sv. Leopold Mandić – FLUMINENSIA

Papa Ivan Pavao II. u Svetištu Gospe Trsatske — Uskoro svetac, papa Ivan Pavao II. na Trsatu. Snimio: Ivan Fabijan

Piše: Goran Moravček

Riječki krug svetaca i blaženika se širi. Rijeka je i po tome posebna. Svečanom sjednicom i sv. misom u crkvi Gospe Lurdske na Žabici 9. veljače završen je nadbiskupijski postupak proglašenja blaženikom kapucina fra Ante Josipa Tomičića, pokrenut 12. srpnja 2005. godine. Dokazi na temelju kojih se traži proglašenje fra Ante blaženikom, a potom i svecem, poslani su u Vatikan na nastavak procesa.

Fra Ante Tomičić, rođen 23. ožujka 1901. u ličkoj župi Ričice, obukao je kapucinski habit 1919. u Varaždinu. Redovničko ime Ante uzeo je po sv. Antunu Padovanskom. Svečane doživotne zavjete dobio je iz ruku znamenitog fra Bernardina Škrivanića (1855.-1932.) u splitskom svetištu Gospe od Pojišana na blagdan Gospe Lurdske 11. veljače 1921. Dvadeset godina kao siromašan fratar putuje Hrvatskom skupljajući milodare za gradnju samostana u Dubrovniku, konvikta svetog Josipa u Varaždinu i gradnju crkve i samostana svetog Mihaela u zagrebačkoj Dubravi. U riječkom samostanu na Žabici proveo je 34 godine – od 1947. do 1981. godine – a obavljao je službu vratara i sakristana. Umro je na glasu svetosti 25. studenoga 1981. Njegovi posmrtni ostaci položeni su u kriptu crkve Gospe Lurdske na Žabici.

Marija Krucifiksa Kozulić – Na glasu svetosti preminula je i Riječanka Marija Krucifiksa Kozulić (1852.-1922.), utemeljiteljica Družbe sestara Presvetog Srca Isusova u Rijeci. Sestre djeluju danas u šest biskupija u Hrvatskoj, Italiji i Njemačkoj. Postupak za proglašenje blaženom sestre Krucifikse, započeo je u prije godinu dana. Njezini zemaljski ostaci počivali su na groblju Kozala do 20. prosinca pretprošle godine kada su zbog procesa beatifikacije ekshumirani.

Spomenik papi Ivanu Pavlu II. na Trsatu izradio je akad. kipar Ante Jurkić

Dvojica papa na Trsatu – Papa Roncalli i papa Wojtyła bit će proglašeni svecima 27. travnja 2014. Bit će to i za nas izniman događaj stoga što su obojica svetaca boravila u Rijeci. Papa Ivan Pavao II. bio je pet dana s Riječanima – od 5. do 9. lipnja 2003. godine. Među trsatskim hodočasnicima bio je i skori svetac Angelo Giuseppe Roncalli (1881.-1963). On se 1912. godine na povratku s Euharistijskog kongresa u Beču zaustavio na Trsatu. Tada je bio osobni tajnik bergamskog biskupa Giacoma Radini-Tedeschija. Dužnost pape obnašao je od 28. listopada 1958. do smrti 1963. Pokrenuo je reforme u Crkvi te sazvao Drugi vatikanski koncil 1962. godine.

Sveti Franjo kod nas – Obilježavanje 800. obljetnice dolaska sv. Franje Asiškog na hrvatsko tlo čini pitanje o (ne)dolasku sv. Franje na Trsat zanimljivim. Sv. Franjo je 1212. godine pošao na put jedrenjakom u Svetu Zemlju, ali su ga “protivni vjetrovi” bacili na hrvatsku obalu te je doista boravio na našem tlu. Franjo Glavinić piše 1648. godine u svojem djelu “Origine della Provincia Bosna-Croatia” kako je sv. Franjo noćio na Trsatu i tom prilikom primio objavu da će na Trsat prispjeti Sveta kuća nazaretska te da će njegovi sinovi, franjevci, boraviti i služiti Bogorodici na tome posvećenom mjestu. Povijesno nisu potvrđeni Glavinićevi navodi, ali predaja o dolasku i odlasku sv. Nazaretske kuće na Trsat već stoljećima potiče vjernike da hodočaste Gospi Trsatskoj

Sv. Leopold Bogdan Mandić (1866. –1942.) u Rijeci je boravio krako, svega 28 dana, tijekom 1923. godine – od 16. listopada do 11. studenoga – kao hrvatski ispovjednik u gradu koji je tada bio pod talijanskom vlašću. Bogdan Mandić pohađao je sjemenište u Udinama. Za svećenika je bio zaređen 20. rujna 1890, a djelovao je uglavnom u Padovi od 1918. do smrti. Papa Pavao VI. proglašava ga blaženim 1976. godine, a 1983. papa Ivan Pavao II. uzdiže ga na čast svetosti.

Sv. Marcijan – Ima dovoljno zanimljivosti koje se mogu prikazati Rječanima, ali i turistima. Međutim, Rijeka kao da zatomljuje svoje posebnosti te se iznova čudimo kad otkrijemo blaga koja otkrivamo, a koja su pokraj nas. Slučaj je to s relikvijama sv. Marcijana, koje su bile “zametnute” te ponovo otkrivene, a odnedavno se čuvaju u Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina (Kosi toranj). Zemaljske ostatke svečava tijela poklonio je gradu papa Aleksandar VII. na molbu cara Leopolda I. Moći sveca stigle su 1662. u Rijeku iz rimskih katakomba sv. Kalista. Prvotno je mumija čuvana iza glavnog oltara, a 1732. položena je u staklenu kutiju-sarkofag. Na bladan sv. Marcijana 16. rujna 1849. u doba župnika Cimottija moći su pronošene ulicama grada i nakon toga postavljene na oltar sv. Petra u Zbornoj crkvi. Nakon kasnijih restauracija crkve ostaci sve. Marcijana završili su na koru kapele sv. Fabijana i Sebastijana u riječkom Starom gradu te su ponovo vraćene u Zbornu crkvu na oltar sv. Antuna Padovanskog koncem 2008. godine.

Drveni most preko Rječine podignut je za svega jedan dan 4./5. svibnja 1945. prema zamisli Maksa Peča (u sredini slike sa šeširom na glavi). Provizornim mostom bili su povezani Sušak i Rijeka kod Kontinentala. Sušak je bio oslobođen 21. travnja, a bitka za Rijeku okončana je 3. svibnja 1945.

Piše: Goran Moravček

Uskoro stogodišnjak, Maksimilijan / Maks/ Peč je živa sušačka i riječka enciklopedija. Svjedok je povijesnih mijena i događaja, a i sam je bio sudionikom mnogih zbivanja. Izuzetno je svestran i vitalan jedan od najviđenijih Sušačanina.

Spada među najzanimljivije ljude koje sam upoznao. Priča samo što je vidio ili doživio, a izbjegava govoriti o onome što je (na)čuo ili čemu nije svjedočio. S Maksom Pečom sam u više navrata dugo razgovarao o raznim temama, ljudima i zbivanjima. Dio toga razgovora sam snimio video kamerom.

[embedplusvideo height=”548″ width=”695″ standard=”http://www.youtube.com/v/SYqWaOTp-Mo?fs=1″ vars=”ytid=SYqWaOTp-Mo&width=695&height=548&start=&stop=&rs=w&hd=0&autoplay=0&react=1&chapters=&notes=” id=”ep7265″ /]

Kao dječak gledao je kako na Fiumari D’Annunzijevi dobrovoljci pale hrvatske barke u Mrvom kanalu i podižu u zrak mostove na Rječini tijekom Krvavog Božića 1920. godine. (PROČITAJ VIŠE O D’ANNUNZIJEVOM POHODU NA RIJEKU I KRVAVOM BOŽIĆU) Promatrao je i nestajanje Velike riječke sinagoge, koju su tijekom okupacije zapalili nacisti, a srušila narodna vlast kao i mnoge druge sakralne građevine. (PROČITAJ VIŠE O RUŠENJU RIJEČKE SINAGOGE I CRKAVA)

Dok je svjedočio burnim zbivanjima u Rijeci i na Sušaku između dva rata, nije ni slutio, kaže, kako će u novoj državi upravo on kao projektant i građevinski inženjer podizati mostove spajajući dva grada u jedan.

Dio svoje bogate dokumentacije i fotografije ostavio je na čuvanje Muzeju Grada Rijeke, a obiteljsku ostavštinu sv. Leopolda Mandića, koja mu je pripala, poklonio je riječkim kapucinima.

[embedplusvideo height=”418″ width=”695″ standard=”http://www.youtube.com/v/MRqmEWQkByo?fs=1″ vars=”ytid=MRqmEWQkByo&width=695&height=418&start=&stop=&rs=w&hd=0&autoplay=0&react=1&chapters=&notes=” id=”ep4382″ /]

Maksimilijan Peč je rođen 13. siječnja 1914. Otac mu je bio Austrijanac, na galicijskom frontu poginuli časnik austro-ugarske vojske, Theodor Potsch. Majka mu je bila podrijetlom iz Boke, grofovskog roda, iz obitelji sv. Bogdana Leopolda Mandića, koji joj je bio stric. Bila je u posjeti suprugu kad su je uhvatili trudovi te je Maksimilijan ugledao svijet u Dugom Ratu pokraj Splita.

Kao beba je došao na Sušak i tu je ostao. Smatra se, kaže, pravim Sušačaninom. Očuh, kojega pamti samo po dobru, bio je direktor sušačkog poduzeća Pavlović za trgovanje s drvom. On mu je omogućio i školovanje.

Nakon završene Sušačke gimnazije, Maks odlazi u Zagreb na studij građevinarstva. Nakon što je diplomirao, do početka Drugoga svjetskog rata namještenik je u službama Grada Sušaka s raznim zaduženjima u građevinarstvu.

Tijekom operacija za oslobođenja Sušaka surađivao je s partizanima te je vodio gradnju provizornog drvenog mosta u Šoićima (Kostrena) kojim je premoštena željeznička pruga čime je omogućen prijelaz tenkovima i Titovoj vojsci.

Nakon što su partizani ušli u Rijeku 3. svibnja 1945. godine, Maks Peč s graditeljem Borenom Emilijem podiže drveni provizorni most preko Rječine kod hotela Kontinentala.

Bio je u službi generala Vjećeslava Holjevca, zapovjednika Vojne uprave JA (VUJA) sa sjedištem u Opatiji. Povjerena mu je izgradnja brojnih mostova. Bio je pomoćnik ministra za obnovu u ratu porušene riječke luke.

Peč i Paškvan — Akademik Petar Strčić (sjedi) i dvije živuće enciklopedije – Maks Peč i Ivo Paškvan – na predstavljanju knjige “Martinšćica u srcu” proljetos u Kostreni sv. Luciji. Ivo Paškvan (desno na slici), vjerojatno je najbolji poznavatelj povijesti nogometa u Rijeci. **(PROČITAJ VIŠE O KNJIZI “MARTINŠĆICA U SRCU”)**

U doba kad su riječkom općinom upravljali Dragutin Haramija, Neda Andrić i Niko Pavletić, inženjer Peč je bio njihov savjetnik te je u tome svojstvu i umirovljen nakon 47 godina radnog staža.

Predavao je na Građevinskoj školi, bio sudski vještak i savjetnik za gradnju Krčkog mosta te je sudjelovao u počecima gradnje autoceste Rijeka – Zagreb.

U slobodno vrijeme bavio se plivanjem, stolnim tenisom, atletikom i šahom. Bio je zapaženi fotoamater te je priredio više samostalnih izložbi. Još uvije redovito piše za riječki nadbiskupijski časopis “Zvona”, na čijim je stranicama minulih desetljeća objavio nebrojene priloge.

Maks Peč svakako zaslužuje knjigu u kojoj bi bili objavljeni njegovi radovi i sjećanja. Kad sam mu to spomenuo jednom zgodom samo je odmahnuo rukom i rekao: “Ma, pustite to…” I, da, zapalio je cigaretu rekavši kako ne puši zapravo već samo pućka, a počeo je dimiti tek nedavno.

Tako se pod stare dane mogu praviti važan – našalio gospodin Peč, koji je u Italiji svojedobno stekao i doktorat, ali nikad se nije koristio doktorskom titulom. Neobično je to u naše doba kad se kupuju ispiti, diplome i lažne titule, kad se prodaje neznanje drugima, a ne cijeni znanje. Stoga mi je vrijeme provedeno s Maksom Pečom time još i draže.

Tag: sv. Leopold Mandić

Riječki krug svetaca

Uskoro stogodišnjak, Maks Peč je živa riječka enciklopedija