Piše: Goran Moravček
Rijeka je kolijevka glagoljskog izdavaštva, a Šimun Kožičić Benja za to je najzaslužniji. Pokrenuo je riječku glagoljsku tiskaru, u kojoj je, od 15. prosinca 1530. do 27. svibnja 1531. godine, otisnuo najmanje šest knjiga, rariteta u svjetskim razmjerima.
Njegova je ostavština u Rijeci zapostavljena. Zvonimir Kamenar, akad. kipar, ima gotovo rješenje za spomen-obilježje ovom značajnom Riječaninu, ali njegov je projekt godinama zametnut negdje u ladicama “nadležnih”. Dok ga ne pronađu prilažem nekoliko Kamenarovih skica za Benjin spomenik.
U Rijeci su kroz povijest djelovali mnogi značajni i zanimljivi ljudi. Grad je zbog svoje povijesne i kulturno-povijesne prošlosti, koju zajednički baštine pripadnici više naroda i država, zaslužio temeljitiju brigu za svoje starine. Na žalost, iznimno je malo spomenika na riječkim trgovima i ulicama koji bi istakli i vrednovali riječku baštinu. Znatno je više urbanih sramota i povijesno-kulturnih rana.
Stoga, prigodan podsjetnik na Šimuna Kožičića Benju u Mjesecu hrvatske knjige, koji se diljem Lijepe Naše obilježava od 15. listopada do idućeg petnaestoga u studenome.
Njemački slavist Gunther Tutschke o Benji je napisao doktorsku disertaciju i objavio je kao knjigu, a mi, što znamo o tome popu, biskupu modruškom Šimunu Kožičiću?
U svjetskim knjižnicama, gdje su pohranjena njegova djela, Šimun Kožičić Benja navodi se u imenskim katalozima kao Simon Modrusiensis, De Begna, Begnii, Begnio, Begnius.
Bio je biskup, ali i pisac, prevoditelj te nakladnik. Svijet je ugledao u Zadaru 1460. godine, a ondje je i zauvijek sklopio oči 1536. Sahranjen je na otoku Ugljanu u obiteljskoj grobnici unutar franjevačkog Samostana sv. Jeronima. Šimunov djed dao je na Ugljanu podići samostan s crkvom, posvećen 1430. u čast sv. Jeronima, sveca koji je na našim prostorima dugo bio slavljen kao izumitelj glagoljice i zaštitnik glagoljaša. Sto godina kasnije Šimun Kožičić, kao biskup modruški, objavljuje 15 prosinca 1530. prvu knjigu u riječkoj tiskari.
Simeon Modrusiensis bio je latinist. U nacionalnu povijest, međutim, ušao je kao promicatelja glagoljske kulture, ali i hrvatskih strepnji u doba turskih osvajanja.
Biskupom modruškim ili krbavskim izabran je 7. studenoga 1509. Nakon što su Turci zauzeli Jajce i prodrli u Krbavu i Liku, pokorili su i opustošili dio Modruške biskupije, kojoj su pripadali Grobnik, Trsat i Hreljin te župe drevnog Vinodola i Gorski kotar.
Turski osvajači su zauzeli i Modruš, zapalivši biskupsku palaču. Šimun Kožičić je pobjegao iz sjedišta svoje biskupije, kao i biskup Kristofor koji je prije njega natjeran u bijeg poslije poraza hrvatske vojske u Krbavskoj bitci 1493. godine.
Simeon Modrusiensis zapaženo je sudjelovao na Petom lateranskom koncilu. Prvi govor Benja je održao 27. travnja 1513., a drugi 5. studenoga 1516. godine pred papom. Govorio je o tragičnim prilikama u Hrvatskoj koju su pustošili turski osvajači.
Utočište je i Benja potražio u Novom Vinodolskom, ali ni ondje se nije osjećao sigurnim te se 1529. prebacio u sigurniju Rijeku. Grad je bio pod vlašću Habsburgovaca od 1465. godine, a pod upravom kapetana Nikole Jurišića.
Ovdje sad provodim život na području Rijeke, jer se ne usuđujem biti u Vinodolu poradi Turaka, iz ruku kojih jednom jedva utekoh, pisao je 1530. ljubljanskom kapetanu Kacijaneru.
Poznato je kako su njegove knjige štampane v Rici v hižah prebivanija častnoga gospodina Šimuna biskupa modruškoga.
Hrvatska je djela Kožičić otisnuo u tiskari koju je sam pokrenuo u danas nepoznatoj kući svojega prebivališta u Rijeci 1530. Ta je godina značajna za Rijeku i stoga što car Ferdinand I. odobrio tada gradski statut.
Ferdinand je izabran za hrvatskog kralja u Cetingradu 1527. godine, a ondje je kao njegov poslanik bio upravo riječki kapetan Nikola Jurišić. Pretpostavlja se kako je on u Rijeci ugostio i Benju te je možda u njegovoj kući djelovala Riječka glagoljska tiskara. Na žalost, ta činjenica nam ne bi mogla pomoći da odredimo gdje se nalazila štamparija, jer Stari grad je srušen te praktički više i ne postoji.
Benja je u Mletcima nabavio grafički pribor, a u tiskari su mu pomagali talijanski majstori Bartolomej iz Brescie i Dominik. Do 1531. priredio je i glagoljicom tiskao šest knjiga u svega šest mjeseci: Psaltir; molitvenik za privatnu pobožnost (liber horarum): Oficij rimski. Oficij blaženije Devi Marije; misal: Misal hruacki; mali ritual: Knjižice krsta; djelo o rimskim papama i carevima je prva svjetska povijest iz pera nekog hrvatskog pisca: Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov, a posljednja Benjina knjiga otisnuta u Rijeci bio je priručnik o tome kakav treba biti redovnik: Od bitija redovničkoga knjižice.
Ova posljednja knjiga objavljena je kao pretisak u Rijeci u nakladi Državnog arhiva Rijeka i Družbe Hrvatskog zmaja.
