Kvarner prije 101 godinu

Terasa opatijskog Hotela Kvarner 1913. godine
Terasa opatijskog Hotela Kvarner 1913. godine

 Piše: Goran Moravček

Prije sto i jednu godnu, Harald Bager (1856-1932) iz švedskog Malmöa boravio je na Kvarneru. Tamošnji gradski muzej (Malmö museer) objavio je na portalu Europeana zbirku njegovih fotografija iz 1913. godine, kad je Bager posjetio Rijeku, Opatiju, Lovran, Mali Lošinj i Krk.

rijeka2_1913

Na slici: Današnja Ulica Frana Supila


Naši krajevi bili su uoči Prvoga svj. rata u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, koju je 8. lipnja 1867. godine ustanovio car Franjo Josip I. Sudeći prema slikama, Harald Bader je uživao na Kvarneru godinu dana uoči izbijanja Prvoga svj. rata čiji će kraj označiti konac dvojne monarhije, koja je bila podijeljena na zapadnu (cislajtanijsku – austrijsku) i istočnu (translajtanijsku – mađarsku) cjelinu. Opatija, Lovran, Krk i Lošinj bili su u Austrijskom primorju dok je Rijeka temeljem Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868. g.) izravno pripala Ugarskoj kao izdvojeno tijelo (Corpus separatum).

rijeka_1913

Na slici: Stari grad


Željeznica je 1873. spojila Opatiju i Rijeku s Bečom, odnosno Peštom te su se ta dva mjesta počela ubrzano razvijati, dok su primorski gradovi koje je pruga zaobišla, poput Bakra i Senja, izgubili svoj nekadašnji značaj.

Rijeka je zahvaljući izdašnim mađarskim ulaganjima postajala uz Peštu najznačajniji grad Ugarske i njihova glavna luka dok su se Opatija i Lovran pretvarali u ljupka turistička središta, u koja su gosti iz cijele Europe stizali vlakovima te odsjedali u brojnim hotelima, pansionima i vilama nanizanima uz morsku obalu.

opatija17_1913

Na slici: Opatija


maliLosinj4_1913

Na slici: Mali Lošinj


krk2_1913

Na slici: Krk


lovran_1913

Na slici: Lovran


opatija9_1913


opatija19_1913


rijeka3_1913


 

 

Veseli domoljubi iz “Kvak” kluba

Spomen ploča Menciju Klementu Crnčiću uz prugu kod Plasa iznad Hreljina
Spomen ploča Menciju Klementu Crnčiću uz prugu kod Plasa iznad Hreljina

Piše: Goran Moravček

Menci Klement Crnčić, slikar, rođen je na današnji dan, 3. travnja 1865. godine, u mjestu Bruck an der Mur, Austrija. Preminuo je u Zagrebu 9. studenog 1930. Živio je u Beču i Lovranu, a 1900. godine dolazi u Zagreb gdje s Belom Čikoš-Sesijom otvara Višu školu za umjetnost i umjetni obrt, koja kasnije postaje Likovna akademija.

Menci Klement Crnčić, reljef sa spomen ploče "Kvak" kluba
Menci Klement Crnčić, reljef sa spomen ploče “Kvak” kluba

Crnčić je bio i član Kvak kluba, čiji je naziv nadahnut, uz čašicu vina i pjesmu, kreketanjem žaba. Klub je osnovan u jednoj gostionici uz zagrebački savski most 1879. godine, a djelovao je kroz punih šezdeset godina. Članovi su mu bili mnogi uglednici, među inima književnici August Šenoa, Vladimir Mažuranić, Hugo Badalić, Josip Eugen Tomić, Gjuro Deželić te predsjednik Akademije Josip Torbar i drugi. Klub nije imao predsjedavajućeg, već se svakih 14 dana redao drugi član kao Kvakisimuss.

Temeljna zadaća članova Kluba bilo je – veselo druženje domoljuba. Za to postoji i dokaz u našem zavičaju.

Slikaru Menciju Klementu Crnčiću, Slikokvaku, članovi Kvak kluba, Kvakači, postavili su spomen-ploču uz željezničku prugu na Plasama iznad Hreljina s natpisom: “Slikokvaku / MENCIJU KL. CRNČIĆU / koji s ovoga ljupka mu vidika / kistom svojim mnoge posnimi krasote / Hrvatskoga od starine primorja i gorja / sirote Učke gordog Velebita i sinjeg / nam Jadrana / vjernoj u ljubavi / Kvakačka braća / MCMXXXIII”.

Na tome je mjestu slikar Menci Klement Crnčić bio nadahnut stvarajući svoj veliki triptih, sliku Pogled na more s Plasa. Svojevremeno je to djelo krasilo prostore nekadašnje jugoslavenske Narodna Skupština u Beogradu. Što je bilo s triptihom nije poznato, a navodno je zagubljen.

Spomen ploča Slikokvaku, tada već preminulom Menciju Klementu Crnčiću, bila je otkrivena u nedjelju 24. lipnja 1933. godine, a tom prigodom je na svečanosti bila, uz ostale uzvanike, načelnika općine Hreljin D. Kučana i župnika Matejčića, školska mladež s nastavnicima, gradjanstvo i seljaštvo, koje je samo okitilo ploču zelenilom.

Spomen ploču, 140 cm visoku i 90 cm široku, izradio je sušački klesar Rude Matković, poznat i po tome što je isklesao mnoge kipove i oltare, a među ostalim i rozetu na zvoniku đakovačke katedrale. Plaketa od mjedi na ploči djelo je Ive Kerdića. Kroničari su zabilježili kako su Kvakači došli na otkriće brzovlakom iz Zagreba, a dočekao ih je narod s načelnikom, koji je obavio otkriće, a blagoslovio ploču župnik, koju je preuzeo načelnik uz dirljiv i zanosan govor.

Ploču je 1995. godine obnovilo riječko Elektroprimorje. Svaka čast!

Jelačić ban i saski kralj na Učki

Piše: Goran Moravček

Lovran je bio turistički još nedovoljno poznato mjesto kad je 11. lipnja 1845. stigao onamo saski kralj Friedrich August II. (Dresden, 18. svibnja 1797. – Brennbüchel, Karrösten, Tyrol, 9. kolovoz 1854.). Lovrance je toliko dojmila posjeta saskoga suverena da su mu posvetili čak tri zapisa, od kojih je jedan izgubljen, a dva u kamenu su sačuvana i uzidana u ogradni zid vile Istrie (bivša vila Valcich) na lovranskom Trgu slobode. Saski suveren ostat će kod nas upamćen kao ugledni prirodoslovac. I u Lovran je stigao kao istraživač prirode te se u pratnji hrvatskog nacionalnog junaka, baruna Josipa Jelačića (Petrovaradin, 16. listopada 1801. – Zagreb, 20. svibnja 1859.) tada pukovnika, kasnijeg bana (od 1848. do 1859.), popeo na Učku. Jelačić je pratio saskoga kralja i na njegovim istraživačkim pohodima po Velebitu. U njihovom je društvu na Učki bio, među ostalima, tršćanski botaničar Bartolomeo Biasoletto, koji će drugo kraljevo putovanje, a ono je dotaklo i Rijeku, opisati u knjizi Relazione del viaggio fatto nella primavera dell’anno 1838 dalla maestà del re Frederico Auguasto di Sassonia nell’Istria, Dalmazia e Montenegro (Trieste, 1841).

Prema zapisu lovranskog plovana Fr. Perčića, budući ban Jelačić i saski kralj Friedrich August II. vratili su se 11. lipnja s Učke iza šest popodne. Kralja su pozdravili lovranski uglednici, nakon čega se Friedrich August II. prošetao gradskom šetnicom od Kaštela i napokon sjeo u sjenu ladonje (koprivić ili pelegrinka, lat. Celtis australis), uživajući u širokom pogledu na Cres i Krk. Bila mu je ponuđena čaša domaćeg vina, koje je 20 godina bilo odležalo u podrumu pomorskog kapetana Francesca Sav. (Franje Ksavera) Lettisa. Oko sedam sati navečer, nakon svega 45 minuta boravka u Lovranu, saski kralj je u pratnji baruna Jelačića krenuo prema Rijeci.

L’Osservatore Triestino, tršćanski dnevni list, objavio je u broju od 20. srpnja 1845. godine, pjesmu koju je na latinskom u čast boravka saskoga kralja spjevao lovranski učitelj, svećenik Celligoi. Stihovi su bili zapisani na ploči postavljenoj pod pod krošnju ladonje ondje gdje se odmarao kralj. Pjesma je poznata, ali natpis sa stihovima nije sačuvan, dok dvije ploče, za koje je tekstove također smislio Celligoi, postoje još i danas. Celligojevu, pomalo šaljivu spisateljsku ulogu pobliže je objasnio je Domenico Venturini u knjizi Sulla Riviera Liburnica (Fiume, 1897.). Zaslugom Celligoja ovjekovječen je kratak boravak u Lovranu saskog kralja Friedricha Augusta II. te sačuvano od zaborava ime pomorskog kapetana Francesca Saveria Lettisa, koji je platio izradu spomen-ploče. Na žalost, umijeće pravljenja dobrog lovranskog vina nije zapamćeno.