U ogledalu medija

Novi list, Rijeka, 14. travnja 2014


 

Sušačka revija, 76/ 2011. objavila članak o Facebook grupi Riječka enciklopedija Fluminensia te o projektu online Riječke enciklopedije

 


 

La voce del popolo, riječki dnevnik na talijanskom jeziku, objavio je 27. rujna 2012. samnom razgovor o projektu Riječke enciklopedije – Fluminensie


 

Novi list, 5. prosinca 2011.

Enciklopedija Fluminensia – Povijest Rijeke na Facebooku

PROČITAJ ČLANAK


Globus, 10. travnja 2012.

Nevidljiva vojska vrhunske kulture

Pišu: Mirjana Dugandžija i Jelena Jindra

Riječki leksikografi ujedinjeni na Facebooku

Facebook grupu “Riječka enciklopedija Fluminensia” pokrenuo je u srpnju prošle godine Goran Moravček.

Vedrana Spadoni Štefanić od početka je bila, kaže nam, tek “najaktivnija članica”, a kada se Moravček povukao, upravo je njoj prepustio administriranje. Grupa “Riječka enciklopedija Fluminensia” danas ima 4440 članova, a u foto albumima ima oko 3500 fotografija.

Ono što grupu čini posebnom je sinergija, spoj ljudi raznolikih struka, godina, pozadina, državljanstava, političkih preferencija, statusa, interesa koji zajedno stvaraju sadržaj. Nakana je u početku bila “sadržajno obraditi zemljopisne, povijesne, društvene i znanstvene činjenice vezane uz razvoj Rijeke i njezine šire okolice, prostor na kojem su se od prapovijesti do naših dana susretali narodi, prožimale kulture i doticale vjere”.

No, kako su se ljudi sakupljali, tako je aktivnost grupe postajala sve životnija, pa su, osim prikupljanja građe, pokrenuli niz inicijativa. Jedna je spašavanje 200-godišnje kamene volte uz suradnju MO-a Grad Trsat, akciju “REFaj se” (refat na čakavskom znači oporaviti se, izbaviti iz dugova) koja je razrađena nakon posta Eduarda Filipovića o grafitima zanemarenih riječkih sportaša, zanimljivih trenutaka iz prošlosti, postignuća i zanemarenih ljudi. “Iskopavaju se stare i nove knjige, članci, filmovi i klipovi, poduzimaju se ekspedicije, Dragutin Sošić je napravio stotine foto komparacija dijelova grada nekad/sad itd. Sabiru se stare izreke, rječnik čakavskih i fiumanskih riječi, izviru stare fotografije, sjećanja i komentiraju se aktualni događaji. Objavljuje nas nekoliko stotina, bilo tekstove, bilo slike, bilo poveznice. Povremeno se javi i gradonačelnik Rijeke, a osobno se nadam da će uslišiti našu zamolbu da se napravi analiza tla i vode na aluminij i barij.” Ideja je, ukratko i poetično, otvoriti ormare povijesti i prozore budućnosti”.


 

Predstava “Magazzino 18” Simonea Cristicchija u Zajcu i moj komentar

Predstava “Magazzino 18” Simonea Cristicchija u Rijeci na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca 17. ožujka 2014. Gostovanje su organizirali Talijanska drama HNK Ivana pl. Zajca, Talijanska unija i Narodno sveučilište u Trstu, u suradnji sa Zajednicom Talijana u Rijeci. Predstava je nastala u koprodukciji Teatra Stabile del Friuli Venezia Giulia i Promo Musica. Poslije predstave nas trojica – akademik Petar Strčić, Theodor de Canziani Jakšić i ja – kao uzvanici riječkog lista La voce del popolo, iznijeli smo dojam o komadu, ali i svoja mišljenja o eksodusu kao bolnoj povijesnoj temi. Članak je objavljen u La voce del popolu 18. ožujka 2014. u kulturnoj rubrici.

Viviana Bašković Perić, prof. prevela je s talijanskog na hrvatski jezik izjavu koju sam dao La voce del popolu te ju je objavila na mojoj Facebook stranici.

La voce del popolo, 18. ožujka 2014.

Goran Moravček: Zajednička sudbina

Povjesničar i novinar Goran Moravček, poznat po tome što se bavio poslijeratnom sudbinom Rijeke i talijanskog stanovništva, studiozno prepričavajući tužne događaje, objasnio je svoju interpretaciju predstave, naglašavajući kako su tri naroda – talijanski, hrvatski i slovenski – dijelili istu sudbinu.

“Unatoč tome što sam već vidio predstavu Simona Cristicchija na TV-u, pratio sam riječku predstavu ‘Skladišta 18’ s velikim zanimanjem i posebnim emocijama – kaže Moravček – . Definitivno, jer pratiti predstavu uživo ima mnogo dublje značenje, pogotovo ako se nalazite na nekoliko metara udaljenosti od glumca, kao i za atmosferu koja se prenosi kroz publiku i sugestivnost samog kazališta Zajc. Dojmovi koje sam proživio dolaze od spoznaje da fenomen egzodusa nije bio samo dramatični događaj u talijanskoj povijesti, već i da je to i priča o ovoj zemlji, koja spada u povijest Hrvatske i hrvatskog naroda.

To je također priča koja pripada i meni blisko, jer kad su ovi teritoriji i njihovi stanovnici pogođeni egzodusom – a to nisu bili samo samo Talijani, već i Hrvati i Slovenci, koji su morali napustiti svoje domove, obitelji i zemlje – i moji roditelji su stigli u Rijeku. Kao i mnogi drugi otišli su živjeti u napušten stan, ali koji je do prije kratkog vremena bio stan nečije obitelji koja je našla put egzodusa. Živjeti u kući prognanika, to je bila spoznaja koja me je karakterno formirala od samog djetinjstva. Dakle, mnogo ljudi je otišlo i došli su novi ljudi, pokušavajući izgraditi jedan novi identitet, kulturu i društvo. Sve to upućuje da je priča o egzodusu imala ne samo tragične posljedice za talijanski narod, već i za hrvatski i slovenski narod.

Zato Christicchi zaslužuje moje puno poštovanje, jer pokazuje da to nije bio sukob između Talijana s jedne strane i Hrvata i Slovenaca s druge. Ne, to je bio ideološki sraz. Također sam pogođen pričom o Normi Cossetto, čiju sam tužnu priču poznavao već od prije. Nedavno sam posjetio njeno rodno mjesto, Svetu Nedelju /Santa Domenicu, kod Vižinade. Tamo, na zidu jedne stare kuće još uvijek stoji natpis, kojega se do danas nitko nije usudio obrisati: “Živio Tito – Živio Staljin/ Viva Tito – Viva Stalin”.

“Ova je priča je duboko utisnuta u svima nama. Mogu samo reći da su ti tužni događaji naša zajednička sudbina, naša zajednička tragedija. Ne smijemo zaboraviti zločine bilo kojeg sustava, bilo čiji da je. Moramo se suočiti i nositi s njima kako bi nam se svima omogućio miran suživot. Moramo raditi na upoznavanju jednih i drugih. Moramo to učiniti, jer dijelimo povijest i zajedničku sudbinu”, rekao je Goran Moravček.

Izvorni tekst

La voce del popolo, 18 marzo 2014

Goran Moravček: Una sorte condivisa

Lo storico e giornalista Goran Moravček, noto per essersi occupato del dopoguerra a Fiume e della sorte degli italiani, narrando meticolosamente le tristi vicende, ci ha esposto la sua interpretazione dello spettacolo, evidenziando come i tre popoli, quello italiano, croato e sloveno, condividessero la stessa sorte. “Pur avendo già visto lo spettacolo di Simone Cristicchi in televisione, ho seguito l’appuntamento fiumano di ‘Magazzino 18’ con grande interesse e particolare emozione – esordisce Moravček.

Sicuramente perché assistere allo spettacolo dal vivo ha un significato molto più profondo, soprattutto se si è a pochi metri di distanza dall’attore, come pure per l’atmosfera trasmessa dal pubblico e dal Teatro ‘Zajc’. Le impressioni che ho provato provengono anche dalla consapevolezza che il fenomeno dell’esodo non è stato solamente un drammatico evento della storia italiana, ma è anche una vicenda di queste terre, che appartiene alla storia croata e al suo popolo.

È anche un episodio che mi appartiene da vicino, perché quando queste terre sono state interessate dall’esodo – in cui non c’erano solamente italiani, ma anche croati e sloveni che hanno dovuto lasciare le proprie case, famiglie e terre, i miei genitori sono arrivati a Fiume.

Come tantissimi altri sono andati a vivere in un appartamento vuoto, ma che fino a poco tempo addietro apparteneva a una famiglia che aveva imboccato la via dell’esodo. Vivere in una casa di esuli, è stata una cognizione che mi ha  aratterialmente formato fin dall’infanzia. Tante persone se ne sono andate via e nuova gente è arrivata, tentando di costruirsi una nuova identità, culturale e sociale.

Tutto ciò indica che la storia dell’esodo non ha avuto tragiche conseguenze solamente per il popolo italiano, ma anche per quello croato e sloveno. Ecco perché Cristicchi ha la mia più completa ammirazione per aver dimostrato che non era un conflitto tra gli italiani da una parte e croati e sloveni dall’altra. Bensì è stato uno scontro a livello ideologico.

Sono poi rimasto colpito dalla storia di Norma Cossetto, le cui tristi vicende le conoscevo già da prima. Poco tempo fa ho visitato il suo luogo natio, Santa Domenica, presso Visinada. E lì, sul muro di un vecchio casolare, è ancora sempre presente la scritta, che nessuno ha osato cancellare, ‘Viva Tito – Viva Stalin’”. “Questa storia è profondamente impressa in tutti noi. Posso solamente dire che queste tristi vicende rappresentano il nostro comune destino, la nostra comune tragedia.

Non dobbiamo scordare i crimini di nessun regime, qualsiasi esso sia. Dobbiamo affrontarli per permettere a tutti una convivenza serena e pacifica. Dobbiamo lavorare per conoscerci a vicenda. Lo dobbiamo fare perché condividiamo storia e destini comuni”, ha concluso Goran Moravček.


I Rijeka u projektu Roberta Knjaza
Među pedeset mjesta koja “svatko treba vidjeti prije smrti” u emisiji koju je Robert Knjaz pripremio za Hrvatske televizije, našla se i Rijeka. Knjaza i ekipu proveo sam riječkim Korzom što je zabilježio i Novi list u broju od 15. lipnja 2013. godine.

Starim cestama do mora – TV serija

HTV je u lipnju 2013. pripremala u Rijeci i okolici dokumentarnu seriju “Starim cestama do mora”. Imao sam udjela u toj seriji, a posrećilo mi se i voziti kočijom u koju su bili upregnuti lipicanci, dok sam pričao o Karolinskoj cesti i o tome što je ta prometnica značila za razvitak Rijeke te Gorskoga kotara.

 

Audio & video

Riječka  enciklopedija Fluminensia na Facebooku – Kanal RI, 5. kolovoza 2011. godine

 


Počasni sam turistički vodič, specijaliziran za sakralnu baštinu Primorsko-goranske županije

 


Predavanje: Drenova, granica prokletstvo ili blagoslov tijekom manifestacije Noć na granici 2013.

 


 

Rijeka 15. lipnja slavi blagdan sv. Vida, gradskoga zaštitnika. Kako se ovaj blagdan slavio kroz povijest, tko je bio sv. Vid i što on znači Rijeci i Riječanima govori Goran Moravček, povjesničar kulturne baštine, u emisiji “Katolički vidici” Radio Rijeke. Autorica emisije: Irena Hrvatin. Emitirano u nedjelju 15. lipnja 2014. u 8:40 sati.

 


 

Bogata sakralna baština Rijeke  još je uvijek nedovoljno poznata Riječanima. O tome sam razgovarao s Biserkom Belić, novinarkom Radio Rijeke, nakon javnog predavanja “Sakralna baština Rijeke”, koje sam održao 24. ožujka 2010. u riječkoj Gradskoj vijećnici. POSLUŠAJTE RAZGOVOR

 


Trsatska gradina – Kanal Ri – objavljeno u emisiji Vidici 18. rujna 2015.


 

 

 

 

 

Franjo Rački: Rieka prama Hrvatskoj

  • Impresum: [Zagreb : s. n.], 1867. (u Zagrebu : A. Jakić)
  • Materijalni opis: [6], 134, CVIII str. ; 22 cm.
  • Sadržaj: Prilozi, listine na lat., njem. i tal. jeziku: str. I-CVIII.

Piše: Goran Moravček

Autor knjige Rieka prama Hrvatskoj, Franjo Rački rođen je u Fužinama 25. studenoga 1828. Preminuo je u Zagrebu 13. veljače 1894. Osim što je za sobom ostavio golemo djelo, koje se i danas proučava jer je aktualno i zanimljivo, prvi je među našim povjesničarima pokušao objektivno i kritički promišljati prošlost. Protivio se mađarskim posezanjima te se iscrpno bavio hrvatsko-ugarskim odnosima, posebice u odnosu na Rijeku.

Imao je strast prema politici i povijesti te će po tome ostati upamćen iako je bio i ugledan svećenik, kanonik.

Spomenik dr. Franji Račkom u rodnim Fužinama (rad kipara Rudolfa Valdeca) podignut je 1928. godine povodom stogodišnjice njegovog rođenja
Spomenik dr. Franji Račkom u rodnim Fužinama (rad kipara Rudolfa Valdeca) podignut je 1928. godine povodom stogodišnjice njegovog rođenja

Sudjeluje 1860. u osnivanju Narodne stranke s biskupom J. J. Strossmayerom s kojim je dijelio slična stajališta i prijateljstvo. Stoga je logično što je postao prvim predsjednikom (1866.-1886.) Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU), čiji su temelji položeni u prosincu 1860. na poticaj Strossmayera.

Od 1861. do 1875. zastupnik je u Hrvatskom saboru, koji je sazvan poslije dvanaestogodišnje stanke, izazvane revolucionarnim gibanjima 1848. godine, vojnim neuspjesnima i dubokom gospodarskom krizom u Monarhiji nakon čega je krahirao Bachov apsulutizam. Narodnjaci, kojima je pripadao Rački, zagovarali su uspostavu Trojedne Kraljevine s labavim vezama prema središnjici vlasti. Franjo Rački prihvaća preporodne ideje, ali je ilirizam s vremenom zamijenio jugoslovjanstvom, pod čime je podrazumijevao suživot Hrvata, Srba, Slovenaca i Bugara, ujedinjenih u Habsburškoj Monarhiji, od slovenskog Triglava do bugarske Varne.

Iako se biskupa Strossmayera najčešće smatra prvim zagovornikom jugoslavenstva, to prvenstvo pripada Račkom. Jugoslavenske težnje bile su uvjetovane tadašnjim (geo)političkim (ne)prilikama. Držao je da su Hrvati preslabi da se odupru Beču i Pešti te je stoga zagovarao savez sa slavenskom braćom. Panslavizam, austroslavizam ili jugoslavjanstvo trebali su također biti brana njemačkom prodoru na istok (Drang nach Osten) te rastućem nacionalizmu na Apeninima. Bitkom kod Visa 1866. godine Talijani su bili samo privremeno zaustavljeni u naumu da Jadran pretvore u njihovo mare nostro.

Porto Baroš
Porto Baroš

Jugoslavenstvo u Banskoj Hrvatskoj šezdesetih godina 19. stoljeća nije bilo, međutim, šire prihvaćeno. Unionisti su savez tražili s Mađarima, a protiv austrijskoga dijela Monarhije. U to doba djelovala je i Stranka prava na području Banske Hrvatske, koju je 1861. godine utemeljio Ante Starčević pod geslom: Ni pod Beč ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku.

Narodnjaci i pravaši oblikovali su u drugoj polovici 19. stoljeća dvije nacionalne ideologije koji će obilježiti hrvatsku politiku ne samo do raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine već do naših dana.

Car Franjo Josip I., pritisnut političkim i gospodarskim nevoljama, preuređuje 1867. Habsburšku Monarhiju u Austro-Ugarsku, dijeleći je na zapadnu (cislajtanijsku – austrijsku) te istočnu (translajtanijsku – mađarsku) cjelinu. Osoba vladara, inozemna politika i vojska vežu dvojnu monarhiju. U novonastalim prilikama Zagreb, kao sjedište Banske Hrvatske, sklapa s Peštom 1868. godine Hrvatsko-ugarsku nagodbu. Banska Hrvatska bila je samostalna na području zakonodavstva, uprave, bogoštovlja, nastave i pravosuđa, a ostali poslovi su bili zajednički, među njima i financije. U (geo)političkom smislu Nagodba je onemogućila ujedinjenje hrvatskih zemalja te je izazvala snažan otpor u hrvatskoj javnosti.

Riječka luka u doba mađarske uprave
Željeznica je stigla u Rijeku 1873. godine u doba mađarske uprave

Hrvatsko-ugarskom nagodbom Rijeka, tada još neznatni grad na desnoj obali Rječine, dolazi pod neposrednu upravu Pešte, dok je Sušak uz ostala naselja Primorja bio u sastavu Banske Hrvatske i posredno dijelom Ugarske. Zapadna predgrađa današnje Rijeke, Kastavština i Liburnijsko primorje nastavljali su se na Cislajtaniju te su bili pod upravom Beča. Istra s Kvarnerskim otocima i Dalmacija bili su također u austrijskome dijelu dok je Vojna krajina, koja je do tad bila zasebna cjelina, pridužena 1881. godine Banskoj Hrvatskoj, odnosno ugarskome dijelu dvojne države.

Franjo Rački iscrpno se bavio hrvatsko-mađarskim odnosima, a posebno statusom Rijeke. Iz njegova pera nastao je Posebni povjestnički nacrt o gradu Rieci. (Zagreb, 1861), napisan u jeku burnih rasprava o Riječkom pitanju.

U članku Magjari i Rieka, u listu Pozor 1861. godine, nastojao je dokazati kako je Rijeka ne samo po povijesti i po pravu, nego i po svojem položaju, po narodnosti, po materijalnom probitku sastavni dio Hrvatske. Odgovarao je time na tvrdnje mađarskoga povjesničara Lászla Szálaya (Ladislao Szalay: Fiume e la Dieta ungarica, Ercole Rezza, 1861) prema kojemu Rijeka pripada Ugarskoj po pravu. Riječkim pitanjem Rački se bavio i 1866. godine, osvrćići se na pisanje mađarskih novina Pester Lloyd u članku Pester Lloyd o Rieci te godine 1867. u članku Rieka se je god. 1777. radovala, što je Hrvatskoj utjelovljena. Iste, 1867. godine, na temelju ta dva članka, a uoči Hrvatsko-ugarske nagodbe, nastala je knjiga Rieka prama Hrvatskoj.

Objavljivanje knjige poticao je i biskup J. J. Strossmayer koji je Račkom u pismu poručio: Slutim iz nekih znakova, da bi moglo biti, da car Rijeku dâ Madžarom onim istim prijekim putem, kojim je dao i Međimurje.

 

Njemački prijevod knjige Rieka prama Hrvatskoj (preveo Petar Preradović)

Fiume gegenueber von Croatien / von Franz Rački ; aus dem Kroatischen uebers. von X.Y. [i. e. Petar Preradović]

  • Impresum Agram : Im Verlag der Fr. Suppan’s Buchhandlung (Albrecht & Fiedler), 1869.
  • Materijalni opis: 142, LXXVI str. ; 8*.

 

Rijeka anektirana Italiji 1924. godine

Rijeka/ Fiume anektirana je Kraljevini Italiji u doba kralja Vittoria Emanuela III. i za fašističke vladavine Benita Mussolinija. Aneksiju je s balkona Guvernerove palače proglasio 16. ožujka 1924. godine riječki guverner general Gaetano Giardini. Ključevi grada tom su prigodom simbolično bili uručeni talijanskome kraju, a dolazak Vittoria Emanuela III. u Rijeku bio je svečana potvrda aneksije, omogućene Rimskim ugovorom, sklopljenim između dviju kraljevina, jugoslavenske i talijanske, 27. siječnja 1924. godine. ČITAJ DALJE

 

  • Nalov izvornika: Victor Emanuel greeted at Fiume for annexation ceremony 1924
  • Izvor: British Pathé
  • Datum: 16. ožujka 1924.
  • Trajanje: 40 sekundi
  • Zvučni zapis: ne
  • Boja: ne
  • Autor: nepoznat