Na današnji dan – Page 4

03/03/201310/08/2018

Nepostojeći grad Sušak

Sušak, 3. ožujka 1923. — Oduševljenje na Sušaku. 3. ožujka 1923. godine, zbog prestanka talijanske okupacije

Piše: Goran Moravček

Talijanska vojska, koja je okupirala mnoge hrvatske krajeve poslije završetka Prvoga svjetskog rata, povukla se sa Sušaka, na današnji dan, 3. ožujka 1923. godine.

Trsatski fratar Klarencije Klarić zabilježio je u samostanskoj kronici: Akoprem je toga dana cijelo dopodne padala kiša, ipak je narod svečano dočekao i pozdravio našu vojsku, koja je na najsvečaniji način unišla uz pratnju bakarske gradske glazbe preko cijeloga Boulevarda, kroz mnoge slavoluke, na Jelačićev trg gdje su naše trupe defilovale. Veselje i klicanje naroda trajalo je cijeli dan.

Andrija Rački, trsatski plovan i sušački povjesnik

U oduševljenju što je nastupilo za Hrvate oslobođenjem, i pod slavolukom na kojemu je pisalo Jugoslavija, podignutim neposredno uz Svetište Gospe Trsatske i Crkvu Majke Milosti, kraljevsku vojsku pozdravio je plovan i prvi povjesnik Sušaka, dr. Andrija Rački, ushićen, kako je kazao, jer je naš narod doista svoj u svome, on je gospodar svoje kuće.

Pitajući se tada, pred tisućama oduševljenih Sušačana, kome tu slobodu moramo zahvaliti, župnik Rački je upro svoj pogled prema junačkoj braći Srbima, rekavši kako je Srbija naš Pijemont.

Fotografija privremenog mosta preko Rječine, snimljena u rujnu 1924. godine, na naslovnici knjige “Rijeka između mita i prešućene povijesti”.

Iz današnje točke gledišta, njegovo oduševljenje, može nam se činiti neprihvatljivim, pogotovo nakon srpsko-hrvatskog sraza, Domovinskog rata i propasti jugoslavenske zajednice naroda. O povijesnim zbivanjima, međutim, valja suditi tragom nekadašnjih prosudbi, a ne temeljem današnjih (ne)prilika.

Nakon raspada Austro-Ugarske, 29. listopada 1918. godine bila je ustanovljena Država Slovenaca, Hrvata i Srba u čijem je sastavu bio i Sušak. Država SHS, međunarodno nepriznata, oružano je bila slaba tako da je 16. studenoga 1918. talijanska vojska zauzela Rijeku i Sušak te područje od mosta Sv. Ane na Podvežici do Škrljeva, uključujući Martinšćicu, Kostrenu Sv. Lucije, Kostrenu Sv. Barbare i Grobinštinu sve do Kastva.

Iako je Rijeka bila formalno pod međunarodnom upravom, 12. rujna 1919. vlast prevratom preuzima Gabriele D’Annunzio čiji vojnici svakodnevno prelaze na sušačku stranu.

Sušak je proglašen gradom 23. listopada 1919. godine. Ukaz o proglašenju potpisao je u ime njegovog veličanstva Petra I. po milosti božjoj i volji narodnoj Kralja Srba, Hrvata i Slovenaca mi Aleksandar nasljednik prestolja.

Usprkos potpisu regenta Aleksandra Karađorđevića, on u stvarnosti nije vladao Sušakom, jer je grad tada još uvijek bio pod talijanskom okupacijom. Sukladno odredbama Rapallskog ugovora, potpisanog 12. studenoga 1920. godine između predstavnika Kraljevine SHS i Kraljevine Italije pitanje grada Sušaka je ostalo otvoreno.

U siječnju 1921. godine, nakon tzv Krvavog Božića i oružanog poraza, D’Annunzio se morao povući iz Rijeke. Regularna talijanska vojska povukla se 9. svibnja 1921. do mosta na Svetoj Ani tako da su Škrljevo, Draga, Kostrena i Martinšćica do Plumbuma te Grobinština do Orehovice došle i formalno u sastav nove južnoslavenske kraljevine.

U kolovozu 1922. godine, sukladno sporazumu postignutom s Italijom u Santa Margheriti, Kraljevini SHS je priznat suverenitet i nad Gradom Sušakom, ali tek 3. ožujka 1923. godine povlači se talijanska vojska.

Pogranični most između Rijeke i Sušaka — Tijekom tzv. Krvavog Božića 1920. D’Annunzijevi legonari srušili su ili oštetili većinu mostova. Veliki pogranični most izgrađen je 1926. godine, a srušen je nakon povlačenja njemačke vojske u svibnju 1945.

Na lijevoj obali Rječine razvijao se novi grad, Sušak, a njemu nasuprot bila je Rijeka, Rika ili Reka, tada Fiume, od početka 1924. godine i formalno u sastavu Kraljevine Italije i pod fašističkim Mussolinijevim režimom. Rječina, dugačka od svoga izvora do ušća jedva sedamnaest kilometara, bila je državna međa dviju kraljevina – Italije i Jugoslavije.

Talijanska fašistička vojska ponovo je okupirala Sušak 11. travnja 1941. godine, bez borbe, a temeljem Rimskih ugovora koje su 18. svibnja iste godine potpisali Ante Pavelić i Benito Mussolini. Tzv. Nezavisna Država Hrvatska predala je Sušak Italiji.

Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. i privremenog bezvlašća, na Sušak 15. rujna 1943. godine dolaze njemačke vojne snage koje su se povukle 21. travnja 1945. nakon što su Titove partizanske postrojbe ušle grad. Partizani su 3. svibnja 1945. godine zauzeli i u Rijeku.

Sredinom rujna 1947. godine pokrenuta je politička akcija za ujedinjenje gradova Sušaka i Rijeke. Zasebna gradska općina Sušak, kao III. rajon u sastavu gradske općine Rijeka, postojala je do 1962. godine. Usprkos pokušajima da se vrati naziv Grada Sušaka takva su nastojanja do sad bila – bezuspješna. Sušak je tako (p)ostao grad koji – ne postoji.

28/11/201228/11/2013

Potres 1750. promijenio lice Rijeke

Kala sv. Sebastiana — Romolo Venucci: kala sv. Sebastiana u Starom gradu

Piše: Goran Moravček

Veliki potres koncem 1750. godine promijenio je lice Rijeke, koja se od srednjovjekovnog gradića opasanog bedemima počela pretvarati u značajnu luku i širiti nasipavanjem morskoga žala. Serija potresa počela je u noći 28. studenoga 1750. na širem riječkom području. Već 1753. godine krenula je po nalogu carice Marije Terezije izgradnja riječkoga Novog grada. Prije Velikog potresa, car Karlo VI. otvorio je 1728. godine Karolinsku cestu, koja je Rijeku preko vrleti Gorskog kotara povezala s panonskim žitnicama, najavivši gospodarski uzlet grada.

Rijeka uoči potresa 1750 — Rijeka na crtežu Antuna Matije Weissa, graditelja Karolinske ceste otvorene za promet 1728. godine

Rijeka se pruža na potresnom području te je kroz povijest zabilježeno nekoliko snažnih zemljotresa. Primjerice, dva snažna potresa bila su 1321. i 1323. godine, a također je 26. ožujka 1511. grad i okolicu zadesio snažan potres. Zbog zemljotresa je početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća čak i Rječina potekla iz novoga izvora.

Prema zapisu jednog isusovačkog redovnika, jaki udari počeli su trešnjom zemlje 28. studenoga nešto iza devet sati navečer, a nastavili su se sve do 17. prosinca.
Od zemljotresa se srušio Gradski toranj te su oštećene crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj), sv. Roka, sv. Tri Kralja, sv. Jurja na Trsatu, isusovački kompleks i samostan benediktinki u Starom gradu. Stradale su kuće Peri, Minoli, Zanchi i mnoge druge.
Trsatski kaštel pretrpio je znatne štete te je bio zapušten sve dok ga nije kupio i obnovio feldmaršal Laval Nugent dvadesetih godina 19. stoljeća.

Oni koji su zbog serije zemljotresa ostali bez krova nad glavom privremeno su sagradili nastambe daščara, koje su bile nanizane izvan gradskih zidina uz morsku obalu, od samostana kapucina na Žabici do fratarske Brajde na lijevoj obali Rječine. Osim zemljotresa, uplašenim Riječanima nevolje je zadavala i obilna kiša te zamućeni izvori pitke vode.

Najviše saznanja o ovom velikom potresu 1750. godine sačuvano je u crkvenim kronikama, a neke od njih imao sam prilike vidjeti pripremajući obiman rukopis o sakralnoj baštini Riječke nadbiskupije.

Znatno su stradale Grižane i susjedni Belgrad gdje je crkva Gospe Snježne bila teško oštećena.

Bakar uoči Velikog potresa 1750. — Bakar na crtežu Antuna Matije Weissa, graditelja Karoline

U Bakru je porušena župna crkva sv. Andrije apostola te je cijelo stoljeće stajala kao razvalina. Svoj današnji izgled treća po veličini crkva u Hrvatskoj, a od nje su monumentalnije samo zagrebačka prvostolnica i đakovačka katedrala, dobila je tek 1852. godine u doba župnika Vjenceslava Šoića, kasnijeg senjsko-modruškog biskupa.

Potres je nanio velike štete i Grobniku. Kapele sv. Bartola u Cerniku, sv. Marine u Majuru i sv. Jeronima bile su ruševine te je senjsko-modruški biskup Juraj Vuk Čolić (1745.-1764.) naredio neka se zatvore.

Carica Marija Terezija je nakon velikog potresa koji je Rijeku pogodio koncem 1750. godine odobrila 3. studenoga 1753. gradnju riječkog Novog grada, tzv. Civitatis novae. Za taj je projekt odredila iznos od 8.000 forinta. Plan je predviđao da se na prostoru pred Gradskom urom do morske obale osigura novi gradski prostor nasipavanjem zemljišta.

Plan proširenja grada zamislio je 1756. godine inženjer Candida, a potom 1785. godine i Antonio Gnamb. Teren za gradnju dobiven nasipavanjem pružao se u prvo vrijeme od Rova (današnje Malo Korzo) do Andrejšćice, odnosno do današnje Žabice.

Započela je i gradnja Lukobrana (Molo Longo). Koncem 18. i početkom 19. stoljeća Rijeka je znatno promijenila svoj srednjovjekovni izgled.

23/10/201210/08/2018

Sušak (p)ostao gradom koji ne postoji

Piše: Goran Moravček

Sušak je proglašen gradom 23. listopada 1919. godine temeljem Ukaza koji je potpisao u ime njegovog veličanstva Petra I. po milosti božjoj i volji narodnoj Kralj Srba, Hrvata i Slovenaca mi Aleksandar nasljednik prestolja. Usprkos potpisu regenta Aleksandra Karađorđevića, on u stvarnosti tada nije vladao Sušakom, jer je grad još uvijek bio pod talijanskom okupacijom.

Da podsjetim, nakon raspada Austro-Ugarske, 29. listopada 1918. godine ustanovljena je Država Slovenaca, Hrvata i Srba u čijem je sastavu bio i Sušak. Država SHS nije bila međunarodno priznata i nije imala vojnu moć tako da je 16. studenoga 1918. talijanska vojska zauzela Rijeku i Sušak te područje od mosta Sv. Ane na Podvežici do Škrljeva uključujući Martinšćicu, Kostrenu sv. Lucije, Kostrenu sv. Barbare i Grobnišćinu do Kastva.

Iako je Rijeka bila formalno pod međunaronom upravom, 12. rujna 1919. vlast prevratom preuzima Gabriele D’Annunzio čiji vojnici svakodnevno prelaze na sušačku stranu.

Sukladno odredbama Rapallskog ugovora, potpisanog 12. studenoga 1920. godine između predstavnika Kraljevine SHS i Kraljevine Italije pitanje grada Sušaka je ostalo otvoreno.

U siječnju 1921. D’Annunzio mora otići iz Rijeke, a regularna talijanska vojska povukla se 9. svibnja 1921. do mosta na Svetoj Ani tako da su Škrljevo, Draga, Kostrena i Martinšćica do Plumbuma te Grobinšćina do Orehovice došle i formalno u sastav nove južnoslavenske kraljevine.

Privremeni most preko Rječine, na slici iz rujna 1924. godine, na naslovnici je knjige “Rijeka između mita i prešućene povijesti”

U oduševljenju što je nastupilo za Hrvate oslobođenjem, i pod slavolukom na kojemu je pisalo Jugoslavija, podignutom neposredno uz Trsatskogo svetište i Crkvu Majke Milosti, kraljevsku vojsku je pozdravio trsatski župnik i prvi posvjesnik Sušaka, dr Andrija Rački, ushićen jer naš je narod doista svoj u svome, on je gospodar svoje kuće. Pitajući se tada, pred tisućama oduševljenih Sušačana, kome tu slobodu moramo zahvaliti? župnik Rački je upro svoj pogled prema junačkoj braći Srbima, tvrdeći kako je Srbija naš Pijemont.

Na lijevoj obali Rječine razvijao se novi grad, Sušak, a njemu nasuprot bila je Rijeka, Rika ili Reka, tada Fiume, u sastavu Kraljevine Italije od početka 1924. godine i pod fašističkim Mussolinijevim režimom.

Rječina, dugačka od svoga izvora do ušća jedva sedamnaest kilometara, bila je državna međa dviju kraljevina – Italije i Jugoslavije.

O tim neveselim danima napisao je 1933. godine istarski pjesnik Mijo Mirković ili Mate Balota, potresnu pjesmu: Na Sušaku, u Rečini / kalna voda teče. / Svaki put, kad tuda projden / srce me zapeče. / Na Rečini stoji most, / ničesa ne veže, / po njen gredu soldati, / svaki pušku steže. / Prekomosta lipi grad / Pun je naših brati, / a do mosta jedna žica: / tu te čeka mati. / Stoji tamo cilo jutro, / stati će do noći, / čekati će, / ufati će / ćeš li moći doći.

Most na Rječini — Trsatski hodočasnici, sudionici Euharistijskog kongresa, prelaze privremeni most preko Rječine 9. rujna 1924. godine

Unitarizirana jugoslavenska država, pod upravom dinastije Karađorđevića, nije, međutim, odgovorila na temeljne izazove vremena. Hrvatsko pitanje ostalo je neriješeno, a posebni prijepori nastali su na Sušaku, gdje se i dio Hrvata svrstao na stranu režima i unitarnoga jugoslavenstva. Suprotno tomu, na Sušaku je postojao i snažan nacionalni i vjerski katolički pokret sa sjedištem u samostanu časnih sestara sv. Križa pod vodstvom senjsko-modruškog biskupa dr. Ivana Starčevića i župnika Martina Bubnja, čiji će život biti okončan pred sam kraj Drugog sv. rata u jami Bezdan pokraj Kostrene gdje je bio ubijen i bačen zbog svojih vjerskih i nacionalnih uvjerenja.

Talijanska fašistička vojska ponovo će okupirati Sušak 11. travnja 1941. godine bez borbe, a temeljem Rimskih ugovora koje su 18. svibnja te godine potpisali Ante Pavelić i Benito Mussolini. Tzv. Nezavisna Država Hrvatska predala je Sušak Italiji.

Sušak 1941. godine za vrijeme talijanske okupacije

Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. i privremenog bezvlašća, na Sušak 15. rujna 1943. godine dolaze njemačke vojne snage koje su se povukle 21. travnja 1945. nakon što su Titove partizanske postrojbe oslobodile grad i stavile ga pod suverenitet Federativne Republike Hrvatske u sastavu Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ).

Partizani su 3. svibnja 1945. godine ušli i u Rijeku. Sredinom rujna 1947. godine pokrenuta je politička akcija za ujedinjenje gradova Sušaka i Rijeke.

Zasebna gradska općina Sušak, kao III. rajon u sastavu gradske općine Rijeka, postojala je do 1962. godine. Usprkos pokušajima da se vrati naziv Grada Sušaka sva takva nastojanja do sad su bila – bezuspješna.

Sušak je tako (p)ostao grad koji – ne postoji.

18/10/201214/09/2013

Sveti Luka u Rukavcu

Rukavac — Sv. Luka evanđelist nebeski je zaštitnik rukavačke župe

Piše: Goran Moravček

Svetome Luki, a danas je njegov spomendan, posvećena je župna crkva ili Vela crekav u Rukavcu. Bila je 2. listopada 1943. izravno pogođena granatom ispaljenom iz njemačkog tenka i kroz četiri desetljeća stajala je kao ruševina.

Josip Šimac, tadašnji vološćanski plovan i upravitelj rukavačke župe, obnovio je crkvu sv. Luke ev. i župni stan prema projektu arhitekta Antona Juretića iz Rijeke. Obnovljenu crkvu blagoslovio je Josip Pavlišić, riječko-senjski nadbiskup na Petrovsku nedjelju 27. lipnja 1982. godine. Taj se blagadn posebno svečano obilježava u Rukavcu.

Izuzetno značajan doprinos obnovi crkve u Rukavcu dali su belgijski volonteri.

Crkva sv. Luke u Rukavcu — Četiri desetljeća crkva sv. Luke u Rukavcu stajala je kao ruševina. Obnovljena je osamdesetih godina prošlog stoljeća zalaganjem plovana Josipa Šimca, a prema projektu arhitekta Antona Juretića

Područje Rukavca pripadalo je nekoć prostranoj kastavskoj župi. Ekspozitura Kastva postaje 1849. godine, ali kako je talijansko-jugoslavenska državna granica podijelila drevnu Kastavštinu, rukavačko područje pripavši Rapallskim ugovorom Kraljevini Italiji postaje samostalna kapelanija 1924.

Župa sv. Luke evanđelista utemeljena je u doba talijanske uprave 15. siječnja 1929. godine. Tada su rukavačkoj župi pripadali i Matulji, koji postaju zasebnom župom Krista Kralja 1936. godine.

Rukavačku crkvu sv. Luke spominje posljednjih dana listopada 1658. godine generalni vikar pulskoga biskupa Francesco Bartiroma koji je obilazio tada prostranu kastavsku župu sv. Jelene križarice.

Bartiroma je zabranio bogoslužje dok se crkva, kojoj je prokišnjavao krov, ne opremi svim potrebnim stvarima.

Sačuvano je zvono s rimskim brojem MDC i napisom Domenico.

U sakristiji crkve nalazi se glagoljska ploča s natpisom 1600. Maja 2. Ona je još sredinom 19. stoljeća služila kao stepenica pred crkvom, a potom je uzidana na crkveno pročelje.

Ploča je prvotno bila na dovratku skladišta za žito, kašće, koje je bilo u Rukavcu sagrađeno 1600. godine.

Mramorni glavni oltar s kipom sv. Luke podignut je 1910. godine novčanim prilozima mještana zaseoka Kućeli – Ivana Kućela te Josipa i Mate Sušnja – koji su imetak stekli tragajući za zlatom u Americi.

Rukavac sv. Luka — Crkva sv. Luka u Rukavcu, snimljena 1980. godine, stradala je 1943. U svetištu (prezbiteriju) ostao je sačuvan kip sv. Luke.

Kapelanija je u Rukavcu uspostavljena 1849. godine. Prvi rukavački kapelan i učitelj bio je Josip Jenc, rodom iz slovenskih Begunja. On je ostao u Rukavcu četvrt stoljeća.

Josip Jelenc je 1862. počeo graditi župnu kuću, a 1875. i crkvu na mjestu male i trošne kapele sv. Luke i to za trošak od 11.300 forinti. Znatan dio od toga iznosa osigurao je Mate Dubrović, tadašnji župnik tršćanske crkve sv. Jakova koji je bio rodom iz Rukavca. Crkva je imala vitak, neobarokni drveni zvonik.

Pavlišić, Šimac, Juretić obnovitelji crkve u Rukavcu — Obnovili crkvu sv. Luke u Rukavcu: Josip Pavlišić, nadbiskup riječko-senjski, Josip Šimac, plovan rukavački i vološćanski, Anton Juretić, arhitekt

U doba kapelana Antuna Puža, koji je zamijenio Josipa Jenca kada je ovaj bio premješten u Opatiju, bila su podignuta dva pobočna oltara, nabavljena je ura za crkveni toranj te je prostrana crkva ukrašena slikama Križnoga puta.

Biskup tršćansko-koparski Ivan Nepomuk Glavina (1882.-1896.) posvetio je crkvu u Rukavcu 8. rujna 1883. godine.

Nakon što je crkva sv. Luke pretvorena u ruševinu 1943., do njezine obnove 1982. godine, ulogu župne crkve preuzela je kapela sv. Roka na groblju. Sagrađena je 1856. godine, a posvetio ju je 7. svibnja 1898. godine tršćanski biskup Andrija Marija Šterk, rodom iz Voloskog.

U Kućelima se nalazi kapelica u čast Majke Božje.