Umivanje povijesti: Stoljetnica D’Annunzijevog osvajanja Rijeke (1919.-2019.)

Riccardo Gigante i Gabriele D'Annunzio
Riccardo Gigante i Gabriele D’Annunzio

Piše: GORAN MORAVČEK

Prije stotinu godina, 12. rujna 1919. Garijele D’Annunzio, ovjenčan književnom i vojnom slavom, ušao je sa svojim dobrovoljačkim jedinicama u Rijeku. Gradom i samoproglašenom državom upravljao do tzv. Krvavog Božića 1920. godine. Njegovim prevratom započela talijanska uprava, koja je trajala u gradu na Rječini do kapitulacije Kraljevine Italije 8. rujna 1943. godine. D’Annunzijev pohod imao je dugoročne (geo)političke posljedice, jer su upravo u Rijeci udareni temelji fašizma, poretka koji će unesrećiti milijune ljudi.

Nakon protjerivanja iz Rijeke početkom 1921. godine, D’Annunzio se skrasio na obalama jezera Garda, okružen uspomenama. Umro je 1938. godine, a sahranjen je u nestvarno velebnom mauzoleju. Veliki kompleks povijesne nostalgije, nazvan “Il Vittoriale degli Italiani”, pohode njegovi brojni štovatelji (300 tisuća posjetitelja godišnje), koji su oko D’Annunzijeva imena i djela stvorili jedan od najvećih talijanskih mitova. Ondje se također promišljeno provodi program pranja ruku i umivanja lica Gabrijela D’Annunzija, ali i njegovih sljedbenika.

Stvaranje mita i političke bajke

Obilježavanje stoljetnice D’Annunzijevog “svetog ulaska” (santa entrata) u “izmučeni grad” (città olocausta) ozbiljno je shvaćeno preko granice. Tršćanska gradska uprava s naglašenom pompon slavi stoljetnicu. Potrošeno je stotine tisuća eura za dvije velike izložbe upriličene povodom osvajanja Rijeke, a Bard (Il Vate) je dobio i spomenik u središtu Trsta. Iako je pjesnik-ratnik svega nekoliko sati sa svojim legionarima proveo u mjestu Ronchi, gdje su se njegovi dragovoljci okupili prije kretanja za Rijeku, gradonačelnica Monfalcone, Anna Maria Cisint posvetila je cijeli tjedan zbivanja D’Annunzijevom prevratu u čast.

Umivanje povijesti, stvaranjem mita o D’Annunziju kao o nedužnom pjesniku-revolucionaru koji nema nikakve veze s fašizmom, rasizmom, nasiljem i stradanjem milijuna ljudi, u suprotnosti je s povijesnom istinom. Laštenju ratničkog lika i djela rodonačelnika fašizma, a povodom stoljetnice D’Annunzijevog pohoda na Rijeku, pridružio se Giordano Bruno Guerri, predsjednik zaklade Il Vittoriale degli Italiani. On tvrdi kako D’Annunzijev dolazak na obale Kvarnera “nije (bio) uvod u fašizam, već revolucionarni, libertarijanski eksperiment, preteča drugih ideja i političkih struja našeg doba”. Prema njemu D’Annunzio je imao “duboki prezir prema fašizmu”.

Goran Moravček - Fiume/Rijeka, la storia taciuta: D'Annunzio, Tito, l'esodo
Goran Moravček – Fiume/Rijeka, la storia taciuta: D’Annunzio, Tito, l’esodo

Političke bajke o D’Annunziju kao “sanjaru nove utopijske stvarnosti, koji je širio revolucionarnu poruku mira i bratstva među svim ljudima, svim narodima i društvenim slojevima” – kako je rekao tršćanski političar Giorgio Rossi na otvorenju izložbe “Disobbedisco, La rivoluzione di d’Annunzio a Fiume 1919-1920”, postavljene u Trstu povodom stoljetnice Pohoda na Rijeku – nemaju ama baš nikakvog povijesnog utemeljenja.

Najbolje o Gabrijelu D’Annunziju svjedoči on sam, riječju i djelom. Politički program pjesnika-ratnika bio je daleko od miroljubivih zamisli. U Pismu Dalmatincima (La lettera ai Dalmati), “u pjevu mržnje”, kako je pismo ocijenio Vladimir Nazor, u siječnju 1919. godine D’Annunzio iz Venecije piše: “Ako je potrebno, suočit ćemo se s novom zavjerom na način ardita, s bombom u svakoj ruci i s oštricom među zubima”. Tko su neprijatelji? Oni iznutra su “bijedni vladari”, talijanski političari koji su pristali na “osakaćenu pobjedu” nakon završetka Prvoga svj. rata. Izvana je to – “prljavi Hrvat” (il croato lurido).

D’Annunzijeva i Mussolinijeva Italija

D’Annunzio 9. siječnja 1923. godine piše Mussoliniju: “Nije li istina da je u onom što je najbolje u pokretu zvanom ’fašistički’ prisutan moj duh? Nisam li upravo ja, krenuvši iz Ronchija, najavio prije četiri godine nacionalni ustanak? Kako onda mogu biti tvoj neprijatelj? I kako ti možeš biti moji?”.

U pismu poznatom kao “A viso aperto”, napisanom 26. rujna 1936., nakon “veličanstvenog” osvajanja Etiopije, Gabriele D’Annunzio je podržao Mussolinija u njegovim imperijalnim pohodima, izjednačivši svoje težnje s onima Ducea, koga je nazvao vođom “tvoje Italije” (Mussolinijeve), “moje Italije” (D’Annunzijeve), “naše Italije.

D'Annunzio s legionarima
D’Annunzio s legionarima

Pred kraj svoga života, prožetog “uzvišenom” ratnom retorikom i netrpeljivošću prema unutarnjim i vanjskim neprijateljima, života nadahnutog ratnim huškanjem, mirisom baruta i kultom smrti, D’Annunzio 26. siječnja 1938. priznaje Mussoliniju kako je on, Duce, ostvario sve ono što je “nekad bilo lirsko proročanstvo, nadahnuta nada”. I dalje: “Tvoja Italija je od svih oceana pravi, jedan jedini ocean koji se može dičiti imenom herojskog oceana. Jedine su mu granice cijeli svijet, a one zavise jedino od talijanske snage i volje”.

I D’Annunzijevi sljedbenici bili su prigrlili fašističke ideje, prije svih futurist Filippo Tommaso Marinetti, ali i cijela bulumenta “umjetničkih” tipova i “uskoka”, poput “tajnika za akcije” Guida Kellera, koji je poznat i po tome što je pozirao gol u ulozi Neptuna. D’Annuzijeva “riječka desna ruka”, kako je on nazvao Giovanni Giuriatija u jednom pismu upućenom Duceu, bio je zakleti fašist. Pisac ustava (La Carta del Carnaro) D’Annunzijeve samoproglašene države Talijanske uprave za Kvarner (Reggenza Italiana del Carnaro), koja nikad nije u stvarnosti zaživjela, Alceste De Ambris s Mussolinijem je 1914. godine sastavljao prvi fašistički programatski tekst. Treba li još nabrajati?

Etničko čišćenje Rijeke

U razdoblju D’Annunzijeve vladavine u Rijeci (12. rujna 1919. – 1. siječanj 1921.) provodilo se etničko čišćenje grada, podržano djelotvornim akcijama ardita, ali i novinskim napisima La vedette d’Italia. Taj je list već 17. rujna 1919. poručio strancima “neka odu, jer (…) to je narod koji s nama nema ništa zajedničkoga; to su stari neprijatelji, to su odurne njuške, protiv kojh smo se borili i koje dobro poznajemo…”

U samo dva mjeseca D’Annunzijeve vladavine Rijeku je napustilo 1.500 “stranaca egzotičnog jezika”. D’Annunzio je 27. veljače 1920. dekretom (Nr. 50) prognao sve “strance” koji su u Rijeku došli nakon 30. listopada 1918., kao i sve one “strance” koji se nisu rodili u gradu na desnoj obali Rječine. U stanove protjeranih ili izbjeglih Hrvata i drugih netalijana uselili su se novopridošli Talijani.

Lista progonjenih je bila tolika da je već uoči Uskrsa 1920. godine, senjsko-modruški ili krbavski biskup dr. Josip Marušić uputio prosvjed Riccardu Giganteu, D’Annunzijevom gradonačelniku Rijeke. Biskup Marušić navodi u svom protestu kako “povjesnica uči, da se narodi ne mogu silom odnaroditi te da se svaki atentat na vjersko i narodno čuvstvo teško osvećuje”. Predviđanja biskupa Marušića, koji je Giganteu poručio da kao biskup ne može “zatajiti ni onog motiva, što ga svijet rado ne ističe, a taj je da i Bog kazni narode i gradove koji progone njegove sluge”, dobila su povijesnu potvrdu. Na žalost, promjene sustava nisu značile ukidanje nasilja i progona. Štoviše jedno je zlo sustiglo drugo. Fašistički poredak zamijenit će u rujnu 1943. nacistička okupacija naših krajeva, a od proljeća 1945. godine komunistička vladavina.

Progoni “nepoćudnih”, bez obzira na nacionalno podrijetlo, nastavljeni su nemilosrdno u doba “narodne vlasti” kad su “narodni neprijatelji” gubili glave, okrutno i bez suđenja. Koncem travnja 1945. ubijen je i bačen u krašku jamu kod Kostrene sušački plovan Martin Bubanj. U kastavskoj šumi 4. svibnja smaknut je udarcima mesarske kuke u potiljak, Riccardo Gigante, gradonačelnik Rijeke u doba fašističke uprave. Njegovi posmrtni ostatci, nedavno identificirani, preneseni su u Vittoriale. Nasilja i ubojstva nisu zaobišla Rijeku, kao ni mnoge druge gradove i države.

Ideologija tla, krvi i smrti: Krvavi Božić 1920. označio je kraj D'Annunzijeve vladavine, ali ne i njegovih ideja
Ideologija tla, krvi i smrti: Krvavi Božić 1920. označio je kraj D’Annunzijeve vladavine, ali ne i njegovih ideja

Zbog ideologija smrti, krvi i tla, desetci milijuna ljudi, od Jadrana preko Sredozemnog do Crvenog mora, patili su i platili svojom glavom osvajačke pohode “proroka” među kojima Gabrijelu D’Annunziju pripada istaknuto mjesto. Nakon patnji i pomora “inorodaca”, ali i Talijana, a prisjećajući se stoljetnice Pohoda na Rijeku, treba pitati – što je ostalo od D’Annunzijeve i Mussolinijeve Italije? Istočna obala Jadrana? Talijanska Istočna Afrika? I, napokon, koja je cijena plaćena kad se ispod svega podvuče crta povijesti?

Morčić, riječki brend preselio u Zagreb

morčić
Riječki morčić proizvodi se u Zagrebu

Piše: Goran Moravček

Morčić, nekoć riječki brend, preselio je u Zagreb. Fiumanski zlatari proizvode ga već otprije u New Yorku, a u Rijeci, odakle je potekao taj nakit, na tradicionalan način ga više nitko ne pravi. Vještinu izrade morčića riječki zlatari dugo su i ljubomorno čuvali kako se ne bi dogodilo da se morčić proizvodi van Rijeke. Jedan zagrebački zlatar, međutim, koji uz riječke morčiće izrađuje i dubrovački tradicijski nakit, dobio je za njih certifikat “izvorno hrvatsko”. Nakit iz njegove zlatarske  radionice  na slici je ljepotičnih usta s morčićem, koju mi je za ilustraciju ovog teksta prijateljski ustupio Rino Gropuzzo, fotografski virtuoz.

Tradicionalni luksuzni nakit u obliku crnačke glave izdržao je povijesne kušnje, čak i masovne mijene stanovništva poslije Drugoga svjetskog rata, kad su fiumanski zlatari napustili Rijeku, da bi se tradicija ugasila nedavno, takoreći pred našim očima. Posljednji riječki moretist zatvorio je u tišini zlatarsku radionicu.

Djoni Antoni, taj osebujan i strastveni čovjek, “staromodni” zlatar, koji je posljednji u Rijeci proizvodio morčiće na starinski način, napustio je obrt i otišao prije nekoliko godina iz Staroga grada. Koliko sam shvatio, bio je razočaran uvjetima pod kojima je imao iznajmljenu zlatarsku radionicu, koja je bila daleko od sjaja današnjih zlatarnica s uglavnom uveznom industrijskom robom. Antoni se zanosio mišlju da o morčićima napiše i knjigu, o čemu sam s njime u više navrata razgovarao, ali, iskreno, ne znam dokle je dogorao sa svojom zamisli.

Morčić simbol Riječkog karnevala
Morčić simbol Riječkog karnevala

O morčićima sad već postoji bogata literatura. Osim Riccarda Gigantea, povjesničara i gradonačelnika Rijeke u doba Italije, čijoj je obitelji izrada tog autohtonog nakita donijela i značajna inozemna priznanja, o morčićima je pisala Radmila Matejčić. Žao mi je što njezin rad o morčićima, kao i tekst o srušenoj crkvi Presvetog Otkupitelja u parku na Mlaki, nisam kao urednik u Adamiću uvrstio u četvrto izdanje knjige Kako čitati grad. (2007.).

U novije doba objavljene su i dvije monografije o morčićima iz pera Erne Toncinich (2008.) i Theodora de Canziani Jakšića (2011.). O riječkim zlatarima pisao je dr. Irvin Lukežić te je manje-više dovoljno poznato o povijesti izrade morčića u Rijeci, koji su rođaci mletačkih moretta još od kraja 18. stoljeća.

Dvije su vrste morčića, onih s turbanom na glavi i onih s krunom i perjem. Njihov se izgled u narodnim predajama povezuje s turskim osvajanjima i bitkom protiv osmanlija na Grobničkom polju 1601. godine. Mletačke predaje stigle do nas raspredaju o trgovačkim putovima, Turcima i Arapima, koji su nadahnuli zlatare u Gradu na lagunama.

Trsatski fratri sačuvali su među zavjetnim darovima vjernika Gospi Trsatskoj i mnoštvo morčića od koji su neki izloženi u riznici. Bio je to oduvijek vrijedan nakit ne samo žena već i muškaraca. Vinodolski ribari i sinovi jedinci nosili morčića na jednome uhu.

Izgled morčića povezan je s tadašnjim vjerovanjima i kršćanskom predajom. Među trima kraljevima ili mudracima u kršćanskoj tradiciji, a tako je barem od 1300. godine nadalje, Gašpar se prikazuje kao tamnoputi golobradi mladić s nekom vrstom turbana na glavi.

Melhior je ćelavi starac sijede brade dok je Baltazar sredovječan muž. Svaki je mudrac nosio poklon, Melkior zlato za Kralja, Baltazar tamjan za Boga, a Gašpar mirtu za smrtnog čovjeka.

Kralj Gašpar
Kralj Gašpar prikazan je kao mladi crnac s turbanom na baroknom glavnom oltaru crkve Marije Snježne u Belecu

U kršćanskoj ikonografiji mirta je najviše poznata kao simbol Božje milosti. Darovani zlatni nakit u obliku glave crnca, Gašpara, mogao je simbolizirati upravo želju za iskazivanjem Božje milosti ili naklonosti prema onome tko nosi nakit u obliku glave mladoga crnca. Na baroknim oltarima prikaz Gašpara podsjeća nerjetko na morčića.

Bilo kako bilo, Rijeka je od kraja 18. stoljeća proizvodila u Zlatarskoj ulici (Via degli orefici, nekoć Via del Duomo, a danas Užarskoj) nakit koji je bio nadaleko poznat. Zlatar Francesco (Franco) Corossacz (1798. – 1866.), slovenskoga podrijetla, zajedno sa sinom Giovannijem (1821. – 1896.), zvanim Zaneto, imao je zlatarnicu na Korzu. Od njega je 1845. godine austrijska carica Maria Anna, supruga cara Ferdinada II., naručila naušnice, narukvice i igle u obliku morčića. Navodi se kako je sama nacrtala kako morčići trebaju biti utkani u nakit. Nakon toga neslućeno je narasla popularnost morčića.

Zlatar Agostino Gigante i poduzetni Iginio Scarpa, isti onaj koji će dati sagraditi Vilu Angiolinu u Opatiji 1844. godine, zaslužni su za svjetsku slavu morčića. Tradiciju izrade nastavili su nakon Drugoga sv. rata kosovski zlatari sve dok nije Djoni Antoni stavio ključ u bravu svoje zlatarske radionice u Užarskoj ulici. Znam ga ponekad sresti u Opatiji.

U Pomorskom i povijesnom muzeju čuvaju se kalupi Giganteove zlatarnice. Je li moguće pod nadzorom posljednjeg riječkog moretista uputiti nekog ambicioznijeg mladog zlatara da izrađuje nakita koji je nekoć bio riječka posebnost i dio kulturno-povijesnog identiteta grada?

Svi Sveti na Kozali

Crkva na Kozali
Nekoć Zavjetni hram poginulim talijanskim ratnicima, a danas Župna crkva sv. Romualda i Svih Svetih na Kozali

Piše: Goran Moravček

Crkva sv. Romualda i Svih Svetih na Kozali, čiji je crkveni toranj nezaobilazn orijentir na vedutama Rijeke, podignuta je prema zamisli arhitekta Bruna Anghebena. Uza sva svoja vjerska obilježja, crkva je bila i politički projekt od nacionalnog značaja za Italiju, kojoj je Fiume / Rijeka pripadala od aneksije 1924. do kapitulacije 1943. godine.

Moderna crkva sa zvonikom visokim 63 metra, izgrađena je od armiranog betona u neogotičkom slogu, a obložena je kamenom iz Vrsara.

Ukratko o crkvi u kojoj su tri oltara. Iznad glavnog oltara posvećenog sv. Romualdu uzdiže se mramorni ciborij. Križ nad oltarom izradio je kipar Edmondo Trevese. Mozaik s prikazom sv. Romualda nad glavnim oltarom u apsidi izradio je majstor Edmondo Dal Zotto prema predlošku milanskog slikara Giuseppea Valerija. U svetištu su sredinom 1935. dovršeni i mozaici koji predstavljaju sv. Katarinu Sijensku, sv. Sebastijana, sv. Barbaru, sv. Anu, sv. Ambrozija i sv. Elizabetu Ugarsku, a izrađeni su prema zamisli slikara Ladislava de Gaussa, koji je i autor slike Skidanje Krista s križa u sakristiji. Oltar u kapeli Borletti podignut je u čast Svih Svetih. Olatrnu sliku potpisao je Giuseppe Valerio iz Milana, a rađena je prema zamisli arhitekta Bruna Anghebena. Križni put je također izrađen prema ideji Anghebena. Skulpture dvaju anđela na pročelju crkve izradio je Romolo Venucci.

Bruno Angheben je također izveo projekt za Kanoničku kuću uz Katedralu sv. Vida, a zajedno s Pietrom Baccijem arhitektonski je osmislio i školsku zgradu na Kalobučarićevom trgu.

Crkva na kozali
U blizini crkve na Kozali bilo je izgrađeno sjedište mjesne fašističke organizacije

Politika je kroz širom otvorena vrata ušla i u crkve, nakon što je postalo izvjesno da će raspadom Austro-Ugarske narodi, koji su bili u njezinom sastavu,  steći priliku osamostaliti se.

Niz događaja važnih za noviju riječku povijest počeo je nakon završetka Prvoga sv. rata i dramatičnih zbivanja koja su doživjela vrhunac kada je 29. listopada 1918. godine Narodno vijeće proglasilo grad hrvatskim, a Antonio Grosssich u ime Talijanskog nacionalnog vijeća idući dan, 30. listopada, talijanskim.

Neslaganje velikih sila na Mirovnoj konferenciji u Parizu iskoristio je Gabriele D’Annunzio, preuzevši upravu nad gradom 12. rujna 1919.

Nakon petodnevnog ratovanja, koje se na tzv. Krvavi Božić 1920. godine odigralo između D’Annunzijevih snaga i talijanske regularne vojske, brojane su žrtve. Krvavi Božić izravno je utjecao na D’Annunzijev odlazak iz Rijeke i na kraj njegove paradržave.

Tijekom Krvavog Božića poginula su 22 D’Annunzijeva legionara te petorica civila. Sahrana poginulih bila je na groblju Kozala 3. siječnja 1921. godine. Upravo će D’Annunzijev govor na groblju – iako je on bio poražen, ali i dalje slavljen – biti poticaj za gradnju Kripte, a potom i crkve na Kozali.

U Kripti se čuvaju posmrtni ostaci 458 palih talijanskih ratnika. Iz popisa sahranjenih može se vidjeti kako u Kripti nisu sahranjeni samo dragovoljci koji su se borili za riječku stvar tijekom Krvavog Božića 1920. godine već i drugdje pali vojnici te poginuli fašisti.

Kozala Kripta
Kripta poginulim talijanskim ratnicima nad kojom je podignut Zavjetni hram, danas Župna crkva sv. Romualda i Svih Svetih na Kozali

Kako je iz popisa poginulih razvidno koliko je bilo poginulih, u Padovi je 23. siječnja 1930. zaključen sporazum između Ureda za skrb o poginulima u ratu i Grada Rijeke. Sporazum je bio obvezao općine diljem Italije da osiguraju mrtva tijela za Kriptu na Kozali.

Taj je sporazum kasnije poslužio i kao obrazac prema kojem je i tobože poraženi Gabriele D’Annunzio, koji je našao mir na jezeru Garda, dobio za svoj politički Gardaland, odnosno Vittoriale, posmrtne ostatke dragovoljaca koji su pali u borbama za Rijeku.

Spomenik pomirenju
Spomenik pomirenju svih Riječana podignut pokraj crkve sv. Romualda i Svih Svetih na Kozali

D’Annunzio je 1931. godine u prepisci s Riccardom Giganteom, tadašnjim fašističkim gradonačelnikom Rijeke, za Kariptu u Vittorialeu tražio i posmrtne ostatke Maria Assa, prvog poginulog legionara tijekom Krvavog Božića. Asso je bio privremeno sahranjen u grobnici Whitehead, potom u Kripti na Kozali, a sad počiva u kompleksu Vittoriale u Gardoni. Spomen ploča ovome D’Annunzijevom legionaru postavljena je i u obiteljskoj grobnici Gigante na Kozali. U toj grobnici nema, međutim, posmrtnih ostataka riječkoga gradonačelnika iz doba fašizma i talijanskog senatora Riccarda Gigantea. On je ubijen 3. svibnja 1945., a nakon toga bačen u krašku jamu, fojbu, u blizini kastavske Crekvine.

Prepisku između Gigantea i D’Annunzia imao sam priliku čitati u Državnome arhivu u Rijeci. Kult smrti i slave jedna je od značajnijih odrednica fašizma, mit koji i danas neki na Apeninima nostalgično njeguju.

Smučilo mi se čitajući dokumente o tramakanju mrtvim tijelima u političko-propagandne svrhe, jer crkve i groblja trebaju biti i ostati mjesta odavanja pijeteta.

Sredstva za gradnju Zavjetnog hrama na Kozali osigurali su, među ostalim, Benito Mussolini i milanski industrijalac Senatore Borletti, koji je podržao i D’Annunzijev ulazak u grad 12. rujna 1919. Postao je počasnim građaninom Rijeke, a prema imenu njegovog oca, istarski svetac sv. Romuald proglašen je uz Sve Svete titularom crkve i župe na Kozali.

Groblje na Kozali
Groblje na Kozali i crkva sv. Romualda i Svih Svetih

Kripta je bila otvorena 16. ožujka 1930. na godišnjicu dolaska talijanskog kralja Vittoria Emanuela III. u Rijeku nakon aneksije 1924. Crkva je posvećena na desetu obljetnicu aneksije 1934. i to u rujnu kao podsjećanje na D’Annunzijev Sveti ulazak u grad.

Uz Kriptu je bio uređen Muzej aneksije. Malo zvono za Kriptu, koje nosi nosi ime Nunzia (vjesnik, navjestitelj) s očitom aluzijom na D’Annunzia, blagoslovio je 16. ožujka 1931. milanski kardinal Ildefons Schuster. Uz crkvu je bio uređen park, Parco della Rimembranza.

  1. Groblje Kozala otvoreno je 1. prosinca 1838. godine. Prve grobnice na Kozali sazidane su 1853. godine, a 1856. gradska uprava je povjerila plan uređenja inženjeru Emiliju de Luigiju. Župnik Ivan Kukanić  blagoslovio je 15. rujna 1903. novouređeno gradsko groblje. Emili de Luigi je projekirao i neoklasicističku kapelu sv. Mihovila na ulazu u groblje, koja je bila posvećena 1872. godine nakon što je u nju prenesen oltarni kip sveca zaštitnika iz istoimene srušene mrtvačke kapele u riječkome Starom grada od koje, naravno, nema traga. Ništa nije ostalo ni od grobljanske kapele sv. Mihovila na Kozali, stradale od bombi u Drugome sv. ratu.

Mnogočega je nestalo u Rijeci tijekom njezine burne političke povijesti. Svaka nova generacija kao da briše stope one prethodne. Dokle će biti tako? Preostaju nam stoga često samo uspomene i gorak okus u ustima zbog petljanja ideologija i politike ondje gdje bismo od njih trebali biti pošteđeni – u crkvama i na grobljima.

Privremeni most preko Rječine, snimljen u rujnu 1924. godine, na naslovnici je knjige “Rijeka između mita i prešućene povijesti”, autora Gorana Moravčeka