Piše: Goran Moravček
Na blagdan Sveta Tri kralja, 6. siječnja, natisnula se masa svijeta u središtu Žejana gdje je na pal uz prigodne besjede i zvonjavu zvončarskih zvona obješen pust Obmanić. Krivce su izvrgli javnom ruglu i u Munama, a u Mošćenicama, gdje se sudi jedinom živom pustu, izvješena je nova dražanska pusna bandijera. Grobnički dondolaši krenuli su u subotu 11. siječnja u obhajanje Grobnišćine. Na spomendan sv. Antuna pustinjaka, 17. siječnja, svake godine zatuli Antonjski rog najavljujući početak maškara i u mjestima Kastavštine. Razdoblje pusta trajat će ove godine osam tjedana, sve do pusnog utorka 4. ožujka, kad će obješeni krivci biti spaljeni. Dražani valjda jedini na svijetu imaju živoga pusta, Marina Krnetića, koji svoju ulogu “Gobota” utjelovljuje puna četiri desetljeća. Gobov dvojnik bit će na Pepelnicu s draške plaže lansiran prema Mjesecu!
Mesopust, pust, maškare, mačkare, fašnik ili kako se već nazivaju pokladni običaji diljem Lijepe Naše, puno je više od maškarane zabave. Rasprostranjen je duž cijelog jadranskog, dinarskog i panonskog područja, a pojavljuje se u mnogim inačicama prerušavanja. Prve maske prikazane su još na pećinskim crtežima i gotovo da nema civilizacije koja ne poznaje neki od oblika maskiranja. Mesopust se uvijek održava na prijelazu zime u proljeće što također ukazuje na njegovo prastaro podrijetlo.
Doba pusta je pomično, a povezano je s Uskrsom, najvećim kršćanskim blagdanom i korizmom, četrdesetnicom, koja je dio liturgijske godine. U kršćanskome svijetu nastojalo se tijekom povijesti uskladiti mjesečevu i sunčevu godinu. Smatra se da je Isus umro razapet na križu u petak 14. dana židovskog mjeseca nišana, odnosno 7. travnja 30. godine. Uskrs se nekoć slavio kad i židovska Pasha, a kako je Krist, prema Evanđelju, uskrsnuo u nedjelju, na Prvome crkvenom ekumenskom Saboru, održanom od 20. svibnja do 25. srpnja 325. godine u Niceji na tlu današnje Turske, određeno je da se Uskrs slavi prvu nedjelju iza punog mjeseca nakon proljetne ravnodnevice, odnosno između 22. ožujka i 25. travnja.
Korizmeno razdoblje, priprava vjernika za Uskrs, traje 40 dana, a započinje Čistom srijedom ili Pepelnicom, koja je pomični blagdan. Sukladno tome, mesopust traje od Bogojavljenja (sv. Tri kralja) do Pepelnice te je najkraće razdoblje maškara od 6. siječnja do 10. veljače, a najduže do 17. ožujka. Ove godine Pepelnica pada 5. ožujka te će dotad biti i maškara, a Uskrs slavimo 20. travnja.
Najstariji zabilježeni mesopusni običaji potječu iz 1142. godine, a povezuju se s rimskim Saturnalijama i Luperkalijama. U 15. i 16. stoljeću pusno razdoblje je bilo svedeno na tri luda dana prije Pepelnice, a tek od 19. stoljeća pokladno vrijeme obuhvaća period od Bogojavljenja (6. siječnja) do Pepelnice kad se prije korizmenog posta odaje užitcima i zabavi. Karneval je vrhunac pokladnog razdoblja. Pojam je izveden od latinskog “carne vale” (zbogom meso), odnosno crkvene nedjelje prije suzdržavanja od mesa (lat. “domenica ante carnes tollendas”).
Za razliku od mesopusta, pusta, poklada ili fašnika, kako se običaji nazivaju ovisno o području na kojem se održavaju u seoskim sredinama, pojam karnevala obično označava gradske običaje maskiranja. Riječki karneval, koji je među najstarijima u Hrvatskoj, a po brojnosti spada među najveće europske smotre, pokušava objediniti seoske i gradske tradicije maskiranja.
Pojedine zvončarske skupine, poput one iz Rukavca, ne žele, međutim, nastupiti na karnevalu. U Rukavcu drže da je pravi zvončar to što jest jedino na mrazu posutom šumskom putu koji vodi od Krive do Škrapne, na stazi što ide od Mohorića do Biškupa i od Krujaca do Andrejića. Na tim hladnim putovima, kojima u paru hode mladići, svaki je gledatelj dobrodošao jer su zvončari u neposrednoj vezi s promatračima. Gledatelji su često uvjereni kako su došli gledati zvončare, ali usitinu su aktivno uvučeni u običaje pusta. Zvončaru gledatelji trebaju, ali ne u mimohodu već u igtri koja se stoljećima ponavlja. Istim putom iza zvončara hodaju partenjaki, jedinstvena skupina rukavačkih neoženjenih mladića i djevojaka.
U Rukavcu i Zvonećima kažu kako se “pravi zvončar ne prodaje”. Jer, kako misle tamošnji mladići oprćeni teškim zvoncima i naoružani baltama te odjeveni u tradicionalno pusno ruho – u bele brageše, mornarsku majicu s kratkim rukavima, kožu i krabujosnicu – zvončar je postao to što jest zbog svoje duboke osobne potrebe koja proizlazi iz njegovih korijena, narodne baštine i veze s precima, a ne zbog sudjelovanja na karnevalima. Bolje je da se zatre selo nego običaji, ističu ondje.
Zvončari iz ostalih mjesta riječkoga zaleđa koji njeguju pusne užance stare nekoliko stoljeća – a poznate su skupine iz Brguda, Mučića, Muna, Žejana, Korenskog, Vlahova Brega, Halubja te s Grobnišćine i gorskokotarskog Crnog Luga – nipošto nisu manje vrijedni samo zato što se pojavljuju i na velikim karnevalskim smotrama. Naprotiv! Zvončarske skupine Kastavštine postale su 2009. godine dio svjetske nematerijalne baštine na popisu UNESCO-a.
Bez obzira na ishodište tradicije, zvončarstvo se na širem riječkom području održalo vjekovima i, ako je suditi prema zanimanju najmlađih, budućnost toga običaja je zajamčena. Često sam čuo od zvončara kako kažu: “To nisu maškare, to je folklor”. Međutim, mesopust je više od folklora.
Do sredine dvadesetih godina prošlog stoljeća zvončari su na lica stavljali maske sa životinjskim likovima, ali otkako su im fašističke vlasti bile zabranile takvu vrstu prerušavanja, otada na zapadnome dijelu Kastavštine, u mjestima koja su između dva svjetska rata bila u sastavu Kraljevine Italije, na glavu stavljaju šešir ukrašen cvijećem. Zvončari nisu imali sreće ni u doba komunizma. Zabilježeno je da su 1948. godine “narodne vlasti” u Viškovu – Svetom Mateju zabranile pust, a zvončari koji su se oglušili na tu zabranu odsjedili su u zatvoru od tri do devet mjeseci!
Ta nevesela vremena su, srećom, prošla te su se pusni običaji obnovili i traju. Jer, vrijednosti mesopusnih običaja sačuvala se do naših dana vjerojatno i stoga što smisao te narodne svetkovine, petoga godišnjeg doba kako neki kažu, nije samo puki folklorni obrazac maski i plesa, obilazak domova, sela i zaselaka – gdje domaćini časte zvončare vinom, a domaćice im pripremaju fritule, kroštule ili presnac – nego i duboko ukorijenjena navada da se u duhu mesopusne demokracije kritički propitkuju društvene i političke (ne)prilike. U simboličkom smislu to je vješanje Pusta, lutka koji simbolizira krivca za sve nepravde i nedaće, na dan početka mesopusta te njegovo javno spaljivanje dan uoči Pepelnice. Bez tog ključnog događaja, kada se upućuju javne poruke ljudima na vlasti i ukazuje na pogrješke uočene u društvenoj zajednici, mesopusno razdoblje bilo bi svedeno tek na pučku manifestaciju zabave, a ne na istinski društveni događaj koji okuplja na desetke tisuća sudionika i u mjestima Hrvatskoga primorja te zaleđa Rijeke.