NA KANTRIDI PADALE STIJENE

Na stadionu Kantrida 1962. godine stradalo 96 gledatelja
Na stadionu Kantrida 1962. godine bilo je 96 povrijeđenih gledatelja

Piše: Goran Moravček

Prije ravno pola stoljeća – na današnji dan 9. rujna 1962. godine – za vrijeme nogometne utakmice između Rijeke i Hajduka na Kantridi su padale stijene. Tako sam to tada doživio te mi se događaj duboko urezao u pamćenje. Tek sam krenuo u školu te godine. Bio sam na utakmici, a listanje požutjelih novina nedavno mi je vratilo u sjećanje slike tog paklenog dana. Živjeli smo tada u obližnjoj Creskoj ulici poviše gostionice Miramare, koja je znala dugo odzvanjati smijehom i pjesmom nakon nogometnih utakmica. Poslije ove utakmice gostionica je bila prazna. Riječani su okružili dvije gradske bolnice tražeći obavijesti o stradalima.

Pamtim samo tri događaja s Kantride iz djetinjstva koji su završili na novinskim stranicama. Posjet nesvrstanog alžirskog predsjednika Ben Bele brodogradilištu, stradanje trolejbusa koji se zamalo survao na stadion te ovaj nogometni susret, koji je završio sa “samo” 96 ozlijeđenih gledatelja, iako se u prvi mah spominjalo da ima i mrtvih. Utakmica je nakon nesreće ipak odigrana, a Rijeka je pobijedila 4:0 golovima Zadela, Veselice i Lukarića.

Utakmicu Rijeke i Hajduka pratilo je na Kantrida 9. rujna 1962. oko 5.000 gledatelja
Utakmicu Rijeke i Hajduka pratilo je na Kantrida 9. rujna 1962. oko 5.000 gledatelja

Stadion je bio pun, jer je jadranski derbi privukao oko 5.000 gledatelja, koji su se znatnim dijelom uzverali i po stijenama. Prema novinskome izvješću, nakon što se odronio kamen(čić) zavladala je panika na sjevernom stajanju. Netko je zaviknuo “Pada kamenje” i u tren je zavladao metež. Najgore su prošli gledatelji uz samu ogradu, jer ih je masa pregazila tražeći spas na travnjaku. Žičana ograda, koja je dijelila izgralište od gledališta pod pritiskom je popucala kao trijeska, napisao je novinski izvjestitelj. Bilo je strašno.

Dr. Lenković, kirurg riječke bolnice nosi stradalog dječaka do kola hitne pomoći
Dr. Lenković, kirurg riječke bolnice nosi stradalog dječaka do kola hitne pomoći

Rodbina i prijatelji unerećenih nakon što se vijest munjevito proširila gradom, okružili su riječku i sušačku bolnicu tražeći obavijesti o stradalima. “Ovo je sreća u nesreći” – izjavio je novinskom reporteru dežurni liječnik dr. Franjo Gvozdenović – “Čudo je da nitko nije životom stradao”.

Nesreća na stadionu dogodila se upravo na dan koji je svečano obilježavala tadašnja Jugoslavenska ratna mornarica. Tito je bio na proslavi u Podgori kod Makarske i u Splitu te su informacije o tome preplavile naslovnice. Tek 11. rujna, i to na unutrašnjoj stranici Novog lista, izašla je reportaža sa slikama legendarnog Petra Grabovca o rušenju stijena na Kantridi. Takva su bila vremena.

Rijeka je šezdesetih godina prošlog stoljeća bila najznačajnije pomorsko središte bivše države, lučki i industrijski grad koji se ubrzano razvijao. Novi stanovnici dolazili su iz raznih krajeva naseljavajući prazne stanove koje su napustili u velikom eksodusu bivši žitelji Rijeke, uglavnom talijanske narodnosti. Poraće je donijelo veliku mijenu stanovništva te se govorilo kako je Rijeka “Jugoslavija u malom”.

Navijači NK Rijeke na Kantridi
Navijači NK Rijeke na Kantridi

Odlazeći redovito na utakmice, sjećam se kako je NK Rijeka u to doba imala malo svojih simpatizera te su nas uvijek nadglasali brojniji protivnički navijači. Bilo je to i logično, jer su doseljeni stanovnici u srcu nosili boje svoga zavičaja – bilu Hajduka, modru Dinama, crno-bijelu ili crveno-bijelu beogradsku… Nama, rođenima i odraslima u Rijeci, koji se nismo mogli poistovjetiti sa zavičajem naših roditelja, klub sa Kantride je postao prvo utočište u potrazi za identitetom. Bili smo malobrojni, ali smo navijali strasno. Tada su, međutim, Hajduk, Dinamo i Zvezda bili prema broju navijača domaćini na Kantridi. Srećom, ta su vremena prošla. Podrška klubu s Kantride je značajna, a međusobno je danas dijeli na tisuće navijača Rijeke.