Mađari u Rijeci

Riječka luka 1901. godine
Riječka luka 1901. godine

Piše: Goran Moravček

Gábor Baross (1848.-1892.), mađarski ministar, uzdigao je koncem 19. stoljeća ugarsko gospodarstvo. Po njemu je dio riječkoga lučkog bazena nazvan Porto Baroš. U doba mađarske uprave (1868.-1914.) tadašnja je Rijeka bila značajno središe Dvojne Monarhije s modernim pristaništem i željeznicom, rafinerijom nafte i drugim industrijskim postrojenjima. Izgrađen je Teatar, nikla je nova Guvernerova palača i mnoge druge zgrade.

Život je kolao. Dragutin Hirc (1853.-1921.) o tim danima piše: Oko šeste ure, kao da se Korzom razlila bujica od čovječjih glava! Dolaze u gustim povorkama radnice iz okoline i kreću u tvornicu duhana i u druge tvornice, oživljujući svojim žamorom sve ulice (…) a pomalo počnu štropotati kočije, koje kreću na kolodvor, pak dosadni onaj tramvaj, a luka oživi u jedan mah i ljudima i teretnim vozovima.

Je li to mađarsko razdoblje u riječkoj gospodarskoj povijesti bilo najplodnije ili je u Titovo doba, kako tvrde autori nedavno objavljene monografije o komunističkom, odnosno socijalističkom razdoblju jugoslavenske uprave, bilo vrhunac privredne moći grada?

PUSTA RIJEČKA LUKA

U vrijeme juga, osjećaj praznine u pustoj Riječkoj luci još je veći. Rominja kiša, a toplo utočište sivog jutra može ponuditi neki od okolnih kafića. Izabirem onaj u zgradi Transadrije. I gle, najnovije vijesti s novinskih stranica.

Prva stiže iz Vlade, koja je odlučila poboljšati staru željezničku vezu do Karlovca kroz Gorski kotar pravdajući se da za pravu Nizinsku prugu nema novca. Druga potvrđuje ono što smo odavno znali – brodovi nekad moćne Lošinjske plovidbe završit će u rezalištu, a zaposlenici – na ulici.

Deset nekretnina Transadrije u stečaju, među kojima je i glavna poslovna zgrada u čijem je prizemlju kafić, ponuđeno je prošlog mjeseca na prodaju. Spominju se milijuni eura, koje ne mogu zapamtiti, a kamoli shvatiti koliko se to novca zapravo traži zbog lošeg poslovanja i pokušaja podmirenja dugova. Mogu, međutim, zamisliti što za stotine obitelji znači nekoliko tisuća mjesečno uskraćenih prihoda.

GÁBOR BAROSS – ŽELJEZNI MINISTAR

Gabor Baross
Spomen ploča Gaboru Barossu, “željeznom ministru”, postavljena na pročelju zgrade Transadrije

Na korak dva od kafića, na pročelju neoklasicističke palače Transadrije, mala je željezna ploča na kojoj piše: GÁBOR BAROSS 1848-92 VASMINISZTER. Ova potonja riječ napisana uz ime čovjeka po kome je dio današnje Riječke luke nazvan Porto Baroš prevedena s mađarskoga znači – željezni ministar. Nije to, naravno, zbog toga što je gat u Porto Barošu prekriven s desetinama tona željeznoga otpada.

Baross je prikazan na željeznoj spomen ploči iz profila s valovitom kosom i bradom u maniri perzijskog kralja Darija I. Velikog (549. – 486. pr. Kr.). Mađari su svome ministru, koji je preminuo u svojoj 44 godini, podigli mauzolej u mjestu Klobusice (Slovačka), veliki spomenik u Budimpešti i otkrili golemu kamenu spomen ploču uz Dunav, koja podsjeća na Trajanovu tablu (Tabula Traiana) kod Đerdapa. Njegove nacionalne zasluge naši susjedi izuzetno cijene. Kod nas je on doživljavan kao političar, jedan u nizu, koji je provodio mađarizaciju.

S pravom, jer mu je to i bila nakana. I on je bio nadahnut poznatim člankom mađarskog političara Lájosa Kossutha, koji je nakon posjeta Rijeci 27. siječnja 1846. godine objavio članak naslovljen “Do mora, Mađari, do mora!” Taj je poklič shvaćen kao ugarski politički i gospodarski program pod geslom “Na more, Mađaru!”.

U doba ugarske uprave gradom, hrvatsko-talijansko-mađarske tenzije u Rijeci bile su velike. Danas su, srećom, ta vremena iza nas te je udruga Mađara u Rijeci, koja nosi upravo ime Gábora Barossa, postavila na pročelje Transadrije rečenu spomen ploču.

Prva mađarska uprava u tadašnjoj Rijeci, a ona nije obuhvaćala lijevu obalu Rječine, trajala je od proglašenja Corpusa separatuma 1779. do francuske okupacije 1809. godine.

Gábor Baross je rođen 1848. u godini kad je ban Jelačić slamao mađarsku revoluciju, a Josip Bunjevac svojim ulaskom u Rijeku okončao drugo razdoblje ugarske vladavine (1822.-1848.).

MUNJEVITI RAZVOJ RIJEKE

Tadašnja Rijeka bila je neznatno naselje s lukom na ušću Rječine. Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. i tzv. Riječke krpice započet će munjeviti razvoj grada i luke. Znatne zasluge za to pripast će upravo Barossu, izvanredno sposobnom i ambicioznom mađarskom političaru.

Porto Baroš
Porto Baroš

Baross je shvatio, a to je uspio provesti i u praksi, kako pretvaranje Mađarske u gospodarsku silu ovisi o infrastrukturi. Nacionalizirao je ugarske željeznice, poboljšao je cestovni promet, učinio Dunav plovnim i u njegovom donjem toku te Rijeku pretvorio u tada modernu luku. Snaženjem prometnih veza, a time ujedno i gospodarstva, branio je mađarske nacionalne interese.

U njegovo doba Rijeka je izrasla u značajno središte Dvojne monarhije. Tada je formiran – Grad.

Porto Baroš, željeznica, Guvernerova palača, Rafinerija nafte… Na te dane podsjećaju i velike željezne bitve u Luci s mađarskim natpisima na vrhovima. Luka postoji, ali je prazna usprkos tome što Rijeka ima izvanredan geopolitički položaj.

BEZ ŽELJEZNICE NEMA POMORSTVA

Zašto? Odgovor je prilično jednostavan, ali se zaboravlja – nema dobrih željezničkih veza Rijeke s unutrašnjosti.

Gábora Barossa su upravo zbog njegove odvažnosti da sredi stanje na željeznici prozvali – željeznim ministrom (Vasminiszter).

Takvoga (geo)političara Hrvatska, za sad, nema te se i moglo dogoditi da Vlada odustane od Ravničarske pruge i okrene se poboljšanju postojećeg željezničkog pravca kroz Gorski kotar, izgrađenog u doba mađarske uprave 1873. godine.

Pruga će biti, navodno, poboljšana do 2019. godine, a vlakovi će njome voziti brzinom do 120 km/h. E, da – putnički promet željeznicom ne kani se znatnije poboljšati. Ne znam samo tko će napisati na riječkom kolodvoru, ali i usputnim postajama do Karlovca: “Dobrodošli u 19. stoljeće”!

Nedostatak vizije i hrabrosti onemogućit će da željeznica pokrene ukupni gospodarski razvoj u Lijepoj Našoj.

Tema o tome kad će biti izgrađen željeznički tunel kroz Učku te željeznički most za otok Krk daleko su i od primisli u glavama naših “stratega”. Potpuno je to neshvatljivo stoga što su željeznica i luka svugdje dio iste cjeline. Jedino u Hrvatskoj, i jedino što se Rijeke tiče postoje – druga pravila. Do kad će tako biti?