Jun 132016
 

Piše: Goran Moravček

Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis: Stefano della Rovere na oltarnoj slici u crkvi Gospe Trsatske

Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis: Stefano della Rovere na oltarnoj slici u crkvi Gospe Trsatske

Pod izravnom vlašću Habsburgovaca Grad sv. Vida je od 1465. godine, nakon što je bez nasljednika preminuo posljednji od članova obitelji Walsee. Na čelu gradske uprave je kapetan, carski namjesnik. Zbog neprohodnosti Gorskog kotara i turske opasnosti, Rijeka je bila prometno i trgovački povezana s Kranjskom, koja je bila i žarište protestantizma. Kako bi spriječili vjersku herezu, gradski oci u jeku protureformacije pozivaju najprije kapucine koji počinju graditi samostan na Žabici 1610. godine, a 1627. dolaze isusovci. Snažnu protureformaciju potakao je nadvojvoda, kasniji car Ferdinand II.

Sukob Venecije i Austrije bio je na vrhuncu u razdoblju dok je gradom upravljao Stefano della Rovere (1608.-1638). Čim je imenovan riječkim kapetanom počeo je utvrđivati grad, obnovivši gradske zidine i dobro utvrdivši nekadašnji Kaštel u Starome gradu. Upravljao je gradom tijekom Rata za Gradišku ili Uskočkog rata (1615.-1617/ 1618.). U njegovo doba počinje gradnja kapucinskog samostana na Žabici te isusovačkog samostana, učilišta i crkve sv. Vida. Na žalost, malo je graditeljskih tragova ostalo iz tog doba jer je riječki Stari grad postupno nestajao. Nema gotovo tragova od gradskih bedema, kaštel je srušen početkom 20. stoljeća, a ubrzo i isusovački samostan na čijem je mjestu izgrađena u doba talijanske uprave zgrada današnje Osnovne škole Nikola Tesla, a kasnije i druge građevine.

Stefano della Rovere sahranjen je u crkvi Gospe Trsatske kod oltara sv. Ane Trojne. Riječki kapetan della Rovere dao je podići oltar u trsatskoj bazilici povodom smrti svoje prve supruge Anne barunice Paar, koja je preminula u Rijeci 24. kolovoza 1624. godine. Prvobitno se oltar nalazio u zasebnoj kapeli obitelji della Rovere, a kasnije je uklopljen u pokrajnju lađu crkve Gospe Trsatske. Jedan od natpisa na oltaru glasi: “Na slavu božanstvene Ane ovo svetište sebi i svojima pak spomenik Stefano della Rovere, svetog rimskog carstva slobodni barun itd. nepobjedivog cara Ferdinanda II. savjetnik i komornik i sv. Vida na Rijeci kapetan vlastitim novcem podiže i doličnom pomoću zaštićeno zbrinjuje godine Gospodnje 1624”.

Stefano della Rovere sa sinovima na oltaru Stefano della Rovere sa sinovima na slici postavljenoj na oltaru sv. Ane Trojne u trsatskoj bazilici. Sliku je izradio renesansni umjetnik Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis

Stefano della Rovere sa sinovima na slici postavljenoj na oltaru sv. Ane Trojne u trsatskoj bazilici. Sliku je izradio renesansni umjetnik Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis

Stafano della Rovere je prikazan na oltarnoj slici, koju je potpisao Giovani Pietro Telesphoro de Pomis, najvjerojatnije Tintorettov učenik. Na slici riječki kapetan kleči, a uz njega su sinovi Ferdinand i Friedrich. Treći njegov sin Pietro, koji će 1639. godine zamijeniti oca na dužnosti kapetana, nije prikazan na trsatskoj oltarnoj slici.

Pietro de Pomis, autor slike, bio je svestrani renesansni umjetnik i samouki arhitekt. Bio je angažiran i prilikom obnove riječkih gradskih bedema. Rođen u talijanskom gradu Lodi, jugoistočno od Milana, vjerojatno 1569. ili 1570. godine. Umro je ovjenčan slavom 6. ožujka 1633. godine u Grazu i sahranjen u crkvi Marije Pomoćnice (Mariahilferkirche), koja je izgrađena upravo prema njegovim nacrtima. Temelje za tu crkvu simbilično je postavio nadvojvoda Ferdinand, budući car, koji je vlast u Unutarnjoj Austriji prezuzeo 1596. godine. Ferdinand je okrunjen za kralja Češke 1617., za hrvatsko-ugarskog kralja godinu dana kasnije, a car Ferdinand II. postao je 1619. u Požunu, današnjoj Bratislavi, tada glavnom ugarskom gradu.

Ferdinand je bio gorljivi katolik, školovan kod isusovaca, zbog čega je bio nepopularan u kalvinističkoj Češkoj, gdje je započeo Tridesetogodišnji rat, vjerski sukob okončan 1648. godine. Austrijski suveren je još kao 36-godišnji vojvoda odlučio 1614. godine gdje će biti sahranjen, a upravo je Pietro de Pomis projektirao njegov mauzolej u Grazu.

Činjenica da je De Pomis kao istaknuti dvorski umjetnik izradio trsatsku sliku svjedoči i o ugledu koji je kapetan Stefano della Rovere uživao. Upravljao je gradom u doba najžešćeg sukoba s Venecijom i razdoblju kad se mijenjala vjerska i duhovna klima dolaskom kapucina i isusovaca.

Obitelj tadašnjeg riječkog kapetana, u čijem grbu je prikazan hrast (tal. rovere) potječe iz Savone pokraj Genove u Italiji. Jedan od članova te plemićke obitelji, Francesco della Rovere, imenovan je 1471. godine papom Sikstom IV. Član obitelji Della Rovere bio je i papa Julije II. (1503.-1513.) u čije je doba započela gradnja bazilike sv. Petra u Rimu. Julije II. naručio je od Michelangela oslikavanje stropa Sikstinske kapele. Papinu grobnicu s kipom Mojsija također je izgradio Michelangelo.

Stefano della Rovere bio je povezan s trsatskim fratrima te je, među ostalim, posredovao u sporu između franjevaca i trsatskog zakupnika Gašpara Knežića. Kapetan Della Rovere uveo je 9. siječnja 1612. godine trsaske franjevce u posjed, koji im je bio oduzeo Knežić. Della Rovere je bio u dobrim odnosima s Franjom Glavinićem, koji je 1644. godine preuredio crkvu Gospe Trsatske. Tada je i kapela sv. Ane Trojne uklopljena u pokrajnju lađu trsatske bazilike. Kao “vigilatissimus gubernator et capitaneus”, odnosno kao najbudniji upravitelj i kapetan, Stefano della Rovere, prikazan na znamenitoj oltarnoj slici, na žalost, nedovoljno je poznat današnjim Riječanima iako je bio jedan od najznačajnijih osoba u ukupnoj povijesti Rijeke.

Šimun Kožičić Benja: Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov (1531.)

 

Šimun Kožičić Benja (oko 1460-1536.), biskup modruški, osnovao je u Rijeci tiskaru i u njoj 1530. i 1531. godine uz pomoć dvojice talijanskih majstora (štampadura) tiskao šest glagoljskih knjiga.

Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov (Rijeka, 1531.), djelo je o rimskim papama i carevima pisano glagoljicom na hrvatskom jeziku. Smatra se da je to prva na hrvatskom jeziku štampana svjetska povijest. Knjižice u prvome dijela donse životopise papa, od apostola Petra do pape Klementa VII., Benjina suvremenika. U drugome dijelu su životopisi careva, od Julija Cezara do Karla V. Sačuvalo se sedam originalnih primjeraka.

Bayerische Staatsbibliothek digitalizirala je knjigu i omogućila da bude dostupna posredstvom platforme Europeana.

Izvor: München, Bayerische Staatsbibliothek — Res/4 H.un. 92 h

U izdanju Sveučilišne knjižnice Rijeka objavljeni su 2007. godine pretiskak i transkript Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov. Izdanje obuhvaća dvije knjige: faksimil (knjiga 1) i latinička transkipcija glagoljskoga teksta (knjiga 2). Faksimil je reprodukcija knjige, koji se čuva u Sveučilišnoj knjižnici u Wroclavu (Biblioteka Universytecka, sig. 445547). U zasebnoj knjizi glagoljski je tekst prenesen redak po redak latiničkim pismom postupkom transkripcije, dnosno na način kako se pisalo i(li) izgovaralo.  Osvrt  na ovo izdanje objavila je Ivana Mulc – Slovo: časopis Staroslavenskog instituta, No.58 Prosinac 2008.

Recenzija Ivane Mulc:

“ŠIMUN KOŽIČIĆ, Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov. Rijeka, Knjiga 1: Reprodukcija primjerka knjige iz Sveučilišne knjižnice u Wroclawu; Knjiga 2: Latinička transkripcija glagoljskoga teksta (s predgovorom i uvodom). Priredila Anica NAZOR. Sveučilišna knjižnica Rijeka, Rijeka 2007.

Kao rezultat izdavačkoga projekta Sveučilišne knjižnice u Rijeci 2007. godine objavljeno je povijesno djelo Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov, koje je, 1531. godine glagoljicom tiskao u svojoj tiskari u Rijeci Zadranin, Šimun Kožičić Benja. Ovaj ambiciozan i zahtjevan projekt zacrtan je u trima knjigama: faksimil, transkripcija i knjiga komentara. Tiskane su prve dvije. Faksimil izdanja iz 1531. godine priredio je vrstan stručnjak za tipografsko oblikovanje hrvatskoglagoljskih tiskanih knjiga, akademski slikar-grafičar Frane Paro, koji je, uz pomoć majstora u tiskari »Zrinski« u Čakovcu, ostvario faksimil u svemu vjeran primjerku originala. Druga knjiga, uz Predgovor i opširan prilog o Šimunu Kožičiću Benji i njegovu djelu, donosi transkripciju teksta latinicom naše najbolje poznavateljice hrvatskoglagoljskih inkunabula i tiskanih knjiga, akademkinje Anice Nazor.

U trećoj knjizi koju priređuje istaknuti proučavatelj crkvene povijesti dr. Tomislav Mrkonjić potanko će se usporediti i komentirati Kožičićev tekst s tekstovima glavnih latinskih predložaka koje je autor istražio (Platina) i otkrio (Egnacije) kao izvore neophodne za razumijevanje Kožičićeva djela.

Diljem svijeta i u nas izbrojeno je sedam originalnih primjeraka Knjiica, a za faksimil rabljen je izvrsno sačuvan, potpuni primjerak originala koji se nalazi u Sveučilišnoj knjižnici u Wroclawu.

Druga knjiga koju je priredila Anica Nazor izuzetne je znanstvene i kulturološke vrijednosti. U Predgovoru iznosi povijest nastanka projekta. Šimun Kožičić Benja poznat je u našoj kulturnoj javnosti i po svojim, više puta tiskanim, rodoljubnim govorima na latinskom jeziku koje je održao na Lateranskom koncilu u Rimu 1513. i pred papom Leonom X. 1516. godine. U njima se otkrio kao sjajan orator, dobar znalac latinske govorničke tradicije, kao i strastven rodoljub, osjetljiv na patnje svojega naroda, tražeći »sveti rat« protiv Turaka i novčanu i vojnu pomoć za otkup zarobljenika i obranu svoje opustošene domovine. Izravno se obraća papi Leonu X. govoreći: »Tebe smo, preblaženi Leone, očekivali kao spasitelja… Udri na one koji nas udaraju.« Poznat je i više puta objavljivan njegov uvodni tekst u Knjižice koji je posvetio trogirskomu biskupu Tomasu Nigeru. Moli ga da što prije složi »knjižice od hrvacke zemlje i od hvali njeje«, a on će to »stlmačiti i činit štampati.« Objašnjava svoje napore oko izdavanja glagoljskih obrednih i nabožnih knjiga i tuži se na jezik glagoljskih knjiga koji su, kako on misli, iskvarili lažni pisci i loši prevodioci.

»V hižah prebivanija« u Rijeci osnovao je i vlastitim novcem u nepunih šest mjeseci (od 15. prosinca 1530. do 27. svibnja 1531.) tiskao šest knjiga. To su: priručnik (bukvar, abecedarij) za učenje glagoljice, koji naslovljuje: Psaltir; molitvenik za privatnu pobožnost (liber horarum): Oficij rimski. Oficij blaženije Devi Marije; mali ritual: Knjižice krsta; misal: Misal hruacki; povijesno djelo: Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov; i priručnik o tome kakav treba biti redovnik: Od bitija redovničkoga knjižice. Takva osobnost i takav izdavački pothvat privukli su znanstvenu pažnju priređivačice ovoga izdanja još sredinom sedamdesetih godina.

Godine 1975. Anica je Nazor zacrtala svoj izdavački plan: sistematski istražiti, prirediti i objaviti ponovno izdanja naših najstarijih glagoljskih tiskara: senjske i riječke. Dobrim dijelom to je uspješno ostvarila sama ili sa suradnicima. Objavljena su ponovljena senjska izdanja Spovidi općene iz 1496. (pretisak+dodatak), Korizmenjaka iz 1508. (pretisak) i Senjskoga glagoljskog misala iz 1494. (pretisak+dodatak).

Iz riječke je tiskare priredila i objavila izdanje Knjižice krsta iz 1531. (transkripcija, komentar, rječnik), a Leonard Tandarić Psaltir (latinična transkripcija). Treba napomenuti da je njezinim poticajem i mentorstvom došlo do kritičkog izdanja u latiničnoj transliteraciji Kožičićevih Knjižica (München, 1983.), koje je priredio mladi njemački znanstvenik Günther Tutschke. U izdanju je zadržao originalne retke i kraćeno pisane riječi, a popis kraćenih riječi priložio je i u zagradama ih razriješio. Uz napomene o jeziku dodao je rječnik. Utvrdio je da je najbliži latinski predložak za tekst životopisa papa djelo Liber de vita Christi ac omnium pontificum Bartolomea Sacchija, humanističkim imenom Platina. Tekst životopisa papa u komentaru je usporedio s tekstom Platine. Nakon njegova izdanja Tomislav Mrkonjić otkriva glavni predložak životopisa rimskih careva u djelu venecijanskoga humanista Egnacija (De Caesaribus libri III.).

Tako su Knjižice približene široj znanstvenoj javnosti, omogućena su dalja istraživanja i dobiveni izvanredni rezultati izneseni na znanstvenom skupu o Šimunu Kožičiću Benji 1988. i objavljeni u zborniku radova 1991. godine. Na kraju Anica Nazor zahvaljuje ravnateljima Sveučilišne knjižnice u Rijeci, Jurju Lokmeru i Senki Tomljanović, na pokretanju projekta baš u Rijeci, gdje je Kožičić prije gotovo pola tisućljeća tiskao svoje knjige, kao i ostalima koji su zaslužni za njegovo ostvarenje.

Slijedi opširno poglavlje o Šimunu Kožičiću Benji (Zadar oko 1460. – 1536.) koji je jedna je od najblistavijih osobnosti ne samo svoga vremena već i hrvatske kulture uopće. Potječe iz jedne od najuglednijih, najobrazovanijih i najbogatijih zadarskih obitelji. U njoj se njegovala glagoljaška tradicija, a usto je dobio izvrsno humanističko obrazovanje. Godine 1502. bio je na dvoru pape Aleksandra VI. u Rimu, kanonik crkve u Zadru, upravitelj Crkve sv. Ivana, arhiprezbiter na Pagu, biskup modruški, upravitelj Senjske biskupije, papinski poslanik na dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja Vladislava II. Jagelovića. Na Petom lateranskom koncilu održao je već spomenute rodoljubne protuturske govore. Poslije pada i razaranja Modruša 1528. godine, bježi u Novi Vinodolski, a zatim u Rijeku gdje vlastitim novcem i tiskarskim materijalom nabavljenim u Veneciji tiska svoje knjige.

Suvremena hrvatska historiografija ističe da se u Knjižicama radi o »prvoj u nas na hrvatskom jeziku štampanoj svjetskoj povijesti, koja uključuje podatke o islamu i turskom carstvu od njegova početka do širenja na područje Bizanta, Balkana sve do naših krajeva, do Kožičićeva vremena.« (Miroslav Kurelac).

Kožičićeve Knjižice podijeljene su u dva dijela: u prvom su kratki životopisi papa od apostola Petra do pape Klementa VII., Kožičićeva suvremenika, a u drugom životopisi careva od Julija Cezara do Karla V. Unutar tih dvaju odjelitih dijelova nalaze se mala posebna poglavlja s »istočnom problematikom«: Od gospodstva Partov i Prsijanov, Vazetije Rima, Mahometa početije, Od početija turačkago. Priručnik crkvene i svjetske povijesti dobra je renesansna kompilacija u koju Kožičić unosi vlastita zapažanja – dragocjene podatke o sebi, te komentare o osobama i zbivanjima svojega vremena. Tako u životopisu pape Julija II., opisujući svoj izbor za modruškog biskupa, pridaje si pridjev uobičajen u zapisima popova glagoljaša: »I az nedostojan izabran jesam na Modrušku biskupiju: dan 7. novembra leto Gospodnje 1509.« O suvremenicima će izreći svoje mišljenje, poštujući potrebnu povijesnu distancu, oprezno, ali ujedno i jasno. Npr. o papi Aleksandru VI. piše: »Od jegože mnoga bi se mogla reći, na zač živut ošće mnozi iže znajut dela jego … ničtože nećemo reći.« I još dodaje: »Az bil jesam v Rimi tri leta pred jego semrtiju i videh mnoga.«

U sjajnoj sintezi temeljenoj na literaturi i arhivskim podatcima, uz životopis, ocijenjeni su Kožičićevi rodoljubni govori s literarne strane, iznesena povijest istraživanja o svakom od njegovih šest djela, dodani bibliografski podatci o sačuvanim primjercima i njihovu broju, navedena nalazišta i signature. Pritom autorica iznosi i vrednuje prinos svakoga znanstvenika u rješavanju pojedinih pitanja.

Što se tiče jezika Knjižica obično se ističe da su tiskane hrvatskim jezikom. U stvari koncepcija Kožičićeva književnoga jezika i njegovi zahvati u njegovu popravljanju urodili su jezikom koji je mješavina čakavskoga i crkvenoslavenskog jezika (crkvenoslavenizmi u deklinaciji, osobito zamjenica i pridjeva, u sintaksi česta upotreba dativa apsolutnoga). Isto tako očituje se poznavanje izraza hrvatske usmene književnosti (figure, sinonimi, elipse, tropi, uobičajene sintagme…).

Najvažniji dio knjige latinična je transkripcija teksta. Suvremenomu čitatelju, uglavnom nevičnu poznavanju glagoljice i crkvenoslavenskoga jezika, priređivačica podastire tekst koji mu omogućuje čitanje i upoznavanje sadržaja i jezika Kožičićeva djela. Vrlo složen, osjetljiv i odgovoran posao transkripcije razrješava u poglavlju o transkripciji predlažući jednoznačna transkripcijska načela kojima se služi: npr. prenošenje glagoljskog đerva, poluglasa (štapića) u različitim pozicijama, osobito transkripcija jata koja je i inače u takvim izdanjima jedan od najtežih problema. Tu se u realizaciji nerealiziranih primjera oslanja na u tekstu potvrđene primjere s ostvarenim jatom – stoga donosi čitav niz takvih potvrda. Ti su ostvareni primjeri podloga za transkripciju riječi istoga korijena. Svaki upućeniji čitatelj zagledanjem u pretisak može se uvjeriti koliko je to učinjeno dosljedno i pouzdano. Uspješno rješenje složena problema transkripcije rezultat je izvrsna poznavanja crkvenoslavenskoga jezika, hrvatskoglagoljskih spomenika, ali i velika iskustva u priređivanju takvih izdanja. Na kraju je opširan popis predmetne literature. U knjizi je tiskan rad našeg vrsnog grafičkog stručnjaka Frane Para, poznavatelja hrvatskoglagoljskoga tiskarstva, Tipografske osobitosti »Knjižica od žitja rimskih arhijerejov i cesarov«, u kojem je razmotreno i prikazano kako su pravila tiskarskog umijeća primijenjena u priređivanju ovoga izdanja.

Objavljujući djelo hrvatskog prosvjetitelja i kulturnog velikana Sveučilišna knjižnica u Rijeci, grad Rijeka, kao i čitava Hrvatska svrstava se u red zemalja i naroda koji se s poštovanjem odužuju svojim znamenitim ljudima. Rusi su se svojem prvom tiskaru Ivanu Fjodorovu – koji je 1564. u Moskvi (dakle tridesetak godina nakon Kožičića) počeo tiskati knjige – odužili podizanjem spomenikâ, muzeja, godišnjim znanstvenim tribinama (Fjodorovskije čtenija), godišnjacima, izložbama, medaljama, poštanskom markom i omotnicom, mapom s razglednicama u boji s motivima iz njegovih izdanja. Pripremaju se kritička izdanja s tekstološkim i lingvističkim komentarom, faksimilirana izdanja i izrada Rječnika jezika Ivana Fjodorova (Nazor 1988.).

Kako bi Kožičićeva djela bila pristupačnija današnjem čitatelju, akademkinja Nazor predlaže, uz faksimil i glagoljski tekst izdan kritički u latiničnoj transkripciji, ponovna izdanja svakoga od njegovih preostalih djela kao i izdanje njegova Rječnika. Smatra da bi se u Zadru gdje se je rodio, ili u Rijeci gdje je svoja djela pripremao i tiskao, trebao otvoriti memorijalni muzej.

Ovako uzorno, po svim pravilima struke, pripremljenim izdanjem, hrvatska znanstvena i kulturna javnost dobila je na raspolaganje djelo koje će biti dragocjen izvor istraživanja znanstvenicima raznih profila, osobito povjesničarima, crkvenim povjesničarima, jezikoslovcima, tekstolozima, grafičarima i sl. Očekujući objavljivanje neophodne treće knjige komentara treba poželjeti da se što prije ostvare barem neke zamisli i prijedlozi priređivačice izdanja kako bi se Hrvatska dostojno odužila svomu kulturnomu velikanu i istinskomu rodoljubu”.

Ivan Zajc: Momci na brod & Viteška ljubav

 

Komična opereta Momci na brod (Mannschaft an Bord) Ivana pl. Zajca praizvedena je u bečkom Karltheateru 15. prosinca 1863. Bilo je to prvo izvođenje nekog Zajčevog djela u Beču, u kojem je kompozitor živio i djelovao od 1862. do 1870. U tom je razdoblju izvedeno na bečkim pozornicama 11 njegovih djela. Opereta Momci na brod na repertoaru je bila pet sezona te je doživjela više od 60 izvedbi.


SAZNAJ VIŠE:

Knjižnice grada Zagreba. Digitalizirana zagrebačka baština; Zagreb na pragu modernog doba:

  • Ivan pl. Zajc: Momci na brod, komična opereta u jednom činu; dirigent Ferdo Pomykalo. Izvodi: Zbor i orkestar Radio Zagreba. Libreto: J. L. Harisch
  • Ivan pl. Zajc: Viteška ljubav (Boisyjska vještica), komična opera u tri čina; dirigent Maks Mottl. Izvodi: Zbor i orkestar Kazališta “Komedija” Zagreb. Libreto: Karl Costa


KLIKNI I POSLUŠAJ


Plakat za operetu "Momci na brod". Djelo je izvedeno u Zagrebu 16. prosinca 2014. povodom stogodišnice smrti Ivana pl. Zajca

Plakat za operetu “Momci na brod”. Djelo je izvedeno u Zagrebu 16. prosinca 2014. povodom stogodišnice smrti Ivana pl. Zajca

Ivan Zajc bez muzeja u Rijeci

 

Rodna kuća Ivana Zajca u Rijeci

Zajčeva rodna kuća

Piše: Goran Moravček

U riječkoj Ulici Matije Gupca (!) 3. kolovoza 1832. godine rođen je skladatelj, dirigent i glazbeni pedagog Ivan pl. Zajc. Preminuo je u Zagrebu, 16. prosinca 1914. godine. Stogodišnica smrti vjerojatno najznačajnijeg riječkog umjetnika obilježena je u Rijeci – skromno.

Rodna kuća znamenitog Riječana “koji podiže na noge glazbenu Hrvatsku i orlovski leti nad Domovinom” obilježena je spomen-pločom. Zajc bi čini se zaslužio barem memorijalnu sobu u toj kući, ako ne i cijeli muzej.

Ivan Zajc spomen ploča na rodnoj kući

Spomen ploča na rodnoj kući najznačajnijeg riječkog umjetnika

Ivan Zajc se glazbeno školovao u Milanu (1850.-1855.), gradu koji je tad bio pod austrijskom upravom. U rodnom gradu je od 1855. bio dirigent i koncertni majstor Gradskog kazališnog orkestra, gdje je nasljedio svoga oca Johanna Zajitza podrijetlom Čeha. Ivan je poučavao i gudačke instrumente u Filharmoničkom društvu. U Rijeci je proveo sedam godina stvarajući pod krovom jedne od povijesnih zgrada u Starome gradu, poznatoj kao Palac komuna Rečkog što je neke dovelo u zabludu te se o toj zgradi na današnjem Koblerovom trgu govorilo kao o kompozitorovoj rodnoj kući.

Ivan Zajc se proslavio već u starom riječkom kazalištu gdje je 14. travnja 1860. praizvedena njegova opera “Amelija”. Tom je operom postigao veliki uspjeh kod riječke publike koja mu je poklonila dirigentski štap od ebanovine i zlata, koji se čuva u zagrebačkom gradskom muzeju. Vatroslav Cihlar piše kako su razlozi njegova odlaska iz Rijeke bili “i u tadašnjim narodno-političkim prilikama”.

Zajc je s obitelji živio na Trsatu od 1831. do 1862., u kući koja je nedavno obilježena prigodnom spomen pločom.

Godine 1862. Ivan Zajc odlazi u Beč gdje je napisao i svoje prve skladbe na hrvatski tekst, među njima i domoljubnu pjesmu “U boj” (1866.) koju će kasnije uvrstiti u operu Nikola Šubić Zrinjski.

Vjerojatno najpoznatije, ali i najpriznatije, hrvatsko scensko djelo – opera Nikola Šubić Zrinski – izvedeno je 4. studenoga 1876. u Zagrebu. Libreto je potpisao Hugo Badalić (1851.1900.), svojevremeno profesor riječke Gimnazije (1879.-1882.).

U Zječevom rodnom gradu, Zrinski je prvi put izveden pod dirigentskom palicom Borisa Papandopula tek 2. studenoga 1946. godine. Milan Pihler (1897–1981.), bariton, pjevao je tada naslovnu ulogu.

Audio & video

 

Riječka  enciklopedija Fluminensia na Facebooku – Kanal RI, 5. kolovoza 2011. godine

 


Počasni sam turistički vodič, specijaliziran za sakralnu baštinu Primorsko-goranske županije

 


Predavanje: Drenova, granica prokletstvo ili blagoslov tijekom manifestacije Noć na granici 2013.

 


 

Rijeka 15. lipnja slavi blagdan sv. Vida, gradskoga zaštitnika. Kako se ovaj blagdan slavio kroz povijest, tko je bio sv. Vid i što on znači Rijeci i Riječanima govori Goran Moravček, povjesničar kulturne baštine, u emisiji “Katolički vidici” Radio Rijeke. Autorica emisije: Irena Hrvatin. Emitirano u nedjelju 15. lipnja 2014. u 8:40 sati.

 


 

Bogata sakralna baština Rijeke  još je uvijek nedovoljno poznata Riječanima. O tome sam razgovarao s Biserkom Belić, novinarkom Radio Rijeke, nakon javnog predavanja “Sakralna baština Rijeke”, koje sam održao 24. ožujka 2010. u riječkoj Gradskoj vijećnici. POSLUŠAJTE RAZGOVOR

 


Trsatska gradina – Kanal Ri – objavljeno u emisiji Vidici 18. rujna 2015.


 

 

 

 

 

Feb 192014
 
Papa Ivan Pavao II. u Svetištu Gospe Trsatske

Uskoro svetac, papa Ivan Pavao II. na Trsatu. Snimio: Ivan Fabijan

Piše: Goran Moravček

Riječki krug svetaca i blaženika se širi. Rijeka je i po tome posebna. Svečanom sjednicom i sv. misom u crkvi Gospe Lurdske na Žabici 9. veljače završen je nadbiskupijski postupak proglašenja blaženikom kapucina fra Ante Josipa Tomičića, pokrenut 12. srpnja 2005. godine. Dokazi na temelju kojih se traži proglašenje fra Ante blaženikom, a potom i svecem, poslani su u Vatikan na nastavak procesa.

Crkva Gospe Lurdske na Žabici

Crkva Gospe Lurdske na Žabici

Fra Ante Tomičić, rođen 23. ožujka 1901. u ličkoj župi Ričice, obukao je kapucinski habit 1919. u Varaždinu. Redovničko ime Ante uzeo je po sv. Antunu Padovanskom. Svečane doživotne zavjete dobio je iz ruku znamenitog fra Bernardina Škrivanića (1855.-1932.) u splitskom svetištu Gospe od Pojišana na blagdan Gospe Lurdske 11. veljače 1921. Dvadeset godina kao siromašan fratar putuje Hrvatskom skupljajući milodare za gradnju samostana u Dubrovniku, konvikta svetog Josipa u Varaždinu i gradnju crkve i samostana svetog Mihaela u zagrebačkoj Dubravi. U riječkom samostanu na Žabici proveo je 34 godine – od 1947. do 1981. godine – a obavljao je službu vratara i sakristana. Umro je na glasu svetosti 25. studenoga 1981. Njegovi posmrtni ostaci položeni su u kriptu crkve Gospe Lurdske na Žabici.

Marija Krucifiksa Kozulić – Na glasu svetosti preminula je i Riječanka Marija Krucifiksa Kozulić (1852.-1922.), utemeljiteljica Družbe sestara Presvetog Srca Isusova u Rijeci. Sestre djeluju danas u šest biskupija u Hrvatskoj, Italiji i Njemačkoj. Postupak za proglašenje blaženom sestre Krucifikse, započeo je u prije godinu dana. Njezini zemaljski ostaci počivali su na groblju Kozala do 20. prosinca pretprošle godine kada su zbog procesa beatifikacije ekshumirani.

Spomenik papi Ivanu Pavlu II. na Trsatu izradio je akad. kipar Ante Jurkić

Spomenik papi Ivanu Pavlu II. na Trsatu izradio je akad. kipar Ante Jurkić

Dvojica papa na Trsatu – Papa Roncalli i papa Wojtyła bit će proglašeni svecima 27. travnja 2014. Bit će to i za nas izniman događaj stoga što su obojica svetaca boravila u Rijeci. Papa Ivan Pavao II. bio je pet dana s Riječanima – od 5. do 9. lipnja 2003. godine. Među trsatskim hodočasnicima bio je i skori svetac Angelo Giuseppe Roncalli (1881.-1963). On se 1912. godine na povratku s Euharistijskog kongresa u Beču zaustavio na Trsatu. Tada je bio osobni tajnik bergamskog biskupa Giacoma Radini-Tedeschija. Dužnost pape obnašao je od 28. listopada 1958. do smrti 1963. Pokrenuo je reforme u Crkvi te sazvao Drugi vatikanski koncil 1962. godine.

Sveti Franjo kod nas – Obilježavanje 800. obljetnice dolaska sv. Franje Asiškog na hrvatsko tlo čini pitanje o (ne)dolasku sv. Franje na Trsat zanimljivim. Sv. Franjo je 1212. godine pošao na put jedrenjakom u Svetu Zemlju, ali su ga “protivni vjetrovi” bacili na hrvatsku obalu te je doista boravio na našem tlu. Franjo Glavinić piše 1648. godine u svojem djelu “Origine della Provincia Bosna-Croatia” kako je sv. Franjo noćio na Trsatu i tom prilikom primio objavu da će na Trsat prispjeti Sveta kuća nazaretska te da će njegovi sinovi, franjevci, boraviti i služiti Bogorodici na tome posvećenom mjestu. Povijesno nisu potvrđeni Glavinićevi navodi, ali predaja o dolasku i odlasku sv. Nazaretske kuće na Trsat već stoljećima potiče vjernike da hodočaste Gospi Trsatskoj

Sv. Leopold Mandić

Sv. Leopold Mandić

Sv. Leopold Bogdan Mandić (1866. –1942.) u Rijeci je boravio krako, svega 28 dana, tijekom 1923. godine – od 16. listopada do 11. studenoga – kao hrvatski ispovjednik u gradu koji je tada bio pod talijanskom vlašću. Bogdan Mandić pohađao je sjemenište u Udinama. Za svećenika je bio zaređen 20. rujna 1890, a djelovao je uglavnom u Padovi od 1918. do smrti. Papa Pavao VI. proglašava ga blaženim 1976. godine, a 1983. papa Ivan Pavao II. uzdiže ga na čast svetosti.

Sv. Marcijan – Ima dovoljno zanimljivosti koje se mogu prikazati Rječanima, ali i turistima. Međutim, Rijeka kao da zatomljuje svoje posebnosti te se iznova čudimo kad otkrijemo blaga koja otkrivamo, a koja su pokraj nas. Slučaj je to s relikvijama sv. Marcijana, koje su bile “zametnute” te ponovo otkrivene, a odnedavno se čuvaju u Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina (Kosi toranj). Zemaljske ostatke svečava tijela poklonio je gradu papa Aleksandar VII. na molbu cara Leopolda I. Moći sveca stigle su 1662. u Rijeku iz rimskih katakomba sv. Kalista. Prvotno je mumija čuvana iza glavnog oltara, a 1732. položena je u staklenu kutiju-sarkofag. Na bladan sv. Marcijana 16. rujna 1849. u doba župnika Cimottija moći su pronošene ulicama grada i nakon toga postavljene na oltar sv. Petra u Zbornoj crkvi. Nakon kasnijih restauracija crkve ostaci sve. Marcijana završili su na koru kapele sv. Fabijana i Sebastijana u riječkom Starom gradu te su ponovo vraćene u Zbornu crkvu na oltar sv. Antuna Padovanskog koncem 2008. godine.

Oct 242013
 

 

Riječka crkva sv. Nikole Tavelića na Turniću

Crkva sv. Nikole Tavelića i samostan na Turniću izgrađeni su 1988. godine prema zamisli akademika Borisa Magaša (1930-2013)

Piše: Goran Moravček

Danas preminuli akademik Boris Magaš (Karlovac, 22. kolovoza 1930. – Zagreb, 24. listopada. 2013.), projektirao je crkvu i Franjevački samostana na Turniću, uz Riječku zaobilaznicu. Župna crkva posvećena je sv. Nikoli Taveliću (1340. – 1391.), prvom kanoniziranom hrvatskom svecu (1970.), a o njoj skrbe franjevci.

Postupak za gradnju nove crkve na Turniću, riječkom naselju koje se ubrzano počelo izgrađivati od početka šezdesetih godina prošloga stoljeća, pokrenut je 14. prosinca 1961. u vrijeme riječko-senjskog biskupa Viktora Burića i fra Krste Marinova, koji je upravljao župom Sv. Nikole biskupa na Krnjevu. Nakon više od četvrt stoljeća, mnogih molbi, priprema i mijenjanja mjesta gradnje, građevinska dozvola za prvu i jedinu riječku crkvu izgrađenu za bivše jugoslavenske države izdana je 17. svibnja 1985.

Na žalost, građevinska izvedba crkve na Turniću nije dobra te je zbog čestih nevolja s kišom kamena ljepotica uz riječku cestovnu zaobilaznicu – prekrivena prozirnom plastikom! Nikome to nije na čast, posebno ne svecu rođenom u Šibeniku gdje je izvedba kamene kupole katedrale sv. Jakova, pod zaštitom UNESCO-a, obavljena toliko dobro da je izdržala stoljeća te je čak podnijela izravni pogodak granate ispaljene tijekom Domovinskog rata.

Sv. Nikola Tavelić, rad akad. kipara Stipe Sikirice

Sv. Nikola Tavelić, rad akad. kipara Stipe Sikirice

Temeljni kamen blagoslovio je nadbiskup Josip Pavlišić 31. svibnja 1986., a crkva i samostan na Turniću dovršeni su dvije godine kasnije.

Crkva na Turniću uspoređivana je s bijelom golubicom i Noinom arkom te se smatra najboljim Magaševim ostvarenjem, ljepšim od Poljuda, a poglavito od Haludova, koje je danas sramotno zapušteno.

Projektirajući crkvu na Turniću, Magaš se oslanjao na tradiciju starohrvatske umjetnosti, jer su korišteni uzori tlocrta apside zadarskog sv. Donata, gotike, koja je stremila prema visini te moderne arhitekture.

Prema objašnjenju Borisa Magaša, kamena crkva s prozorima poput čipke ima portal kao gotička katedrala, a osnovni tlocrt je kružnog oblika s apsidama nalik petorolisnoj djetelini. Tako su zamišljeni apsida menze, apsida tabernakula, apsida krstionice, apsida oltara Majke Božje i apsida kora.

U svetištu je skulptura s motivom Isusovog uzašašća, rad kiparice Marija Ujević Galetović, a bočno je postavljen lik sv. Nikole, koji je izradio skulptor Kruno Bošnjak.

Duborezi s prikazima Križnog puta, ruskog umjetnika Aleksandra Antoljeviča Zvjagina, postavljeni su u apsidama. Zvjagin je izdjelao šest duboreza, koji se prostiru na 52 četvorna metra, a predstavljeni su vjernicima u lipnju 1997. godine.

Za Franjevački samostan na Turniću naslikao je Zvjagin sliku s motivom Posljednje večere.

Pred crkvom i samostanom uređen je 1999. godine trg na čijem čelu stoji brončani kip prvog hrvatskog sveca Nikole Tavelića, rad akademskog kipara Sipe Sikirice.