Šimun Kožičić Benja: Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov (1531.)

 

Šimun Kožičić Benja (oko 1460-1536.), biskup modruški, osnovao je u Rijeci tiskaru i u njoj 1530. i 1531. godine uz pomoć dvojice talijanskih majstora (štampadura) tiskao šest glagoljskih knjiga.

Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov (Rijeka, 1531.), djelo je o rimskim papama i carevima pisano glagoljicom na hrvatskom jeziku. Smatra se da je to prva na hrvatskom jeziku štampana svjetska povijest. Knjižice u prvome dijela donse životopise papa, od apostola Petra do pape Klementa VII., Benjina suvremenika. U drugome dijelu su životopisi careva, od Julija Cezara do Karla V. Sačuvalo se sedam originalnih primjeraka.

Bayerische Staatsbibliothek digitalizirala je knjigu i omogućila da bude dostupna posredstvom platforme Europeana.

Izvor: München, Bayerische Staatsbibliothek — Res/4 H.un. 92 h

U izdanju Sveučilišne knjižnice Rijeka objavljeni su 2007. godine pretiskak i transkript Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov. Izdanje obuhvaća dvije knjige: faksimil (knjiga 1) i latinička transkipcija glagoljskoga teksta (knjiga 2). Faksimil je reprodukcija knjige, koji se čuva u Sveučilišnoj knjižnici u Wroclavu (Biblioteka Universytecka, sig. 445547). U zasebnoj knjizi glagoljski je tekst prenesen redak po redak latiničkim pismom postupkom transkripcije, dnosno na način kako se pisalo i(li) izgovaralo.  Osvrt  na ovo izdanje objavila je Ivana Mulc – Slovo: časopis Staroslavenskog instituta, No.58 Prosinac 2008.

Recenzija Ivane Mulc:

“ŠIMUN KOŽIČIĆ, Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov. Rijeka, Knjiga 1: Reprodukcija primjerka knjige iz Sveučilišne knjižnice u Wroclawu; Knjiga 2: Latinička transkripcija glagoljskoga teksta (s predgovorom i uvodom). Priredila Anica NAZOR. Sveučilišna knjižnica Rijeka, Rijeka 2007.

Kao rezultat izdavačkoga projekta Sveučilišne knjižnice u Rijeci 2007. godine objavljeno je povijesno djelo Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov, koje je, 1531. godine glagoljicom tiskao u svojoj tiskari u Rijeci Zadranin, Šimun Kožičić Benja. Ovaj ambiciozan i zahtjevan projekt zacrtan je u trima knjigama: faksimil, transkripcija i knjiga komentara. Tiskane su prve dvije. Faksimil izdanja iz 1531. godine priredio je vrstan stručnjak za tipografsko oblikovanje hrvatskoglagoljskih tiskanih knjiga, akademski slikar-grafičar Frane Paro, koji je, uz pomoć majstora u tiskari »Zrinski« u Čakovcu, ostvario faksimil u svemu vjeran primjerku originala. Druga knjiga, uz Predgovor i opširan prilog o Šimunu Kožičiću Benji i njegovu djelu, donosi transkripciju teksta latinicom naše najbolje poznavateljice hrvatskoglagoljskih inkunabula i tiskanih knjiga, akademkinje Anice Nazor.

U trećoj knjizi koju priređuje istaknuti proučavatelj crkvene povijesti dr. Tomislav Mrkonjić potanko će se usporediti i komentirati Kožičićev tekst s tekstovima glavnih latinskih predložaka koje je autor istražio (Platina) i otkrio (Egnacije) kao izvore neophodne za razumijevanje Kožičićeva djela.

Diljem svijeta i u nas izbrojeno je sedam originalnih primjeraka Knjiica, a za faksimil rabljen je izvrsno sačuvan, potpuni primjerak originala koji se nalazi u Sveučilišnoj knjižnici u Wroclawu.

Druga knjiga koju je priredila Anica Nazor izuzetne je znanstvene i kulturološke vrijednosti. U Predgovoru iznosi povijest nastanka projekta. Šimun Kožičić Benja poznat je u našoj kulturnoj javnosti i po svojim, više puta tiskanim, rodoljubnim govorima na latinskom jeziku koje je održao na Lateranskom koncilu u Rimu 1513. i pred papom Leonom X. 1516. godine. U njima se otkrio kao sjajan orator, dobar znalac latinske govorničke tradicije, kao i strastven rodoljub, osjetljiv na patnje svojega naroda, tražeći »sveti rat« protiv Turaka i novčanu i vojnu pomoć za otkup zarobljenika i obranu svoje opustošene domovine. Izravno se obraća papi Leonu X. govoreći: »Tebe smo, preblaženi Leone, očekivali kao spasitelja… Udri na one koji nas udaraju.« Poznat je i više puta objavljivan njegov uvodni tekst u Knjižice koji je posvetio trogirskomu biskupu Tomasu Nigeru. Moli ga da što prije složi »knjižice od hrvacke zemlje i od hvali njeje«, a on će to »stlmačiti i činit štampati.« Objašnjava svoje napore oko izdavanja glagoljskih obrednih i nabožnih knjiga i tuži se na jezik glagoljskih knjiga koji su, kako on misli, iskvarili lažni pisci i loši prevodioci.

»V hižah prebivanija« u Rijeci osnovao je i vlastitim novcem u nepunih šest mjeseci (od 15. prosinca 1530. do 27. svibnja 1531.) tiskao šest knjiga. To su: priručnik (bukvar, abecedarij) za učenje glagoljice, koji naslovljuje: Psaltir; molitvenik za privatnu pobožnost (liber horarum): Oficij rimski. Oficij blaženije Devi Marije; mali ritual: Knjižice krsta; misal: Misal hruacki; povijesno djelo: Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov; i priručnik o tome kakav treba biti redovnik: Od bitija redovničkoga knjižice. Takva osobnost i takav izdavački pothvat privukli su znanstvenu pažnju priređivačice ovoga izdanja još sredinom sedamdesetih godina.

Godine 1975. Anica je Nazor zacrtala svoj izdavački plan: sistematski istražiti, prirediti i objaviti ponovno izdanja naših najstarijih glagoljskih tiskara: senjske i riječke. Dobrim dijelom to je uspješno ostvarila sama ili sa suradnicima. Objavljena su ponovljena senjska izdanja Spovidi općene iz 1496. (pretisak+dodatak), Korizmenjaka iz 1508. (pretisak) i Senjskoga glagoljskog misala iz 1494. (pretisak+dodatak).

Iz riječke je tiskare priredila i objavila izdanje Knjižice krsta iz 1531. (transkripcija, komentar, rječnik), a Leonard Tandarić Psaltir (latinična transkripcija). Treba napomenuti da je njezinim poticajem i mentorstvom došlo do kritičkog izdanja u latiničnoj transliteraciji Kožičićevih Knjižica (München, 1983.), koje je priredio mladi njemački znanstvenik Günther Tutschke. U izdanju je zadržao originalne retke i kraćeno pisane riječi, a popis kraćenih riječi priložio je i u zagradama ih razriješio. Uz napomene o jeziku dodao je rječnik. Utvrdio je da je najbliži latinski predložak za tekst životopisa papa djelo Liber de vita Christi ac omnium pontificum Bartolomea Sacchija, humanističkim imenom Platina. Tekst životopisa papa u komentaru je usporedio s tekstom Platine. Nakon njegova izdanja Tomislav Mrkonjić otkriva glavni predložak životopisa rimskih careva u djelu venecijanskoga humanista Egnacija (De Caesaribus libri III.).

Tako su Knjižice približene široj znanstvenoj javnosti, omogućena su dalja istraživanja i dobiveni izvanredni rezultati izneseni na znanstvenom skupu o Šimunu Kožičiću Benji 1988. i objavljeni u zborniku radova 1991. godine. Na kraju Anica Nazor zahvaljuje ravnateljima Sveučilišne knjižnice u Rijeci, Jurju Lokmeru i Senki Tomljanović, na pokretanju projekta baš u Rijeci, gdje je Kožičić prije gotovo pola tisućljeća tiskao svoje knjige, kao i ostalima koji su zaslužni za njegovo ostvarenje.

Slijedi opširno poglavlje o Šimunu Kožičiću Benji (Zadar oko 1460. – 1536.) koji je jedna je od najblistavijih osobnosti ne samo svoga vremena već i hrvatske kulture uopće. Potječe iz jedne od najuglednijih, najobrazovanijih i najbogatijih zadarskih obitelji. U njoj se njegovala glagoljaška tradicija, a usto je dobio izvrsno humanističko obrazovanje. Godine 1502. bio je na dvoru pape Aleksandra VI. u Rimu, kanonik crkve u Zadru, upravitelj Crkve sv. Ivana, arhiprezbiter na Pagu, biskup modruški, upravitelj Senjske biskupije, papinski poslanik na dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja Vladislava II. Jagelovića. Na Petom lateranskom koncilu održao je već spomenute rodoljubne protuturske govore. Poslije pada i razaranja Modruša 1528. godine, bježi u Novi Vinodolski, a zatim u Rijeku gdje vlastitim novcem i tiskarskim materijalom nabavljenim u Veneciji tiska svoje knjige.

Suvremena hrvatska historiografija ističe da se u Knjižicama radi o »prvoj u nas na hrvatskom jeziku štampanoj svjetskoj povijesti, koja uključuje podatke o islamu i turskom carstvu od njegova početka do širenja na područje Bizanta, Balkana sve do naših krajeva, do Kožičićeva vremena.« (Miroslav Kurelac).

Kožičićeve Knjižice podijeljene su u dva dijela: u prvom su kratki životopisi papa od apostola Petra do pape Klementa VII., Kožičićeva suvremenika, a u drugom životopisi careva od Julija Cezara do Karla V. Unutar tih dvaju odjelitih dijelova nalaze se mala posebna poglavlja s »istočnom problematikom«: Od gospodstva Partov i Prsijanov, Vazetije Rima, Mahometa početije, Od početija turačkago. Priručnik crkvene i svjetske povijesti dobra je renesansna kompilacija u koju Kožičić unosi vlastita zapažanja – dragocjene podatke o sebi, te komentare o osobama i zbivanjima svojega vremena. Tako u životopisu pape Julija II., opisujući svoj izbor za modruškog biskupa, pridaje si pridjev uobičajen u zapisima popova glagoljaša: »I az nedostojan izabran jesam na Modrušku biskupiju: dan 7. novembra leto Gospodnje 1509.« O suvremenicima će izreći svoje mišljenje, poštujući potrebnu povijesnu distancu, oprezno, ali ujedno i jasno. Npr. o papi Aleksandru VI. piše: »Od jegože mnoga bi se mogla reći, na zač živut ošće mnozi iže znajut dela jego … ničtože nećemo reći.« I još dodaje: »Az bil jesam v Rimi tri leta pred jego semrtiju i videh mnoga.«

U sjajnoj sintezi temeljenoj na literaturi i arhivskim podatcima, uz životopis, ocijenjeni su Kožičićevi rodoljubni govori s literarne strane, iznesena povijest istraživanja o svakom od njegovih šest djela, dodani bibliografski podatci o sačuvanim primjercima i njihovu broju, navedena nalazišta i signature. Pritom autorica iznosi i vrednuje prinos svakoga znanstvenika u rješavanju pojedinih pitanja.

Što se tiče jezika Knjižica obično se ističe da su tiskane hrvatskim jezikom. U stvari koncepcija Kožičićeva književnoga jezika i njegovi zahvati u njegovu popravljanju urodili su jezikom koji je mješavina čakavskoga i crkvenoslavenskog jezika (crkvenoslavenizmi u deklinaciji, osobito zamjenica i pridjeva, u sintaksi česta upotreba dativa apsolutnoga). Isto tako očituje se poznavanje izraza hrvatske usmene književnosti (figure, sinonimi, elipse, tropi, uobičajene sintagme…).

Najvažniji dio knjige latinična je transkripcija teksta. Suvremenomu čitatelju, uglavnom nevičnu poznavanju glagoljice i crkvenoslavenskoga jezika, priređivačica podastire tekst koji mu omogućuje čitanje i upoznavanje sadržaja i jezika Kožičićeva djela. Vrlo složen, osjetljiv i odgovoran posao transkripcije razrješava u poglavlju o transkripciji predlažući jednoznačna transkripcijska načela kojima se služi: npr. prenošenje glagoljskog đerva, poluglasa (štapića) u različitim pozicijama, osobito transkripcija jata koja je i inače u takvim izdanjima jedan od najtežih problema. Tu se u realizaciji nerealiziranih primjera oslanja na u tekstu potvrđene primjere s ostvarenim jatom – stoga donosi čitav niz takvih potvrda. Ti su ostvareni primjeri podloga za transkripciju riječi istoga korijena. Svaki upućeniji čitatelj zagledanjem u pretisak može se uvjeriti koliko je to učinjeno dosljedno i pouzdano. Uspješno rješenje složena problema transkripcije rezultat je izvrsna poznavanja crkvenoslavenskoga jezika, hrvatskoglagoljskih spomenika, ali i velika iskustva u priređivanju takvih izdanja. Na kraju je opširan popis predmetne literature. U knjizi je tiskan rad našeg vrsnog grafičkog stručnjaka Frane Para, poznavatelja hrvatskoglagoljskoga tiskarstva, Tipografske osobitosti »Knjižica od žitja rimskih arhijerejov i cesarov«, u kojem je razmotreno i prikazano kako su pravila tiskarskog umijeća primijenjena u priređivanju ovoga izdanja.

Objavljujući djelo hrvatskog prosvjetitelja i kulturnog velikana Sveučilišna knjižnica u Rijeci, grad Rijeka, kao i čitava Hrvatska svrstava se u red zemalja i naroda koji se s poštovanjem odužuju svojim znamenitim ljudima. Rusi su se svojem prvom tiskaru Ivanu Fjodorovu – koji je 1564. u Moskvi (dakle tridesetak godina nakon Kožičića) počeo tiskati knjige – odužili podizanjem spomenikâ, muzeja, godišnjim znanstvenim tribinama (Fjodorovskije čtenija), godišnjacima, izložbama, medaljama, poštanskom markom i omotnicom, mapom s razglednicama u boji s motivima iz njegovih izdanja. Pripremaju se kritička izdanja s tekstološkim i lingvističkim komentarom, faksimilirana izdanja i izrada Rječnika jezika Ivana Fjodorova (Nazor 1988.).

Kako bi Kožičićeva djela bila pristupačnija današnjem čitatelju, akademkinja Nazor predlaže, uz faksimil i glagoljski tekst izdan kritički u latiničnoj transkripciji, ponovna izdanja svakoga od njegovih preostalih djela kao i izdanje njegova Rječnika. Smatra da bi se u Zadru gdje se je rodio, ili u Rijeci gdje je svoja djela pripremao i tiskao, trebao otvoriti memorijalni muzej.

Ovako uzorno, po svim pravilima struke, pripremljenim izdanjem, hrvatska znanstvena i kulturna javnost dobila je na raspolaganje djelo koje će biti dragocjen izvor istraživanja znanstvenicima raznih profila, osobito povjesničarima, crkvenim povjesničarima, jezikoslovcima, tekstolozima, grafičarima i sl. Očekujući objavljivanje neophodne treće knjige komentara treba poželjeti da se što prije ostvare barem neke zamisli i prijedlozi priređivačice izdanja kako bi se Hrvatska dostojno odužila svomu kulturnomu velikanu i istinskomu rodoljubu”.

Oct 172012
 
Šimun Kožičić Benja

Šimun Kožičić Benja

Piše: Goran Moravček

Rijeka je kolijevka glagoljskog izdavaštva, a Šimun Kožičić Benja za to je najzaslužniji. Pokrenuo je riječku glagoljsku tiskaru, u kojoj je, od 15. prosinca 1530. do 27. svibnja 1531. godine, otisnuo najmanje šest knjiga, rariteta u svjetskim razmjerima.

Njegova je ostavština u Rijeci zapostavljena. Zvonimir Kamenar, akad. kipar, ima gotovo rješenje za spomen-obilježje ovom značajnom Riječaninu, ali njegov je projekt godinama zametnut negdje u ladicama “nadležnih”. Dok ga ne pronađu prilažem nekoliko Kamenarovih skica za Benjin spomenik.

U Rijeci su kroz povijest djelovali mnogi značajni i zanimljivi ljudi. Grad je zbog svoje povijesne i kulturno-povijesne prošlosti, koju zajednički baštine pripadnici više naroda i država, zaslužio temeljitiju brigu za svoje starine. Na žalost, iznimno je malo spomenika na riječkim trgovima i ulicama koji bi istakli i vrednovali riječku baštinu. Znatno je više urbanih sramota i povijesno-kulturnih rana.

Stoga, prigodan podsjetnik na Šimuna Kožičića Benju u Mjesecu hrvatske knjige, koji se diljem Lijepe Naše obilježava od 15. listopada do idućeg petnaestoga u studenome.

Kamenarov prijedlog

Kamenarov prijedlog za spomen obilježje Šimunu Kožičiću Benji

Njemački slavist Gunther Tutschke o Benji je napisao doktorsku disertaciju i objavio je kao knjigu, a mi, što znamo o tome popu, biskupu modruškom Šimunu Kožičiću?

U svjetskim knjižnicama, gdje su pohranjena njegova djela, Šimun Kožičić Benja navodi se u imenskim katalozima kao Simon Modrusiensis, De Begna, Begnii, Begnio, Begnius.

Bio je biskup, ali i pisac, prevoditelj te nakladnik. Svijet je ugledao u Zadaru 1460. godine, a ondje je i zauvijek sklopio oči 1536. Sahranjen je na otoku Ugljanu u obiteljskoj grobnici unutar franjevačkog Samostana sv. Jeronima. Šimunov djed dao je na Ugljanu podići samostan s crkvom, posvećen 1430. u čast sv. Jeronima, sveca koji je na našim prostorima dugo bio slavljen kao izumitelj glagoljice i zaštitnik glagoljaša. Sto godina kasnije Šimun Kožičić, kao biskup modruški, objavljuje 15 prosinca 1530. prvu knjigu u riječkoj tiskari.

Simeon Modrusiensis bio je latinist. U nacionalnu povijest, međutim, ušao je kao promicatelja glagoljske kulture, ali i hrvatskih strepnji u doba turskih osvajanja.

Skica spomen obilježja Benji

Prijedlog akad. kipara Zvonimira Kamenara za spomenik Šimunu Kožičiću Benji

Biskupom modruškim ili krbavskim izabran je 7. studenoga 1509. Nakon što su Turci zauzeli Jajce i prodrli u Krbavu i Liku, pokorili su i opustošili dio Modruške biskupije, kojoj su pripadali Grobnik, Trsat i Hreljin te župe drevnog Vinodola i Gorski kotar.

Turski osvajači su zauzeli i Modruš, zapalivši biskupsku palaču. Šimun Kožičić je pobjegao iz sjedišta svoje biskupije, kao i biskup Kristofor koji je prije njega natjeran u bijeg poslije poraza hrvatske vojske u Krbavskoj bitci 1493. godine.

Simeon Modrusiensis zapaženo je sudjelovao na Petom lateranskom koncilu. Prvi govor Benja je održao 27. travnja 1513., a drugi 5. studenoga 1516. godine pred papom. Govorio je o tragičnim prilikama u Hrvatskoj koju su pustošili turski osvajači.

Utočište je i Benja potražio u Novom Vinodolskom, ali ni ondje se nije osjećao sigurnim te se 1529. prebacio u sigurniju Rijeku. Grad je bio pod vlašću Habsburgovaca od 1465. godine, a pod upravom kapetana Nikole Jurišića.

Misal hruacki

Misal hruacki objavljen je u riječkoj glagoljskoj tiskari 28. travnja 1531. godine

Ovdje sad provodim život na području Rijeke, jer se ne usuđujem biti u Vinodolu poradi Turaka, iz ruku kojih jednom jedva utekoh, pisao je 1530. ljubljanskom kapetanu Kacijaneru.

Poznato je kako su njegove knjige štampane v Rici v hižah prebivanija častnoga gospodina Šimuna biskupa modruškoga.

Hrvatska je djela Kožičić otisnuo u tiskari koju je sam pokrenuo u danas nepoznatoj kući svojega prebivališta u Rijeci 1530. Ta je godina značajna za Rijeku i stoga što car Ferdinand I. odobrio tada gradski statut.

Ferdinand je izabran za hrvatskog kralja u Cetingradu 1527. godine, a ondje je kao njegov poslanik bio upravo riječki kapetan Nikola Jurišić. Pretpostavlja se kako je on u Rijeci ugostio i Benju te je možda u njegovoj kući djelovala Riječka glagoljska tiskara. Na žalost, ta činjenica nam ne bi mogla pomoći da odredimo gdje se nalazila štamparija, jer Stari grad je srušen te praktički više i ne postoji.

Kamenarov prijedlog

Kamenarova skica za spomen obilježje Benji

Benja je u Mletcima nabavio grafički pribor, a u tiskari su mu pomagali talijanski majstori Bartolomej iz Brescie i Dominik. Do 1531. priredio je i glagoljicom tiskao šest knjiga u svega šest mjeseci: Psaltir; molitvenik za privatnu pobožnost (liber horarum): Oficij rimski. Oficij blaženije Devi Marije; misal: Misal hruacki; mali ritual: Knjižice krsta; djelo o rimskim papama i carevima je prva svjetska povijest iz pera nekog hrvatskog pisca: Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov, a posljednja Benjina knjiga otisnuta u Rijeci bio je priručnik o tome kakav treba biti redovnik: Od bitija redovničkoga knjižice.

Ova posljednja knjiga objavljena je kao pretisak u Rijeci u nakladi Državnog arhiva Rijeka i Družbe Hrvatskog zmaja.