Jun 132016
 

Piše: Goran Moravček

Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis: Stefano della Rovere na oltarnoj slici u crkvi Gospe Trsatske

Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis: Stefano della Rovere na oltarnoj slici u crkvi Gospe Trsatske

Pod izravnom vlašću Habsburgovaca Grad sv. Vida je od 1465. godine, nakon što je bez nasljednika preminuo posljednji od članova obitelji Walsee. Na čelu gradske uprave je kapetan, carski namjesnik. Zbog neprohodnosti Gorskog kotara i turske opasnosti, Rijeka je bila prometno i trgovački povezana s Kranjskom, koja je bila i žarište protestantizma. Kako bi spriječili vjersku herezu, gradski oci u jeku protureformacije pozivaju najprije kapucine koji počinju graditi samostan na Žabici 1610. godine, a 1627. dolaze isusovci. Snažnu protureformaciju potakao je nadvojvoda, kasniji car Ferdinand II.

Sukob Venecije i Austrije bio je na vrhuncu u razdoblju dok je gradom upravljao Stefano della Rovere (1608.-1638). Čim je imenovan riječkim kapetanom počeo je utvrđivati grad, obnovivši gradske zidine i dobro utvrdivši nekadašnji Kaštel u Starome gradu. Upravljao je gradom tijekom Rata za Gradišku ili Uskočkog rata (1615.-1617/ 1618.). U njegovo doba počinje gradnja kapucinskog samostana na Žabici te isusovačkog samostana, učilišta i crkve sv. Vida. Na žalost, malo je graditeljskih tragova ostalo iz tog doba jer je riječki Stari grad postupno nestajao. Nema gotovo tragova od gradskih bedema, kaštel je srušen početkom 20. stoljeća, a ubrzo i isusovački samostan na čijem je mjestu izgrađena u doba talijanske uprave zgrada današnje Osnovne škole Nikola Tesla, a kasnije i druge građevine.

Stefano della Rovere sahranjen je u crkvi Gospe Trsatske kod oltara sv. Ane Trojne. Riječki kapetan della Rovere dao je podići oltar u trsatskoj bazilici povodom smrti svoje prve supruge Anne barunice Paar, koja je preminula u Rijeci 24. kolovoza 1624. godine. Prvobitno se oltar nalazio u zasebnoj kapeli obitelji della Rovere, a kasnije je uklopljen u pokrajnju lađu crkve Gospe Trsatske. Jedan od natpisa na oltaru glasi: “Na slavu božanstvene Ane ovo svetište sebi i svojima pak spomenik Stefano della Rovere, svetog rimskog carstva slobodni barun itd. nepobjedivog cara Ferdinanda II. savjetnik i komornik i sv. Vida na Rijeci kapetan vlastitim novcem podiže i doličnom pomoću zaštićeno zbrinjuje godine Gospodnje 1624”.

Stefano della Rovere sa sinovima na oltaru Stefano della Rovere sa sinovima na slici postavljenoj na oltaru sv. Ane Trojne u trsatskoj bazilici. Sliku je izradio renesansni umjetnik Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis

Stefano della Rovere sa sinovima na slici postavljenoj na oltaru sv. Ane Trojne u trsatskoj bazilici. Sliku je izradio renesansni umjetnik Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis

Stafano della Rovere je prikazan na oltarnoj slici, koju je potpisao Giovani Pietro Telesphoro de Pomis, najvjerojatnije Tintorettov učenik. Na slici riječki kapetan kleči, a uz njega su sinovi Ferdinand i Friedrich. Treći njegov sin Pietro, koji će 1639. godine zamijeniti oca na dužnosti kapetana, nije prikazan na trsatskoj oltarnoj slici.

Pietro de Pomis, autor slike, bio je svestrani renesansni umjetnik i samouki arhitekt. Bio je angažiran i prilikom obnove riječkih gradskih bedema. Rođen u talijanskom gradu Lodi, jugoistočno od Milana, vjerojatno 1569. ili 1570. godine. Umro je ovjenčan slavom 6. ožujka 1633. godine u Grazu i sahranjen u crkvi Marije Pomoćnice (Mariahilferkirche), koja je izgrađena upravo prema njegovim nacrtima. Temelje za tu crkvu simbilično je postavio nadvojvoda Ferdinand, budući car, koji je vlast u Unutarnjoj Austriji prezuzeo 1596. godine. Ferdinand je okrunjen za kralja Češke 1617., za hrvatsko-ugarskog kralja godinu dana kasnije, a car Ferdinand II. postao je 1619. u Požunu, današnjoj Bratislavi, tada glavnom ugarskom gradu.

Ferdinand je bio gorljivi katolik, školovan kod isusovaca, zbog čega je bio nepopularan u kalvinističkoj Češkoj, gdje je započeo Tridesetogodišnji rat, vjerski sukob okončan 1648. godine. Austrijski suveren je još kao 36-godišnji vojvoda odlučio 1614. godine gdje će biti sahranjen, a upravo je Pietro de Pomis projektirao njegov mauzolej u Grazu.

Činjenica da je De Pomis kao istaknuti dvorski umjetnik izradio trsatsku sliku svjedoči i o ugledu koji je kapetan Stefano della Rovere uživao. Upravljao je gradom u doba najžešćeg sukoba s Venecijom i razdoblju kad se mijenjala vjerska i duhovna klima dolaskom kapucina i isusovaca.

Obitelj tadašnjeg riječkog kapetana, u čijem grbu je prikazan hrast (tal. rovere) potječe iz Savone pokraj Genove u Italiji. Jedan od članova te plemićke obitelji, Francesco della Rovere, imenovan je 1471. godine papom Sikstom IV. Član obitelji Della Rovere bio je i papa Julije II. (1503.-1513.) u čije je doba započela gradnja bazilike sv. Petra u Rimu. Julije II. naručio je od Michelangela oslikavanje stropa Sikstinske kapele. Papinu grobnicu s kipom Mojsija također je izgradio Michelangelo.

Stefano della Rovere bio je povezan s trsatskim fratrima te je, među ostalim, posredovao u sporu između franjevaca i trsatskog zakupnika Gašpara Knežića. Kapetan Della Rovere uveo je 9. siječnja 1612. godine trsaske franjevce u posjed, koji im je bio oduzeo Knežić. Della Rovere je bio u dobrim odnosima s Franjom Glavinićem, koji je 1644. godine preuredio crkvu Gospe Trsatske. Tada je i kapela sv. Ane Trojne uklopljena u pokrajnju lađu trsatske bazilike. Kao “vigilatissimus gubernator et capitaneus”, odnosno kao najbudniji upravitelj i kapetan, Stefano della Rovere, prikazan na znamenitoj oltarnoj slici, na žalost, nedovoljno je poznat današnjim Riječanima iako je bio jedan od najznačajnijih osoba u ukupnoj povijesti Rijeke.

Sep 212014
 
Grad Svetog Vida, Rijeka na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće

Grad Svetog Vida, Rijeka na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće

Piše: Goran Moravček

Grad Sv. Vida pod vlašću je Habsburgovaca od 1465. godine i u stalnoj je zavadi s Mlečanima. Kao snažno uskočko gnijezdo, grad je živio pod ratnim prijatnjama i učestalom mletačkom blokadom.

Tko su bili uskoci?

Padom Klisa u osmanlijske ruke 1537. godine, a tada je poginuo i kliški kapetan Petar Kružić čija je glava sahranjena na Trsatu, uskoci odlaze u Senj, njihovo novo uporište. Senjskih uskoka nikad nije bilo više od pet stotina, ali usprkos malobrojnosti u odnosu na turske i mletačke snage, bili su prava napast za neprijatelje. Uskočke skupine bile su sastavljena uglavnom od kršćanskih izbjeglica pred Osmanlijama i od dragovoljca spremnih ratovati protiv Turaka i(li) Mlečana.

Uskočki vojvoda

Uskočki vojvoda

Uskoci su izbjegavali izrazvne sukobe s neprijateljem u borbi, a glavni ciljevi prepada bili su odvođenje zarobljenika te otimanje stoke i robe. Minucio Minuci (1551.-1604.), zadarski nadbiskup, napisao je 1559. godine da među uskocima nema nijednoga koji bi počinio izdajstvo ni za како visoku cijenu. Oni imaju samo puške, koje su malene i vrlo lagane. Mjesto sablje nose bodež. (…) Za spavanje i zaštitu od kiše nose sa sobom jedino malu prostirku. Kad idu od kuće nose sa sobom hrane tek koliko im treba za jednodnevni obrok, a za ostale dane moraju se snaći na putu.

U gusarenja su išli s laganim, brzim brodicama, građenima uglavnom u riječkim škverovima, koje su lako mogli skriti ili potopiti u slučaju nevolje tako da, napisao je Minuci, protiv ove vrste i ovolikog broja zlokobnih i nesnosnih lupeža, Mlečani nisu pronašli načina da obuzdaju njihovu drskost i smionost.

Obilježivši prostor kojim poznajemo u to doba i kao Predziđe kršćanstva (Antemurale Christianitatis), uskoci su ostavili su traga i u povijesti Rijeke gdje su trgovali pljačkaškim plijenom. U gradu su imali svoje skladište, a na prikazu Grada Svetoga Vida (S. Veit am Flaum) iz prve polovice 17. stoljeća švicarsko-njemačkoga gravera i nakladnika Matthäusa Meriana Starijeg, uz ušće Rječine na sušačkoj obali označeno je njihovo svratište.

Grad Svetog Vida bio je izložen mletačkoj pomorskoj blokadi 1599., stoga što su noću 19. siječnja te godine, izigravši stražu, uskoci napali mletački Labin, a nakon što su bili odbijeni krenuli su na Plomin i osvojili ga. Skinuvši zastave Republike Sv. Marka i podigavši austrijske, uskoci su prisilili građane Plomina na prisegu vjernosti caru. U osvetničkome protunapadu Mlečani nisu supjeli zauzeti Grad sv. Vida, koji je uz Riječane branilo i osamdesetak senjskih uskoka. Rijeka je napadnuta artiljerijom s mletačkog brodovlja najžešće 15. travnja 1599.

Uskočka brodica

Uskočka brodica

Izgradnjom utvrde na otočiću Sv. Marka, vojnici Prejasne Republike su zatvorili Tihi kanal (Canale di Maltempo) te su riječki mornari i ribari morali pronalaziti načine kako bi doskočili pomorskoj blokadi, ali u velikom strahu, jer su Mlečani prijetili da će svaki uhvaćeni Riječanin za kaznu morati odslužiti dvanaest godina robije na galijama!

Sukob Venecije i Austrije bio je na vrhuncu u razdoblju dok je gradom upravljao Stefano della Rovere (1608-1638). Čim je imenovan riječkim kapetanom počeo je utvrđivati grad, obnovivši gradske zidine i dobro utvrdivši nekadašnji Kaštel u Starome gradu. Rat za Gradišku ili Uskočki rat (1615.-1617/ 1618.) okončan je zalaganjem Španjolske i Francuske  te je zaključen 26. rujna 1617. mirom u Madridu. Rimsko-njemački car Matija II. (1612.-1619), a on je ujedno bio hrvatsko-ugarski kralj (1608.-1619), obvezao se konačno udaljiti uskoke s jadranskih obala i uništiti njihove brodice.

Provedba mira dogovarana je u kapucinskom samostanu na Žabici, a uglavljena je 8. kolovoza 1618. godine u riječkom Kaštelu potpisivanjem protokola o mirovnim uvjetima između Mletaka i Austrije. Nakon postignutog mira uskočka flotila brodica bila je 1618. godine spaljena u Rijeci, a uskoci raseljeni. Time je završila burna uskočka povijest ratovanja na Jadranu. Na njih nas u gradu, na Toretti, danas podsjeća tek Ulica senjskih uskoka. Sic transit gloria mundi! Tako prolazi slava svijeta.

SAZNAJ VIŠE

Grad Svetog Vida, Rijeka na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće

Grad Svetog Vida, Rijeka na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće

Oct 092012
 
Stari grad Veprinac

Stari grad Veprinac

Piše: Goran Moravček

Veprinac, mjesto s najljepšim pogledom na Kvarner ima izuzetno bogatu kulturno-povijesnu baštinu. Stoga je dobra vijest da se temeljito obnavlja Stari grad veprinački, prepoznatljiv izdaleka po zvoniku župne crkve sv. Marka. Uređena je srednjovjekovna loža, kapela sv. Ane ili veprinačka Sikstina s početka 15. stoljeća, kao i zvonik župne crkve podignut 519 metara nad morem.

Brituh, vidikovac s najljepšim pogledom na Opatiju i Kvarner, trebao bi biti primjereno uređen nakon punih pet godina priprema. Napokon. POGLEDAJ VIDEO

Zvonik sv. Marka i Županov stol

Brituh: zvonik sv. Marka i Županov stol s uklesanim godinama 1655. i 1770.

S veprinačkog vidikovca puca pogled na Kvarner i samo zbog toga, a da i nema drugih vrijednih kulturno-povijesnih spomenika, isplatilo bi se uspeti putom koji od opatijske Slatine vodi kroz zanimljiv krajobraz do područne osnovne škole, a potom svladavanjem 110 stuba do najistaknutije točke mjesta.

Veprinac, ili Leprinac po domaću, nekoć je bio opasan zidinama, koje su iskušale snagu (ne)vremena i mletačke napade, a dijelom su i danas očuvane. Uz Stari grad postupno su nikla okolna naselja – Andretići, Balači, Boni, Falalelići, Gašparići, Guštići, Kolavići, Lučetići, Maćuki, Perinići, Slavići, Stari Grad, Šimetići, Škofi, Špadići, Travičići, Tumpići, Vas, Vedež, Zagrad i Zatka.

VEPRINAC KROZ POVIJEST

Mjesto se prvi put spominje 1351. u doba Rudolfa Devinskog te u oporuci Hugona Devinskog 1374. godine. Kao vazali akvilejskog patrijarha, Devinci, koji su dobili obiteljsko ime prema kaštelu Devinu ili Duinu kod Trsta, imali su mnoge posjede u Istri, a vladali su i Rijekom do 1399. godine kada umire njihov posljednji muški potomak.

Nakon izumiranja Devinske loze posjede baštini bavarska obitelj Wallsee, ili po naški Favalići, što 1400. godine potvrđuje i pulski biskup Gvido II. Memo (1383-1409). Nakon toga, Veprinac je uz Kastav i Mošćenice bio pod vlašću Habsburgovaca od 1465. te je u sastavu Kastavske gospoštije kojom je od 1637. do 1773. godine upravljao riječki isusovački Kolegij.

Gradska vrata s tri ulaza

Gradska vrata u sklopu zgrade gradskog Komuna, Komunšćice, imaju tri ulaza

Posjed je nakon ukinuća Isusovačkog reda preuzela država, a od 1784. godine Kastavskom gospoštijom upravlja obitelji Thierry. Nakon njih Kastavštinu preuzima 1843. riječki brodovlasnik Đuro Vranyczany. Ukinućem kmetstva 1848. godine prestala je postojati i Kastavska gospoštija.

U 19. stoljeću Volosko postaje sjedištem samostalne općine, ali i cijelog područja bivše Kastavske gospoštije. Nakon završetka Prvoga svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, počinje talijanska uprava tim područjem, koje je, uključivši i Veprinac, Rapallskim ugovorom 1920. ušlo u sastav Kraljevine Italije, tada pod fašističkom vladom Benita Mussolinija.

Veprinac je danas naselje u sastavu Grada Opatije zajedno s mjestima Dobreć, Ičići, Ika, Mala Učka, Opatija, Oprič, Pobri, Poljane i Vela Učka. 

Brituh

Pogled s veprinačkog vidikovca na Kvarner

KULTURNO-POVIJESNA BAŠTINA

Crkva sv. Marka. Odred albanskih plaćenika, u službi Mlečana, zapalio je 14. prosinca 1614. godine, uoči “službenog” početka Uskočkog rata (1615.-1618.), Lovran, Opatiju sv. Jakova te mnoge kuće na području Veprinca i Kastva.

Veprinac je teško stradao i 1616. godine kad su mletačke snage porušile i crkvu sv. Marije koja je stajala nekoć na vrhu veprinačkog brijega.

Župna crkva sv. Marka u Veprincu

Župna crkva sv. Marka u Veprincu

Mlečani nisu dugo držali grad, ali je usprkos tome nakon obnove crkva dobila novoga nebeskog zaštitnika, sv Marka, koji je bio i patron Mletačke Republike. Može se to protumačiti i kao pokušaj da se Mlečane ubuduće odvrati od napadaja.

Nakon obnove crkve, glavni oltar sv. Marka posvetio je 7. studenoga 1658. senjski biskup Petar Mariani. Područje zapadno od Rječine, uključivši i Rijeku, bilo je u to doba pod crkvenom upravom pulskog biskupa, ali kako je on bio mletački podanik, a teritorij austrijski, biskupu iz Pule često je bio zapriječen dolazak stoga je posvetu obavio Petar Mariani, Riječanin.

Nekoć je uz veprinačku župnu crkvu bilo groblje. Pred ulazom je ostalo još nekoliko starih grobova među kojima plovana Antona Petričića, Kazimira Mandića i Joakima (Aćima) Pilata. Ovom potonjem je pred župnom kućom podignuta bista.

Glagoljicom je iznad ulaza u crkvu nekoć bila urezana 1574., a ista je godina zapisana na kamenoj ploči iznad ulaza stare veprinačke vijećnice. Dva pobočna broda crkve prigrađena su oko 1658. godine u doba župnika Zvane Pačalota. Župnu crkvu temeljito je dao obnoviti 1840. godine posljednji veprinački kanonik Anton Petričić.

U crkvi je pet kamenih oltara. Crkva je bila opljačkana 1978. godine te su tada ukradene i oltarne slike sv. Obitelji i sv. Ivana Krstitelja kao i sedam uljanih slika Križnoga puta.

Kapela sv. Ane

Kapela sv. Ane iz 1442. godine ili veprinačka Sikstina

Kapela sv. Ane. Uz stari put za Učku, unutar zidina nekadašnjeg veprinačkog kaštela, podignuta je drevna kapela sv. Ane s trijemom pred ulazom (lopicom) i zvonikom na preslicu s jednim zvonom.

Na vanjskome zidu uklesana je godina 1442., a uz nju stoji i grb plemića iz Kršana čiji su inicijali Mx Ch. Na zaglavnom kamenu portala stoji grb tadašnjih veprinačkih vladara iz roda Wallsee / Favalića.

Kapela sv. Ane je oslikana crtežima iz 15. stoljeća. Među ugrebencima (grafitima) uparane su na zidu svetišta godine 1442. kad je kapela podignuta te 1562. kad je posvećena.

Kapela sv. Ane

Oltar u kapeli sv. Ane iznad kojeg je zapisana 1442. godina

Veprinački zakon iz 1507. Pod trijemom crkve sv. Ane su se onde sedeći p(očtovani) i razumni muži, župani i starci rečen(oga kaštela) Veprinca potpisali pod tekstom Veprinačkog zakona iz 1507. godine. Ovim su zakonom, pisanim glagoljicom, bili uređeni društveno-pravni odnosi.

Listovi Veprinačkog zakona čuvaju se u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosi. Tekst je sačuvan i u Liber Communitatis Veprinatii, a pripremio ga je između 1731. i 1739. godine veprinački kanonik Anton Cora. Taj je tekst konzultirao i veprinački kapelan Jakov Volčić (1815.-1888.) uspjevši ga 1851. godine prepisati na latinicu.

Kapela sv. Jelene. Potječe iz XVI. stoljeća. Pregrađivana je 1860. i obnovljena 1980. godine. Ova crkvica sa zvonikom na preslicu i lopicom pred ulazom bila je i mjesto s kojega su u novije doba polazili sprovodi, jer veprinačko groblje, uređeno početkom 20. stoljeća nema svoje kapele. Oltar je podignuti u čast sv. Jelene, sv. Roka i sv. Lovre, koji su prikazani na oltarnoj slici.

U Starom gradu je kapela Marije Pomoćnice, koja više nema vjersku ulogu već služi kao skladište.