Portret stogodišnjaka na zidu

11. travnja 2013.

Maks Peč uz svoj portret na zidu
Maks Peč uz svoj portret na zidu

Maks Peč, stogodišnjak, živa enciklopedija Sušaka i Rijeke, dobio je svoj portret. Naslikan je u krugu Nadbiskupijskog sjemeništa, na dvorišnom zidu, uz portrete pape Ivana Pavla II., časne sestre Marije Krucifikse Kozulić i nadbiskupa Josipa Pavlišića.

Autor zidnih slika je Eduardo Filipović SEC, slikar mnogih zanimljivih grafita i murala na riječkim ulicama.

Otkud ja u ovom izabranom društvu? – čudio se iznenađeni Maks Peč kad sam ga doveo pred njegov portret. Prikazan je sa značkom Plivačkog kluba “Primorje”, čiji je bio dugogodišnji tajnik.

Maks Peč, rođen 1914. godine, bio je svjedokom zbivanja koja su ostavila traga u životu Rijeke i Sušaka tijekom minulog i ovog stoljeća. Graditelj i projektant, gospodin Makso je bio sudionik događaja koji su obilježili gradsku povijest. S ovim vitalnim, duhovitim i iznimno zanimljivim sugovornikom, razgovarao sam u više navrata. Maks Peč je vjerojatno najstariji aktivni novinar, koji više desetljeća piše iz broja u broj za nadbiskupijski časopis “Zvona”, ali i neke druge listove.

Rođak je sv. Leopolda Mandića, a prijateljevao je s mnogim istaknutim ljudima o kojima zna tkati zanimljive priče. (Goran Moravček)

 

Tragom srca do Liburna

Srce na dlanu
Je li srce na dlanu liburnijskog podrijetla?

Piše: Goran Moravček

Proljetos sam u okolnostima pomalo nestvarnim, među različitim željeznim sitnim predmetima koji su izronili na površinu isprani kišnim bujicama – pronašao srce. Kome je pripadalo pokušao sam ovih dana saznati na uzvisini Solin iznad Martinšćice. Ondje se neprekinuti tragovi života mogu pratiti kroz tri tisućljeća.

Srce na dlanu koje sam snimio odmah nakon što sam ga našao, ležalo je uz visoki i debeli suhozid, presječen stazom što vijuga kroz šumarak do jame Bezdan kod Kostrene. Takav masivni suhozid mogli su sagraditi jedino Liburni, pleme iz razdoblja brončanog i željeznog doba, koji su nakon 11. stoljeća pr. Kr. živjeli između rijeka Raše i Krke te na sjevernojadranskim otocima.

Liburni su pleme Ilirira. Bili su susjedi Histra, koji su dali ime Istarskom poluotoku, Japoda što su obitavali na području današnje Like te Dalmata, naseljenih istočno od rijeke Krke.

Za razliku od ostalih ilirskih plemena, Liburni su živjeli isključivo na sadašnjem hrvatskom državnom teritoriju. Pod Liburnijom se danas podrazumijeva kraj od rijeke Raše u Istri do Rječine.

LIBURNIJOM VLADALE ŽENE

Društvom su upravljale žene. Je li onda logično što sam umjesto ostataka kakvog oružja u šumarku kod Kostrene pronašao srce?

Suhozid
Vještinu gradnje suhozida baštinili smo od Liburna

Liburnijski životni tragovi mogu se pratiti kroz cijelo posljednje tisućljeće prije Krista, a od 9. do 7. st. pr. Kr. na vrhuncu su moći. Postupno slabe pod utjecajem Grka, a Rimljani ih pokoravaju.

Bavili su se uzgojem žitarica, vinogradarstvom i maslinarstvom, uzgajali su ovce i koze, bili su ribari i sakupljači školjaka.

Glavno im je zanimanje, međutim, bilo gusarenje. Narod s mora, kako su ih nazivali stari Grci, Liburni su ostavili mnoga brodograđevna umijeća, koja koriste naraštaji do današnjih dana.

Njihovi biogenetski tragovi, pokazuju to novija istraživanja, zadržali su se na otocima Krku i Rabu. Ondje je također kao razgovorni jezik korišten i veljotski. Taj dijalekt je sadržavao, pretpostavlja se, mnoge riječi Liburna, a izumro je koncem 19. stoljeća.

SOLIN NAD KOSTRENOM

Korak po korak stiže se za kakvih dvadesetak minuta hoda od posljednjih kuća u Kostreni Sv. Luciji do uzvisine Solin. Ondje su, sigurno je, bili Liburni, ali njihovi tragovi nisu toliko vidljivi kao kasnije prisustvo Rimljana.

Rimski bedem na Solinu
Ostaci rimskog bedema na brdu Solin iznad Kostrene

Arheolog Ranko Starac na Solinu provodi višegodišnja istraživanja. Otkopao je temelje rimskih bedema građenih u četvrtom stoljeću.

Rimljani su sa Solina nadzirali promet koji je tekao kroz Drašku dolinu. Bio je to dio puta koji je od Aquileje preko Tarsatice, naselja na području današnjeg riječkog Starog grada, vodio do Ad Turesa (Crikvenica) i Senie (Senj) te dalje do Siscie (Siska), odnosno Salone (Solina) kod Splita.

LIBURNI – NEDOVOLJNO POZNATI

Brojna su akropolska prapovijesna naselja smještena oko Riječkog zaljeva. Veli vrh, Vela straža, Trsatski breg, Sv. Križ, Solin i Sopalj naseljeni su od brončanog do rimskog doba. Popisano je oko 350 gradina na području između Raše i Krke koje su podigli Liburni.

kako objaviti knjiguGradine svjedoče o narodu koji nam je još uvijek nedovoljno poznat iako se s “izumima” Liburna gotovo svakodnevno susrećemo. Od njih baštinimo gradnju suhozida, spravljanje sira u maslinovom ulju ili pečenje pogače ispod peke. Na žalost, o Liburnima, koji su obitavali na prostorima po kojima i mi danas hodamo, ne uči se dovoljno u školama niti postoje sustavnija istraživanja njihove povijesno-kulturne baštine.

Mene je u potragu za tragovima Liburnima potaklo pronađeno srce. A kad je srce u pitanju čovjek nikad ne zna kuda će stići.

Martinšćica u srcu

Uvala Martinšćica
Škver i Lazaret u Martinšćici

Piše: Goran Moravček

Knjiga Martinšćica u srcu, s podnaslovom Naša stara Martinšćica i život u njoj, braće Rude Pauera Paškvana i Ivana-Ive Paškvana, objavljena je u nakladi Katedre Čakavskog sabora Kostrena (2012.). Autori su iscrpno tekstom, mnoštvom slika, skica i dokumenata predočili život kakav je nekoć bio u čarobnoj uvali. Uputili su nas i u povijesni razvoj Martinšćice od Lazareta i staroga Škvera do odluke da se prebriše prošlost, uvala isprazni od njezinih žitelja te ondje smjesti, početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, remontno brodogradilište Viktor Lenac.

Ubrzo nakon što je car Karlo VI., koji je bio ujedno hrvatski kralj Karlo III., proglasio pravo neometane plovidbe Jadranskim morem (1717.) te Rijeci dodijelio status slobodne luke (1719.), otvoren je 1722. riječki Lazaret s Mandraćem. Položaj je odredio potok Brajda, koji je Lazaret snabdjevao svježom vodom, a nevolje je stvarao Škurinjski potok čije su bujice nanosima zatrpavale Mandrać. U doba francuske uprave, 1812. Lazaret je bio ukinut i premješten u Kraljevicu da bi dvije godine potom, pod habsburškom vlašću, ponovo bio vraćen u Rijeku. Kako Mandrać, a to je ujedno i prva riječka umjetna luka, nije mogo prihvatiti veće brodove, bilo je 1816. g. određeno da se karantena za pomorce uredi u uvali Martinšćica, a lazaret u Rijeci preda na korištenje vojsci.

Martinšćica 1927. godine
Martinšćica 1927. godine

Pod imenom Martinšćica nekad se podrazumijevao zaljev gdje je 1833. godine bio uređen prostor i izgrađen lazaret, ali također i dolina, vala, koja se protezala sjeverno sve do crkve sv. Antuna pustinjaka u Sušačkoj Dragi. Martinšćica je izabrana za karantenu zbog prirodne luke, obilja vode koju su donosili draški vodotoci Javor i Potok te izvorište škverske vode, koju su koristili i žitelji starog Škvera.

Lazaret u Martinšćici otvoren je uz veliko slavlje 2. lipnja 1833. Prvi kapetan bio je Mate Lazarić, koji je toga dana brigantinom Ernest s tovarom žita dopremljenog iz Odese uplovio u lazaretsku luku u Martinšćici. Istodobno s uređenjem Lazareta trajala je izgradnja pristupne Dorotejske ceste, nazvane po Mariji Dorothei Württemburg, supruzi austrijskog nadvojvode i ugarskog palatina Josipa. Na Piramidi se Dorotejska cesta odvajala od Karoline, a kao spomen na to ondje je podignuta piramida s natpisom na slavu cara Franje I., nadvojvode Josipa te guvernera Ferencza Ürmenyja.

Martinšćica 1935. godine
Martinšćica 1935. godine: Lazaret je bio pretvoren u odmaralište

Lazaret je postojao do Prvoga sv. rata, a nakon toga je u Martinšćici otvorena vojna bolnica. Poslije rata u kompleksu bišeg Lazareta uređuje se odmaralište, koje je postojalo sve do početka šezdesetih godina prošlog stoljeća kad je čarobnu uvalu zaposjelo remontno brodogradilište Viktor Lenac.

Prošlost se ne može vratiti, ali se može otrgnuti iz zaborava. Uređujući ovu knjigu činilo mi se često da sam i ja proveo dio života u Martinšćici te da sam mnoge ljude koje braća Paškvan spominju i sam poznavao. Gospodina Ivana Paškvana, Ivu, upoznao sam 2008. godine kad sam kao urednik pripremao knjigu “Kantrida bijelih snova”, autora dr. Marinka Lazzaricha. Potom smo tijesno surađivali na knjizi o povijesti Nogometnog kluba Pomorac, koja bi uskoro trebala izaći iz tiska.

Ivo Paškva je vjerojatno najbolji poznavatelj povijesti nogometa na širem riječkom području i živa je enciklopedija. Ono što je mene, međutim, dojmilo jest njegova odanost obitelji. Knjiga Martinšćica u srcu nije samo povijest Martinšćice kako su je vidjela braća Rude i Ivo već je to i saga o obitelji Paškvan. A priča o rukopisu i nastanku djela gotovo da bi i sama mogla zaslužiti svoju knjigu, jer su razne peripetije pratile njezino objavljivanje.

Plaža Veli pesak u Martinšćici
Martinšćica 1918. godine ili ranije: Plaža Veli pesak

Knjigu o nekadašnjoj Martinšćici počeo je pisati Rudolf, Rude, Pauer Paškvan, agronom po profesiji rođen 1914. u Škveru. Nakon što je dovršio knjigu, umnožio ju je u osam primjeraka te je promovirao na obiteljskom skupu u prosincu 1989. godine i podijelio članovima porodice. Rude Pauer Paškvan je preminuo 1991. godine. Otišao je u dobra spominjanja, kako je napisao Ivo, najmlađi od dvanaestoro djece iz obitelji Paškvan, koji je nastavio dopunjavati bratov rukopis. On je sakupio još niz dokumenata i fotografija, dopunio rukopis novim saznanjima te je knjiga postala neka vrst enciklopedije ne samo o porodici Paškvan već i o Martinšćici, uvali koja je također otišla u dobra spominjanja. Zahvaljujući maru braće Paškvan, Martinšćica je oživjela kroz toplu priču o ljudima i povijesti dokazujući još jednom kako je povijest zaista samo ono što napišu povjesničari. A braća Paškvan jesu povjesničari, iako to nisu bila po profesiji. Uspjeli su napisati povijest koja dotiče srca. Ono što je njima bilo u srcu uspjeli su prenijeti i dočarati čitateljima. I zbog toga je naslov knjige Martinšćica u srcu s(p)retno odabran.

Cijena knjige: 130,00 kn

Format: 25 x 22 cm

Opseg: 232 str.

Uvez: tvrdi

Recenzenti: akademik Petar Strčić, dr. Maja Polić, Mišo Cvijanović

 

 

Kraljevica i Rijeka u poučku dva cara

Razvoj Kraljevice kao ratne luke i brodogradilišta započeo je 1729. godine
Brodogradilište Kraljevica (1729.- 2012.)

Piše: Goran Moravček

Na internetskoj stranici nedavno zatvorenog kraljevičkog Škvera još uvijek piše: “Dobro došli na stranice Brodogradilišta Kraljevica, najstarije tvrtke u Republici Hrvatskoj”. Očigledno ondje nikoga nema da ugasi svjetlo.

Priča o Kraljevici, koja svoje postojanje duguje austrijskom caru Karlu VI., a on je ujedno bio i hrvatski kralj Karlo III. Habsburški (1710.-1740.), počela je davno, daleke 1729. godine. Tada je utemeljeno brodogradilište. Četiri godine prije toga otišao je na Vječni Istok, ili kako neki kažu u dobra spominjanja, ruski car Petar I. Veliki. O njemu nekoliko riječi s razlogom.

Od Rusije je Petar I. stvorio velesilu. U njegovo je doba, koncem 17. stoljeća, Rusija bila zaostala zemlja te je odlučni car kanio to promijeniti krenuvši u osvajanje grada Azova, tada pod turskom vlašću. Azovska luka bila je ključna za širenje Rusije na crnomorsko područje. Međutim, kako je njegova zemlja bila bez flote, bez mornara i brodograditelja, Petar I. je otišao na Zapad pod izmišljenim imenom ”narednik Petar Mihailov” tražiti znanje. U Nizozemskoj, Engleskoj, Francuskoj i Austriji zasukanih rukava učio je zanat i upijao iskustva, a kad se vratio u svoju zemlju počeo je podizati Rusiju na noge. Gradio je flotu, prosvjećivao narod te osnovao 1703. godine na močvarnoj pustopoljini Sankt Peterburg, jedan od najljepših gradova svijeta. Petar I. Veliki umro je 1725. godine s navršene pedeset i dvije godine. Nikad nije bio na obalama našeg Primorja, a spomnjem ga stoga što se, nema sumnje, rukovodio životnim pravilom koje kaže: Kad znaš cilj – pronađeš put!

Suvremenik Petra Velikog, Karlo VI. (III.) Habsburški, prilično je toga znao o svome kolegi ruskom caru i njegovoj maksimi o važnosti postojanja cilja, jer je pružio utočište njegovom sinu, careviću Alekseju, kad je ovaj ustao protiv oca. Također, Karlo VI. (III.) imao je prilike upoznati se izravno s pomorskom moći Španjolske. To je oblikovalo njegov odnos prema moru i tzv. pomorskoj orijentaciji. Nama je to važano stoga što je car Jadran proglasio slobodnim za plovidbu 1717. godine čime je ukinuo prevlast nad morem Prejasne Republike, koja je stoljećima držala da je Jadransko more samo Mletački zaljev, Il Golfo di Venezia.

Kako bi nadoknadili gubitke nakon Karlovačkog mira, potpisanog 1699. u Srijemskim Karlovcima, Turci su počeli s napadima na mletačke posjede u Grčkoj i južnoj Hrvatskoj. Venecija je tada sklopila s Austrijom savez protiv Osmanlija. Eugen Savoyski bio je vojskovođa, koji je 1716. porazio Turke kod Petrovaradina i 1717. g. kod Beograda. Mlečani su zauzeli Imotski i prodrli u BiH, a hrvatski banski namjesnik Ivan Drašković krenuo je preko Dubice u Tursku Hrvatsku. Nakon poraza kod Beograda Turci su zatražili primirje koje je sklopljeno 1718. godine u Požarevcu. Austrija je dobila Vlašku, Banat, Beograd, veći dio sjeverne Srbije, svu desnu obalu Save (dva sata jahanja južno od Save) i Une. Mlečani su zauzeli područje Dalmatinske Zagore do granice BiH i Hrvatske.

Jedan od najvažnijih datuma u ukupnoj riječkoj povijesti bio je 18. ožujka 1719. godine kad je Rijeka carskim patentom proglašena slobodnom lukom. Svoju zahvalnost prema caru i kralju Karlu VI (III.), i njegovom ocu Leopoldu I., koji je 6. lipnja 1659. godine izdao povelju kojom odobrava riječki grb s prikazom dvoglavog orla s obje glave krenute na istu stranu i s natpisom INDEFICIENTER, Riječani su iskazali reljefom nad portalom Gradske ure. Gradski toranj obnovljen je nakon velikog potresa (1750.) i dobio je sadašnji barokni portal 1753. godine kada su u krunište postavljena poprsja careva Leopolda I. i Karla VI. (III.). Ovaj potonji je 1728. godine boravio u Rijeci i svečano pustio u promet Karolinsku cestu, koja je povezala Primorje sa zaleđem preko Gorskog kotara. Bila je to prva ozbiljnija prometna veza Rijeke sa zaleđem od propasti Rimskog Carstva te je stoga i nazvana Karlovim imenom, a prekrivena asfaltom služi još i danas.

Karlo VI. (III.) potakao je i razvoj Kraljevice kao ratne luke i brodogradilišta. Jer, nije bilo dovoljno samo štititi brodove nego ih je trebalo i graditi. Jednako tako, uključenje u svjetsku trgovinu moglo se provesti privlačenjem stranih trgovaca, u prvom redu Nizozemaca i Engleza.

Sloboda plovidbe i privilegij luke dali su poticaja i gospodarskom razvoju Rijeke – počinju s radom manufakture svijeća, užarije, svile, prerade kože… Patentom iz 1719. godine car je omogućio strancima naseljavanje svih zemalja Unutrašnje Austrije tako da se postupno privredno budi i zaleđe Rijeke. Otvara se put prema Orijentu i s turske strane pristižu već znatne količine robe.

Odmah iza patenta o slobodi plovidbe došla je u Primorje grupa grčkih, crnogorskih i srpskih trgovaca, koji su se naseli u Bakru i u Rijeci. Oni su bili pravoslavne vjeroispovjesti i sagradili su crkvu u Rijeci posvećenu sv. Nikoli prema projektu Ignacia Henckea.

Poučak dvaju careva o cilju i putovima shvatili su Mađari, nakon osnutka Riječkoga gubernija 1776. godine. Rijeka se počinje ubrzano razvijati kao središte Ugarskoga primorja, a nakon izgradnje Lujzinske ceste (1803. – 1811.) te željezničke pruge 1873. godine postaje jedan od najvažnijih gradova dvojne Monarhije. Na žalost, nakon izgradnje željezničke pruge koja je povezala Rijeku s Bečom i Peštom, Kraljevica je počela propadati, kao i sva naselja koje željeznica nije dodirnula. Nastojanja banske uprave i bana Ivana Mažuranića da se pronađe izlaz za luke Hrvatskog primorja gradnjom ceste do Križišća, odnosno do priključka na željeznicu, nisu bili od većeg značaja. Hrvatska (ni) tada nije znala što učiniti, ali tada su i okolnosti bile drukčije, a centri moći u Beču i Pešti nisu previše marili za interese domorodaca.

Povijest je neumoljiva. Narodi koji ne znaju kojim putom trebaju ići lutaju i ne pronalaze cilja. U našem slučaju cilj je – pomorska orijentacija. Jasnim definiranjem toga cilja brodogradilišta ne bi propadala, luka bi bila puna brodova, a od Primorja prema zaleđu jurili bi već odavno Ravničarskom prugom vlakovi. Ovako, bez cilja imamo rane u prostoru i rupe u proračunu te sve veći broj ljudi koji ne mogu povezati kraj s krajem.