Piše: Goran Moravček
Nekadašnji augustinski samostan u Rijeci, sagrađen 1315. godine, i crkva sv. Jeronima dovršena početkom 15. stoljeća, među rijetkim su sačuvanim kulturno-povijesnim znamenitostima grada, koji je kroz minula stoljeća, ali na žalost i u novije vrijeme, svoju baštinu toliko omalovažio i devastirao da za to gotovo i nema odgovarajućeg primjera na našim prostorima. Kad su konzarvatori u prosincu 1991. godine pronašli ostatke “nekog” zida koji nije pripadao srednjovjekovnoj Rijeci i kuli Svetog Jeronima, koja je bila uz augustinski samostan i crkvu, mogli su samo zaključiti kako su pronašli ostatke ostataka “nečega”. Čitav arheološki podzemni svijet, ali ne samo ispod površine Korza već i u Starome gradu, nestao je u nepovrat. U arheološkom smislu nalazi zida s početka devedesetih godina prošlog stoljeća gotovo su bezvrijedni, ali kao kulturno-povijesna baština za Rijeku su izuzetno značajni. Međutim, nastojanja da se makar i arheološke mrvice prikažu javnosti uređenjem i prezentacijom nalaza, nisu uspjela. Kao i u mnogim drugim primjerima starine su ostale zatrpane. Dogodilo se to u novije vrijeme s potokom Lešnjak, ranokršćanskim mozaicima drevne Trsatike, žitnicama u Starome gradu, kapelom sv. Groba na Kalvariji…
Stoga su crkva i samostan sv. Jeronima tim vrijedniji, jer se sakralna i kulturno-povijesna baština toga sklopa još više ističe u gradu koji se gotovo odrekao svoje prošlosti. Postoji, međutim, začkoljica na koju mi je ukazala prijateljica, turistički vodič. Crkva i samostan su najčešće zatvoreni i oni koji bi rado pogledali što se unutra nalazi naiđu najčešće na zatvorena vrata. Ali, to je u riječkim (ne)prilikama najmanje što se s baštinom događa.
Svojevremeno se u dijelu samostana nalazio crkveni muzej s djelima riječkih zlatara, glagoljskim knjigama, misnim ruhom i drugim kulturno-povijesnim blagom, ali i od toga je danas malo sačuvano.
Crkvu sv. Jeronima uz koju je nekoć stajao augustinski samostan, danas opslužuju dominikanci koji su stigli u Rijeku 1951. godine. Crkveni i samostanski sklop preuređeni su prema zamisli arhitekta Vladimira Grubešića. Obnovljene prostorije dominikanskog samostana blagoslovio je 30. rujna 2001. godine dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup i metropolit.
Samostan i crkvu dao je graditi Hugon II. Devinski, tadašnji feudalni gospodar grada. Od 14. stoljeća do ukinuća reda, augustinci su bili značajni feudalni posjednici, a pod njihovom je upravom bili su također Opatija sv. Jakova te kapele sv. Andrije, sv. Cecilije, sv. Martina i sv. Nikole.
Crkva sv. Jerolima dovršena je u doba Walseeaca 1408. godine, a tijekom stoljeća više je puta obnavljana. Nakon što su Mlečani 1509. zauzeli Rijeku opljačkali su crkvenu imovinu i zapalili samostan. Redovnici su se vratili 1514. godine, a u doba priora Ivana Primožića obnovljeni su 1543. crkva i samostanske zgrade. Uslijed potresa 1750. godine crkva je znatno stradala nakon čega je 1768. barokizirana i produžena dobivši uglavnom današnji izgled. Skladno su uklopljeni u jednu cjelinu romanički zvonik, barokno pročelje crkve s gotičkom apsidom i prozorim svetišta te lûkovima koji sa strana podupiru crkvenu građevinu.
Glavni oltar klesao je Antonio Michelazzi, a posvetio ga je senjsko-modruški biskup Antun Benzoni 24. kolovoza 1744. Na oltaru je slika nepoznatog mletačkog majstora iz 18. stoljeća s prikazom Rijeke.
Sakristija crkve bila je svojevremeno kapela sv. Trojstva s križnorebrastim gotičkim svodom. Kapelu su dali podići 1450. godine Martin i Margareta (Lamberger) Raunacher, koji su u njoj bili i sahranjeni. Mramorna nadgrobna ploča postavljena je na zid samostanskog hodnika kod ulazu u kapelu, koja je tijekom obnove 1768. godine ili kasnije kada je bilo zabranjeno pokapati u crkvama, odnosno u grobnicama bez vanjskog izlaza, pretvorena u sakristiju. U nekoć oslikanoj kapeli bilo je sahranjeno još nekoliko uglednika.
Godine 1485. godine podignuta je kapela u čast Majke Milosti, a posvećena je Bezgrješnom Začeću 1578. kada ju kao dvoranu za molitvu počinje koristiti Bratovština Plemenitih ili Bratovština Bezgrješnog Začeća. U tu je svrhu kapela korištena do ukinuća augustinskog reda 1788. Ovu, nekoć oslikanu, gotičku kapelu podigao je Gašpar Rauber, riječki, pazinski i tršćanski kapetan, koji je i sahranjen u njoj uz svoje najbliže. U kapeli su bile grobnice uglednih riječkih obitelji. U drugoj polovici 18. stoljeća postavljen je u kapeli oltar Bezgrješnog Začeća, a palu je naslikao Ivan (Giovanni) Simonetti (1817. – 1880.).
Samostan i crkva sv. Jeronima ujedno su i mauzolej. U klaustru samostana je lapidarij s nadgrobnim pločam iz minulih stoljeća. U prezbiteriju su grobnice augustinaca, članova obitelji Devin-Walsee, Giuseppea Minollija i Claudia Marburga. U crkvi su bile ukupno 23 grobnice uključujući i one u svetištu. Kad je 1880. otkriven pod i postavljan novi skinute su nadgrobne ploče iz crkvene lađe i uzidane su u stari samostanski klaustar. Na zidove samostana postavljene su i ploče iz gotičkih kapela sv. Trojstva i Bezgrješnog Začeća u koje se ulazilo iz toga hodnika.
Niz istaknutih redovnika djelovao je u samostanu i izvan njega sve do raspuštanja reda 1788. godine, koji je ukinut zbog prosvjetiteljskih zamisli cara Josipa II. Većina njih, vjerujem, naći će se i u Riječkoj enciklopediji.