Gospa Trsatska

Blagdan Gospe Trsatske obilježava se 10. svibnja
Blagdan Gospe Trsatske obilježava se 10. svibnja

Piše: Goran Moravček

Rijeka, 10. svibnja 2013.

Blagdan je Gospe Trsatske.

Majka Božja Trsatska je uz sv. Vida (su)zaštinica Grada Rijeke.

Svetište Gospe Trsatske jedno je od najstarijih hrvatskih marijanskih prošteništa.

Prema predaji, 10. svibnja 1291. godine stigla na Trsat sv. Kuća iz Nazareta. U toj je kući Arkanđeo Gabrijel navijestio Djevici Mariji da će začeti po Duhu Svetomu i roditi Isusa, Sina Božjega.

Sveta kuća je bila na Trsatu do 10. prosinca 1294. godine, nakon čega je, neobjašnjivo kako je i došla, odletjela na krilima anđela, u talijanski Loreto kod Jakina (Ancone).

Gospodar trsatskog kaštela Nikola I. iz obitelji knezova Krčkih, kasnije Frankopana, odobrio je odlazak u Palestinu poslanstva u kojem su bili Aleksandar Jurjević, plovan trsatske crkve sv. Jurja, te baruni Sigismund Oršić i Ivan Greguroci. Trsatski plovan je o tome putu napisao izvješće poznao kao Medvedgradske uspomene.

Jurjevićeve su uspomene, međutim, 5. ožujka 1628. stradale u požaru koji je zahvatio Trsatski samostan. Stoga je do nas izvješće s putovanja u Svetu zemlju trsatskog izaslanstva stiglo tek posredno.

Povijesna (ne)vjerodostojnost predaje nije umanjila značaj Trsatskog svetišta, koje hodočasnici stoljećima pohode.

Trsat se u marijanskoj pobožnosti oblikovao kao Hrvatski Nazaret.

Zbog vrlo snažnog kulta, papa Urban V. je 1362. godine poslao na Trsat, posredstvom franjevca Bonifacija Napuljca, sliku Gospe Trsatske, koju je navodno naslikao sv. Luka. Slika koja se u posebno svečanim prilikama izlaže hodočasnicima, okrunjena je zlatnim krunama 1715. godine.

Franjevci, čuvari Svetišta, stigli su na Trsat zaslugom kneza Martina Frankopana (1416.-1479.). On je počeo graditi samostan i novu crkvu.

Crkva Gospe Trsatske dobla je današnji vanjski izgled 1824. godine kad je produljena, a 1930. papa Pio XI. dodijelio joj je naziv manje bazilike.

U dvobrodnoj trsatskoj bazilici Majke Milosti, kako se službeno naziva crkva Gospe Trsatske, devet je oltara.

Otuđeno i nepoznato riječko blago

Riznica Katedrale u Rijeci
Iz riznice Katedrale sv. Vida u Rijeci

Piše: Goran Moravček

Dio riječke kulturno-povijesne baštine, koji nesumnjivo pripada našem gradu, završio je slijedom povijesnih (ne)prilika izvan granica Hrvatske. U Italiji se nalazi i pokaznica Barbare Frankopanke iz 1489. godine. Darovana je bila Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina (Kosi toranj), a odnesena je iz Rijeke u doba talijanske uprave 3. travnja 1941. godine, tri dana prije izbijanja Drugoga sv. rata na našim prostorima.

Riječka pokaznica, iznimne povijesne i umjetničke vrijednosti, čuva se u Palači Venezia u Rimu. U Vječnome gradu ima još blaga podrijetlom iz našeg kraja. Je li došlo vrijeme da se naša ukupna kulturno-povijesna baština konačno objedini i prikaže Riječanima?

Barbarin moćnik
Moćnik Barbare Frankopanke najstariji je izložak u riznici Franjevačkog samostana na Trsatu iz 1483. godine

Srećom, na Trsatu je ostao Veliki relikvijar ili moćnik, najstariji zavjetni dar među 58 izložaka u riznici Franjevačkog samostana, koji je godine 1483. zaviještala kneginja Barbara Frankopanka. Veliki moćnik Barbarin s Trsata, a i njezine pokaznice (podižnice, monstrance) u kojima se čuvaju svete moći (hostije) iz Hreljina i tamošnje župne crkve Sv. Jurja te riječke Zborne crkve Uznesenja Marijina, iznimne su kulturno-povijesne vrijednosti.

Kneginja Barbara Frankopan preminula je 1504. Bila je supruga srpskog despota Vuka Brankovića, a potom i Franje Berislavića Grabarskog. Nisu nam, nažalost, znane ruke (vele)majstora Barbarinog trsatskog relikvijara, visokog bez stalka 43, a širokog 41 centimetar sa zapisom na bosančici.

Znano je, međutim, i podrobno opisano da su u »to djelo dostojno jedne kneginje«, kako je zapisao trsatski kroničar fra Franjo Glavinić, utkani ostaci (moći) sv. Stjepana Prvomučenika, sv. Andrije, sv. Petra, sv. Jakova, sv. Bartola i sv. Mateja, a među 36 različitih moći tu je i relikvija ostataka – Mojsijeva grma.

Barbara je bila nećakinja Martina Frankopana, koji je od 1449. do 1479. gospodario trsatskim kaštelom i omogućio dolazak fratara na Trsat 1453. godine.

Gospa želosna
Gospa žalosna, bogata isusovačka baština u riznici Katedrale sv. Vida

Martin Frankopan bio je dobročinitelj – pomogao je osnivanje četiri samostana franjevaca opservanata u Cetingradu, Stjeničnjaku, Brinju i na Trsatu. Negdje uz Martina koračala je ovim svijetom i Barbara, koja se snagom vjere, ili čega drugog, nije mirila s »običnim« življenjem te je naručivala izradu umjetnički vrijednih sakralnih darove po kojima ćemo je se sjećati.

Povijesno-kulturna baština treba biti primjereno izložena. Obilazeći teren bio sam često zatečen time u kakvim se neprikladnim uvjetima čuva nacionalno blago.

Izvjesno je kako su očuvanje i zaštita kulturno-povijesne baštine skupi pogotovo u doba besparice. Međutim, propadanje i(li) zaborav nisu prihvatljivi. Jednako tako, vrijednost onoga što smo baštinili od mnogih generacija prije nas nikako se ne može mjeriti samo novčanim iznosima.

Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!
Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!

 

Frankopani i njihovi kašteli

Frankopanski kaštel u Ogulinu utemeljen je 1500. godine
Frankopanski kaštel u Ogulinu izgradio je Bernardin Frankopan 1500. godine

Piše: Goran Moravček

Frankopani, koji su uz Zrinske najslavnija hrvatska velikaška obitelj, imali su brojne kaštele i razvili su mnoge gradove. Na otoku Krku, s kojega potječu, njihovo prezime se spominje uz Gradec, Vrbnik, Bašku, Krk, Dobrinj, Omišalj i otočić Košljun, a na kopnu u drevnom Vinodolu uz Grobnik, Trsat, Bakar, Kraljevicu, Crikvenicu, Novi Vinodolski, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, potom uz Senj, Bosiljevo, Brinje, Modruš, Ogulin, Novigrad na Dobri, Ozalj, Ribnik…

Od najstarijeg frankopanskog grada, Gradeca kod Vrbnika na Krku, te Ledenica i(li) Grižana u vinodolskom zaleđu, ostale su – ruševine. Drivenik se obnavlja, ali je pust kao i grad Hreljin, dok su kašteli u Kraljevici zapušteni, jer je očigledno nastao duboki civilizacijski nesporazum između sadašnjih stanara i prostora koji koriste. Na primjeru Kraljevice mogu se objasniti razlozi koji su frankopanska imanja, a ona su ujedno i hrvatska kulturno-povijesna i graditeljska baština, doveli do stanja kakvo zatičemo i danas nakon više od tri stoljeća otkako je slavna obitelj prestala postojati.

Prije nego što je “službeno” počela zaplijena imanja Frankopana i Zrinskih, nakon Urote 1671. godine, nagrnuli su – pljačkaši. Kraljevi povjerenici navode u svome izvješću imena lopova: senjskog kapetana Galla s vojvodama Vinkom Vukasovićem, Ivom Mihovićem i Franjom Lembergerom, kapetanom Otočca, bili su najbrži i “očistili” su sav vrijedniji imutak. Poslije njih navalili su u Kraljevicu razbojnici pod vodstvom grofa Ernesta Paradeisera. Pljačka je bila temeljita, jer je sve razgrabljeno: stolovi od orahovine, postelje, mramorni kipovi, slike i sagovi, stolovi od crnog mramora, peći od keramike, kristalna ogledala, pa čak su skidana stakla s prozora, ključanice iz vrata i mramorne ploče s podova…

Na takvim temeljima nije mogao biti sazdan novi grad. Ni u Kraljevici, ni igdje drugdje, premda ima pokušaja da se frankopanska baština oživi, kao u slučaju kaštela na Trsatu, koji je kupio 1826. godine maršal Laval Nugent. On je obnovio trsatski frankopanski kaštel i oplemenio ga, ali je dio kulturno-povijesnog i umjetničkog blaga netragom nestalo, a grofova grobnica je bila šezdesetih godina prošlog stoljeća razvaljena i dijelom pretvorena u javni zahod “turističkog objekta”. Zahvaljujući činjenici da je trsatski kaštel u neposrednoj blizini Svetišta Gospe Trsatske, o kojemu su stoljećima kao dobrotvori brigu vodili Frankopani i koje je preraslo nacionalne okvire te ga posjećuje godišnje na desetke tisuća hodočasnika, gradina je u ljetnim mjesecima turistički oživjela.

Frankopanski kaštel na Trsatu dao je obnoviti maršal Laval Nugent u prvoj polovici 19. stoljeća 19. stoljeća
Frankopanski kaštel na Trsatu iz 13. stoljeća dao je obnoviti maršal Laval Nugent u prvoj polovici 19. stoljeća

Franjevački samostan Trsat, koji je prije pet i pol stoljeća osnovao Martin Frankopan, a on je i sahranjen u trsatskoj bazilici, čuva u svojoj riznici najstariji izložak – veliki srebrni relikvijar Barbare Frankopanke s moćima 36 svetaca, remek-djelo iz 1483. godine i najstariji izložak tamošnje franjevačke riznice. Uz svoje kaštele pobožni Frankopani su kroz povijest gradili i crkve. Na Trsatu su dvije, osim znane bazilike Svetišta Gospe Trsatske neposredno uz kaštel je podignuta u 13. stoljeću župna crkva sv. Jurja.

Na otoku Krku, među sedam mjesta povezanih s prezimenom ove obitelji, najmanje je poznat Gradec kod Vrbnika, najstariji kaštel Krčkih knezova. Ruševna crkvica što nosi ime po knezu Nikoli I., koji ju je dao izgraditi, dovšena je 1323. Budući da krčki knez naziva kaštel Gradec svojom očevinom možemo pretpostaviti kako je grad već tada bio nekoliko naraštaja u vlasništvu ove obitelji. Gradec je napušten u 15. stoljeću i od njega su ostale samo ruševine.

Iako su članovi te slavne obitelji, čijim se prezimenom i danas nastoje neki (o)koristiti kao njihovi navodni potomci, zadužili hrvatsku nacionalnu povijest, namjerniku koji zabasa u neki od njihovih utvrda može se učiniti kako Frankopani možda i nisu postojali i kako je povijest o njima tek obična predaja. Jer, primjerice, posjetitelj Ledenica, mrtvoga grada u vinodolskom zaleđu, koje se već odavna kruni na vrhu brijega, može se zapitati, prteći se strmom stazom do ruševina toga nekada slavnoga mjesta, što nam uistinu znači povijest, bez koje ne bismo bili to što jesmo?

Frankopanski kaštel na Kamplinu i katedrala u gradu Krku
Frankopanski kaštel na Kamplinu i katedrala u gradu Krku

Kojim bismo jezikom pričali i kako bismo se zvali da Ledenice, Grižane, Bribir, Drvenik, Hreljin, Trsat ili Grobnik, a sve su to i frankopanski gradovi, nisu opstali onda kada su trebali, stiješnjeni na kilometar, dva ili tri, između mora i obale, koju su svojatali gospodari Prejasne Republike ili austrijski vojvode, te sjevernije, u zaleđu, moćne osmanlijske čete i njihovi ratnici? Jesu li naše tužaljke pred odrom kakvog mrtvoga grada, a to bismo pitanje mogli postaviti uspinjući se prema Grižanama ili Hreljinu, opravdane i jesmo li u pravu kada na karminama za gradove koji iščezavaju okrivljujemo samo činovnike koji određuju gradske, županijske ili državne proračune?

Frankopanski kaštel u gradu Krku
Frankopanski kaštel na Kamplinu u gradu Krku zanimljiv je turistima

S vrha Ledenica, koje su zajedno s preostalih osam vinodolskih kaštela, godine 1225. darovane krčkome knezu Vidu, pogled puca na Klenovcu, Povile, Novi i druga mjesta suvremene turističke rivijere, ali rijetki će se gost Primorja uspeti na 260 metara nad morem do grada Ledenica koji je nadahnuo Šenoinu Kuginu kuću. Nekada znane kao vrata Vinodola, Ledenice su napuštene pokraj 17. stoljeća oslobođenjem Like od Turaka. Tako je nestao jedan slavni grad, a selo Ledenice, koje danas postoji na rubu ničega, kao da nikome nije zanimljivo pa je na pustopoljini, njemu nadomak, niklo veliko vinodolsko gradsko smetište, koje kao da nas podsjeća na latinsku uzrečicu o tome kako prolazi slava svijeta. Stara slava nije održala ni Bribir ni Grižane ni Hreljin, jer život nekoga grada ne čine zidovi utvrda, kuća ili crkava već – ljudi. A oni su otišli iz tih mjesta i naša je nedoumica kako oživjeti frankopanska mrtve kaštele, tako da oni ne budu jedina briga konzervatora ili lokalne samouprave?

Drivenički grad je konzerviran, ali bez sadržaja, kao i bakarski ili ozaljski frankopanski kašteli. Usprkos tome, te frankopanske utvrde, ukoliko ne budu predstavljene na prihvatljiv način javnosti, onoj običnoj ili turističkoj, neće još dugo opstajati. Stoga je, čini mi se, jedini ključ njihova opstanka u tome da se omogući posjetiteljima da znaju barem gdje se nalazi ključ koji otvara brojne napuštene dvore frankopanske. Baština i turizam predugo se kod nas međusobno traže.