Preminuo msgr. Josip Šimac (1939-2013)

14. rujna 2013.

Msgr. Josip Šimac
Msgr. Josip Šimac

Msgr. Josip Šimac, umirovljeni vološćanski plovan, preminuo je jutros, 14. rujna 2013. u Sušačkoj bolnici.

Bio je graditelj i obnovitelj crkava, među njima i one u Rukavcu (1978.-1982.) posvećene sv. Luki, koju je podigao iz pepela.

Bio je svećenik u Svetome Jurju, Lukovu Otočkom, Rukavcu, Matuljima i Voloskom, gdje je proveo više od tri desetljeća u Župi sv. Ane, nakon čega je umirovljen 2010. godine.

Msgr. Šimac rođen je Donjem Jelenju 2. srpnja 1939. Pohađao je pazinsko Sjemenište, a na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu diplomu je stekao 1966. godine. Poslijediplomski i doktorski studij pohađao je u Rimu. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1965. Bio je profesor na Teologiji u Rijeci.

Rikard Katalinić Jeretov utkan u zavičaj

Volosko početkom 20. stoljeća
Volosko početkom 20. stoljeća

Piše: Goran Moravček

Rikard Katalinić Jeretov rođen je u Voloskom 8. siječnja 1869. godine, a umro je u Splitu 29. rujna 1954. Između ta dva datuma, dana rođenja i dana smrti, između dva mjesta – Voloskog i Splita – protegnuo se jedan dugovječan i plodan život književnika, publicista i domoljuba.

Rikard Katalinić Jeretov i Viktor Car Emin u mladim danima
Rikard Katalinić Jeretov i Viktor Car Emin bili su nerazdvojni prijatelji (slika u ostavštini V. C. Emina u Lovranu)

Barba Rike, Veljko Jeretov, Dragan Zoranić, Joja Jatagan, Riko ispod Učke ili Frane s Marseća, a sve su to pseudonimi Rikarda Katalinića Jeretova, bio je duboko utkan u svoj zavičaj. Međutim, zbog niza osobnih, političkih i povijesnih (ne)prilika, Jeretov je ‘spod te Učke gori proveo malo vremena. Živio je u Zadru (1890–1900.), Splitu (1900–12), Opatiji (1912–15), Zagrebu (1918–27) i ponovo u Splitu (1928–54).

Svoju čežnju za zavičajem iskazao je u dvije pjesme koje su ga, čini mi se, književno obilježile. Prva, Sipar, sjećanje je na djetinjstvo, Mošćeničku Dragu i Mošćenice, odakle mu je rodom majka Karolina, rođ. Negovetić, a druga o Voloskom, rodnom mjestu, kojemu tepa gradiću moj lepi, ‘spod te Učke gori.

Majka mu je umrla u dobi kad je bio šestogodišnjak, a otac Antun, pomorski kapetan, bio je često odsutan te je Rikarda podizala rodbina. Osnovnu školu je polazio u Voloskom i Kostajnici, a nakon toga pohađa gimnaziju i Trgovačku akademiju u Rijeci. Strane jezike učio je uživo u Beču, Münchenu, Parizu i Londonu.

Rodna kuća Rikarda Katalinića Jeretova u Voloskom
Rodna kuća Rikarda Katalinića Jeretova u Voloskom

Sestra Albina, pet godina starija od njega, udajom je ušla u obitelj Čorak, koja je u Splitu imala trgovinu te je ondje život odveo i Rikarda. Radio je kao trgovački činovnik. U Splitu je proveo najveći dio svoga života te je i pokopan na splitskom groblju Lovrinac, gdje mu počiva i sestra Albina (umrla 1910.) s drugim članovima obitelji Čorak.

Rano je počeo pisati i bio je stvaralački plodan. Prva pjesma objavljena mu je 1884. kao petnaestogodišnjaku. Poput Viktora Cara Emina, s kojim je bio književni i politički pobratim, svoje je pero podredio narodnim interesima. Jedan je od istaknutih sudionika hrvatskog narodnog preporoda u Istri.

Bio je progonjen od austrougarskih vlasti te je završetak Prvoga svjetskog rata dočekao je u bečkom zatočeništvu. Nakon raspada Austro-Ugarske bio je kao član Narodnog vijeća uključen u stvaranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba (1918.). U vrijeme talijanske okupacije Splita, bio je 1942. interniran na otočje Lipari u Tirenskom moru.

Pišući za zagrebačke Novosti članak o Viktoru Caru Eminu (1870.-1963.), povodom njegovog 60 rođendana, Rikard Katalinić Jeretov sjetio se njihovih zajedničkih druženja i Carevih riječi: Stvari, u koje sam bio u životu umješan, bile su jače od mene i tako mogu reći da je iz tog moćnog odnosa izašlo gotovo sve što sam bilo kad napisao.

Spomen ploča na rodnoj kući Rikarda Katalinića Jeretova u Voloskom
Spomen ploča na rodnoj kući Rikarda Katalinića Jeretova u Voloskom

Barba Rike je dometnuo: I mi svi znamo, a ja možda ponajbolje, koje su te stvari, u koje je on bio umješan. Te stvari bile su prirasle i uz moje srce, zato sam ja njega dok se – kako bi on govorio – “motao u njima”, slijedio gotovo na svakom koraku.

Tome se nema ni što dodati ni što oduzeti. Često sam slušao o tome kako Katalinić Jeretov i Car Emin baš i nisu neki pisci. Možda i dvije pjesme Barba Rike – Sipar i Gradiću moj lepi – nisu vrhunac literarnog izraza po mjeri književne struke. Ali, srce prepoznaje te stihove kao svoje.

Ponekad kritičarima promakne poetika života pa i sam život stvaralaca i narodnih pregalaca, koji su djelujući u određenim povijesnim okolnostima vagali između literature i zalaganja za našu stvar. Oni su (ne)svjesno žrtvujući čisti literarni izraz znatno doprinijeli tome da mi koji jesmo, jesmo upravo to što jesmo zahvaljujući i njima. Ili, kako je jednom prilikom kazala dr. Ines Srdoč Konestra, koja je doktorirala s temom o Caru Eminu, da ni bilo njih, ne bi bilo nikega!