Nepostojeći grad Sušak

Oduševljenje na Sušaku. 3. ožujka 1923. godine, zbog prestanka talijanske okupacije

Piše: Goran Moravček

Talijanska vojska, koja je okupirala mnoge hrvatske krajeve poslije završetka Prvoga svjetskog rata, povukla se sa Sušaka, na današnji dan, 3. ožujka 1923. godine.

Trsatski fratar Klarencije Klarić zabilježio je u samostanskoj kronici: Akoprem je toga dana cijelo dopodne padala kiša, ipak je narod svečano dočekao i pozdravio našu vojsku, koja je na najsvečaniji način unišla uz pratnju bakarske gradske glazbe preko cijeloga Boulevarda, kroz mnoge slavoluke, na Jelačićev trg gdje su naše trupe defilovale. Veselje i klicanje naroda trajalo je cijeli dan.

Andrija Rački
Andrija Rački, trsatski plovan i sušački povjesnik

U oduševljenju što je nastupilo za Hrvate oslobođenjem, i pod slavolukom na kojemu je pisalo Jugoslavija, podignutim neposredno uz Svetište Gospe Trsatske i Crkvu Majke Milosti, kraljevsku vojsku pozdravio je plovan i prvi povjesnik Sušaka, dr. Andrija Rački, ushićen, kako je kazao, jer je naš narod doista svoj u svome, on je gospodar svoje kuće.

Pitajući se tada, pred tisućama oduševljenih Sušačana, kome tu slobodu moramo zahvaliti, župnik Rački je upro svoj pogled prema junačkoj braći Srbima, rekavši kako je Srbija naš Pijemont.

Fotografija privremenog mosta preko Rječine, snimljena u rujnu 1924. godine, na naslovnici knjige “Rijeka između mita i prešućene povijesti”.

Iz današnje točke gledišta, njegovo oduševljenje, može nam se činiti neprihvatljivim, pogotovo nakon srpsko-hrvatskog sraza, Domovinskog rata i propasti jugoslavenske zajednice naroda. O povijesnim zbivanjima, međutim, valja suditi tragom nekadašnjih prosudbi, a ne temeljem današnjih (ne)prilika.

Nakon raspada Austro-Ugarske, 29. listopada 1918. godine bila je ustanovljena Država Slovenaca, Hrvata i Srba u čijem je sastavu bio i Sušak. Država SHS, međunarodno nepriznata, oružano je bila slaba tako da je 16. studenoga 1918. talijanska vojska zauzela Rijeku i Sušak te područje od mosta Sv. Ane na Podvežici do Škrljeva, uključujući Martinšćicu, Kostrenu Sv. Lucije, Kostrenu Sv. Barbare i Grobinštinu sve do Kastva.

Iako je Rijeka bila formalno pod međunarodnom upravom, 12. rujna 1919. vlast prevratom preuzima Gabriele D’Annunzio čiji vojnici svakodnevno prelaze na sušačku stranu.

Sušak je proglašen gradom 23. listopada 1919. godine. Ukaz o proglašenju potpisao je u ime njegovog veličanstva Petra I. po milosti božjoj i volji narodnoj Kralja Srba, Hrvata i Slovenaca mi Aleksandar nasljednik prestolja.

Usprkos potpisu regenta Aleksandra Karađorđevića, on u stvarnosti nije vladao Sušakom, jer je grad tada još uvijek bio pod talijanskom okupacijom. Sukladno odredbama Rapallskog ugovora, potpisanog 12. studenoga 1920. godine između predstavnika Kraljevine SHS i Kraljevine Italije pitanje grada Sušaka je ostalo otvoreno.

U siječnju 1921. godine, nakon tzv Krvavog Božića i oružanog poraza, D’Annunzio se morao povući iz Rijeke. Regularna talijanska vojska povukla se 9. svibnja 1921. do mosta na Svetoj Ani tako da su Škrljevo, Draga, Kostrena i Martinšćica do Plumbuma te Grobinština do Orehovice došle i formalno u sastav nove južnoslavenske kraljevine.

U kolovozu 1922. godine, sukladno sporazumu postignutom s Italijom u Santa Margheriti, Kraljevini SHS je priznat suverenitet i nad Gradom Sušakom, ali tek 3. ožujka 1923. godine povlači se talijanska vojska.

Pogranični most između Rijeke i Sušaka
Tijekom tzv. Krvavog Božića 1920. D’Annunzijevi legonari srušili su ili oštetili većinu mostova. Veliki pogranični most izgrađen je 1926. godine, a srušen je nakon povlačenja njemačke vojske u svibnju 1945.

Na lijevoj obali Rječine razvijao se novi grad, Sušak, a njemu nasuprot bila je Rijeka, Rika ili Reka, tada Fiume, od početka 1924. godine i formalno u sastavu Kraljevine Italije i pod fašističkim Mussolinijevim režimom. Rječina, dugačka od svoga izvora do ušća jedva sedamnaest kilometara, bila je državna međa dviju kraljevina – Italije i Jugoslavije.

Talijanska fašistička vojska ponovo je okupirala Sušak 11. travnja 1941. godine, bez borbe, a temeljem Rimskih ugovora koje su 18. svibnja iste godine potpisali Ante Pavelić i Benito Mussolini. Tzv. Nezavisna Država Hrvatska predala je Sušak Italiji.

Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. i privremenog bezvlašća, na Sušak 15. rujna 1943. godine dolaze njemačke vojne snage koje su se povukle 21. travnja 1945. nakon što su Titove partizanske postrojbe ušle grad. Partizani su 3. svibnja 1945. godine zauzeli i u Rijeku.

Sredinom rujna 1947. godine pokrenuta je politička akcija za ujedinjenje gradova Sušaka i Rijeke. Zasebna gradska općina Sušak, kao III. rajon u sastavu gradske općine Rijeka, postojala je do 1962. godine. Usprkos pokušajima da se vrati naziv Grada Sušaka takva su nastojanja do sad bila – bezuspješna. Sušak je tako (p)ostao grad koji – ne postoji.

SV. FRANJO NA TRSATU

Franjevački samostan i crkva Majke Milosti na Trsatu, koji je poznat i kao hrvatski Nazaret
Franjevački samostan i crkva Gospe Trsatske povezani su s predajom o boravku sv. Nazaretske kuće na Trsatu

Piše: Goran Moravček

Upravo se obilježava 800. godišnjica dolaska sv. Franje Asiškog na hrvatsko tlo. Otuda i pitanje: Je li sv. Franjo Asiški boravio na Trsatu? Sveti Franjo (Asiz, 1181. – Porziuncola-Porciunkula kod Asiza, 3. listopada 1226.) pravim imenom Giovanni Francesco Bernardone utemeljitelj je franjevačkog reda. Ovaj svetac ima dva blagdana u godini: 17. rujna u katoličkom svijetu slave se Rane sv. Franje, a 4. listopada je blagdan sv. Franje Asiškog.

Trsatski franjevački samostan i crkva
Franjevački samostan i crkva Gospe Trsatske

Obilježavanje 800. godišnjice dolaska sv. Franje Asiškog na hrvatsko tlo, a  glavna svečanost predviđena je 6. listopada na splitskom Sustipanu, čini to pitanje o (ne)dolasku sv. Franje na Trsat zanimljivim. Povijesno je utvrđeno da je sv. Franjo Asiški 1212. godine pošao na put jedrenjakom u Svetu Zemlju, ali su ga protivni vjetrovi bacili na hrvatsku obalu Jadrana te je doista boravio na našem tlu.

U Rijeci su četiri franjevačka samostana – na Trsatu i Turniću su franjevci iz Reda male braće (OFM), na Pehlinu franjevci glagoljaši trećoreci (TOR), a na Žabici su kapucini (OFMCap).

Franjo Glavinić, obnovitelj i povjesnik Trsatskog svetišta piše 1648. godine u svojem djelu Origine della Provincia Bosna-Croatia kako je sveti Franjo Asiški noćio i odmarao se na Trsatu i tom zgodom primio objavu da će na Trsat prispjeti svetinja, naime Sveta kuća nazaretska, i da će njegovi sinovi na posvećenom mjestu boraviti i služiti.

Dokaza za ovu tvrdnju nema, a predaja o dolasku i odlasku sv. Nazaretske kuće na Trsat već stoljećima potiče vjernike da dolaze u pohode Gospi Trsatskoj.

Crkva Gospe Trsatske
Crkva Majke Milosti ili Gospe Trsatske

Prema predaji, Nazaretska kuća stigla je 10. svibnja 1291. godine na krilima anđela na trsatsku Ravnicu, upravo na mjesto gdje je danas crkva Gospe Trsatske. Ondje je boravila do 10. prosinca 1294. nakon čega je odletjela u talijanski Loreto kraj Ancone (hrv. Jakin). Gospa Trsatska je poznata kao Kraljica Jadrana, a Trsat kao hrvatski Nazaret.

Prema vjerovanju, u sv. Nazaretskoj kući arkanđeo Gabrijel je navijestio Djevici Mariji da će začeti Isusa, sina Božjeg. Čuvari Svetišta, franjevci, stigli su na Trsat 1453. godine iz Vikarije Bosne, koju su ugrožavali Turci te otad neprekidno njeguju kult i brinu o Svetištu i bazilici Majke Milosti ili Gospe Trsatske.

Franjevci su se na Trsatu nastanili zaslugom kneza Martina Frankopana (1416.-1479.). On je počeo graditi franjevački samostan i novu crkvu nakon što mu je 12. srpnja 1453. papa Nikola V. (1447.-1455.) dao za to odobrenje.

Trsatski franjevci pred crkvom Gospe Trsatske
Trsatski franjevci pred crkvom Gospe Trsatske, Majke Milosti. Zdesna je fra Emanuel Hoško, povjesnik franjevačkog reda i Trsata

Martinova crkva dosezala je do polovice današnje glavne lađe bazilike. Gradnjom samostana i crkve Martin je ispunio zavjet svoga oca, bana Nikole IV. Frankopana. Prvi poznati gvardijan, upravitelj samostana i čuvar Svetišta na Trsatu, bio je fra Pavao, čije je ime zabilježeno 9. kolovoza 1456. u knjizi riječkoga notara Antuna de Renna.

Martin Frankopan je umro 3. listopada 1479. na Trsatu te je pokopan u grobnici u Svetištu Crkve Gospe Trsatske ispred glavnoga oltrara, a ondje je sahranjena i njegova supruga Dorotea (Uršula). Dobročinitelj Martin Frankopan nije imao potomaka te je trsatskim franjevcima ostavio znatan imetak u korist Svetišta i samostana.

 

 

Frankopani i njihovi kašteli

Frankopanski kaštel u Ogulinu utemeljen je 1500. godine
Frankopanski kaštel u Ogulinu izgradio je Bernardin Frankopan 1500. godine

Piše: Goran Moravček

Frankopani, koji su uz Zrinske najslavnija hrvatska velikaška obitelj, imali su brojne kaštele i razvili su mnoge gradove. Na otoku Krku, s kojega potječu, njihovo prezime se spominje uz Gradec, Vrbnik, Bašku, Krk, Dobrinj, Omišalj i otočić Košljun, a na kopnu u drevnom Vinodolu uz Grobnik, Trsat, Bakar, Kraljevicu, Crikvenicu, Novi Vinodolski, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, potom uz Senj, Bosiljevo, Brinje, Modruš, Ogulin, Novigrad na Dobri, Ozalj, Ribnik…

Od najstarijeg frankopanskog grada, Gradeca kod Vrbnika na Krku, te Ledenica i(li) Grižana u vinodolskom zaleđu, ostale su – ruševine. Drivenik se obnavlja, ali je pust kao i grad Hreljin, dok su kašteli u Kraljevici zapušteni, jer je očigledno nastao duboki civilizacijski nesporazum između sadašnjih stanara i prostora koji koriste. Na primjeru Kraljevice mogu se objasniti razlozi koji su frankopanska imanja, a ona su ujedno i hrvatska kulturno-povijesna i graditeljska baština, doveli do stanja kakvo zatičemo i danas nakon više od tri stoljeća otkako je slavna obitelj prestala postojati.

Prije nego što je “službeno” počela zaplijena imanja Frankopana i Zrinskih, nakon Urote 1671. godine, nagrnuli su – pljačkaši. Kraljevi povjerenici navode u svome izvješću imena lopova: senjskog kapetana Galla s vojvodama Vinkom Vukasovićem, Ivom Mihovićem i Franjom Lembergerom, kapetanom Otočca, bili su najbrži i “očistili” su sav vrijedniji imutak. Poslije njih navalili su u Kraljevicu razbojnici pod vodstvom grofa Ernesta Paradeisera. Pljačka je bila temeljita, jer je sve razgrabljeno: stolovi od orahovine, postelje, mramorni kipovi, slike i sagovi, stolovi od crnog mramora, peći od keramike, kristalna ogledala, pa čak su skidana stakla s prozora, ključanice iz vrata i mramorne ploče s podova…

Na takvim temeljima nije mogao biti sazdan novi grad. Ni u Kraljevici, ni igdje drugdje, premda ima pokušaja da se frankopanska baština oživi, kao u slučaju kaštela na Trsatu, koji je kupio 1826. godine maršal Laval Nugent. On je obnovio trsatski frankopanski kaštel i oplemenio ga, ali je dio kulturno-povijesnog i umjetničkog blaga netragom nestalo, a grofova grobnica je bila šezdesetih godina prošlog stoljeća razvaljena i dijelom pretvorena u javni zahod “turističkog objekta”. Zahvaljujući činjenici da je trsatski kaštel u neposrednoj blizini Svetišta Gospe Trsatske, o kojemu su stoljećima kao dobrotvori brigu vodili Frankopani i koje je preraslo nacionalne okvire te ga posjećuje godišnje na desetke tisuća hodočasnika, gradina je u ljetnim mjesecima turistički oživjela.

Frankopanski kaštel na Trsatu dao je obnoviti maršal Laval Nugent u prvoj polovici 19. stoljeća 19. stoljeća
Frankopanski kaštel na Trsatu iz 13. stoljeća dao je obnoviti maršal Laval Nugent u prvoj polovici 19. stoljeća

Franjevački samostan Trsat, koji je prije pet i pol stoljeća osnovao Martin Frankopan, a on je i sahranjen u trsatskoj bazilici, čuva u svojoj riznici najstariji izložak – veliki srebrni relikvijar Barbare Frankopanke s moćima 36 svetaca, remek-djelo iz 1483. godine i najstariji izložak tamošnje franjevačke riznice. Uz svoje kaštele pobožni Frankopani su kroz povijest gradili i crkve. Na Trsatu su dvije, osim znane bazilike Svetišta Gospe Trsatske neposredno uz kaštel je podignuta u 13. stoljeću župna crkva sv. Jurja.

Na otoku Krku, među sedam mjesta povezanih s prezimenom ove obitelji, najmanje je poznat Gradec kod Vrbnika, najstariji kaštel Krčkih knezova. Ruševna crkvica što nosi ime po knezu Nikoli I., koji ju je dao izgraditi, dovšena je 1323. Budući da krčki knez naziva kaštel Gradec svojom očevinom možemo pretpostaviti kako je grad već tada bio nekoliko naraštaja u vlasništvu ove obitelji. Gradec je napušten u 15. stoljeću i od njega su ostale samo ruševine.

Iako su članovi te slavne obitelji, čijim se prezimenom i danas nastoje neki (o)koristiti kao njihovi navodni potomci, zadužili hrvatsku nacionalnu povijest, namjerniku koji zabasa u neki od njihovih utvrda može se učiniti kako Frankopani možda i nisu postojali i kako je povijest o njima tek obična predaja. Jer, primjerice, posjetitelj Ledenica, mrtvoga grada u vinodolskom zaleđu, koje se već odavna kruni na vrhu brijega, može se zapitati, prteći se strmom stazom do ruševina toga nekada slavnoga mjesta, što nam uistinu znači povijest, bez koje ne bismo bili to što jesmo?

Frankopanski kaštel na Kamplinu i katedrala u gradu Krku
Frankopanski kaštel na Kamplinu i katedrala u gradu Krku

Kojim bismo jezikom pričali i kako bismo se zvali da Ledenice, Grižane, Bribir, Drvenik, Hreljin, Trsat ili Grobnik, a sve su to i frankopanski gradovi, nisu opstali onda kada su trebali, stiješnjeni na kilometar, dva ili tri, između mora i obale, koju su svojatali gospodari Prejasne Republike ili austrijski vojvode, te sjevernije, u zaleđu, moćne osmanlijske čete i njihovi ratnici? Jesu li naše tužaljke pred odrom kakvog mrtvoga grada, a to bismo pitanje mogli postaviti uspinjući se prema Grižanama ili Hreljinu, opravdane i jesmo li u pravu kada na karminama za gradove koji iščezavaju okrivljujemo samo činovnike koji određuju gradske, županijske ili državne proračune?

Frankopanski kaštel u gradu Krku
Frankopanski kaštel na Kamplinu u gradu Krku zanimljiv je turistima

S vrha Ledenica, koje su zajedno s preostalih osam vinodolskih kaštela, godine 1225. darovane krčkome knezu Vidu, pogled puca na Klenovcu, Povile, Novi i druga mjesta suvremene turističke rivijere, ali rijetki će se gost Primorja uspeti na 260 metara nad morem do grada Ledenica koji je nadahnuo Šenoinu Kuginu kuću. Nekada znane kao vrata Vinodola, Ledenice su napuštene pokraj 17. stoljeća oslobođenjem Like od Turaka. Tako je nestao jedan slavni grad, a selo Ledenice, koje danas postoji na rubu ničega, kao da nikome nije zanimljivo pa je na pustopoljini, njemu nadomak, niklo veliko vinodolsko gradsko smetište, koje kao da nas podsjeća na latinsku uzrečicu o tome kako prolazi slava svijeta. Stara slava nije održala ni Bribir ni Grižane ni Hreljin, jer život nekoga grada ne čine zidovi utvrda, kuća ili crkava već – ljudi. A oni su otišli iz tih mjesta i naša je nedoumica kako oživjeti frankopanska mrtve kaštele, tako da oni ne budu jedina briga konzervatora ili lokalne samouprave?

Drivenički grad je konzerviran, ali bez sadržaja, kao i bakarski ili ozaljski frankopanski kašteli. Usprkos tome, te frankopanske utvrde, ukoliko ne budu predstavljene na prihvatljiv način javnosti, onoj običnoj ili turističkoj, neće još dugo opstajati. Stoga je, čini mi se, jedini ključ njihova opstanka u tome da se omogući posjetiteljima da znaju barem gdje se nalazi ključ koji otvara brojne napuštene dvore frankopanske. Baština i turizam predugo se kod nas međusobno traže.

Suzne oči Karoline Riječke

Francuska uprava u Rijeci 1809. godine
Rijeka u doba francuske uprave 1809. godine (slika iz zbirke Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja)

Piše: Goran Moravček

Austrijski maršal Laval Nugent oslobodio je Rijeku prisustva Napoleonovih snaga 27. kolovoza 1813. godine, ali njegov povijesni ulazak u grad ostao je u sjeni jedne heroine. Karolina Riječka, pravim imenom Karolina Belinić, preuzela je slavu, jer je navodno spasila Rijeku, ali od – Engleza! Sa suzama u očima i neodoljivim šarmom omekšala je 3. srpnja 1813. godine srce admirala Thomasa Francisa Fremantlea. On je artiljerijskom paljbom s brodova napao Napoleonove snage u gradu koje su držale Rijeku od 1809. godine. Topovska kugla, sačuvana i obilježena natpisom na pročelju katedrale sv. Vida, trebala bi valjda biti povijesno svjedočanstvo o tom tobožnjem silovitom napadu Engleza toga sudbonosnog ljetnog dana. Englezi su pomogli Austrijancima, koji su nakon francuske uprave ponovo zauzeli svoje pozicije u Rijeci, a to će se pokazati povijesno izuzetno značajnom činjenicom u godinama koje su dolazile. Neznatna luka 1813. godine, Rijeka će postati jedan od najvažnijih gradova dvojne Monarhije potkraj 19. stoljeća.

Portret Karoline Riječke
Portret Karoline Riječke iz zbirke Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja u Rijeci

A Karolina Riječka? Njezine suzne oči zamutile su, čini se, pogled mnogima, a ne samo admiralu Fremantleu. Ta je žena, riječka urbana legenda, (p)ostala heroina i vjerojatno najpopularnija osoba u ukupnoj gradskoj povijesti iako se malo zna o njezinom životu te o samim događajima koji su je proslavili. I to je riječka posebnost. Grad s toliko zanimljivom i burnom prošlošću, koji je nakon završetka Prvoga svjetskog rata bio u središtu svjetskih zbivanja, nema još pravu povijest.

Može se to objasniti činjenicom što je Rijeka od početka 18 stoljeća pa gotovo do današnih dana, djelovala kao politički projekt s izmješanim narodnosnim i političkim uvjerenjima te mijenama stanovništva, a ne kao “običan” grad, pa nije postojala volja, a ne vidim je još ni danas, da se projekt (za)pisane riječke povijesti napokon ostvari.

Grof Laval Nugent od Westmeatha (Ballynacor, 3. studenog 1777. – Bosiljevo, 22. kolovoza 1862.), austrijski feldmaršal, rođenjem Irac, političkim opredjeljenjem Hrvat, a ženidbenim vezama navodno i sljednik frankopanskog roda, dugo je povijesno ignoriran pa je i slučaj s njegovom grobnicom na Trsatu, koja je oskrnavljena šezdesetih godina prošlog stoljeća, prošao bez većeg snebivanja javnosti. Nepoznato je ostalo gdje su završili njegovi posmrtni ostaci nakon što je grobnica Mir junaka bila pretvorena dijelom u kuhinju restorana, a dijelom u – javni zahod.

Zanimajući se za tijek događaja iz ljeta 1813. godine imao sam prilike još jednom zaključiti kako su rupe u riječkoj povijesti duboke, a povijesne magle guste. Tako se i moglo dogoditi da nam manje više Englezi nude svoju sliku zbivanja u Rijeci početkom srpnja 1813. godine. Naše viđenje dali su, ne povjesničari već umjetnici, a oni su u duhu umjetničkih sloboda istakli ulogu gospođe Belinić. Tako smo i dobili urbani mit umjesto povijesne istine, koja je ostala zmućena suznim očima Karoline Riječke.

Portret Karoline Belinić (Rijeka, 21. travnja 1791 – ?), rođene Kranjec i udane za veletrgovca Andriju Belinića iz Lovrana, izložen je u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Guvernerovoj palači. Možemo si stoga predočiti kako je izgledala. Njezin otac Franjo Kranjec, pomorski kapetan, posjednik i trgovac podrijetlom iz Voloskog, bio je u Rijeci britanski vicekonzul za Ugarsko primorje od 1797. do 1806., a nasljedio ga je na toj dužnosti sin Ignacije, Karolinin brat. Tom vezom je ona mogla stupiti u kontakt s britanskim admiralom Thomasom Francisom Fremantleom, ako se ikada s njime i susrela.

Je li Karolina bila zaista toliko lijepa da je uspjela o(p)čarati admirala prepustit ću svakome na volju da zamisli, jer o ukusima i ljepoti nije uputno raspravljati. Karolina Belinić je 3. srpnja 1813. imala 22 godine i već četvoro djece. Toliko o slavnoj Riječanki, a povijesne činjenice o ratnom okršaju toga dana, britanske jer drugih za sad nemamo, dotaknute su u opsežnom djelu Williama Lairda Clowesa o povijesti britanske ratne mornarice (The Royal Navy, A History, From the Earliest Times to the Present, Vol. V., London, 1900) i u knjizi Adamićevo doba 1780.-1830., ali opet iz pera Engleza, Malcoma Scotta Hardya.

Francuzi su Rijeku zauzeli 1809. godine, a nakon njihovog poraza u Rusiji, rat Svete alijanse protiv Napoleona približavao se kraju. Tako se i Rijeka našla u kolepletu ratnih zbivanja. Britanski admirala Fremantle je zapovijedao eskadrom od pet brodova koji su uplovili u Riječki zaljev 1. srpnja 1813. i usidrili se na oko četiri milje ispred luke. Napad na grad i slabašnu francusku posadu započeo ujutro 3. srpnja u 9 sati i 20 minuta. Uskoro su bile ušutkane četiri francuske artiljerijske baterije s ukupno 15 teških topova. Ubijen je jedan francuski vojnik, a šestorica su bila ranjena. Englezi su zarobili 90 brodica, od kojih je polovica vraćena njihovim vlasnicima, 13 je natovareno robom poslano u britansku bazu na Vis, a ostale su bile potopljene. Riječani su iskazali junaštvo pljačkajući skladišta soli i još koješta drugo u kraćem razdoblju bezvlašća, koje nisu mogli spriječiti ni Francuzi koji su se nakratko bili vratili u grad, jer se Rijekom, tada beznačajnom lukom s oko 3.500 žitelja, Englezi nisu previše bavili. Otplovili su tražeći francuske brodove prema Kraljevici, a potom su zaplovili do Rovinja i Trsta. Pacificirali su sjeverni Jadran tako da je Laval Nugent mogao praktički ušetati sa svojim snagama i “osloboditi” Rijeku 27. kolovoza 1813. i eto nam velikog junaštva i Karoline Belinić i austrijskog maršala.

Za ostalo se pobrinuo urbani mit, koji je početkom 20. stoljeća već bio toliko snažan te je Karolina Riječka 1905. godine dobila ulicu kada je dotadašnja Via Tempio u Starom gradu postala Via Carolina Bellinich. Popularnost Karoline je narasla nakon uprizorenja komedije Karoline Riječke autora Drage Gervaisa 1952. godine, snimanjem cjelovečernji film 1961. prema scenariju Zvonimira Berkovića i u režiji Vladimira Pogarčića, a potom je izvedena rock opera i na koncu se publici u riječkom teatru ukazala Severina. Popularno-umjetnička baražna vatra rasplamsala je povijesnu maštu i još više učvrstila mit o lijepoj heroini. Karolina Riječka ima svoj gat u luci i kavanu, ali Rijeka usprkos svemu još nema svoju cjelovito napisanu povijest. Stoga sam i pokrenuo projekt Riječke enciklopedije, jer je vrijeme da počnemo ozbiljno istraživati i pisati te preispitivati sve segmente prošlosti Rijeke. Prema shvaćaju historiografa Keitha Jenkinsa (opet jednoga Britanca!), povijest je (samo) ono što napišu povjesničari. Sukladno tome, ono što nije napisano nije se dogodilo te i ne postoji. Vrijeme je stoga da Rijeka iz povijesnog nepostojanja napokon i kod nas uđe  u povijest.