Rođendan Stare Dame

Erwin Pendel: Südstrand von Abazzia, 1911.
Erwin Pendel: Südstrand von Abazzia, 1911.

Piše: Goran Moravček

Rijeka i Opatija spojeni su željezničkom prugom sa Svetim Petrom na Krasu (današnjom Pivkom u Sloveniji) na današnji dan, 24. lipnja 1873. godine. Bio je to za naš kraj povijesni dan, jer je vlak iz Beča povezao Primorje sa središnjom Europom što se može smatrati i pravim rođendanom Stare Dame, Opatije. Rijeka svoj razvoj također može zahvaliti željeznici, jer je koncem 1873. godine otvorena, uz Supetarsko – Riečku železnicu, i pruga prema Karlovcu. Željeznica će potaći razvoj svih mjesta koje je dodirnula pruga, ali, istovremeno, započet će propadanje Bakra, Kraljevice i Senja, nekad značajnih pomorskih središta.

Od matuljskog Štacjona do Opatije i Lovrana putnike je prevozio tramvaj. Mala električna željeznica u promet je puštena 9. veljače 1908. godine, a ugašena je 31. ožujka 1933. godine.

Mala električna željeznica prometovala je od Matulja do Lovrana
Mala električna željeznica prometovala je od Matulja do Lovrana

Opatija je baštinila svoje ime od benediktinskog samostana, opatije, utemeljenog vjerojatno u 12. stoljeću, uz more, na mjestu gdje je i danas crkva sv. Jakova. Pretpostavlja se kako je samostan građen u doba kada su osnivane i druge benediktinske opatije u Istri. Njih su podizali redovnici iz Ravene, Venecije i Aquileje. Oni su i ovdje podigli samostan na ruševinama drevnoga hrama, posvećenog bogu Apolonu, jer je na sličan način sagrađena i opatija u talijanskom Monte Cassinu. Benediktinski samostan s crkvicom stari kroničari spominju pod imenima – Abbatia Sancti Jacobi, Abbatia Sti Jacobi ad Palum, Abbatia Sti Jacobi a Preluch ili de Volosca. Samostan je pod upravama nekoliko crkvenih redova bio napuštan i obnavljan tijekom stoljeća postojanja.

Kada je godine 1843. dovršena obalna cesta Rijeka – Volosko – Opatija, čiju je gradnju potaknuo Iginio (Higin) Scarpa, stvoreni su preduvjeti za razvoj mjesta. Scarpa, taj riječki okretni poslovni čovjek, uočio je prednosti ovoga kutka uz more, Raja na zemlji, izgradivši Vilu Angiolinu, prvi opatijski ljetnikovac. Juraj Matija Šporer (1795. -1884.) zalagao se uređenje morskog balneološkog zavoda, jer je Opatija, zbog svojih klimatskih uvjeta i prirodnog okruženja, pogodna za zimsko boravilište i lječilište. Među ostalima, slično je razmišljao i bečki liječnik Leopold von Schrötter (1837. – 1908.).

Friedrich Julius Schüler
Friedrich Julius Schüler

Velikih zasluga za razvoj Liburnijskog primorja ima Friedrich Julius Schüler (1832.-1894.), od 1878. direktor Društva južnih željeznica, austrijske korporacije sa sjedištem u Beču, osnovane 1859. godine. Schüler je zaslužan i za gradnju Semerinške željeznice (Semmeringbahn) u Austriji, koja počinje u Gloggnitzu i vodi preko Semmeringa u Mürzzuschlag. Bila je to prva planinska željeznica u Europi izgrađen sa standardnom širinom kolosijeka. Sa svojih 14 tunela, 16 vijadukata te brojnim mostovima, Semerinška željeznica je kao svjetska kulturno-povijesna baština pod zaštitom UNESCO-a od 1998. godine.

Friedrich Julius Schüler potiče gradnju Kvarnera (Quarnero) 1884. godine, ali i drugih hotela vezanih uz željeznicu, poput onoga u Tolbachu (Grand Hotel Toblach) te u Semmeringu (Grand Hotel Südbahn).

Bečki kipar Johann Rathausky (1858.-1912.) izradio je Schülerovo poprsje, koje danas okruženo zelenilom ukrašava opatijskim park. Taj je umjetnik i autor vodoskoka u Parku Angiolina s prikazom Heliosa i Selene (1891.).

Dolazak careva i drugih tadašnjih uglednika željeznicom do postaje u Matuljima bio je praćen u svijetskom tisku. Primjerice, The New York Times izvješćuje svoje čitatelje u broju od 30. ožujka 1894. godine, kako su se, najprije u Matuljima u Kraljevskoj čekaonici, susreli austrijski car Franjo Josip I. i njemački car Wilhelm II., a potom su se kočijom odvezli u Opatiju. Austro-ugarski suveren je boravio u Hotelu Stephanie, a njemački sa svitom u Vili Amaliji. I mnogi su drugi uglednici, zahvaljujući upravo željeznici, otkrivali čari Kvarnera.

Bez suvremenih prometnica nezamisliv je razvoj pojedinih područja i mjesta. Mene, stoga, iznova čudi – kako to da naši politički i gospodarski stratezi zaboravljaju na značaj željeznice u naše doba? Primorje je povezano s unutrašnjošću zapuštenom prugom – danas gotovo bez ozbiljnijeg prometa i s vlakovima koji redovito kasne – izgrađenom davne 1873. godine. Nazdravlje!

Lučonoše opatijske Zore

Društveni dom Zora u Opatiji

Piše: Goran Moravček

Austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj (1848. – 1916.) Franjo Josip I. rođen je 18. kolovoza 1830., na današnji dan. U njegovo doba bitno je određena sudbina Opatije. Umro je 21. studenog 1916. prije okončanja Prvog sv. rata nakon kojega se raspala Monarhija kojom je dugo vladao. Nekoć se Carevdan, rođendan cara, svečano slavio diljem Monarhije, a izuzetak nije bila ni Opatija.

Vremena se mijenjaju, ali ne i običaji te je u počast caru, na Carevdan, 18. kolovoza 1889. godine u Opatiji počelo s radom Čitaoničko društvo “Zora”. Ime je društvu nadjenuo Car, ali književnik. U ostavštini Viktora Cara Emina, prema kojem je nazvana današnja opatijska Gradska knjižnica i čitaonica što sjedište ima u “Zori”, pronašao sam bilješku s objašnjenjem naziva “Zora”. Car je napisao: “Zora puca – bit će dana! (naš pozdrav)”.

U ono je doba i carevo ime sjajilo u Opatiji te je početak rada “Zore” na Carevdan bio logičan izbor. Jer, u doba vladavine Franje Josipa I. željeznicom su 1873. godine povezani Sv. Petar (Pivka), odnosno Beč i Rijeka, a uskoro su i vlakovi iz Pešta počeli stizati na Primorje. Sve je to izravno utjecalo na turistički razvoj Opatije. I danas  oni koji donose odluke u Opatiji vole Staru Damu kititi nakitom iz austro-ugarskih škrinjica. Stoga je caru u čast njegovim imenom nazvano obalno šetalište Lungomare od Mula do Voloskog.

Osnivači i prvi zaslužni članovi “Zore” pomalo su pali u zaborav, a trebali bi biti također uvršteni u nezaborav.  Za prvog predsjednika “Zore” izabran je Ivan Fiamin (Opatija, 9. srpnja 1833 – Rijeka, 25. travnja 1890), književnik, riječki kanonik i opat Sv. Jakova. Ivan Tomašić, blagajnik posebno se zahvalio Emanuelu Vranicaniju Severinskom, prvom članu čitaonice, koji je rad “Zore” podupro s iznosom od 100 forinti. Zahvala je upućena i dr. Ignjatu Švarcu, “liečniku i dobrotvoru našega puka što je darovao našemu družtvu ljepu svotu od 50 for.”

Ivan Fiamin je održao vatreni rodoljubni govor kazavši kako “Svečanost, koju danas slavimo sa otvorenjem ove hrvatske čitaonice “Zore” u Opatiji, čini bez dvojba znamenit dogodjaj u povijesti istarskih Hrvata (…) Primjerom nam je “Hrvatska čitaonica” u starodrevnom gradu Kastvu. Ognjište je to, koje je širom pokrajine porazbacalo hrvatske sviesti žarke zrake. Takva zraka pade sretno i na ovaj val sinjega mora, u našu divnu Opatiju, ter tu požrtvovnim patrijotizmom nekolicine samo domaćih muževa došli smo do gradnje ovih prostorijah i do oživotvorenja ovog čitaoničkog društva “Zore”, koju ovim svečano proglašujem otvorenom”.

Svečanost je u večernjim satima bila nastavljena u hotelu “Stefanija” (danas “Imperial”), a tadašnja je tršćanska “Naša sloga” zabilježila kako se zabavljalo “razdragano obćinstvo skoro do pol noći uz vatrene govore i rodoljubne pjesme, a tada plativ svatko svoj račun, konačno svi skupa odu u prostorije “Zore”, gdje je započeo ples, koji je trajao do tri sata ujutro. Družtvena dvorana bijaše puna plesača i gledaoca a ostalo obćinstvo sakupilo se u susjednih sobah il uz čašu hladna piva na prekrasnoj verandi, koja se podiže uz prvi kat družtvene sgrade”.

Počast su Opatijci, dakle, iskazali carevima – Franji Josipu I. i Viktoru Caru Eminu, ali nedostaje, čini mi se, još gesta prema Ivanu Fiaminu, također zaslužnom Opatijcu, koji je, među ostalim, uvršten, kao i Emanuel Vranicani, u “Albumu zaslužnih Hrvata XIX. stoljeća“. U najmanju ruku Fiaminu bi trebala pripasti zvijezda na opatijskom šetalištu slavnih na Slatini.

 

Riječka pruga – tuga i želja duga, duga

Riječka luka u doba mađarske uprave

Piše: Goran Moravček

Za jesenji broj Sušačke revije pripremio sam članak pod naslovom Riječka pruga na sporednom kolosijeku, nezadovoljan, naravno, kao i mnogi drugi time što Rijeka grca u problemima, ali ne samo u gospodarskim. I ovom se prilikom vraćam na staru željezničku temu, jer mi se čini izuzetno važnom za naš svakodnevni život.

Političke elite u posljednja dva desetljeća od osamostaljenja Hrvatske nisu uspjele prepoznati iznimnu važnost riječkog prometnog smjera na način na koji su to svojevremeno shvatili Mađari. Zemlja bez mora i pomorske tradicija, Mađarska je dobro uočila u drugoj polovici 19. stoljeća značaj Jadrana za svoj ukupni razvoj. Razumjela je to i Austrija te su 1873. godine dovršene dvije željezničke pruge koje su povezale Rijeku s Bečom i Peštom.

Godina 1873. (p)ostala je tako najznačajnija u modernoj riječkoj povijesti, jer je dovršenje pruge presudno i dugoročno utjecalo na razvoj Rijeke, ali i turističke Opatije, odnosno svih mjesta nanizanih uz trasu željeznice. Istovremeno, sva ona naselja – poput Bakara, Kraljevice ili Senja – koje je željeznica zaobišla propadaju do dana današnjeg. Nakon 140 godina od gradnje riječke pruge, nije kod nas još potpuno shvaćen značaj željeznice, ne samo za razvoj Rijeke i njezine luke, već i za ukupno hrvatsko gospodarstvo.

(Polu)prazna luka i vlakovi koji kasne svjedoče o tome, a modernizacija postojećih željezničkih pravaca i(li) spore pripreme za gradnju Nizinske pruge doveli su do toga da je Rijeka, u odnosu na ostale sjevernojadranske luke, odavno izgubila mnoge svoje geoprometne, odnosno geostrateške prednosti.

KARLOVAČKO-RIEČKA ŽELJEZNICA

Karlovačko-riečka željeznica, kako su je u ono doba nazivali, svečano je otvorena dan uoči Carevdana, rođendana cara Franje Josipa I., koji se proslavljao diljem Monarhije 18. kolovoza 1873. Gradnja pruge, međutim, nije bila gotova te je željeznica u javni promet predana 23. listopada iste godine kad je bio završen veliki nasip kod Sv. Ane između Vežice i Sušačke Drage. U to je doba Rijeka / Fiume bila mađarska luka što je bilo omogućeno Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. Giovanni de Ciotta, koji je upravljao gradom od 1872. do 1896. godine, spominje se često kao najuspješniji riječki gradonačelnik. Za njegove uprave gradom nasipana je obala, izgrađeni su luka i željeznica, tržnca i kazalište, a sve temeljem generalnog urbanističkoga plana. Međutim…

U kraljevičkom tjedniku Primorac objavljeno je 30. listopada 1873. godine kako su pravedne pritužbe­ Primorja neuslišane ostale te kako se od maćuhinske središnje vlade u Pešti niti nadali nismo, jer su svi čini tada, nalazeć naslona i podpore u domaćih odmetnika, samo na to smjerali, da uguše pravnu sviest i otruju sve, što je srdca i ljubavi prave za rod svoj imalo. Kad je ono 1862. god. neko belgijsko družtvo izhodilo dozvolu za trasiranje pruge iz Karlovca na Rijeku, te isto započelo i dovršilo trasu krajem Ogulina, Križpolja na Senj, i dalje duž cieloga primorja na Rieku – to je ista trasa, po kojoj bi se imala bila rečena pruga sagraditi, svestrano odobravana bila, jer bi pravac taj daleko umjestniji i bolje svrsi odgovarao, bio nego li ovaj kojim je rečena pruga dvršena. Pravcem preko Senja nesamo što bi gradjenje – jer proračunano po vještacih – i solidnije i mnogo jevftinije bilo, već bi pravcem tim izpeljana željeznica, dodirnula bila sve luke Hrvatskoga primorja, počam iz Senja do Rieke, i time izbavilo primorje ovo biede i propasti, u koju mu se je u pomanjkanju željeznice do skora strovaliti.

Za primorska naselja moguća cesta spasa trebala je biti Križišće – Plase. Za gradnju te ceste založio se i Sabor koji se stavio na stanovište svog rodoljubnoga čuvstva, kojim treba priteći u pomoć primorju izručenom u krilo neizbježive propasti. I dalje Križišće je uprav ona točka, odkud se križaju svi putevi primorja, jedni vijigajuć se do mora u Kraljevicu, drugi sredinom Vinodola kroz ciel vinodolski kotar, pa kad se jednom Križišće veže sa željezničkom prugom, morati će se naravno i dovezne ceste pregraditi  za svrhu. Ban Ivan Mažuranić naredio je 11. studenoga 1873 da se  gradjenje ceste Križišće – Plase odmah započne pod nadzorom županije, ali to nije previše pomoglo Bakru i Kraljevici.

SUPETARSKO-RIEČKA ŽELJEZNICA

Rijeka je bila spojena željezničkom prugom sa Svetim Petrom (Pivkom), odnosno Bečom, 24. lipnja 1873. godine. Pod naslovom Otvaranje Supetarsko – Riečke železnice tršćanska Naša sloga je izvijestila svoje čitatelje kraćim člankom: Otvaranje Supetarsko – Riečke železnice, kako se u novinah čita, obavilo se dne 24. proš. lipnja sjajno i veselo. Tu biješa iz Pešte ministar Zichy, bivši guverner riečki, iz Beča barun Tinti, zastupnik na bivšem carevinskom vieću, iz Trsta Dr. D’Angeli, načelnik tršćanski, osim više ugarskih zastupnika i ostalih gostinih i odavle i odanle. Kako pišu Slovenskomu Narodu, svečani vlak bio je nakićen grbovima ugarskim, kranjskim i ilirskim i mnogobrojnimi zastavami. Od hrvatskih gradovah da nije bio ni jedan pozvan na svečanost, ni sam susjedni Bakar. Nego na objedu, što ga je gostom dao riečki guverner Szapary, da je riečki načelnik Ciotta, kako javljaju Obzoru, smlatio nekoliko riečih proti Hrvatom, a rečeni barun Tinti nazdravio pobratimstvu Niemacah, Talijanah i Magjarah. Mi toj viesti dodajemo, da su železnice znak napredka, a pobratimstvo narodah želja i cilj svih poštenih dušah. Ali napijati tomu pobratimstvu u austro-ugarskoj državi, pa još na slavenskoj zemlji, i nespomenuvši svojih sudržavljanah Slavenah, jest politična zasliepljenost, jest narodna uvreda, jest prevratna zavjera.

ZANEMARENI RIJEČKI PROMETNI SMJER

Rijeka je pod mađarskom upravom bila po veličini i gospodarskoj snazi odmah iza Budimpešte. Svjedoči to kako se jedna luka može uspješno i ubrzano razvijati kad postoje jasni (geo)politički interesi kakvi su bili izraženi pod Krunom sv. Stjepana. Takav uzlet grad više nije ostvario, jer je u doba talijanske uprave, a ona je u stvarnosti trajala od završetka Prvog sv. rata do kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, Fiume bila u gospodarskom smislu pogranično naselje i luka, otrgnuto od svoga prirodnog zaleđa na rubu Kraljevine Italije. Sličnu je poziciju imao i Sušak, usprkos tome što je bio najveća luka tadašnje jugoslavenske monarhije. U socijalističkoj Jugosslaviji, Rijeka je naizgled bila prva luka te države, ali riječki prometni pravac je bio zapostavljan na račun podunavskog, a tadašnja središnja vlast ustrajavala na gradnji pruge Beograd – Bar i prometnim tokovima do Crne Gore. Napokon, značaj riječkog prometnog pravca nije prepoznat ni danas, posebno kad je u pitanju željeznica, iako je jasno i vrapcima kako je bez moderne ravničarske pruge razvoj Rijeke sputan. Ispalo je tako da je riječka pruga – tuga, ali i želja, duga.