Potok dao ime Rijeci

Riječki potok Lešnjak u Starom gradu

Klobučarićev trg: Ostaci srednjovjekovnog zida i “jezero” Lešnjak nastalo na gradilištu podzemne garaže

Piše: Goran Moravček

Od stare Rijeke, nekoć zbijene na površini od devet hektara i ograđene bedemom, a u njoj je u 17. stoljeću živjelo oko 3.000 žitelja, jedva da je ostalo išta. Izuzev starih listina, komada drevnog zida koji ispiljen čeka na svoje staro mjesto u blizini tzv. Kosog tornja, potom Gradske ure, Rimskog lûka, Stendardca i četiri, srećom, pošteđene crkve te još poneke “sitnice”, drugih spomena na nekadašnji Stari grad gotovo da i nema. Rušenje je kroz povijest bilo sustavno i nemilosrdno, a jedino je takvo i moglo biti u nastojanjima da se zatru tragovi prethodnika i(li) “onih drugih”. Jer, Rijeka je od početka 18. stoljeća bila politički, a znatno manje urbani projekt što se snažno osjeća još i danas. Mjesto je to doseljenih i odseljavanih te je problem identiteta i brige o dragom zavičaju, koji žitelji nekog mjesta njeguju generacijama, ovdje imao slabe korijene. Bez izuzetka. Plansko rušenje Staroga grada, nakon tragičnog eksodusa iza Drugoga svjetskog rata, potvrđuje to.

Tako su nestajale i vode, izvori života. Pokazala je to sustavna, ali ujedno i nerazumna borba protiv potoka Lešnjaka. Gurnut je u podzemlje iako je morao biti istaknut u urbanističko-graditeljskim promišljanjima kao dragocjeni izvor riječke povijesno-kulturne baštine. Pokraj vrela Lešnjaka, na mjestu današnje Katedrale sv. Vida, stajala je kapela posvećena patronu Rijeke. Najstarije obavijesti o toj crkvici dolaze nam od oca Martina Bavčera (Martina Bauzera), rektora isusovačkog Kolegija (1638.-1640.; 1652.-1654.). Rođen je 11. studenoga 1595. u Selu na Vipavskem kod Ajdovščine u Sloveniji, a preminuo je u Gorici 23. prosinca 1668. gdje je obnašao i dužnost rektora isusovačkog Kolegija. Pristupio je isusovcima 1616. u Ljubljani, a u novicijat je primljen u Brnu. Boravio je također i u Grazu. Otac je slovenske historiografije, autor djela Historia rerum Noricarum et Forojuliensium (Povijest Norika i Furlanije), koju je kao zbirku od deset knjiga pisao između 1657. i 1663. godine.

Bavčer u zabilješkama spominje izvjesnog Petra Lončarića, koji se 1296. godine nabacio kamenom na Raspelo, ljutit što je izgubio kartajući pred kapelom sv. Vida. Momak iz tadašnje crne kronike, zapisane perom oca isusovca tri i pol stoljeća nakon događaja, kažnjen je odsijecanjem ruke, a stoga što je, prema predaji, iz Raspetog potekla krv, događaj se smatra čudom te se kao takav njeguje i danas. Crkvica gradskog zaštitnika sv. Vida bila je podignuta uz nekadašnji Kaštel na najvišoj točki utvrđenoga grada. Područje na tom sjeverozapadnom dijelu upisano je na starim prikazima grada kao Vranjeva Gomila.

Na drugoj obali Rječine, na Trsatu, nastala je 1291. godine, gotovo istovremeno, predaja o dolasku Svete kuće u kojoj je arkanđeo Garbrijel navijestio Djevici Mariji da će začeti i roditi sina Isusa.

Rječina je kroz više od osam stoljeća bila granična rijeka. Razdvajala je državne tvorevine, ali i crkvene pokrajine. Oduvijek je tekla izvan gradskih zidina i često je iskazivala svoju neukrotivu snagu nanoseći velike štete te mi se čini manje vjerojatnim da je naselje, podignuto nakon razaranja Tarsatke, dobilo po njoj ime. Izvjesnije je kako grad, koji se kroz vijekove zvao Richa, Fanum Sti Viti, St. Veyth am Phlawen, Stat St. Veyth am Pflaum, Flumen sancti Viti, Fluvis et partus Rika, Fiume, Rika, Reka, Rieka i, napokon, Rijeka, ime duguje hitrom potoku (lat. flumen, fluminis), čije je izvorište kod crkve sv. Vida. Flumen sancti Viti.

Vode toga potoka i četiri njegova tijeka znatno su odredile izgled Staroga grada i način življenja u njemu. Taj je potok prvorazredni spomenik Rijeke. Nepresušne vode uvjetovale su gradnju rimskih termi, a nakon što su propašću Rimskog Carstva te provalama Avara i Franaka izgubile svoju ulogu, potok i znatne količine građevnoga materijala odredile su smještaj Zborne crkve Uznesenja Marijina na ruševinama rimskog kupališta. Voda potoka punila je bazen starokršćanske krstionice. Kosi toranj, kao jedan od riječkih posebnosti, nagnut je upravo zbog podzemnih tokova potoka, jer oni potkopavaju tlo na kojem leži zvonik.

Sarkofag pokraj Kosog tornja

Sarkofag pronađen 2009. uz Kosi toranj tijekom arheoloških istraživanja bio je uronjen u vode potoka Lešnjak

U vrijeme kada su isusovci došli u Rijeku 1627. godine s gotovim planovima o izgradnji crkve, samostana i učilišta susreli su se također s nedaćama koje su im zadavale žustre vode potoka. Oni su prvotno namjeravali podići svoja zdanja kod nekadašnje crkvice sv. Tri Kralja, ali nakon što su već osigurali teren, odustali su od gradnje potraživši novo mjesto za gradilište, jer se ispostavilo da bi zbog vlažnosti tla morali u temelje nove crkve, samostana i učilišta ugraditi na tisuće trupaca i bezbrojne kamene blokove. Tako su se zbog podzemnih voda potoka, koje su udarale u gradski zid zadržavajući se Na Rovu i plaveći teren iza kavane (bivša Dva lava), isusovci popeli s novim planovima do izvora Lešnjaka i do stare crkvice posvećene nebeskom zaštitniku grada sv. Vidu te su ondje podigli današnju katedralu te uz nju Kolegij i Seminar. Od isusovačkog samostana i učilišta nije danas ostalo gotovo ništa, tek poneka fotografija s konca dvadesetih godina minuloga vijeka i poneki “citat” kao dosjetka arhitekta. Početkom prošloga stoljeća, 1914. godine, srušena je i crkva sv. Roka te samostan časnih sestara benediktinki, koje su se također snabdijevale vodom iz dva rukavca Lešnjaka.

Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!
Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!

Zbog te je vode, koja je naselju osiguravala život od rimskog doba sve do uvođenja vodovodne mreže u Stari grad koncem 19. stoljeća, Rijeka nicala upravo ovdje, a njezin je izgled i sadržaje određivao taj potok, premda su mnogi stoljećima nastojali, često bezuspješno, ukrotiti ili prisvojiti Lešnjak. Tek je pedesetih godina 20. stoljeća potok odveden kolektorom u Mrtvi kanal zajedno s drugim neželjenim gradskim talogom kojime se izdašno hrane jata galebova i cipala.

Ovaj je potok, podarivši život, a vjerojatno i naziv naselju, istovremeno i razarao krhko tkivo mnogih zgrada u Starome gradu. Ta žilava nepresušna voda, koja svoju snagu sabire na obroncima Goljaka, tamo gdje danas na području stare Kalvarije čudovišno strše neboderi naselja Kozala, zajedno s ostalim brojnim gradskim vrelima – ugušenim izvorištima Mustacchiona, Peršića ili Andrejšćice – zaslužuje da se umivena novim arhitektonskim ruhom iznova i primjereno utka u biće grada. Jer, Rijeci se dogodilo, ne baš jučer i ne baš tako iznenada, da u obilju vode zanemari svoje blago, pa su zastrti rukavci potoka, betonirani izvori i srušene fontane. Gradske obale Rječine i nepristupačno morsko žalo potiču nas također da opetovano podižemo glas protiv takvog stanja.

Najnoviji obrat sa smještajem buduće gradske knjižnice, a odustalo se od već izabranog projekta Hrvoja Njirića na Klobučarićevom trgu, otvara mogućnost novih promišljanja na tom prostoru u samom srcu grada. Nova je to prilika i za potok Lešnjak. Neka izroni kao prvorazredni spomenik nepresušnog života Rijeke.

Kalvarija riječke Kalvarije

Riječku Kalvariju uredili su isusovci u drugoj polovici 17. stoljeća

Piše: Goran Moravček

Kapela Svetog Groba, čije su ruševine pokrivali nanosi zemlje i otpadnog materijala, otkrivena je 2006. godine u Ulici Kalvarija pod sivom pločom asfalta. Na ostatke crkivice, koja je od 1667. godine, kada je izgrađena, bila jasno uočljiva na vedutama Rijeke, naišli su sasvim slučajno građevinski radnici trasirajući plinovod. Bila to prva od ukupno dvanaest kapela, podignutih uz stepenište danas sramotno zapuštene riječke Kalvarije. Kapela u čijoj je neposrednoj blizini bilo prvo riječko komunalno groblje, zatrpana je i prekrivena asfaltom nakon što je njezin položaj obilježen. Čeka valjda neka sretnija vremena da ponovo izroni na svjetlost dana. Na žalost, u Rijeci nadležni ne znaju što bi s kulturno-povijesnom baštinom. Kalvarija, kao prvorazredni kulturno-povijesni spomenik, nije izuzetak već pravilo.

Na uzvisini Goljak iznad središta Rijeke, počela je Brašćina Svetoga Križa 1676. godine uređivati Kalvariju. Podizana uz trasu rimskog zida (limesa) od kojeg je dana s sačuvan jedino “citat”, odnosno jedva koji metar uz stepenište te ga samo upućeni mogu prepoznati kao iznimnu kulturno-povijesnu vrijednost. Od Kalvarije ostali su danas tek tužni ostaci zazidanih ili ruševnih kapelica te oštećen i grafitima oslikan kip Žalosne Gospe okružen (pre)visokim zgradama. Tri križa su ukonjena, tako da je od Kalvarije ostalo uglavnom još samo ime. Čak je i stari naziv Goljak izbrisan iz javnog sjećanja grada pa se jedan dio tog područja pogrešno zove Stari Voljak umjesto Stari Goljak.

Podrijetlo spomenika, koji se po značaju i ljepoti može ravnopravno nositi s Trsatskim stubama, ali je, na žalost, zapušten, vezano je uz štovanje kulta Svetoga Raspela, iz kojega je, prema predaji, godine 1296. potekla krv nakon što se na njega kamenom nabacio neki Petar Lončarić, bijesan što je izgubio novce kartajući. Zbilo se to na gradskom području Zudecche pred starom crkvicom sv. Vida gdje je bilo izloženo Raspelo, a riječki kroničari spominjući taj događaj otprije sedam stoljeća povode se za bilješkama Martina Bavčera (Martina Bauzera), rektora isusovačkog Kolegija (1652.-1654. i 1652.-1654.). Koliko su Bauzerovi zapisi vjerodostojni možemo samo nagađati stoga što je predaja, prije negoli je zapisana, bila prenošena od usta do više od tri i pol stoljeća.

Stara riječka Kalvarija nestala je nakon izgradnje naselja Kozala

Lovro Grisogono ili Grizogon (rektor riječkoga Kolegija od 1627. do 1633.), prvi isusovac koji je stigao u Rijeku, tada gradić s jedva 3.000 žitelja koji se prostirao na površini od oko devet hektara ograđenih bedemom, bio je podrijetlom iz Splita. Bio je “našijenac”, o čemu svjedoči i činjenica da je 1631. godine napustio grad kako bi otišao u Loreto, talijansko svetište kod Jakina (Ancone), gdje je bio hrvatski ispovjednik, a dvije godine potom postao je rektor tamošnjeg Ilirskog kolegija. Lorenzo Grisogono, svojevremeno na glasu kao jedan od najznanijih mariologa, objavio je tri golema sveska o Bogorodici pod naslovom “Mundus Marianus”. Podsjetimo se, Trsat i talijansko svetište Loreto njeguju istovjetnu predaju o prijenosu Svete kuće, koja je 1291. godine stigla prvo na Trsat da bi potom, nakon tri i pol godine što je bila na trsatskoj Ravnici, “odletjela” na krilima anđela u Loreto gdje se i danas nalazi. U Svetoj kućici je arkanđeo Gabrijel navijestio Djevici Mariji da će zanijeti Isusa po Duhu Svetomu, a predaja o prijenosu Marijine kuće na Trsat potaknuo je kult štovanja Gospe Trsatske, zaštitnice Rijeke, koji se obilježava ovdje svakog 10. svibnja više od sedam stoćljeća.

Jedna od tada deset riječkih bratovština, Brašćina svetog Križa, osnovana 1656. godine, njegovala je kult Presvetog Raspela. Bratovština je imala zadaću obnoviti i popularizirati predaju o riječkome Raspelu, koje se danas nalazi na glavnome oltaru katedrale sv. Vida. Pravila Brašćine, čiji je službeni jezik bio hrvatski, sastavio je o. Nikola Hermon u priručniku “Brašno duhovno” i objavio u Ljubljani 1693. godine.

Kip Gospe žalosne na KalvarijiDva desetljeća poslije osnivanje Brašćine sv. Križa, otac Mijo Šorša, rodom iz Samobora, (upravitelj od 1675.), poveo je Riječane na svetkovinu Uzvišenja sv. Križa 14. rujna 1676. na Goljak kako bi se ondje, a tamo su se otprije održavale javne pobožnosti na koje je znalo doći više tisuća ljudi, postaviljeno je golemo raspelo koje su nosila čak 24 čovjeka i kraj njega još dva velika križa. Pokraj raspela je 1683. godine donesen kip Majke Božje do kojega su svakog 18. travnja stizale procesije. Neposredan povodom javnim pobožnostima na Goljaku bio je običaj riječkih mladića uzavrele krvi da se poslije Korizme, upravo na toj uzvisini, razmeću svojom snagom tako da je znalo doći do tučnjava u kojima su stradale mnoge glave. Kako bi te nepodopštine iskorijenili, isusovci su isprva gimnazijsku mladež na taj dan okupljali u procesiji Gospi Trsatskoj, da bi, zalaganjem Brašćine sv. Križa od 1676. godine nadalje, počelo uređenje Kalvarije. Ratoborni običaji riječkih mladića nisu, međutim, potpuno iskorijenjeni – postali su samo društveno prihvatljiviji i trajali su do 1840. godine, kao fingirane borbe drvenim mačevima na ulicama Rijeke, koje su mladići izvodili redovito isvakoga četvrtka poslije Korizme.

U doba kada je Giovanni Kobler pisao svoju Povijest Rijeke, objavljenu 1893. godine, na vrhu Goljaka stajala je još uvijek kapelica Svetoga Groba. Na otkopanim ostacima ove kapele može se, među ostalim, zamijetiti kako je crkvica stradala u požaru vjerojatno izazvanim eksplozijom baruta. O događajima i vremenu koji su doveli do njezinoga rušenja, a potom i zatrpavanja, nemamo pouzdanih saznanja, ali ako zbilo se to nakon objavljivanja Koblerove “Povijesti Rijeke”, moguće u drugom desetljeću 20. stoljeća kada je kapelu vojska pretrpala eksplozivom.

Jedna od kapela riječke KalvarijeNakon što su premjereni i snimljeni, ostaci najstarije kapele na Kalvariji, bili su iznova zatrpani – pijeskom. Ucrtana u katastarske planove čekat će ova kapela, izniman arheološki nalaz riječke baštine, neke s(p)retnije Riječane i njihovu tankoćutniju brigu o prošlosti, te možda spoznaju da građevine, a one znaju slučajno izroniti iz zemlje, nisu tek obična hrpa kamenja, koja nevolje zadaje investitorima, građevinarima, gradskim vlastima i(li)konzervatorima. Riječanima, novije generacije, koji pokušavaju naći svoj zavičajni identitet, dogodit će se vjerojatno da iznova ostanu bez još jednoga od temelja, koji su kroz stoljeća ovaj grad, silom političkih i drugih silnica, pretvorili u mjesto zaboravljene ili prešućene povijesti. Kip Žalosne Gospe, slomljena nosa i otrgnutih ruku, išaran grafitima, usađen 1977. godine u sjene golemih bezličnih nebodera, koji nas možda može podsjetiti na staru Kalvariju, nakon što je izgradnjom novog naselja Kozala II. godine 1970. sve ostalo srušeno ili zanemareno, a da pritom nisu poštovani ni urbanistički ni prostorni ni povijesni kriteriji, ujedno je i simbol našeg odnosa prema prošlosti i kulturno-povijesnoj baštini.