Branko Fučić u Nezaboravu

 

Branko Fučić
Branko Fučić

Piše: Goran Moravček

Branko Fučić, akademik, povjesničar umjetnosti i kulture, stručnjak za srednjovjekovno zidno slikarstvo i glagolizam, dr. h.c. teologije – a to sve je nanizano na spomen-ploči postavljenoj na njegovoj rodnoj kući u selu Bogovići u Dubašnici na otoku Krku – rođen je 8. rujna 1920. Preminuo je u Rijeci, u nedjelju 31. siječnja 1999. godine, a sahranjen je sutradan prema vlastitoj želji na starom groblju Sv. Apolinara u Dubašljanskom polju. Na godišnicu rođenja nije možda primjereno u uvodu pisati o posljednjem počivalištu nekog smrtnika, ali i grobovi govore i o ljudskim djelima. Skromni humak svjedoči više od tisuću riječi i o tome da je Branko Fučić iz života otišao samo do Nezaborava. I dalje je tu sa svakom svojom ispisanom rečenicom.

Stoga je mladi dr. Tomislav Galović, njegov sumještanin i dobar poznavatelj  djela “grešnog diaka” i mogao zaključiti kako je akademikov rad u Istri, na Kvarnerskim otocima i riječkom području “bio toliko plodonosan da se slobodno možemo zapitati kakva bi bila sudbina srednjovjekovnog zidnog slikarstva Istre i hrvatskih glagoljskih epigrafičkih spomenika u cjelini, da nije bilo osobe, istraživača i znanstvenika poput Branka Fučića. Možda bi se javio neki ”drugi” Branko Fučić? Teško! – vrijeme je pokazalo da se takvi istraživači rađaju samo jednom!”

Obišao sam mnoga groblja te vidio bezbrojne humke znanima i neznanima, divio se i čudio istovremeno velebnim grobnicama. Nedavno sam po tko zna koji put lutao grobljem Kozala u potrazi za grobovima nekih znamenitih Riječana koji će uskoro biti spomenuti Riječkoj enciklopediji. Tako sam se još jednom uspentrao i do prazne grobnice Whitehead, koja s uzvisine dominira grobljem kao da i na taj način hoće poručiti svima kakvu je ulogu pokojnik imao za života. A oni koji nemaju uloge, a imaju novca, nastoje steći i svežnjevima novčanica čast i ugled u Onime životu. Zabilježen je pokušaj stanovite imućnice da kupi, za masne pare, grobnicu Whithed. Što bi joj to donijelo ne znam, ali slučaj zidanja besmrtnosti novcem, premda uzaludan, nije usamljen.

Groblje Sv. Apolinara u Dubašnici pokraj Malinske na otoku Krku
Groblje Sv. Apolinar u Dubašnici gdje je sahranjen Branko Fučić (1920.-1999.)

Humak Branka Fučića pod zvonikom stare crkve sv. Apolinara u Dubašnici, djeluje na prvi pogled odviše skromno. Akademik bez mramorne ploče nad glavom? Fučićev grob ostavio je, međutim, snažan dojam na mene. Samo običan drven križ na koji štovatelji “grišnog diaka Branka pridivkom Fučić” ostavljaju krunice, kamene perle i koješta drugo, te glagoljsko slovo “B” ispisano u minijaturnom mozaiku, pokoja svijeća, posađene ruže na humku i otočka zemlja – sve su pod čime taj čovjek počiva. Uz njegov grob svaki se dan netko prekriži i zapali svijeću, a to je ono što bi svaki od nas htio kad ostavi ovaj i pođe na Onaj svijet. Strah od smrti je strah od zaborava.

Branko Fučić svakako neće biti zaboravljen, jer su njegova djela već prošla kušnju vremena, a to što mu Rijeka, u kojoj je radio i živio, nije iskazala dužno poštovanje te on nema ni ulice ni trga ni obične spomen-ploče, nije nešto oko čega bismo se trebali više iščuđavati. Takvi su jednostavno običaji u gradu.

Rođen je u blizini samostana glagoljaša trećoredaca u Portu i to je bitno obilježilo njegov život. Kao dijete seli u Generalski Stol, a potom i u Zagreb na školovanje. Dilomirao je na zagrebačkom Mudroslovnom (Filozofskom) fakultetu 1944. godine. Doktorirao je u Ljubljani. Poslije završetka Drugoga svjetskog rata započinje njegov znanstveno-istraživački rad u Istri, na otocima i Kvarneru. Njegov doprinos istraživanju hrvatske glagoljske baštine je neprocjenjiv stoga što je otkrio i obradio više od polovice poznatih nam glagoljskih natpisa.

Naslovnica zbornika Az grišni diak Branko pridivkom Fučić
Naslovnica zbornika Az grišni diak Branko pridivkom Fučić

S radim mjestom u Rijeci, Branko Fučić je dočekao mirovinu 1990. godine. Od 1991. godine bio je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Od Fučićevih najznačajnijih djela ističu se Istarske freske (1963.), koautorstvo u Leksikonu ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (1979., 1985., 1990.), Glagoljski natpisi (1982.), Apsyrtides – Kulturno-povijesni putopis po otočju Cresa i Lošinja (1990., 1995., na više jezika), Vincent iz Kastva (1992., na više jezika) i Terra incognita (1997., 1998.). Posthumno je u Londonu 1999. godine tiskana knjiga Croatian glagolitic epigraphy (Hrvatska glagoljska epigrafika). Engleski je to prijevod, prerada i dopuna novopronađenih natpisa iz prijašnje Fučićeve studije Glagoljska epigrafika iz 1982. godine. Iste su godine tiskane u Zagrebu i Fraške koje su iduće godine doživjele i svoje drugo izdanje. Knjiga Majstor Albert iz Konstanza u Brseču, Jesenoviku, Lovranu, Pazu i Plominu objavljena je 2000.

U obimnom zbornik naslovljenom Az grišni diak Branko pridivkom Fučić objavljeni su radovi s međunarodnog znanstvenog skupa o životu i djelu tog znamenitog Bodula, Riječana, Istrana i Primorca… Ovu vrijednu knjigu uredio je dr. Tomislav Galović, povjesničar rodom iz Dubašnice, koji će, siguran sam, obradovati nas još mnogim djelima.