv. Ivana evanđelista se navodi da ima malo dobara kojima upravljaju bratimi iste Gospine bratovštine.

Ista ta tri oltara spominju se i 6. lipnja 1667. godine u izvješću kastavskog kapetana Askanija Jakomina caru Leopoldu I., u zapisniku kanonske vizitacije 23. svibnja 1688. godine i prilikom posjete pulskoga biskupa Giuseppea Marija Bottarija (1695-1729) u lipnju 1701.

Crekvina pod snijegom
Crekvina pod snijegom

Nejasno je zbog čega je Valvasor ne spominje u svojem opisu Kastva.

Strop nad oltarom sv. Ivana Krstitelja bio je 1701. godine oštećen te je prijetila opasnost od urušavanja. U zapisniku vizitacija riječkog Arhiđakonata od 27. svibnja 1742. navodi se kako su nabavljene daske za popravak stropa crkve.

Godine 1750. šire riječko područje, uključivši i Kastav, pogodila je serija snažnih zemljotresa, koji su ostavili trajne posljedice.

U Crekvini je početak šetnice koji vodi kroz šumu Loza
U Crekvini je početak šetnice koji vodi kroz šumu Loza

Pulski biskup Andrea Balbi (1732.-1771.) je na traženje Kastavaca 19. srpnja 1769. godine dopustio da se sruši crkva sv. Marije te da se izgradi nova i prostranija od Zborne crkve sv. Jelene. Biskup je ovlastio riječkog arhiđakona Svilokosa da za novu crkvu sv. Marije blagoslovi i položi temeljni kamen.

Može se pretpostaviti kako u Crekvini nije služena ni jedna misa, jer je ostala nedovršena zbog raspuštanja isusovačkog reda 21. srpnja 1773. godine.

Ostaci crkve sv. Marije, odnosno Crekvine, bili su sa svojih 1.500 četvornih metara, (pre)golema građevina za područje nastanjeno s oko 7.000 žitelja. Osim Crekvine, postojale su brojne crkve i(li) kapele na Kastavštini. Kada je točno počela njezina gradnja i što je sve dovelo do toga da (p)ostane arheološki objekt, a ne posvećeno mjesto za molitvu, dugo je bilo zagonetka.

Potok dao ime Rijeci

Riječki potok Lešnjak u Starom gradu

Klobučarićev trg: Ostaci srednjovjekovnog zida i “jezero” Lešnjak nastalo na gradilištu podzemne garaže

Piše: Goran Moravček

Od stare Rijeke, nekoć zbijene na površini od devet hektara i ograđene bedemom, a u njoj je u 17. stoljeću živjelo oko 3.000 žitelja, jedva da je ostalo išta. Izuzev starih listina, komada drevnog zida koji ispiljen čeka na svoje staro mjesto u blizini tzv. Kosog tornja, potom Gradske ure, Rimskog lûka, Stendardca i četiri, srećom, pošteđene crkve te još poneke “sitnice”, drugih spomena na nekadašnji Stari grad gotovo da i nema. Rušenje je kroz povijest bilo sustavno i nemilosrdno, a jedino je takvo i moglo biti u nastojanjima da se zatru tragovi prethodnika i(li) “onih drugih”. Jer, Rijeka je od početka 18. stoljeća bila politički, a znatno manje urbani projekt što se snažno osjeća još i danas. Mjesto je to doseljenih i odseljavanih te je problem identiteta i brige o dragom zavičaju, koji žitelji nekog mjesta njeguju generacijama, ovdje imao slabe korijene. Bez izuzetka. Plansko rušenje Staroga grada, nakon tragičnog eksodusa iza Drugoga svjetskog rata, potvrđuje to.

Tako su nestajale i vode, izvori života. Pokazala je to sustavna, ali ujedno i nerazumna borba protiv potoka Lešnjaka. Gurnut je u podzemlje iako je morao biti istaknut u urbanističko-graditeljskim promišljanjima kao dragocjeni izvor riječke povijesno-kulturne baštine. Pokraj vrela Lešnjaka, na mjestu današnje Katedrale sv. Vida, stajala je kapela posvećena patronu Rijeke. Najstarije obavijesti o toj crkvici dolaze nam od oca Martina Bavčera (Martina Bauzera), rektora isusovačkog Kolegija (1638.-1640.; 1652.-1654.). Rođen je 11. studenoga 1595. u Selu na Vipavskem kod Ajdovščine u Sloveniji, a preminuo je u Gorici 23. prosinca 1668. gdje je obnašao i dužnost rektora isusovačkog Kolegija. Pristupio je isusovcima 1616. u Ljubljani, a u novicijat je primljen u Brnu. Boravio je također i u Grazu. Otac je slovenske historiografije, autor djela Historia rerum Noricarum et Forojuliensium (Povijest Norika i Furlanije), koju je kao zbirku od deset knjiga pisao između 1657. i 1663. godine.

Bavčer u zabilješkama spominje izvjesnog Petra Lončarića, koji se 1296. godine nabacio kamenom na Raspelo, ljutit što je izgubio kartajući pred kapelom sv. Vida. Momak iz tadašnje crne kronike, zapisane perom oca isusovca tri i pol stoljeća nakon događaja, kažnjen je odsijecanjem ruke, a stoga što je, prema predaji, iz Raspetog potekla krv, događaj se smatra čudom te se kao takav njeguje i danas. Crkvica gradskog zaštitnika sv. Vida bila je podignuta uz nekadašnji Kaštel na najvišoj točki utvrđenoga grada. Područje na tom sjeverozapadnom dijelu upisano je na starim prikazima grada kao Vranjeva Gomila.

Na drugoj obali Rječine, na Trsatu, nastala je 1291. godine, gotovo istovremeno, predaja o dolasku Svete kuće u kojoj je arkanđeo Garbrijel navijestio Djevici Mariji da će začeti i roditi sina Isusa.

Rječina je kroz više od osam stoljeća bila granična rijeka. Razdvajala je državne tvorevine, ali i crkvene pokrajine. Oduvijek je tekla izvan gradskih zidina i često je iskazivala svoju neukrotivu snagu nanoseći velike štete te mi se čini manje vjerojatnim da je naselje, podignuto nakon razaranja Tarsatke, dobilo po njoj ime. Izvjesnije je kako grad, koji se kroz vijekove zvao Richa, Fanum Sti Viti, St. Veyth am Phlawen, Stat St. Veyth am Pflaum, Flumen sancti Viti, Fluvis et partus Rika, Fiume, Rika, Reka, Rieka i, napokon, Rijeka, ime duguje hitrom potoku (lat. flumen, fluminis), čije je izvorište kod crkve sv. Vida. Flumen sancti Viti.

Vode toga potoka i četiri njegova tijeka znatno su odredile izgled Staroga grada i način življenja u njemu. Taj je potok prvorazredni spomenik Rijeke. Nepresušne vode uvjetovale su gradnju rimskih termi, a nakon što su propašću Rimskog Carstva te provalama Avara i Franaka izgubile svoju ulogu, potok i znatne količine građevnoga materijala odredile su smještaj Zborne crkve Uznesenja Marijina na ruševinama rimskog kupališta. Voda potoka punila je bazen starokršćanske krstionice. Kosi toranj, kao jedan od riječkih posebnosti, nagnut je upravo zbog podzemnih tokova potoka, jer oni potkopavaju tlo na kojem leži zvonik.

Sarkofag pokraj Kosog tornja

Sarkofag pronađen 2009. uz Kosi toranj tijekom arheoloških istraživanja bio je uronjen u vode potoka Lešnjak

U vrijeme kada su isusovci došli u Rijeku 1627. godine s gotovim planovima o izgradnji crkve, samostana i učilišta susreli su se također s nedaćama koje su im zadavale žustre vode potoka. Oni su prvotno namjeravali podići svoja zdanja kod nekadašnje crkvice sv. Tri Kralja, ali nakon što su već osigurali teren, odustali su od gradnje potraživši novo mjesto za gradilište, jer se ispostavilo da bi zbog vlažnosti tla morali u temelje nove crkve, samostana i učilišta ugraditi na tisuće trupaca i bezbrojne kamene blokove. Tako su se zbog podzemnih voda potoka, koje su udarale u gradski zid zadržavajući se Na Rovu i plaveći teren iza kavane (bivša Dva lava), isusovci popeli s novim planovima do izvora Lešnjaka i do stare crkvice posvećene nebeskom zaštitniku grada sv. Vidu te su ondje podigli današnju katedralu te uz nju Kolegij i Seminar. Od isusovačkog samostana i učilišta nije danas ostalo gotovo ništa, tek poneka fotografija s konca dvadesetih godina minuloga vijeka i poneki “citat” kao dosjetka arhitekta. Početkom prošloga stoljeća, 1914. godine, srušena je i crkva sv. Roka te samostan časnih sestara benediktinki, koje su se također snabdijevale vodom iz dva rukavca Lešnjaka.

Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!
Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!

Zbog te je vode, koja je naselju osiguravala život od rimskog doba sve do uvođenja vodovodne mreže u Stari grad koncem 19. stoljeća, Rijeka nicala upravo ovdje, a njezin je izgled i sadržaje određivao taj potok, premda su mnogi stoljećima nastojali, često bezuspješno, ukrotiti ili prisvojiti Lešnjak. Tek je pedesetih godina 20. stoljeća potok odveden kolektorom u Mrtvi kanal zajedno s drugim neželjenim gradskim talogom kojime se izdašno hrane jata galebova i cipala.

Ovaj je potok, podarivši život, a vjerojatno i naziv naselju, istovremeno i razarao krhko tkivo mnogih zgrada u Starome gradu. Ta žilava nepresušna voda, koja svoju snagu sabire na obroncima Goljaka, tamo gdje danas na području stare Kalvarije čudovišno strše neboderi naselja Kozala, zajedno s ostalim brojnim gradskim vrelima – ugušenim izvorištima Mustacchiona, Peršića ili Andrejšćice – zaslužuje da se umivena novim arhitektonskim ruhom iznova i primjereno utka u biće grada. Jer, Rijeci se dogodilo, ne baš jučer i ne baš tako iznenada, da u obilju vode zanemari svoje blago, pa su zastrti rukavci potoka, betonirani izvori i srušene fontane. Gradske obale Rječine i nepristupačno morsko žalo potiču nas također da opetovano podižemo glas protiv takvog stanja.

Najnoviji obrat sa smještajem buduće gradske knjižnice, a odustalo se od već izabranog projekta Hrvoja Njirića na Klobučarićevom trgu, otvara mogućnost novih promišljanja na tom prostoru u samom srcu grada. Nova je to prilika i za potok Lešnjak. Neka izroni kao prvorazredni spomenik nepresušnog života Rijeke.