Piše: Goran Moravček
Vihor. Mnoge će od nas prisjećanje na njega vratiti u bezbrižne dane mladalaštva. Prisjećam se kako smo ga s plaže na Kantridi promatrali s udivljenjem dok je jurio, brzinom od tridesetak čvorova, u ljetno prije podne prema Velim vratima. Nostalgija? Vjerojatno. Zaista, prohujalo s vihorom.
Hidrokrilac Vihor svečano je bio dočekan u prvoj polovici travnja 1961. godine. Mogao je primiti 135 putnika, a prevalivši 600 nautičkih milja stigao je u Rijeku iz Messine, gdje je bio izgrađen za Jadroliniju. Brodom je tada zapovijedao kap. Branko Vuksan.
Vihor je zaplovio morem gotovo istovremeno s premijerom igranog filma Karolina Riječka u tadašnjem kinu Partizan, početkom gradnje novog naselja na Turniću, Gagarinovim letom u Svemir, Kubanskom krizom te stvaranjem Pokreta nesvrstanih. Glisirao je našim morem šest godina, održavajući stalnu vezu Rijeke s Malim Lošinjom i Rabom, nakon čega je prodan te je plovio uz talijanske obale sve do 1991. godine.
S vihorom vremena nestalo je i šljunčane plaže uz Portić, zatrpane kao i Vela grota, kako bi se za Najdraži nogometni klub na Kantridi uredilo pomoćno igralište. Da je bilo vizije, a nije, ostala bi predivna plaža, Klub bi pripremajući se za Ligu prvaka dobio pomoćno igralište na nekom prikladnijem mjestu, a brodovi bi i dalje bili naš ponos.
Nedavno u Kostreni Sv. Luciji predstavljena knjiga o propasti domaće flote – Sumrak kvarnerskog brodarstva – kap. Igora Stipanovića, koju sam imao prilike vidjeti u rukopisu, podsjeća me još jednom na činjenicu da smo primorska, ali ne i pomorska zemlja. Stoga se i moglo dogoditi da propadne flota Jugolinije, odnosno Croatia linea, koja je imala, od Tare do Kostrene, čak 169. brodova! Slična je sudbina zadesila i Lošinjsku plovidbu.
Domaći političari i tzv. gospodarski stratezi, podjednako oni iz Banskih dvora kao i svi ovi što iz svojih udobnih ureda imaju pogled samo na riječki Korzo te valjda ne vide more, nisu shvatili značaj (geo)političkog položaja Lijepe Naše. U rječniku stranih riječi preskočili su vidjeti što znači maritimizacija. Za pojedinu državu smještenu uz morsku obalu, izuzev izgleda za Lijepu Našu, to znači razvijati se koristeći razumno sve prednosti primorskog položaja.
Značilo bi to graditi kontejnerske luke ondje gdje je to prikladno, a ne u srcu grada; značilo bi to odlučiti se za postavljanje nove Nizinske pruge, a ne krpati postojeću izgrađenu u doba mađarske uprave davne 1873. godine; značilo bi to spojiti željeznicom Hrvatsko primorje s Istrom kao i, napokon, povezati Rijeku, kao nekoć značajno pomorsko središte, autocestom do Žute Lokve i dalje prema jugu Dalmacije, jer je to put preko Crne Gore, Albanije sve Grčke i Bliskog istoka. Značilo bi to ne odustajati od putničke brodske linije prema Dubrovniku; značilo bi to s mudrošću i domoljubnom vizijom razvijati Jadran kako bismo prestali pričati i(li) slušati doskočice prema kojima nam je Bog dodijelio jednu od najljepših obala na Svijetu, ali nam je zaboravio dati – pamet.