Lipa pamti još uvijek pod uplivom ideologije

Muzej u Lipi
Muzej u Lipi

Piše: Goran Moravček

Prije 69 godina – na današnji dan 30. travnja 1944. – nacisti su spalili selo Lipu, a više od 260 žitelja ubili. Zločin nije potpuno rasvijetljen i ruka pravde nikad nije sustigla one koji su naredili i proveli taj bezumni osvetnički čin.

Nacistički zločin u Lipi nije bio i jedini, jer su tijekom proljetnih akcija “čišćenja” stradala i druga mjesta na području Ćićarije i Hrvatskog krasa. Sva su ta sela danas zapuštena što svjedoči da se kroz minulih sedam desetljeća nisu uspjela oporaviti. Posljedice ratnih razaranja još su uočljive.

Teritorijalno podijeljen između dvije najrazvijenije hrvatske županije, Istarske i Primorsko-goranske, ovaj se prekrasni kutak Lijepe Naše nalazi toliko blizu gospodarskim i turističkim središtima te modernim prometnicama da je gotovo neshvatljivo kako je mogao ostati “zaboravljen”. Hrvatski kras i Ćićarija, gospodarski i demografski, već desetljećima – umiru.

Manifetacija Lipa pamti bila je i ostala pod snažnim uplivom ideologije
Manifetacija Lipa pamti bila je i ostala pod snažnim uplivom ideologije. Bivši jugoslavenski premijer Ante Marković na komemoraciji u Lipi

Lipa je pred Drugi svjetski rat imala 90 kućnih brojeva te 100 obitelji s oko 520 žitelja isključivo hrvatske nacionalnosti. Stanovnici su se bavili poljoprivredom i prodajom ogrjevnog drveta, a u mjestu su radila samo četvorica obrtnika: kovač, limar, stolar i postolar. Postojale su i dvije trgovine mješovitom robom. Nije bilo struje, ali je postojao vodovod do javne pumpe i šterne, gdje je bilo središte mjesta.

Nije, dakle, bilo nikakvog vojnog razloga da selo strada, jer ovdje nije bilo vojarni ili ustaničkih utvrda. Bila je nedjelja u običnom selu s običnim ljudima koji su se spremali 30. travnja 1944. godine otići na svetu misu, kao što su odlazili nedjeljama prije toga i kao što su to stoljećima činili njihovi predci ulazeći u drevnu kapelu sv. Jelene.

Nedjelja je izabrana kao dan odmazde kako bi broj žrtava bio što veći. Zločin je time strašniji.

Prisjetimo se, nakon Prvoga svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, Lipu je, kao i mnoge naše krajeve, zauzela talijanska vojska. Talijansku upravu osnažio je Rapallski ugovor temeljem kojeg se Lipa našla u granicama Kraljevine Italije, a 1924. godine nakon talijanske aneksije Rijeke selo je ušlo u sastav Kvarnerske provincije i pod fašističku upravu trpeći sve posljedice odnarođivanja i prisilne talijanizacije.

Poslije kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, njemačke nacističke snage preuzimaju upravu. Partizanski pokret otpora u sporadičnim napadima izaziva snažan odgovor nacista koji poduzimaju akcije odmazde.

Nakon što je 28. travnja 1944. godine napadnuta neprijateljska kolona vojnika kod Rupe i naneseni joj gubitci od oko 80 mrtvih i ranjenih, uslijedila je strašna odmazda nad civilnim stanovništvom.

Spomenik nacističkim žrtvama u Lipi
Sjećanje na zločin u Lipi mještani iskazuju tijekom jutarnje mise, a udruge antifašista na zasebnoj manifestaciji nazvanoj Lipa pamti

Mještani Lipe prisjećaju se tog nesretnog dana stradanja sela na sv. misi u drevnoj kapeli sv. Jelene Križarice te, uglavnom, izbjegavaju dolazak na “službeno” obilježavanje manifestacije Lipa pamti, koja ima još uvijek znatna ideološka obilježja. Slično se događa i prilikom sjećanja na Podhumske žrtve u Sobolima na Grobinštini kad mještani i udruge antifašista imaju odvojene programe. Neshvatljivo, ali stvarno.

Polazim od pretpostavke da je svaki zločin duboko neljudski, nemoralan te ne pomaže ni jednoj naciji ili političkoj opciji. Stoga, zločin se ne smije kapitalizirati ni na koji način, a ponajmanje politički.