Gospa Trsatska

Blagdan Gospe Trsatske obilježava se 10. svibnja
Blagdan Gospe Trsatske obilježava se 10. svibnja

Piše: Goran Moravček

Rijeka, 10. svibnja 2013.

Blagdan je Gospe Trsatske.

Majka Božja Trsatska je uz sv. Vida (su)zaštinica Grada Rijeke.

Svetište Gospe Trsatske jedno je od najstarijih hrvatskih marijanskih prošteništa.

Prema predaji, 10. svibnja 1291. godine stigla na Trsat sv. Kuća iz Nazareta. U toj je kući Arkanđeo Gabrijel navijestio Djevici Mariji da će začeti po Duhu Svetomu i roditi Isusa, Sina Božjega.

Sveta kuća je bila na Trsatu do 10. prosinca 1294. godine, nakon čega je, neobjašnjivo kako je i došla, odletjela na krilima anđela, u talijanski Loreto kod Jakina (Ancone).

Gospodar trsatskog kaštela Nikola I. iz obitelji knezova Krčkih, kasnije Frankopana, odobrio je odlazak u Palestinu poslanstva u kojem su bili Aleksandar Jurjević, plovan trsatske crkve sv. Jurja, te baruni Sigismund Oršić i Ivan Greguroci. Trsatski plovan je o tome putu napisao izvješće poznao kao Medvedgradske uspomene.

Jurjevićeve su uspomene, međutim, 5. ožujka 1628. stradale u požaru koji je zahvatio Trsatski samostan. Stoga je do nas izvješće s putovanja u Svetu zemlju trsatskog izaslanstva stiglo tek posredno.

Povijesna (ne)vjerodostojnost predaje nije umanjila značaj Trsatskog svetišta, koje hodočasnici stoljećima pohode.

Trsat se u marijanskoj pobožnosti oblikovao kao Hrvatski Nazaret.

Zbog vrlo snažnog kulta, papa Urban V. je 1362. godine poslao na Trsat, posredstvom franjevca Bonifacija Napuljca, sliku Gospe Trsatske, koju je navodno naslikao sv. Luka. Slika koja se u posebno svečanim prilikama izlaže hodočasnicima, okrunjena je zlatnim krunama 1715. godine.

Franjevci, čuvari Svetišta, stigli su na Trsat zaslugom kneza Martina Frankopana (1416.-1479.). On je počeo graditi samostan i novu crkvu.

Crkva Gospe Trsatske dobla je današnji vanjski izgled 1824. godine kad je produljena, a 1930. papa Pio XI. dodijelio joj je naziv manje bazilike.

U dvobrodnoj trsatskoj bazilici Majke Milosti, kako se službeno naziva crkva Gospe Trsatske, devet je oltara.

Portret stogodišnjaka na zidu

11. travnja 2013.

Maks Peč uz svoj portret na zidu
Maks Peč uz svoj portret na zidu

Maks Peč, stogodišnjak, živa enciklopedija Sušaka i Rijeke, dobio je svoj portret. Naslikan je u krugu Nadbiskupijskog sjemeništa, na dvorišnom zidu, uz portrete pape Ivana Pavla II., časne sestre Marije Krucifikse Kozulić i nadbiskupa Josipa Pavlišića.

Autor zidnih slika je Eduardo Filipović SEC, slikar mnogih zanimljivih grafita i murala na riječkim ulicama.

Otkud ja u ovom izabranom društvu? – čudio se iznenađeni Maks Peč kad sam ga doveo pred njegov portret. Prikazan je sa značkom Plivačkog kluba “Primorje”, čiji je bio dugogodišnji tajnik.

Maks Peč, rođen 1914. godine, bio je svjedokom zbivanja koja su ostavila traga u životu Rijeke i Sušaka tijekom minulog i ovog stoljeća. Graditelj i projektant, gospodin Makso je bio sudionik događaja koji su obilježili gradsku povijest. S ovim vitalnim, duhovitim i iznimno zanimljivim sugovornikom, razgovarao sam u više navrata. Maks Peč je vjerojatno najstariji aktivni novinar, koji više desetljeća piše iz broja u broj za nadbiskupijski časopis “Zvona”, ali i neke druge listove.

Rođak je sv. Leopolda Mandića, a prijateljevao je s mnogim istaknutim ljudima o kojima zna tkati zanimljive priče. (Goran Moravček)

 

PREMINUO JOSIP MANJGOTIĆ

2. travnja 2013.

Josip Manjgotić
Josip Manjgotić na svečanosti povodom dana župe Cernik 2009. godine

U Grobniku je danas sahranjen mons. Josip Manjgotić – Pepić, koji je bio više od tri desetljeća sušački plovan. Preminuo je na Uskrs, 31. ožujka, u Svećeničkom domu u Rijeci.Josip Manjgotić je rođen 2. rujna 1940. godine u Gradu Grobniku. Za svećenika je zaređen 1964. Doktorirao je 1971. u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Osim svećeničke službe, bio je profesor na Riječkoj bogosloviji gdje je predavao Kanonsko pravo.

Župnikom u Bakru bio je od 1970. do kraja 1976. godine, potom je godinu dana upravljao župom sv. Ane u Voloskom, a koncem 1977. postaje plovan sušačke župe sv. Ćirila i Metoda. Umirovljen je 2010. godine.

Mons. Manjotić je kroz dugi niz godina promicao istinu o tragičnoj smrti sušačkog župnika Martina Bubnja, prvaka Katoličkog pokreta na Sušaku između dva svjetska rata. Vlč. Bubanj ubijen je 27. travnja 1945. godine i bačen s ostalim nevinim žrtvama u jamu Bezdan kod Kostrene. O Katoličkom pokretu na Sušaku i tragičnoj, Martinu Bubnju te ulozi mons. Josipa Manjgotića u promicanju istine pisao sam u Sušačkoj reviji u članku Antipodi pod kolarinom.

U Starom sušačkom rodilištu izgorjelo 25 beba

Staro sušačko rodilište na fotografiji Petra Grabovca
Staro sušačko rodilište na slici Petra Grabovca, tadašnjeg fotoreportera Novog lista

Piše: Goran Moravček

U Starom sušačkom rodilištu, na današnji dan, 28. ožujka 1975. godine izgorjelo je 25 beba. Jedna od najvećih civilnih tragedija u Rijeci dogodila se u gluho doba noći zbog kratkog spoja na električnoj grijalici. Troje djece je preživjelo. Kao uzroci požara navedeni su “krajnja nedisciplina i nepridržavanje propisa”, kako je istaknuto u zaključcima Izvršnog vijeća Sabora, tadašnje republičke Vlade Hrvatske.

Namjeravao sam o tom događaju opširnije pisati, ali ni jedna mi rečenica ne pada na pamet. I danas, nakon što sam prolistao stranice novina iz toga doba, pod dojmom sam te velike tragedije.

Donosim stoga nekoliko preslika iz Novog lista čiji su novinari iscrpno izvijestili o požaru u Starom sušačkom rodilištu.