Matthäus Merian: S. Veit am Flaum

Grad sv. Vida sredinom 17. stoljeća
Grad sv. Vida sredinom 17. stoljeća na grafici Matthäusa Meriana

VIDI IZVORNIK – UVEĆAJ SLIKU

S. Veit am Flaum

Autor: Matthäus Merian (1593-1650)

Bakrorez

Veličina: 21×33 cm

Objavljeno: Frankfurt am Main, 1649. godine

Čuva se: Moravian Library in Brno / Moravska zemska knihovna u kolekciji Molovih mapa (Bernhard Paul Moll).

Merianov bakrorez Grada Svetog Vida, popraćen tekstom Martina Zeillera objavljen je u djelu Topographia Provinciarum Austriacarū , Austriae, Styriae, Carinthiae, Carniolae, Tyrolis etc., Das ist Beschreibung Vnd Abbildung der fürnembsten Stätt Vnd Plätz in den Osterreichischen Landen Vnder vnd OberOsterreich, Steyer, Kärndten, Crain Vnd Tyrol. Treće izdanje knjige iz 1679. g. digitalizirano je. Veduta Rijeke nalazi se na elektroničkoj str. 291, a tekst na str. (289) 72  i (296) 73.

Riječki krug svetaca

Papa Ivan Pavao II. u Svetištu Gospe Trsatske
Uskoro svetac, papa Ivan Pavao II. na Trsatu. Snimio: Ivan Fabijan

Piše: Goran Moravček

Riječki krug svetaca i blaženika se širi. Rijeka je i po tome posebna. Svečanom sjednicom i sv. misom u crkvi Gospe Lurdske na Žabici 9. veljače završen je nadbiskupijski postupak proglašenja blaženikom kapucina fra Ante Josipa Tomičića, pokrenut 12. srpnja 2005. godine. Dokazi na temelju kojih se traži proglašenje fra Ante blaženikom, a potom i svecem, poslani su u Vatikan na nastavak procesa.

Crkva Gospe Lurdske na Žabici
Crkva Gospe Lurdske na Žabici

Fra Ante Tomičić, rođen 23. ožujka 1901. u ličkoj župi Ričice, obukao je kapucinski habit 1919. u Varaždinu. Redovničko ime Ante uzeo je po sv. Antunu Padovanskom. Svečane doživotne zavjete dobio je iz ruku znamenitog fra Bernardina Škrivanića (1855.-1932.) u splitskom svetištu Gospe od Pojišana na blagdan Gospe Lurdske 11. veljače 1921. Dvadeset godina kao siromašan fratar putuje Hrvatskom skupljajući milodare za gradnju samostana u Dubrovniku, konvikta svetog Josipa u Varaždinu i gradnju crkve i samostana svetog Mihaela u zagrebačkoj Dubravi. U riječkom samostanu na Žabici proveo je 34 godine – od 1947. do 1981. godine – a obavljao je službu vratara i sakristana. Umro je na glasu svetosti 25. studenoga 1981. Njegovi posmrtni ostaci položeni su u kriptu crkve Gospe Lurdske na Žabici.

Marija Krucifiksa Kozulić – Na glasu svetosti preminula je i Riječanka Marija Krucifiksa Kozulić (1852.-1922.), utemeljiteljica Družbe sestara Presvetog Srca Isusova u Rijeci. Sestre djeluju danas u šest biskupija u Hrvatskoj, Italiji i Njemačkoj. Postupak za proglašenje blaženom sestre Krucifikse, započeo je u prije godinu dana. Njezini zemaljski ostaci počivali su na groblju Kozala do 20. prosinca pretprošle godine kada su zbog procesa beatifikacije ekshumirani.

Spomenik papi Ivanu Pavlu II. na Trsatu izradio je akad. kipar Ante Jurkić
Spomenik papi Ivanu Pavlu II. na Trsatu izradio je akad. kipar Ante Jurkić

Dvojica papa na Trsatu – Papa Roncalli i papa Wojtyła bit će proglašeni svecima 27. travnja 2014. Bit će to i za nas izniman događaj stoga što su obojica svetaca boravila u Rijeci. Papa Ivan Pavao II. bio je pet dana s Riječanima – od 5. do 9. lipnja 2003. godine. Među trsatskim hodočasnicima bio je i skori svetac Angelo Giuseppe Roncalli (1881.-1963). On se 1912. godine na povratku s Euharistijskog kongresa u Beču zaustavio na Trsatu. Tada je bio osobni tajnik bergamskog biskupa Giacoma Radini-Tedeschija. Dužnost pape obnašao je od 28. listopada 1958. do smrti 1963. Pokrenuo je reforme u Crkvi te sazvao Drugi vatikanski koncil 1962. godine.

Sveti Franjo kod nas – Obilježavanje 800. obljetnice dolaska sv. Franje Asiškog na hrvatsko tlo čini pitanje o (ne)dolasku sv. Franje na Trsat zanimljivim. Sv. Franjo je 1212. godine pošao na put jedrenjakom u Svetu Zemlju, ali su ga “protivni vjetrovi” bacili na hrvatsku obalu te je doista boravio na našem tlu. Franjo Glavinić piše 1648. godine u svojem djelu “Origine della Provincia Bosna-Croatia” kako je sv. Franjo noćio na Trsatu i tom prilikom primio objavu da će na Trsat prispjeti Sveta kuća nazaretska te da će njegovi sinovi, franjevci, boraviti i služiti Bogorodici na tome posvećenom mjestu. Povijesno nisu potvrđeni Glavinićevi navodi, ali predaja o dolasku i odlasku sv. Nazaretske kuće na Trsat već stoljećima potiče vjernike da hodočaste Gospi Trsatskoj

Sv. Leopold Mandić
Sv. Leopold Mandić

Sv. Leopold Bogdan Mandić (1866. –1942.) u Rijeci je boravio krako, svega 28 dana, tijekom 1923. godine – od 16. listopada do 11. studenoga – kao hrvatski ispovjednik u gradu koji je tada bio pod talijanskom vlašću. Bogdan Mandić pohađao je sjemenište u Udinama. Za svećenika je bio zaređen 20. rujna 1890, a djelovao je uglavnom u Padovi od 1918. do smrti. Papa Pavao VI. proglašava ga blaženim 1976. godine, a 1983. papa Ivan Pavao II. uzdiže ga na čast svetosti.

Sv. Marcijan – Ima dovoljno zanimljivosti koje se mogu prikazati Rječanima, ali i turistima. Međutim, Rijeka kao da zatomljuje svoje posebnosti te se iznova čudimo kad otkrijemo blaga koja otkrivamo, a koja su pokraj nas. Slučaj je to s relikvijama sv. Marcijana, koje su bile “zametnute” te ponovo otkrivene, a odnedavno se čuvaju u Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina (Kosi toranj). Zemaljske ostatke svečava tijela poklonio je gradu papa Aleksandar VII. na molbu cara Leopolda I. Moći sveca stigle su 1662. u Rijeku iz rimskih katakomba sv. Kalista. Prvotno je mumija čuvana iza glavnog oltara, a 1732. položena je u staklenu kutiju-sarkofag. Na bladan sv. Marcijana 16. rujna 1849. u doba župnika Cimottija moći su pronošene ulicama grada i nakon toga postavljene na oltar sv. Petra u Zbornoj crkvi. Nakon kasnijih restauracija crkve ostaci sve. Marcijana završili su na koru kapele sv. Fabijana i Sebastijana u riječkom Starom gradu te su ponovo vraćene u Zbornu crkvu na oltar sv. Antuna Padovanskog koncem 2008. godine.

Rijeka u očima Valvasora

Rijeka 1689. godine
Obojan prikaz Rijeke iz 1689. godine, izvorno objavljen u djelu “Slava vojvodine Kranjske” J.V. Valvasora, rad je gravera Andreasa Trosta

Piše: Goran Moravček

Janez Vajkard Valvasor / Johann Weichard Valvasor, slovenski zemljopisac i povjesničar, koji je ostavio zanimljiva svjedočanstva o našim krajevima u drugoj polovici 17. stoljeća, preminuo je na današnji dan, 19. rujna 1693. godine. Rođen je u Ljubljani u svibnju 1641.

Školovao se kod isusovaca te je puno putovao, ali ne samo Kranjskom i hrvatskim krajevima već je posjetio veći dio Europe i dotakao Afriku. Bio je i ratnik te mu je ratna karijera donijela znatan imutak, ali ga Valvasor nije trošio na trice i kučine. Utemeljio je tiskaru i bakrorezačku radionicu u Bogenšperku kod Litije te osnovao knjižnicu s iznimnom grafičkom zbirkom, kolekcijom  antikviteta, instrumenata i numizmatičkih odabira.

Njegovo monumentalno djelo Slava / dika/ vojvodine Kranjske ili u njemačkom izvorniku Die Ehre deß Herzogthums Crain, objavljeno je u Nürnbergu 1689. godine, a sadrži 3.532 stranice raspoređene u 15 svezaka. Na hrvatski jezik prevedeni su samo dijelovi tog iznimnog opusa.

Janez Vajkard Valvasor
Janez Vajkard Valvasor

Istražujući crkvenu povijest i kulturno-povijesnu baštinu, često sam se susretao s Valvasorom stoga što je u više slučajeva bio najstariji izvor za pojedina mjesta ili građevine. Među ostalim, ostavio nam je zapise o Klani, Lovranu, Mošćenicama, Kastvu…

U Slavi vojvodine Kranjske uz opis Rijeke i Trsata s kraja 17. stoljeća objavljen je i grafički prikaz grada na Rječini, koji je potpisao graver Andreas Trost (Deggendorf u Bavarskoj, 1657 – Graz, 8. lipnja 1708). Slika je naslovljena Statt S. Veith am pflaum, oder vulgo fiume oder reka.

Pod izravnom vlašću Habsburgovaca Rijeka je od 1465. godine, nakon što je bez nasljednika preminuo posljednji baštinik obitelji Walsee. Na čelu gradske uprave je kapetan. Car Ferdinand I. odobrava 1530. gradski statut što svjedoči o stanovitom značaju naselja. Rječina je dijelila hrvatsko-ugarsko područje na istoku od njemačkoga Svetoga Rimskog Carstva na zapadu. Na Rječini je također bila razdjelnica crkvenih pokrajina. Rijeka je na prijelazu između 16. i 17. stoljeća bila gradić utvrđen bedemima, a do 1618. godine, kada je okončan austrijsko-mletački Rat za Gradišku, jedno od važnijih uskočkih gnijezda.

Grad je 1599. stekao političku samostalnost od Kranjske, kojoj je do tad bio priklonjen, dobivši status “slobodne općine” izravno podvrgnute nadvojvodi. Općina preuzima upravu nad lukom, a Riječani se pozivaju pod oružje samo za obranu vlastitoga grada. Zakletvu vjernosti grad polaže nadvojvodi poput svake druge austrijske nasljedne zemlje, čime je praktički udaren temelj riječkoga Corpusa separatuma.

Međutim, zbog neprohodnosti Gorskog kotara i turske opasnosti, Rijeka je i nadalje bila prometno i trgovački povezana s Kranjskom, koja je bila i žarište protestantizma. Kako bi spriječili vjersku herezu, gradski oci u jeku protureformacije pozivaju najprije kapucine koji počinju graditi samostan na Žabici 1610. godine, a 1627. stižu na obale Kvarnera isusovci. Oni grade novu crkvu sv. Vida, današnju katedralu, te samostan i učilište. Uz crkvu sv. Roka podignut je samostan benediktinki. Time se značajno mijenja urbana slika Staroga grada, ali i njegov duh što će imati dalekosežne posljedice, jer su isusovci držali nastavu na latinskom, a benediktinke na talijanskom jeziku čime je hrvatski gotovo istisnut iz crkvenoga i javnog života. U teritorijalnim i inim sporenjima narednih stoljeća, upravo će stanovita samostalnost gradske općine i talijanski jezik u javnom životu, upravi i trgovini biti argumenti za političke i teritorijalne razmirice.

Kula Lešnjak jedina je sačuvana utvrda u Starom gradu. U 20. st. nestali su isusovački samostan i učilište te samostan benediktinki i crkva sv. Roka na današnjem Klobučarićevom trgu
Kula Lešnjak jedina je sačuvana utvrda u Starom gradu. U 20. st. nestali su isusovački samostan i učilište te samostan benediktinki i crkva sv. Roka na današnjem Klobučarićevom trgu

U svojemu opisu Rijeke, Valvasor navodi kako se “u tom gradu dobro i lijepo živi, jer se tu sve što se tiče hrane i pića može vrlo jeftino dobiti”. Međutim, “taj grad ima samo četiri tisuće zlatnika godišnjeg dohotka” koji se ostvaruje uglavnom od zarade na vinu i trgovini ribom. Valvasor piše da je Rijeka stekla “privilegij i sloboštinu da u gradu ne smije trgovati ni jedan stranac, ma odakle on bio, već je to dopušteno samo domorocima i građanima”.

Janez Vajkard Valvasor opisao je Rijeku i susjedni Trsat gotovo žurnalistički. Njegova je priča zanimljiva i danas, jer je zapisao neke običaje koji nam oslikavaju duh vremena bolje od kakve suhoparne znanstvene studije. Primjerice, on donosi prilog o “neobičnoj procesiji” koja je u posne dane pred Uskrs tradicionalno išla od kastavske crkve sv. Jelene do Gospe Trsatske, zadržavajući su u Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina (Kosi toranj). Nakon procesije, piše Valvasor, Kastavci polaze u riječku Gradsku vijećnicu “gdje im gradska gospoda daju lagvić vina i svakome po jedan kruh i salatu. Kad su tako jeli i pili, mnogi od njih zamažu sve prostirače u Vijećnici, pa i sagove po zidovima. Neki su od njih tako pristojni da u njih brišu ruke uprljane od salate s uljem i octom. Premda im je Gradsko vijeće na drugom mjestu htjelo dati njihovo jelo i pilo, taj je surovi puk hitro i nerazborito otrčao u Vijećnicu i nikako se nije htio odvratiti od svoje stare sloboštine”.

Iako je Valvasorovo djelo bilo i ostalo neiscrpan izvor podataka bezbrojnim čitateljima i mnogim znanstvenicima, autora je skupo stajalo. Financirajući rad na njemu i tiskarske troškove, zapao je u novčane nevolje te je 1690. prodao svoju bogatu knjižnicu zagrebačkom biskupu Aleksandaru Ignaciju Mikuliću (biskup od 1688. do 1694). Bibliotheca Valvasoriana od tada se čuva u knjižnici Zagrebačke nadbiskupije, Metropolitani, danas u sastavu Hrvatskog državnog arhiva.

Potkraj života, Valvasor je 1692. godine morao prodati i svoju kuću u Ljubljani te se preselio u Krško, gdje je i preminuo.

Njegovo djelo, međutim, izdržalo je do dana današnjeg kušnju vremena. Usprkos tome još ni jedna riječka ulica ili trg ne nose ime ovog iznimnog čovjeka koji je svojim djelom obogatio i našu kulturno-povijesnu baštinu.

Gabriele D’Annunzio zauzeo Rijeku

Rijeka 1919. godine
Rijeka 1919. godine

Piše: Goran Moravček

Gabriele D’Annunzio zauzeo je Rijeku / Fiume 12. rujna 1919. čime je započela talijanska uprava, koja je trajala u gradu na Rječini do kapitulacije Kraljevine Italije 8. rujna 1943. godine. Pohod na Rijeku imao je dugoročne (geo)političke posljedice.

Talijanski književni klasik, hodočasnik Italije, kako su ga nazivali, rođen je 12. ožujka 1863. godine u Pescari kao Gaetano Rapagnetta. Ime Gabriele D’Annunzio uzeo je u mladosti. Na vratima automobila, s kojim je na čelu kolone krenuo iz Ronchia kod Trsta u pohod na Rijeku, bili su naslikani Gospa Loretska i Nazaretska kuća u kojoj je arkanđeo Gabrijel navijestio Mariji da će roditi sina Isusa. Prema predaji, Nazaretska kuća je 10. svibnja 1291. godine stigla na Trsat, a nakon tri i pol godine je “na krilima anđela” prenesena u Loreto kod Ancone (hrv. Jakin) u Italiji, gdje se štuje Gospa Loretska. Tako je Gabriel D’Annunzio nadahnut valjda arkanđelom Gabrijelom, Navjestiteljem, simbolički najavio svoj vojni i politički pothvat. Sukladno tome, prevrat 12. rujna 1919. godine poznat je kao – Santa entrata!

O Danuncijadi sam opširnije pisao u knjigama Rijeka, prešućena povijest (1990) i Rijeka između mita i povijesti (2006) te u Sušačkoj reviji.

Rijeka 1919. godine
Rijeka 1919. godine

Nakon što je 26. travnja 1915. godine rimska vlada, mijenjajući ratne partnere, napustila Trojni sporazum s Austro-Ugarskom i Njemačkom te se priključila silama Antante – Velikoj Britaniji, Francuskoj i Rusiji – tadašnji talijanski ministar inozemnih poslova Giorgio Sidney Sonnino tražio je jamstva za granice na istočnoj obali Jadrana, koje će njegovoj zemlji omogućiti daljnje teritorijalne prodore.

Tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. godine, Italiji su obećani Goriška, Trst, Istra, kvarnerski otoci i dio dalmatinskog kopna s otocima, ali ne i Rijeka. Međutim, u talijanskoj je javnosti bio stvoren osjećaj kako se, prema odredbama Londonskog ugovora, nadmetanje ne vodi samo za Istru, nego i za Rijeku, koja je ostavljena Hrvatskoj.

Propast Austro-Ugarske monarhije zaoštrila je političke prilike u Rijeci. Pobuna 79. hrvatskog pješadijskog puka, Jelačićevaca, označila je 23. listopada 1918. kraj mađarske vladavine u gradu. Pobunu Jelačićevaca talijanski žitelji pratili su sa zebnjom, a kada je 29. listopada iz Zagreba, iz glavoga grada novoosnovane Države Slovenaca, Hrvata i Srba, stigla naredba Hrvatskom Narodnom vijeću da preuzme vlast, što su riječki Hrvati proslavljali pjevajući Lijepu Našu i zahtijevajući pred Guvernerovom palačom uspostavu vlasti, vođe talijanske narodne zajednice, tražile su od svojih sunarodnjaka da po svaku cijenu obrane talijanstvo grada.

Poslije podne 29. listopada 1918. mađarski guverner Zoltan Jekelfalússy napušta Guvernerovu palaču, a ključeve preuzima dr. Rikard Lenac. Time se događaji u Rijeci usložnjuju. Država Slovenaca, Hrvata i Srba, utemeljena 29. listopada 1918. u Zagrebu, nije imala stvarne moći da obrani hrvatsku vladavinu u Rijeci. Stoga dolazi do hrvatsko-talijanskih sukoba, a kako bi se oni spriječili 3. studenoga 1918. utemeljeno je Međusavezničko zapovjedništvo.

Regularna talijanska vojska bila je također u sastavu međunarodnih snaga što će se pokazati presudnim za daljnju sudbinu grada. Kako Država SHS nije imala vojsku pozvane su kao podrška hrvatskom življu na obalama Kvarnera jedinice dobrovoljaca i srpske vojske, ali one su bile preslabe da spriječe ulazak talijanskih vojnika na područje Rijeke i Sušaka.

General Di San Marzano, zapovjednik talijanskih snaga u međunarodnim jedinicama koje su trebale uspostaviti mir u gradu, istjerao je 16. studenoga 1918. dr. Rikarda Lenca iz njegovog kabineta u Guvernerovoj palači, a navečer toga dana talijanska vojska zauzima Rijeku i okupira Sušak do mosta Sv. Ane na Podvežici. Pod njihovom su okupacijom uskoro bili Martinšćica, Kostrena Sv. Lucija te dio škrljevskog i grobničkog područja. Sušak će biti pod talijanskom vlašću sve do ožujka 1923. godine!

Američke vojne snage u Rijeci 1919. godine
Američke vojne snage u Rijeci 1919. godine

Mirovna konferencija u Parizu počela je s radom 12. siječnja 1919. godine. Američki predsjednik Woodrow Wilson je zastupao gledište prema kojem je Rijeka kao luka potrebna širem zaleđu te ne bi bilo opravdano dodijeliti je Italiji. Prema svom položaju, smatrao je američki predsjednik, Rijeka nije talijanska luka već međunarodna te služi zemljama istočno i sjeverno od Kvarnerskog zaljeva. Njemu je bilo neprihvatljivo, a to je iznio u prvoj od svojih Četrnaest točaka, tajno zaključivanje ugovora kakav je bio Londonski pakt.

Takav Wilsonov stav je izazvao političku buru na Apeninskom poluotoku, ali i među talijanskim žiteljima Rijeke. Antonio Grossich, vođa riječkih Talijana, predao je 26. travnja 1919. generalu Emiliju Grazioliju odluku o sjedinjenju Rijeke s Italijom. General je pozvan da u ime Italije preuzme vlast, ali on tada još nije pristao na formalnu aneksiju grada.

Među ratnim saveznicima nastao je ozbiljan spor zbog Rijeke, a u gradu je ključalo jer je u proljeće 1919. bilo prisutno gotovo 20 tisuća Talijana pod oružjem te nekoliko bataljuna britanskih, francuskih i američkih vojnika. Bile su osnovane i paravojne jedinice Riječke legije pod zapovjedništvom Giovannija (Nina) Hosta Venturija, budućeg Mussolinijevog ministra.

U lipnju 1919. godine legionari su izazvali krvave sukobe s francuskim vojnicima u luci Baroš. Pod međunarodnim pritiskom, Talijansko nacionalno vijeće je raspušteno, a pripadnici Riječke legije protjerani iz grada. Kasniji događaji, povezani s D’Annunzijevim zauzimanjem Rijeke u rujnu 1919. godine, pokazat će da je legija pretrpjela udarac, ali tada nije bila uništena.

Zamisao o pohodu na Rijeku javila se u proljeće 1919. godine kada je Venecijom na putu za Libiju prošla arditska divizija u kojoj je služio i Nino Host-Venturi. On je iznio D’Annunziu urotničke zamisli koje su predviđale stvaranje Republike triju Venecija, što se odnosilo na Mletke, Rijeku i Split. Među zavjerenicima je bio i tršćanski industrijalac Oscar Sinigaglia, glavni financijer D’Annunzijeve riječke avanture.

D'Annunzio na Korzu početkom listopada 1919.
D’Annunzio na Korzu početkom listopada 1919.

Razvoj događaja na Mirovnoj konferenciji u Parizu urotnicima je išao na ruku, jer se u Versaillesu rasprava vodila oko toga što će biti s Rijekom i koliki će dio obećanog Londonskim ugovorom pripasti Italiji. Povlačenje talijanske delegacije s pregovora u travnju 1919. pokazalo je kako zbog snažnog protivljenja američkog predsjednika Wilsona neće biti moguće potvrditi Londonski ugovor “plus Rijeka” čime su u pitanje bile dovedene nade o stvaranju Velike Italije. Talijanske planove ozbiljno je ugrozilo i utemeljenje jugoslavenske državne zajednice, koja se prostirala na teritoriju što su ga svojatali i talijanski ekspanzionisti. Stoga je prevrat bio jedina mogućnost da se ostvare talijanski teritorijalni snovi.

Talijanska strana je imala nedoumice jedino o tome koji od istočnojadranskih gradova prvi treba osvojiti. Odabrana je Rijeka, ali bilo je mišljenja kako je Split poželjniji cilj jer bi njegovo zauzimanje prisililo talijansku vladu da se suoči s problemom Londonskog ugovora i jednim udarcem razriješi pitanje daljnje sudbine Dalmacije. 

D’Annunzijev Pohod na Rijeku nije bio spontana i(li) teatralna akcija, kako neki žele prikazati. Značajnu ulogu u riječkom prevratu imao je, među ostalima, Giovanni Giurati, kasniji šef D’Annunzijeva kabineta u Rijeci. On je dobio prešutnu potporu vrha talijanske vojske da se armija neće miješati u prevratničke planove. Bez potpore zapovjednika kraljevske talijanske vojske generala Pietra Badoglia pohod na Rijeku ne bi uspio, tim prije što su u gradu bile i brojne međunarodne snage.

D'Annunzijevi legionari u Rijeci 1920. godine
D’Annunzijevi legionari u Rijeci 1920. godine

Urotnici nisu slučajno izabrali Gabrijela D’Annunzia za vođu. On je zahvaljujući svom ugledu književnog klasika, ali još više zbog svoje osobnosti i ratnih poduhvata, koji su često graničili s ludošću, bio idealna figura na čelu prevrata.

Zbog međunarodnog pritiska, Rijeku je morala 27. kolovoza 1919. godine napustiti Prva regimenta sardenijskih grenadira. Ta je vojna jedinica, premještena u Ronchi kod Trsta, postala nukleus trupa koje su dva tjedna kasnije pod D’Annunzijevom komandom umarširale u Rijeku.

Gabriele D’Annunzio nagovijestio je upravo u Rijeci vladavinu fašizma, pokreta koji je uz nacizam i komunizam, obilježio povijest 20. stoljeća. Njegova vladavina okončana je nakon Krvavog Božića 1920. godine. U pet dana Krvavog Božića 1920. godine, Rijeka je razarana, a njezin komandant bio lakše ranjen i poražen usprkos tomu što je proglasio ratno stanje i pozvao Riječane na otpor. D’Annunzio odlazi iz grada 18. siječnja 1921.

Preminuo je 1938. u političkom Gardalandu, koji je uređen uz obale jezera Garda i poznat kao Il Vittoriale degli Italiani. Njegova politička slava nije na Apeninima potamnila ni danas, iako su zbog ideja koje je zastupao, a u Rijeci je ozbiljio i prvi fašistički poredak u svijetu, stradali mnogi. Fašizam je stajao glave milijuna nedužnih ljudi od naših krajeva do Eritreje i Etiopije. Je li zbog toga osuđen ijedan talijanski fašistički zločinac pred međunarodnim sudom pravde? Nije.